Priložena slika je povijesna zemljovidna karta PLEJADE Hrvatskih Velikana od Prvog Kralja Tomislava do Prvog Vladara Nezavisne Države Hrvatske.
Sent: Sunday, September 8, 2024 10:05 PM
To: ‘Milan Boban’
Jako je velika vasa zasluga što ste jedno od 15-oro djece! I to još iz seljačke obitelji! Za svako je poštovanje vašega oca i majke što su podigli toliku djecu, ali, ne vidim što biste vi to isticali sebi u prilog. Hrvatstvu se samo škodili cijeli svoj život i sramotili ga, činite to i danas. Ne bi vjerovali, i ja sam rođen kao Hrvat. Tako mi piše u rodnom listu. Znam, Vi imate dokaze da je taj rodni list naknadno krivotvoren i da je moje pravo ime Jovan, rođen kao Srbin ili Jugoslaven. Krivotvoren kao i sve moje svjedodžbe od prvog razreda osnovne škole u kojima stoji da sam Hrvat. Kad je propadala Jugoslavija, Udba je nama jugoslavenima I komunjarama izdala krivotvorene svjedodžbe jer je znala da bi inače stradali od ruke hrvatskih domoljuba, ogromne većine Hrvatica i Hrvata koji su živjeli za pravu, ustašku Hrvatsku. Istina, malo su pretjerali u zaštiti udbaša, partizančina i Jugoslavena. Pa Hrvatice i Hrvati najprije izabrali za predsjednika partizana, pravog-pravcatog, Franju Tuđmana. Pa onda partizančinu Stipu Mesića, a onda, mene YUsipovića. Možda mislite da su se opametili izabravši gđu Grabar Kitarović? Ali, jao, i ona je iz partizanske obitelji, i uz malo okolišanja, ipak uvijek na strani antifašizma. Iza nje, opet komunjara i partizančina Milanović! Grozno! Ni s premijerima nije puno drukčije. Eto Plenkovića! Je li to pravi lik za hrvatskog premijera!? Ni u petom koljenu ne može u obitelji naći kojeg ustašu, sve sami partizani! Grozno! Gdje li je ta vasa Hrvatska, ona prava, ustaška!?
Za razliku od vas, ja sam uvijek živio u Hrvatskoj, činim to i danas. Iako, naravno, ne volim Hrvatsku, već sam tu samo zato da uništim tu protujugoslavensku tvorevinu i osnujem novu Jugoslaviju, da bi opet pokorili Hrvatsku i Hrvate. Mrzim Hrvatsku, mrzim Hrvate! Mrzim sve hrvatsko! Nasuprot, vi umirete od ljubavi prema Hrvatskoj, ali, upravo radi te velike ljubavi niste tu. Jer, vi dišete hrvatski, vi mislite hrvatski, vi sve radite hrvatski. Osim što ne plaćate hrvatski porez i što baš niste vješti u hrvatskom jeziku. Ali znate, kad bi vi, veliki, ogomni, pregolemi Hrvat došli u ovu malu zemlju, ovdje ne bi bilo mjesta više ni za jednog Hrvata. Zato vam hvala što ostajete u Americi i time čuvate svoju i našu Hrvatsku.
Šalu na stranu. Vi ste, zajedno s još nešto vama sličnih, nesretan čovjek koji živi u svijetu koji ne postoji. Nema ustaške Hrvatske, nema Maksa Luburića, Ante Pavelića i njihove slave. Nema njihovih ulica ni spomenika. U enciklopedijama su ih udbaši i jugoslaveni, masoni i zapadni licemjeri ocrnili kao zločince. Nema ni radnog logora Jasenovac. Umjesto njega, ovdje je stratište gdje su ustaše počinile genocid. Nema ni herojske ustaške vojske. Nestala je u izgubljenom ratu koji je ratovala na istoj strani s Hitlerom i četnicima, rame uz rame. Usput, ona fotografija na kojoj ustaše i četnici zajedno piju i okreću janjca, krivotvorina je Udbe. Kao pisani sporazum ustaša i četnika o zajedničkoj borbi.
Sorry, Mr. Boban! Zapravo mi vas je žao. Mora da nije lako živjeti u svjetu koji ne postoji. Ili možda je?? Možda ste sretni stvarajući privid u kojemu se bolje osjećate. Kažete, reći ću da ste ustaša. Pa naravno, što ste drugo!? Pa vi sami za sebe u ovim mailovima koje nasilnički šaljete nama koji ne želimo čitati vase besmislice nazivate ponosnim ustašom. Zapravo, žao mi vas je i žao mi je što sam vas možda, jadnog nesretnika, znao uvrijediti. Oprostite! Rado ću popiti s vama kavu, čim se doselite u vašu Hrvatsku.
Vaš drug Ivo, sa starim hrvatskim, pobjedničkim pozdravom: Smrt fašizmu, sloboda narodu!
From: Milan Boban [mailto:froate@hotmail.com]
Sent: Saturday, September 7, 2024 10:48 PM
To: ‘Ivo Josipović’ <ivo@josipovic.net>
Bog! Dragi naš bivši JUGOSLAVENČINA Ivo Josipoviću,
Ja sam Mile Boban, sin seljačkih roditelja koji su imali petnaestero (15) djece.
Slika Majek Ive Vićeke Boban od 15-tero djece
Ja sam rođen kao Hrvat, odgojen kao Hrvat, živio kao Hrvat, radio kao Hrvat, djelovao kao Hrvat i kao Hrvat svugdje sam branio Hrvatsku koja mi se je zalijepila za tabane te kuda god sam hodao tragove HRVATSTVA sam ostavljao. I ovo dolje niže što vam prilažem to svjedoči. A vi druže Ivo Josipoviću ste rođen kao Jugoslavena od jugoslavenskih roditelja koji su vas hranili i othranili svakim jugoslavenskim osjećajima. Možete vi meni sada podnijeti potvrdu vašeg rođenja na kojoj bi moglo pisati “po narodnosti Hrvat a državljanin Jugoslavije”, jer ste se vi tada rodili ne u Hrvatskoj Države nego SRH, što znači Socijalistička Republika Hrvatske koja je stvorena i nazvana po avnojskim načelima od 29.11.1943. Moj životni put je bio moja ZVIJEZDA koja je pronosila naše Hrvatsko ime kuda god sam koracao, dok bi vaša zvijezda pronosila vaše jugoslavensko ime kuda god bi vi prolazili. Tu je jedna velika razlika između vas i mene. Da bih ja to malo bolje pojasnio, dat ću jedan primjer: Ja sam rođen kako Hrvat, došao sam u Ameriku 10 prosinca 1968., kad je vama bilo 11 godina i 4 mjeseca. Primio sam američko državljanstvo mjeseca rujna 1978., ali su u meni uvijek ostali MOJIH HRVATSKI OSJEĆAJI. A vi druže Ivo Josipoviću, vi ste rođeni kao Jugoslaven od jugoslavenskih roditelja, živjeli ste kao Jugoslaven sve tamo do 1992 ili 1993 godine kada ste vidjeli da nema više spasa za vašu Jugoslaviju, tada ste se naturalizirali i primili Hrvatsko Državljanstvo ali ne i hrvatstvo, jer se još uvijek osjećate Jugoslavenom. To su korijeni vašeg djetinjstva.
E sada, druže Ivo Josipoviću ja bih se osjećao vrlo sretnim i zadovoljnim s vama susresti, sjediti sa vama za istim stolom, bez ikakve rezerve i bojazni hipoteke krivnje prošlosti s vama razgovarati i bez ikakvih ustručavanja odgovarao bih na vaša pitanja, koja mene zbog mojeg hrvatstva i mojih hrvatskih osjećaja ne bi mogli naljutiti a još manje provocirati. Mene sada zanima šta vi mislite i kako bi se vi osjećali???? Ja u moje ime govorim da bih se ja osjećao Hrvat i Hrvatski, a vi bi mene označili i nazvali da sam Ustaša i da ustaški govorim. To je već izraz MRŽNJE iz stare propale jugoslavenske, beogradske i pa čak zagrebačke kuhinje u kojoj je vaš otac Ante direktno ili indirektno sudjelovao.
Vi imate riječ – koju očekujem – druže i gospodine Ivo Josipoviću.
S izrazitim poštovanjem bilježim se Mile Boban.
ps: Prilažem vam nešto što sam prije nekoliko godina poslao kao odgovor na postavljena meni pitanja kojeg sam oslovio “prijatelju iz Hrvatske”. Taj prijatelj iz Hrvatske piše knjigu o povijesti hrvatske političke emigracije. Pročitajte pa ćete zanati i saznati što prije niste zanali; a ako ste slučajno i znali nešto, to ste saznali preko VUS-ovih piskarala koji su hrvatsku političku emigraciju bilježili i označili kao: “proustaška, nacistička i fašističa emigracija”…
Bog! poštovani gosp. i dragi prijatelju iz Hrvatske,
Najprije Vam želim čestitati Novu 2020 Godinu!, kako Vama tako isto i svim Vašima.
Kako sam Vam bio javio da ću Vam poslije Nove Godine nastojati odgovoriti na Vaših 18 pitanja glede osnutka, djelovanja i rada organizacije TRUP. To činim danas 6 siječnja 2020. i nasotjati ću poslije skoro 6 desetljeća reći ono čega se još sijećam. Ja ne znam koliko nas danas ima živi koji smo bili članovi organizacije TRUP. Ja ću dolje na svako Vaše pitanje odgovoriti najbolje što znam.
Primite moje iskrene poZDrave.
Za Dom Spremni!
Bog! Mile Boban.
————-
From: Prijatelj iz Hrvatske
Sent: Sunday, December 22, 2019 5:19 PM
To: Milan Boban <froate@hotmail.com>Subject: Re: Došlo je vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske, OBRANA br.1.1963
Poštovani i dragi gospodine Boban,
mnogo Vam hvala na tekstovima koje kontinuirano šaljete, a koje ja redovno pažljivo čitam i spremam u moju arhivu! Sve zanimljivo i sve povijesne naravi!
Sjetit ćete se kako ste mi u nekoliko navrata ljubazno odgovorili na neka moja pitanja, posljednje o Vašim saznanjima o Zvonku Kučaru.
Sada također imam jedno pitanje u vezi jedne informacije iz Vašeg e-maila. Naime, bilo mi je poznato da ste najprije bili član HOP. ali ne i TRUP-a. Ja sam svojevremeno istraživao o toj organizaciji, čitao sam UDBA-ine elaborate o njoj, kao i udbaški dosje Mile Rukavine, jednog od osnivača TRUP-a. Zanima me biste li imali vremena i volje da iznesete Vaša saznanja o toj organizaciji? Evo nekih smjernica po kojima bi se to moglo napraviti:
(1) Zašto je nastao TRUP?
Odgovor: Ne znam. Mišljenja sam na revolucionarnu uspomenu Ustaškog Pokreta u borbi za Hrvatsku Državu.
(2) Na čiju inicijativu?
Odgovor: Ne znam.
(3) Kakav je bio stav rukovodstva HOP-a prema osnivačima?
Odgovor: Stav HOP-a, tada, u to vrijeme je bio zadovoljavajući, jer, za podsjetiti je da u to vrijeme 15 godina poslije gubitka NDH, mnogi Hrvati su iz Hrvatske došli u emigraciju sa hrvatsko/ustaškim idejama. Tada je HOP prednjačio u hrvatskoj političkoj emigraciji, te novodošli Hrvati su se masovno uključivali u HOP, pa tako sam se i ja upisao u HOP. Znam za sigurno da su i osnivatelji organizacije TRUP bili članovi HOP-a.
(4) U kojim je sve zemljama bio rasprostranjen?
Odgovor: Koliko je meni poznato: Njemačka, Francuska i Austrija.
(5) Koji je bio približan broj članova?
Odgovor: To ne znam.
(6) Kako je bio ustrojen?
Odgovor: Bio je ustrojen po sistemu TROJKA.
(7) Tko je bio na čelu TRUP-a u Francuskoj?
Odgovor: Ne znam za sigurno. Šaputalo se je da je bio Vinko Štrižić iz Nice ili čak Ivan Tuksor. Velika je konspirativna tajna vladala među TROJKAMA. Pravilo je bilo, tako su nas učili: Tajna nije tajna ako ju dvojica znaju. Prilažem link http://www.tjedno.hr/ubijenim-emigrantima-treba-podii-spomenik-u-domovini/ gdje se spominju mnogi ubijeni hrvatski emigranti među kojim imenima se nalazi i moj prijatelj Ivan Tuksor, bili smo u istoj organizaciji HOP-u, poznavali smo se i usko i dobro surađivali u radu za osolobođenje Hrvatske.
UBIJENIM EMIGRANTIMA TREBA PODIĆI SPOMENIK U DOMOVINI | *** PORTAL TJEDNO #1 Svjedok 24 veljača, 2014, 07:26. Kukavice nemaju snage da se temeljito ispovjede pred javnošću i radje idu u smrt i nose svoj teret sa sobom nego da istražnim radnjama svoje memorije shvate tako da skrueno priznanje i traženje oprosta od onih koje je mučio, patio i usmrtio, bar načelnim obraćanjem svojim žrtvama, od kojih, samo u Francuskoj imamo čitave litanije mučenika: Kučar, Mrkonjić, Znaor, Krtalić, Pasty …
(8) Kako je bio zamišljen rad organizacije?
Odgovor: Zamišljen je bio na načelima revolucionarnih i konspirativnih zasada…
(9) Kako su se namakala sredstva?
Odgovor: Članarinom i dobrovoljnim doprinosima.
(10) Jesu li neki članovi, kako UDBA-ini dokumenti sugeriraju, polazili različite vojne tečajeve?
Odgovor: Jest. To se je krilo kao zmija noge. Prilažem dvije slike sa sadržajem za bolje razumijevanje iz godine 1962. kada sam za Deseti Travnja 1962. godine bio u Lyon-u.
Dvije slike Dragutina Ježine i drugih, Lyon, Francuska 1962.
Prva slika
Reći ću vam o ovoj slice čega se još sjećam poslije punish 62 godine.
Ja sam u Parizu bio član organizacije HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret, društvo Evanđelist Vrhbosanski dr. Ivan Šarić. Mene je to društvo zadužilo da odem u Lyon održati govor za Deseti Travnja. Društvo HOP-a u Lyonu je organiziralo proslava za Deseti Travnja u subotu 7 travnja 1962. Dvorana je bila dupkom puna. Na bini su bili poredani Hrvati na priloženoj slici u odori hrvatske vojske NDH. Bilo je tu i slikara koji su ovu sliku slikali i meni kasnije poslali. S desna 4 na sliki je Dragutin Ježina, do Dragutina desno je Tomislav Ilinić od Ljubuškog, na lijevo od Dragutina je prezimenom Rendulić, ostalih se ne sjećam. Na slici piše pozadi:
Ovu su Hrvatski Ustaše iz Lyona, Francuska 1962., u kojima vlada žarki i veliki Ustaški Duh u borbi za Hrvatsku Državu. Svi smo članovi organizacije “Tajni Revolucionarni Ustaški Pokret” T.R.U.P. Imali smo par tajnih poligona za vježbanje.
——————————————————————————————————
Druga slika
Pozadi ove slike ništa nije napisano, sve je prazno ali je uspomena ovih slika vrlo važna. Na prvoj slici desno od Dragutina Ježine je Tomislav Ilić od Ljubuškoga. On je pravio papire za ići u Ameriku, u Chicago. Tada mi je rekao da će ubrzo dobiti papire i da za Ameriku polazi zrakoplovom iz Pariza, te da će me rado posjetiti. Tu smo se dogovorili. Posjetio me je i kod mene ostao nekoliko dana. Tada mi je ispričao kako su se svi dogovorili da kod krojača naruče hrvatske vojničke odore koje su Ustaše nosile u borbi za očuvanje Hrvatima HRVATSKU DRŽAVU. Krojaču dali su slike po kojima je on ove odore skrojio i napravio. Tomislav mi je rekao da su odore bile vrlo skupe, ali u borbi za Hrvatsku ništa nije skupo, jer se i vlastiti život za NJU DAJE.
Kada sam ja 1982. godine bio tri mjeseca na sudu u Njujorku gdje sam svjedočio za našu Hrvatsku, došao me je Tomislav Ilić iz Chicaga posjetiti. To bio zadnji put da sam ga vidio. Ne znam da li je još živ ili ne.
Mile Boban, Otporaš.
(11) Je li se radilo na nabavljanju oružja?
Odgovor: Jest. Sve u tajnosti, konspirativno, revolucionarno, još bolje “Ustaški”…
(12) Je li organizacija poduzela kakve akcije protiv Jugoslavije i njenih ispostava i dužnosnika u svijetu?
Odgovr: Sjetimo se slučaja u Njemačkoj kada je skupina od dvadesetak Hrvata 1962. napala udbaško/jugoslavensko gnjijezdo u Mehlemu…Govorilo se je da je to djelo TRUP-a. U tom je sudjelovao i hrvatski svećenik Rafajel Medić. Također se je pričalo, a gdje je istina to ne znam, da je po uzoru TRUP-a Geza Pasty 1961-1962. godina osnovao HRB.
(13) Je li Vam nešto poznato o stanovitome Marku Maričeviću, koji je navodno kao član TRUP-a ubačen u zemlju?
Odgovor: Nikada nisam čuo zanj. Ne znam.
(14) Je li TRUP stajao iza bombi u Beogradu koje su eksplodirale 1968. godine?
Odgovr: Ne znam. Čuo sam govoriti, pa čak mislim da je sada pok. Žarko Odak negdje pisao da je on osobno poslao neke ljude da izvedu neki slučaj u Beogradu kako bi se na neki način mogao osloboditi Miljenko Hrkač. Gdje je istine, ne znam.
(15) Je li točno da su se Rukavina i Kulenović u jednom trenutku razišli? Ako jesu, kada i zašto?
Odgovor: Mile Rukavina i Nahid Kulenović su u nekoliko navrata dolazili k nama u Pariz, sve u svojstvu rada TRUP-a. Uvijek smo se sastajali na istom mjestu, u jednom lokalu u ulici Belleville gdje smo često imali sastanke. Oni bi nam donosili podatke o radu, kako treba raditi i čak topografske karte da ih naučimo kako ih treba upotrebljavati. Tada su oni bili jedno tijelo i jedna duša. Kasnije su se razišli a da sam ne znam zašto. Pričalo se je da je uzrok bila novina “HRVATSKA SLOBODA” tko će biti glavni i odgovorni urednik. Za sigurno to ne znam.
(16) Čitao sam da je većina članova TRUP-a tada otišla za Kulenovićem. Komentar?
Odgovor: To ne znam. Može biti. Istini za volju mi članovi TRUP-a i TROJIKI bilo nam je zabranjeno se baviti politikom i unutarnjim poslovima organizacije. Vježbani smo isključivo, ja bih to danas rekao po vojničkim načelima.
(17) Je li TRUP ugašen s ubojstvima Rukavine i Kulenovića?
Odgovor: Ja mislim da jest.
(18) Ako je točno da je cilj TRUP-a bio da oružanim djelovanjem sruši ili sudjeluje u rušenju Jugoslavije, što Vam se čini iz današnje perspektive – kakvi su tada, tijekom 1960-ih bili izgledi za to?
Odgovor: Govorim sam za sebe. Stanovao sam na adresi 60 Rue de Paris, Charenton, Seine, Paris 75. Stanovao sam sam. Bio sam sam u sobi. Šetao bih od zida do zida. Uzeo bih topografske karte u ruke i proučavao svaki detalj kako bih što svrsihodnije znao čitati topografsku kartu. Čineći to, tada, tako u mojim mislima nije bilo da do revolucije protiv Jugoslavije neće doći, nego da će doći što prije. Ja sam tada bio mlad, voda do koljena, sve moje brige su bile borba protiv Jugoslavije, prepreka za mene nije bilo, samo sam mislio kako s oružjem napasti Jugoslaviju i ponovno Uspostaviti Hrvatsku Državu. Kako sam ja tako mislio, tako su isto mislili i oni koji su s menom bili u organizaciji TRUP, ili koji su s menom bili u mojim TROJKAMA. Prilažem link moje prisege.
U ODRAZU VREMENA – MOJA PRISEGA ORGANIZACIJI TRUP – “T”AJNI, “R”EVOLUCIONARNI, “U”STAŠKI, “P”OKRET – Otporaš
U ODRAZU VREMENA – MOJA PRISEGA U “T”AJNI, “R”EVOLUCIONARNI, “U”STAŠKI, “P”OKRET – TRUP
Prepisao sam od riječi do riječi. Davno je to bilo, prije 58 godina te ne mogu se svih detalja sjetiti. Sve što bih ovdje sada nadodao je to, a to je da je ovo daleko od one prave Ustaške Prisege.
Eto, poštovani gospodine i dragi hrvatski brate nadam se da sam ipak donekle odgovorio na Vaša pitanja. To je čega sam se jestio i nadam se da će vam ovo u Vašem idućem radu o opisivanju hrvatskih političkih emigrantskih dogodovština donekle pomoći.
Primite moje iskrene poZDrave.
Bog! Mile Boban, Otporaš.
——-
Eto, ovo su samo neka pitanja/smjernice, koji se Vi možete držati, a i ne morate. Ako ja neku važnu temu nisam spomenuo (a sigurno nisam), molim Vas, slobodno ju spomenite i komentirajte. Nadam se da ćete mi barem donekle uslišiti želju. I sami znate kako su i s kojim ciljem pisani UDBA-ini dokumenti i da oni zbog toga ne mogu biti jedini izvor na temelju kojega će se pisati povijest hrvatske političke emigracije. U slučaju nekih drugih organizacija, mogu se koristiti njihove novine, pisma i slično. TRUP, koji je bio tajna organizacija, nije ostavio takve tragove za sobom. Stoga su svjedočenja njegovih još uvijek živih članova od kardinalne važnosti! Upit nije nimalo hitan, slobodno si dajte vremena koliko Vam god treba. Što tekst bude opširniji i sustavnije pisan (ako se odlučite na pisanje), to je bolje.
Lijepo Vas pozdravljam, unaprijed zahvaljujem na Vašem vremenu te Vašim najmilijima i Vama želim blagoslovljen Božić te mnogo zdravlja i uspjeha u novoj godini!
Prijatelj iz Hrvatske.
On Wed, Dec 18, 2019 at 6:24 PM Milan Boban <froate@hotmail.com> wrote:
Sretan Božić, Sretna Nova 2020 Godina!
Mile i Annie Boban sa obitelji.
From: Ivo Josipović <ivo@josipovic.net>
Sent: Saturday, September 7, 2024 6:21 PM
To: ‘Mile Boban’ <mileboban748@gmail.com>;
Hajde, g. Bobane, ne valjajte opet gluposti!
NDH država hrvatska!? Marionetska tvorevina koja je propala skupa sa svojim gazdom Hitlerom!
Moj je otac sa nekoliko stotina tisuća drugih mladih Hrvata bio na pravoj strani. To su bili pravi Hrvati i domoljubi!
Preporučam, ne otvarajmo opet raspravu u kojoj ćete se vi pozivati na Otporaša i sličnu političku pornografiju, a ja na velike svjetske enciklopedije.
From: Mile Boban [mailto:mileboban748@gmail.com]
Sent: Saturday, September 7, 2024 12:04 PM
To: Ivo Josipović <ivo@josipovic.net>
Miro Barešić je sin partizana kao i vi Ivo Josipoviću koji ste također sin partizana. Oba ova partizana, vaš otac Ante i otac Mire Barešića su se borili sa titom protiv Hrvatske Države. Zato preporučujem gospodinu Ivi Josipoviću da temeljito pročita ovo pismo Mire Barešića…Nadam se da će gosp. Ivo Josipović dati nama Hrvatima svoj odgovor u kojem će reći da on voli svog oca Antu i da ga se nikada neće odreći, ali de se 100% odriče njegove partizanske i jugoslavenske borbe protiv Hrvatske Države. I vama gospodine Ivo Josipoviću bi Hrvati podigli spomenik kao i Hrvatskom Vitezu Miri Barešiću koji je sin partizana kao i vi, ali on se je borio protiv one države za koju se je borio njegov otac, on se je borio za Hrvatsku Državu za razliku od vas koji ste pukim slučajem postali predsjednik RH za koju se nikada niste borili. Vi možete reći što god hoćete, ali vas se nigdje nije moglo vidjeti u odori hrvatskog vojnika kao što se vaše slike preko interneta mogu naći da ste nosili JNA odoru i slikali se sa komunističkom jugoslavenskom petoktakom, očitim znakom pod kojim su se partizani borili proti tada postojeće Hrvatske Države. Mile Boban.
01-04-2015 18:18#9
Boban-Otporaš.
Stari lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,386
PORUKA MIRE BAREŠIĆA HRVATSKIM BORCIMA – POBJEDA JE NAŠA, KAŽE MIRO BAREŠIĆ, pisana u kolovozu 1981
Miro Barešić was a Croatian nationalist militant convicted for the murder of the Yugoslavian ambassador to Sweden in 1971 and later released as a demand made in the hijacking of Scandinavian Airlines domestic flight.
Značka Otpora: SVE ZA HRVATSKU 1972
“SVE ZA HRVATSKU” – ZNAČKA: GOTEBORG – MADRID 1972
(Našao sam shodno ovo staviti ovdje na ovu teme o njujorškom procesu, jer se je često i prečesto na ovom procesu spominjalo ime i Mire Barešića. Ako se netko slučajno, iz osobne znatiželje zapita: kako to da ja o tome mnogo znam? Odgovor je: JER SAM BIO OPTUŽEN I BIO NAZOČAN TRI MJESECA NA TOM SUDU. Mo. Otporaš.)
Razgovor vodio Dinko Dedić, glavni i odgovorni urednik “HRVATSKOG TJEDNIKA”, Australija.
U srijedu u jutro, oko 10 sati dobili smo telefonski poziv iz Švedske. Jedan od zatvorskih službenika u gradu Norrkopingu javio nam je da će nas u 14 sati po švedskom vremenu, a u 22 po australskom, nazvati Miro barešić.
Samo oni koji su nekada razgovarali s Mirom mogu govoriti o snazi koja zrači iz njegova glasa. Netko je rekao da bi se slušanje njegovih razgovra, moralo naplaćivati kao velika usluga, jer taj čovjek je pravi “faith healer”, (hrvatski, onaj koji liječi vjerom, mo. Otporaš.) samo što on za razliku filipinskih “doktora” koji liječe fizičke bolesti, liječi dušu, ulijeva samopouzdanje u ljude koji su se prepustili da ih matica života nosi nekontrolirano prema normalnom vodopadu, ponovno vraća k obali, k borbi za život i sve što je bitno u njemu, sloboda, dostojanstvo itd.
Davno je Miro shvatio, a može se reći da je za to imao i dobr prilike, da tijelo može biti stavljeno iza rešetaka i obuzdano lancima i galgama, (vješalama, mo.) ali da duh ne može, i baš zahvaljujući tom duhu, koji bez problema zračikroz zidove i rešetke i dopire već dugo i do nas, Miro Barešić poput Gotovca može reći. “ja sam sebe ostavio i otišao voditi borbu za slobodu svog naroda”.
I vodi je, on je vodi među nama ovdje u Australiji, među onima u Americi i Kanadi, svuda po Europi i još što je najvažnije, Miro je prisutan (nazočan, mo) u domovini, prisutniji nego mnogi na slobodi, prisutniji nego mnogi koji tamo 24 sata na dan fizički prebivaju.Teško da je Miru potrebno predstavljati bilo kome. Njega Hrvati poznaju i vole, to su više od bilo koga osjetile zatvorske vlasti u Šcedskoj nakon Mirina izručenja.
U jednom razgovoru s jednim Hrvatom u Švedskoj, jedan od zatvorskih službenika je krajnje začuđeno prijetio: Taj čovjek je u šest mjeseci svog boravka ovdje dobio 7000 pisama i danas mu stižu iz čitavog svijeta s ratom od 400 na dan. kakav je to čovjek, kakav je to narod? On je nekog ubio i sad ga čitav taj narod slavi. Kakav je morao biti taj kojeg je ubio?Dakle, nije potrebno ići u to i objašnjavati kako se sve dogodilo. To je svim Hrvatima poznato. Ona famozna slika Barešića i Brajkovića kako zavezani hodaju, pretiskana je tisuće puta, i prilikom jednog razgovora s Mirom, zapitao sam ga da mi kaže koju su pjesmu pjevali dok su ih vodili u zatvor. Rekao mi je da su pjevali “Na vrh gore Trebevića”.
I da se vratimo telefonu, u 22 sata nas je nazvao Miro. Bez mnogo uvodnih kako si – dobro sam, Miro je skoro službeno počeo s jednom tečnom lekcijom preko telefona. Nije ga trebalo mnogo pitati, tako i tako nam je rekao sve što je bitno, sve u jednom dahu, bez kronologija, spontano nastavlja Miro:
“DA I ŽIVOTINE IMAJU PANDŽE I ZUBE I ZNAJU UGRISTI KAD TREBA”, kaže Miro Barešić.
“Recite tim dečkima u Australiji, ako nas već ovaj pokvareni svijet tretira kao životinje, da i životinje imaju pandže i zube i znaju ugristi kad treba”.
Prije jedno vrijeme o situaciji u Hrvatskoj. Slušali smo o najnovijim dogadjajima u Dubrovniku i okolici, u Zadru itd. Kaže nam: “Dolje u domovini se udba hvali kako će nam zabraniti sav tisak po svijetu, kako su Hrvatski List (kojeg je osnovao pok. Bruno Bušić 1978., mo.) i Otpor (Glavno glasilo Hrvatskog narodnog Otpora, mo. Mile.) gotovi i da ste sada vi na redu. (Misli se na Hrvatski Tjednik, mo.) Neka im bude jasno, ako nam zabrane javna glasila, istinu neće zaustaviti. Mi ćemo naći načina za tiskanje i raditi dalje, jer pisana riječ je neizostavni dio naše osloboditeljske borbe. naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima.Poručujem svim momcima da u ovom momentu domovina od nas očekuje najviše, pa prema tome dužnost nam je svima raditi, svakome na svom polju na kojem je najbolji. Naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima do dana kad će se uspostaviti slobodna Hrvatska Država; tek onda ćemo stati”.
Iskoristio sam pauzu koju je napravio da uzme daha. Mijenjamo temu. Što radiš, kako ti je, pitam ga. Nastavlja Miro: ” Umoran sam i sada, noćas sam čitavu noć radio. U Njemačku sam (Naslov je bio “HRVATSKI LIST”, mo.) pisa o gerili, pa neka ljudi kupe, poslao 63 pisma samo što sam jučer napisao, a u posljednje vrijeme poslao sam 300 pisama borcima i prijateljima. Pisao sam svuda, objašnjavao, nagovarao, uvjeravao. Javio sam se i u Australiju Čelebiji i još nekima.
Nije meni teška robija ako je za Hrvatsku, ja sam spreman na sve. Recite momcima da kupuju List. U nekoliko idućih brojeva ću u Listu pisati o gerili, pa neka ljudi kupe List. Nisam ni ja za badava dvije godine sproveo u Pentagonu, to je tematika koju ja poznam kao svoje dvorište. Nego…kao što reče, hvale se da će nam zaustaviti tisak, da su List i časopis Otpor već dokončali, a da će uskoro i Tjednik. Zato smo odlučili da List sada počmemo izdavati dva puta mjesečno.
Sa Zlatkom (Zlatko Markus, B. Bušića prijatelj i siradnik, mo.) dva puta tjedno razgovaram, a 29 srpnja mi je u posjeti bio moj pratar Lasić, (Radi se o Dominikancu Vjekoslavu Lasiću koji je izdao 2009. godine u Zagrebu knjigu o Miri Barešiću “MIRO”. Prilažem sliku knjige, mo.)
Slika knjige: MIRO BAREŠIĆ
Koju je napisao Dominikanac Vjekoslav Lasić, Zagreb 2009.pa i on kaže da čestit Hrvat u Vijeću više nema šta tražiti. Odslužio mi je misu na hrvatskom jeziku i jednu specijalnu za zatvorenike. Proveo je kod mene tri sata. Ja se nadam da će vam se i on javiti.
Danas sam također imao posjetu i čast mi je biti prvi koji ća čestitati novom pročelniku H.N.Otpora za Skandinaviju. Izabran je brat mog pokojnog učitelja Stipe Mikulića, Franjo. (Stipe Mikulić (Široki Brijeg 23 rujna 1941., Švedska 15 prosinca 1975., Udbin agent Irfan Kuburaš ga je ubio za 40 tisuća švedskih kruna. Stipe je bio Pročelnik HNO za Skandinaviju i ostavio iza sebe suprugu i petero nejake djece. Ovaj Franjo Mikulić mu je rođak, mo. Otporaš.) Stisnuo sam mu ruku, jači smo sad kad nas više progone. Ovo u Americi; poslije kiše dolazi sunce. Na svakog u zatvoru dolaze dvojica radikalnijih. Recite svima, a posebno mojim suborcima, pripadnicima i simpatizerima Otopra, da sam im rekao – ako sam ja u zatvoru i radim 24 sata za Hrvatsku, i ako oni na slobodi rade, onda Otpora nitko ne može srušiti. Bez članova i simpatizera Otpora se ništa ne može niti zamisliti. Recite svima da zatvaranja u Americi nikoga ne smiju zastrašiti. (Ovdje se radi o dvije skupine članova Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO koje su federalne vlasti Amerike uhapsile pod sumnjom za krivična djela na tlu Amerike. Prva skupina u New York-u Ivan Čake i drugi je bila uhapšena u prosincu 1980., dok je druga skupina od deset (10) članova HNO uhapšena 25 lipnja 1981., i poznata je kao Ljubas/Markić skupina. Mo.) To je tek znak da smo na pravom putu i da je Pokret jedna organizacija koja vodi u Zagreb, u Hrvatsku. (Ovdje se radi o Hrvatskom Državotvornom Pokretu koji je osnovan u New York-u u siječnju 1981. Izabran je za predsjednik HDP glavni tajnik HNO Tomislav Kvaternik, pravo ime Nikola Štedul o kojem ovdje Miro govori kao Tomislav Kvaternik. Mo.) Ovo zastrašivanje ne smije nikoga demoralizirati, jer hapšenja su i napravljena da se svi poplaše i zavuku u mišije rupe.
Kada su mene kidnapirali, isto tako po uputama Beograda, Amerikanci su me mučili i držali u lancima, drogirali i prijetili. Pet puta su me u lancima vodili ravno na uzletište tokom noći, pred JAT-ov zrakoplov i prijetili da će me izručiti u Jugoslaviju, ako ne pristanem surađivati. Nikad, ni mrtav neću postati izrod svoje braće i boraca. Tražili su da svjedočim protiv 60 Hrvata, među kojima su bili i imena svih danas osuđenih ili uhićenih. Za uzvrat su mi nudili posao s njima i kuću negdje u Californiji. (Tko je imalo upoznat sa slučajem sada pok. Rankom Primorcem, upoznat je i sa istim slučajem da su mu američke federalne vlasti nudile što je Ranko god htio, za uzvrat da svjedoči protiv optuženih Hrvata na sudu u New York-u. Naravno da je Ranko sve ponude odbio, jer pravi i državotvorni Hrvati ne pristaju na nikakove ucijene i izdaje. Mo.) rekli su mi da za to nitko neće znati jer će mi dati novo ime i prezime.
Ali, ja sam otišao. Za to im je trebao netko drugi, dok nevini pripadnici slavnog Otpora leže u zatvoru. (Sve se je to činilo da se Jugoslavija spasi, mo.) Ja znadem sa kakovim su metodama Antu Čarana pridobili da bude glavni svjedok protiv njih, jer mene su na isto nagovarali, samo me nisu dobili, niti unda kada su mi pred ulazom u JAT-ov zrakoplov rekli da me izručuju ako ne pristanem.
Narvano, Ćaran još nije suđen, (Ovu poruku Miro je pisao u kolovozu 1981. Ante Ćaran je uhapšen 12 prosinca 1980., a nekoliko tjedan iza hapšenja je počeo surađivati sa federalnim vlastima, koje su mu dale imunitet, pomilovanje, za sva krivična djela koja je počinio na tlu Amerike, za uzvrat što će svjedočiti protiv uhapšenika i surađivati s federalnim vlastima. Ante Ćaran je bio uhapšen u prvoj skupini Ivana Čale 12 ili 18 prosinca 1980, a Antu Ćarana nisu mogli suditi sve dok hrvatskoj desetorki, drugoj skupini Ljubas/Markić sud ne prođe. Sud druge skupine je bio završen u subotu 15 svibnja 1982., mo. Otporaš.) a svojim će lažima poslužiti da hrvatski borci dobiju velike kazne. Kad tome Đavao Majić (fra. Častimir Majić, hrvatski svećenik i Franjevac iz Chicaga, mo.) i Badurina Lun (Poznat kao Hrvoje Lun, rizničar HNV, plagijator knjige “HRVATSKA REVOLUCIJA”, Hrvatska nakladna Zajednica, New York 1978., mo.) dadu svoje soli, onda nebi trebali niti komentara.
Čujem da u optužnici koju je Majić tiskao, trpa i mene. Mene je američki sud oslobodio svega toga, ali to valjda za Majića ništa ne znači. Ja sve mislim da bi fra. Đavolu ipak najbolje pristao posao jugoslavenskog ambasadora u Belgiji. (Novinar Josip Jović piše za Slobodnu Dalmaciju 21 listopada 1992. u rubrici “PETANEST DANA MEĐU HRVATSKIM POLITIČKIM ZATVORENICIMA U USA” o Milanu Bagariću “Osudili su me za ucjene, mene koji imam ruke tvrde kao betona, natekle od žuljeva, koji sam čitav život bez godišnjih odmora radio i samo radio. Trebali su jednog koji će svojom čistom prošlošću oprati njihovu nečistu savjest – Tisuće fotografija s likovima istaknutijih Hrvata koje je trebalo uhapsiti kružile su svijetom…A za vlč. fra. Častimira Majića u tom opisu piše: SVEĆENIK KRIVOKLETNIK., strana 14. mo.Mile.)
Ova zastrašivanja na nikog ne smiju djelovati demoralizirajuće, i ja koji ne prvi put ležim u zatvoru poručujem svima da ne gledaju kako će drugi reagirati. Revoluciju nikad nisu vodile mase, nego pojedinci i ti pojedinci su uvijek žrtvovali sebe. Zato od svih boraca očekujem da dadu sve od sebe. Ja znam da je danas i na slobodi teško, jer Hrvate se progoni kao životinje, međutim, kao što rekoh, i životinja ima kandže i zube i zna ugristi kad treba, i ja sam davno trebao visiti na banderi, pa ipak sam živ jer sam bio vuk, grizao sam kad nije bilo druge i slijedećeg mjeseca slavim svoj 31 rođendan. Naime rodio sam se 10.9.1950. u gradu Šibeniku, na adresi Njivice 12.
U zatvoru mi je sada dobro. Mogu si kuhati hranu. Napravio sam od krpa neku vreću pa treniram karate, a i trčim nekoliko kilometara svaki dan. Mogu si kupiti i odjeću, ali mi novac najviše treba za poštanske marke. Šaljem mnogo pisama, pa sam se upravo javio i Cecelji, (fra. vlč. Vilim Cecelja iz Salzburga, Austrija, mo.) i Nedi Šarićki (kćerki pok. Nine Rosandića koji je stradao u Akciji Božidara Kavrana 1947/1948, mo.) i mome Anti Čuvalo. Treba mi za telefon. Neki dan sam razgovarao s jednim mojim generalom iz Paragvaja i kaže mi da je Jozo Damjanović dobio 24 godine robije. (Jozo Damjanović koji je 1976. godine u Asuncion, Paragvaj, pogriješkom ubio paragvajskog poslanika, umjesto jugoslavenskog poslanika u Paragvaju, je oslobođen 1992., mo.)
S Kvaternikom, (Nikola Štedul, mo. Mile.) pratrom (ovdje Miro misli na Dominikanca Vjekoslava Lasića, .o. Mile.) i Zlatkom sam svakog tjedna i kontaktu. Hvala Čelebiji za 100 dolara što mi ih je poslao, hvala i Jozi. Ja nisam nesretnik kojeg treba pomoći u nevolji. Novac koji ja dobijem biva odmah iskorišten za hrvatsku borbu, bilo što ja pišem i bodrim ljude, bilo da sa njima razgovaram na telefon. Šteta je samo što vani ima toliko mladića koji od dosade ne znaju šta će a nikad se ne sjete Hrvatske.
S Tjednikom su svi zadovoljni, a i oni u domovini kažu da je vrlo dobar, samo ga nema dovoljno. Ovdje iz Goteborga poručuju da ga nema, oni iz Kolna također, pa kad već imate povjerenika, ja ću napisati na nekoliko strana da se organizira prodaja.
Slika je ispala odlično. Jedan dio što sam dobio poslao sam po dečku za domovinu. I oni od kuće kažu da nas niša ne smije zastrašiti. Treba slušati Kvaternika. (Nikola Štedul, mo. Otporaš.) Na njega i oni u domovini računaju. On mora imati podršku, jer Pokret je garancija povratka u Hrvatsku. Ova sva hapšenja i ubijanja ne znače ništa drugo nego da se cijena slobode mora platiti. U ovom momentu se ne smije popustiti, niti dolje u Hrvatskoj, niti ovdje vani. Mi smo uvijek bili disciplinirani (stegovni, mo.) narod i sve što je potrebno je sačuvati povjerenje i poštivanje za vodstvo koje je izabrano za ovaj Pokret. Ne zaboravimo Kvaternikovu poruku da se borba prvestveno mora voditi na domovinskom terenu.
Ljudi od kuće mi kažu da je samo Bog dao Kvaternika u ovaj kritičan čas. Pričaju mi da su oni njegovi članci objavljeni nedavno u Tjedniku u domovini odjeknuli.
Meni je još pok. Bruno u mnogo navrata rekao da je Kvaternik čovjek s kojim se može u svako vrijeme računati. Danas je došlo vrijeme kad Brune više nema i kad Kvaternik nosi ono što je on počeo, pa je sada i vrijeme da se s njim računa.O tome koliko sam ja imao s Brunom tek se ima čuti, i o mom dvostrukom povratku u domovinu, kada sam pri jednom prelasku granice bio ranjen, i o svemu što smo tamo učinili i što će tek danas biti stavljeno u Pokret. Zahvalite se dečkima, malom Prši i svim ostalima i recite im svima da budu ponosni i vrate dug domovini.
Jednog dana ću ja povesti moju satniju koja kad krene neće stati do Drine, a u tu satniju moći će samo najbolji”, završava Miro svoju poruku. Vrijeme je iscrpljeno, kao i na početku, bez ceremonija, Miro nam daje do znanja da je rekao što je imao, a rekao je ovo što je zapisano, bez uglađivanja. Spustio je slušalicu i ostavio nas s mislima, nekako zadužene.
Nova adresa mire Barešića:
Miro barešić
BOX 3013
60003 Nprrkoeping,
Sweden.POBJEDA JE NAŠA, kaže Miro barešić.
Razgovor vidio Dinko Dedić.
(Eto, još jedan znatan dio Viteza Mire Barešića povijesni
dio iz njegova života u borbi za oslobođenje Hrvatske. Oni koji su imali priliku čitati pisma Maksa Luburića, za sigurno će primjetiti da je Miro doslovno upijao Maksa Luburića ideje. Tko u to ne vjeruje, neka ponovno pročita ovu Mirinu poruku i nekoliko pisama Maksa Luburića, odmah će se u to uvjeriti. Prepisao iz hrvatskog Tjednika Mile Boban, Otporaš.)Posljednje uređivanje od Bobani : 01-04-2015 at 18:25
2024-09-04 – – – dragutin
https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/FMfcgzQVzXVPGpnxwqXffbKPpbsMsWpp
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm