Do unutarnje „pobune“ K. E. Suckerta (odn. C. Malapartea), protiv surovih i bešćutnih porobljivača njemu tako “drage i bliske Poljske”, ipak konačno dolazi, već nakon pročitane nepune dvije stranice. Evo kako je protekla:

„ (…) Ali tog trenutka vrata su se polako otvorila i posluga je unela na srebrnom poslužavniku pečenu plovku, koja je ležala na leđima, okružena vencem krompirića, isprženih na njenoj masti… Bila je to okrugla i debela poljska plovka…Na znam ni sam zašto mi se nametnula misao da je nisu zaklali nožem, po dobrom starom običaju, već da je vod SS-ovaca stavio uza zid i streljao. Učinilo mi se da čujem otsečnu zapovest: –  Feuer! – i brzo štektanje mašinki. Plovka je sigurno pala podignuta čela, gledajući pravo u oči svirepe ugnjetače Poljske. – Feuer! – viknu sam glasno…i kao da sam očekivao da ću odjednom u velikoj dvorani Vavela začuti odjek puščanog plotuna. Svi su prsnuli u smeh… Tada sam se i ja nasmejao, ali malo-pomalo počeo sam da se stidim, osetio sam se postiđenim i uvređenim, osetio sam da sam ‘na plovkinoj strani’. O, da, osetio sam da sam na plovkinoj strani, a ne na strani onih koji su uperili puške, ne onih koji su vikali Feuer!, ne onih koji su govorili: Ganz kaputt! Plovka je mrtva!

Osećao sam da sam na plovkinoj strani…“ (str.85-86.; istaknuo: Z.P.)

U nekim trenucima, signor capitano je čak sklon priznati i vlastite slabosti (neodlučnost, kukavičluk), što shvaća kao neminovnu posljedicu svoga talijanskog mentaliteta, koji stoji na putu do konačne realizacije njegovih plemenitih namjera (očito, nisu samo Nijemci slabići i kukavice…)

„ (…) Upalio sam sveću, zatvorio prozor da se spolja ne vidi svetlost i pogledao tri Kaneova druga. Bila su to tri stara Jevrejina, lica zaraslih u riđu bradu…

–  Sedite  –  rekao sam i pokazao na stolice rasturene po sobi.

Seli smo za sto i ja sam upitno pogledao Kanea.

–  Domnule capitan, –  reče Kane  –  došli smo da vas pitamo možete li…

– Hoćete li da nam pomognete? – prekide ga jedan od njegovih drugova. Bio je to starac strašno mršav i bled, s dugačkom riđom bradom…

– Vi možete da nam pomognete, domnule capitan– reče Kane..

– Kako bismo izbegli strašnu opasnost koja nam kao mač visi nad glavom? – ponovo upade onaj starac koji ga je i maločas prekinuo.

– Kakvu opasnost? – upitah.

Posle mog pitanja zavlada dubok tajac i odjednom drugi Kaneov pratilac polako ustade…Dugo me gledao ćutke, zatim je tiho progovorio:

– Domnule capitan, strašna opasnost nam visi nad glavom… Rumunske vlasti pripremaju strašan pogrom. Svakog časa može da dođe do krvoprolića. Zašto nam ne pomognete?…

– Ništa ne mogu da učinim, –  odgovorih – stranac sam, jedini italijanski oficir u čitavoj Moldaviji…

(…)  – Učinite nešto, pokrenite se – reče starac tiho, s uzdržanom žestinom.

– Odvikao sam se od akcije – odgovorih. – Ja sam Italijan. Mi ne umemo više da budemo aktivni, ne umemo više da uzmemo na sebe odgovornost, posle dvadeset godina ropstva. I ja sam, kao i svi Italijani, beskičmenjak…Više nismo nizašta. Znamo jedino da odobravamo i da podilazimo. Hoćete li da odem do generala fon Šoberta i pukovnika Lupu da im malo podilazim? Ako želite, spreman sam da odem čak u Bukurešt, do maršala Antonesku, do ‘crvenog psa’, da mu podilazim, ako smatrate da vam to može biti od koristi. Drugo nisam kadar da učinim. Ili biste možda hteli da padnem kao uzaludna žrtva, boreći se za vas? Da dopustim da me ubiju na trgu Uniri, zato što sam branio Jevreje iz Jašija? Da sam sposoban za tako nešto branio bih Italijane i dopustio da me ubiju na nekom trgu u Italiji. Ne usuđujemo se da stupimo u akciju i nismo više za to sposobni…“ (str.136-138.; istaknuo: Z.P.)

Ljudske oči su na jedan užasavajući način opsjedale autora romana Kaputt i taj se motiv provlači kroz cijelu knjigu, u raznim oblicima i različitim povodima. Svjestan kako upravo one imaju naročito mjesto i značenje u ljudskoj svijesti (jer, ne samo da su čulo vida kojim registriramo ono što nas okružuje, nego u isto vrijeme posjeduju taj tajnoviti, zagonetni “viši” smisao – jer oči su “ogledalo duše” i vanjski odraz naše nutrine i najdubljih emocija), Malaparte svako malo poteže za takvim opisima i metaforama. Dakako, na svoj način: s namjerom da sablazni, šokira, užasne i zgrozi čitatelja, da kod njega izazove jezu i mučninu.

Svoju bolesnu opsesiju izvađenim ili još živim očima – naročito onima koje gasnu (kod umirućih ljudi), opisao je i u jednom dijelu gdje iznosi impresije vezano za već opisani obilazak židovskog geta u Varšavi :

„ (…) Na tim licima boje sive hartije, na licima belim kao kreč, oči su ličile na neke čudne insekte koji se spremaju da maljavim nogama čeprkaju po očnim dupljama kako bi isisali i ono malo svetla što je u njima ostalo. Kad bih se približio, ovi grozni insekti bi se uznemirili, začas bi napustili plen, izišli iz duplji kao iz jazbina i prestravljeno me promatrali…“ (str.105.: istaknuo: Z.P.)

U vrijeme boravka u Potsdamu, autor nastavlja svoju ispovijest „pruskoj princezi Lujzi”; i u njoj su u središtu maštarija opet oči.

Poslije dojmljivih sekvenci s vađenjem očiju mačku „Sigfridu“ (što na onako krvoločan način, u sklopu obuke redovito čine mladi SS-ovci, pripadnici „krankes Volka“ i Lajbestandarta), preko staklenog oka njemačkog oficira, očiju slijepacanalik na „mrtve ptice“ i Hitlerovih očiju u kojima vidi „stotine, hiljade mrtvih očiju“, Malaparte dolazi do zaključka da su „oči načinjene od strašne materije…od materije ljigave, mrtve: ne možeš ih stegnuti prstima, klize ti između njih kao puževi…“ (str.298-299.), i odmah potom, prisjeća se svoga navodnog putovanja iz Beograda u Zagreb, i dojmova koje su na njega ostavili NDH i njezin poglavnik Ante Pavelić s kojim se (prema vlastitoj fikciji koja nema veze sa stvarnim događajima) više puta viđao već u travnju 1941. godine. Mada je, tobože, osuđivao to što je bio terorist „koji je naredio da se ubije jugoslovenski kralj Aleksandar“, u dugim razgovorima što ih provodi s njim, Malaparte se gotovo sprijateljio s vođom Ustaškog pokreta, do te mjere da mu se ovaj učinio „prostodušan“, „blag“ i „skroman“. Naročito je povoljan utisak na fašističkog signore capitana ostavilo cjelodnevno putovanje na koje je Pavelić pošao s njim kao sa starim prijateljem, povjeravajući mu se usput i zaneseno pričajući o svojoj domovini Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Uz mnoštvo nevažnih i nevješto kombiniranih pratećih sekvenci (koje su i u ovom slučaju samo dekor, kolorit, nešto poput jeftine scenografije u nekom trećerazrednom horor filmu, koja treba odvratiti pozornost, čitatelja “uljuljkati” i učiniti ga nespremnim za šok koji slijedi), Malaparte nas ponovno „uspavljuje“, opušta, anestezira, i onda…na 308. stranici dolazi do krešenda, jezovitog finala, udarnog dijela kojim završava svoj traktat o očima.

Opisujući ključni detalj iz posjeta Paveliću, pisac konačno poentira na način dostojan jednoga Allana Edgara Poe-a i sablažnjava svoju sugovornicu Lujzu:

„(…) Dok je poglavnik govorio, primetio sam na pisaćem stolu kotaricu od vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je dupke puna plodova mora, tako mi se bar činilo, nekakvih ostriga, izvađenih iz školjki, onakvih kakve se mogu videti u velikim sudovima u izlozima Fortnum end Mayson, na Pikadiliju u Londonu. Kazertano me pogleda i namignu mi: – Prijala bi ti jedna dobra čorba od ostriga, zar ne?

• To su ostrige iz Dalmacije? – upitao sam poglavnika.

 Ante Pavelić diže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reče smešeći se na onaj njemu svojstven način: – To je poklon mojih vernih ustaša; ovde imam dvadeset kilograma ljudskih očiju.“ (str. 308. Istaknuo: Z.P.)

Od ovih nekoliko rečenica, od te nekrofilske fikcije i zloćudne izmišljotine potekle iz bolesnog mozga fašista Malapartea, skrojena je jedna od najvećih laži koje su se ikad pojavile u analima ratne propagande.

Činjenica što je ona post-festum opovrgnuta upravo od onoga koji ju je izmislio i prvi iznio (kao što je već ranije negirana i od Kasertana, za kojega Malaparte navodi da je prisustvovao tom događaju), te da je nepobitno dokazano kako je riječ o senzacionalističkoj konstrukciji, nije mnogo pomogla Hrvatima.

Šteta se više ničim nije mogla popraviti.

“Raffaele Casertano, talijanski veleposlanik pri vladi NDH u Zagrebu, koji je Malapartea odveo Paveliću, izjavio je da je Malaparte tu rečenicu upisao ‘iz sadizma, ogriješivši se o istinu’. A Victor Alexandrov napisao je 1960. da mu je Malaparte sam priznao da je time ‘želio stvoriti učinak, simbolizirati užas’. Vidio je ribiz, ali ‘oči i ribiz: ima li razlike?’ ‘Ne može se raniti maštu s ribizom’ (usp. M. Rojnica, ‘Napukla Titova ostavština’ u knjizi Nore Belof, HR, 3, 1986., 518.;” Izvor: dr. Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti, Zagreb, 1994., str. 119, bilješka br-131.)

Na istom mjestu, o samome Malaparteu i motivima za proturanje ove  laži, kaže se sljedeće:

„ Curzio Malaparte (Kurt Suckert), talijanski novinar i književnik, veoma oprečnih i radikalnih pogleda: tridesetih godina fanatičan pristaša fašizma, u kome je vidio rađanje nove civilizacije (hodao Rimom u čizmama i fašističkoj odori), zaljubljenik u Lenjina i u Mussolinija i u djelotvornost njihova totalitarizma, a četrdesetih godina opredijelio se za komunizam kao pokret budućnosti (B. Radica, Živjeti nedoživjeti, I., 148-149; II., 373). Izmaštana Pavelićeva košarica srpskih očiju valjda je trebala potkrijepiti iskrenost Malaparteove promjene tabora, koji je prije toga pisao i hvalospjeve Poglavniku NDH u talijanskim listovima što su prenosili i Pavelićevi (v. Spremnost, 1942., br. 17, str. 2; Hrvatski narod, br. 455 i dr.).“ (istaknuo: Z.P.)

Da je sve izmislio (iz senzacionalističkih pobuda – kako bi svoju knjigu učinio što čitanijom), Malaparte je priznao tek neposredno prije smrti.

Nepostojeća “košara”, nastavila je, međutim, i dalje “živjeti” u glavama onih koji su se njome koristili, neovisno o argumentima i povijesnim činjenicama. I ne samo to: u bolesnoj mašti pojedinih “znanstvenika” i “povjesničara”, ona se uskoro pretvorila u “vreće pune očiju” (primjerice, prema pisanju Daniela J.Gouldinga)¸ a time je svjesno i zlonamjerno manipulirao i poznati židovski lovac na naciste Simon Wiesenthal, kao i mnogi drugi propagandisti kojima su učinci promidžbe i vlastita samoreklama bili važniji od istine.

S. Wiesenthal je čak Pavelića zamijenio s Luburićem, a “košaru” vidi kao “čašu”(što samo po sebi dokazuje o kakvoj “ozbiljnosti” u pristupu temi je riječ), pa piše:

“Na radnom stolu Maksa Luburića bila je velika čaša ispunjena špiritom. U čaši su plivale ljudske oči, na tucete“. (Vidi: Anto Knežević, Mitovi i zbilja, Zagreb, 1992., str. 67.; preuzeto iz: Petar Vučić, Židovstvo i hrvatstvo, Zagreb, 2001., str.142/143.).

Nakon svih tih “košara”, “vreća” (i tko zna još čega), sada se, dakle, pojavljuje i “čaša”, a zamijenjen je i glavni akter priče, što rječito govori o stvarnoj “težini” i “vjerodostojnosti” elaboracija ovog i sličnih “autoriteta” koji krajnje neozbiljno i neodgovorno upuštaju u “znanstvena istraživanja”.

Cijela stvar, naravno, ne bi bila vrijedna spomena (jer, sličnih nebuloza je na tisuće), da ova izmišljotina upravo zahvaljujući takvim autorima i “autoritetima” (poput Gouldinga i Wiesenthala), nije postala gotovo općeprihvaćenom i općepriznatom “istinom”, koja živi i traje do današnjih dana i čak se koristi kako bi se opravdali zločini što su ih velikosrpski ekstremisti i četnici počinili krajem XX-og stoljeća u Hrvatskoj.

Ogromna moralna nepravda i šteta koje su hrvatskom narodu nanesene tom bezočnom laži ne dopušta šutnju i obvezuje na pojašnjenje.

Prije svega, treba jasno i glasno reći da za bilo kakvu tvrdnju o “košari”, “vreći”, “čaši” (ili kakvoj drugoj posudi) u kojoj su (“ljudske”, “židovske” ili “srpske”) oči bile izložene na nekom od stolova ustaških dužnosnika (Pavelića, Luburića ili ma kojeg drugoga) ili bilo gdje drugdje, nema ama baš nikakvih materijalnih dokaza.

No, ako nema valjanih dokaza u prilog istinitosti te tvrdnje, onih koji govore suprotno – itekako ima.

Jedan od tih nepobitnih i vjerodostojnih materijalnih dokaza u prilog toj tvrdnji je originalni dokumentarni film iz fundusa Hrvatske televizije, koji prikazuje upravo taj “sporni” posjet talijanske delegacije Paveliću – iz kojega je jasno vidljivo da od “košare”, “vreće” ili “čaše” s “ljudskim” očima nema ni traga, niti na radnom stolu ima ičega što bi podsjećalo na neki od spomenutih predmeta. Jedan od urednika na HTV-u, Obrad Kosovac, od 1990. do 2005. godine prikazao je ovaj dokumentarac nekoliko puta (posljednji put u srpnju 2005. godine).

Spominjući na str. 187. svoje knjige propagandnu djelatnost jednog američkog ogranka Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva (dijela istoimene organizacije sa sjedištem u Beogradu kojoj je na čelu bila Miloševićeva propagandistica Klara Mandić), Philip J. Cohen u bilješci br.66., na str. 272. piše:

“‘Serbs and Jews Remember April 10, 1941.’, ‘Newsleter’, ‘Društvo jevrejsko-srpskog prijateljstva  u Americi’, Granada Hills, Kalifornija, lipanj 1991. Te novine navode kao činjenicu često ponavljani, ali izmišljeni, izvještaj talijanskog romanopisca Curzija Malapartea, da je vidio ‘košaru s dvadeset kilograma ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu kada ga je posjetio. Čak su i ugledni znanstvenici poput Nore Levin navodili taj prijevarni izvor; vidjeti: Levin, Nora. 1973. ‘The Holocaust: The Destruction of European Jewry,1933-1945.’, str. 516. New York: Shocken. Postoji izvorni dokumentarni film Malaparteova susreta s Pavelićem, a posjeduje ga Obrad Kosovac s Hrvatske televizije u Zagrebu. Kao što je opisano u Malaparteovu romanu  ‘Kaputt’, talijanski je veleposlanik Casertano bio nazočan susretu Malapartea i Pavelića, ali nije bilo nikakve pletene košare s ljudskim očima na Pavelićevu stolu. Kosovac je 1993.godine napravio dokumentarni film pod naslovom ‘Oči Curzija Malapartea’, temeljen na izvornoj snimci. Vidjeti također Mc Adams, C. Michael. 1992. ‘Croatia: Myth and Reality’. str. 35-39. Arcadia, California: Croatian Information Service Monographs.”

Unatoč svemu, ova notorna laž srpsko-komunističke propagande – i njihovih suradnika u pojedinim inozemnim medijskim centrima – preživjela je do dana današnjeg! Ona se i dalje prepisuje, umnožava i raspačava, ne bi li joj se tako osigurao status nesporne povijesne istine i činjenice, koju, dakako (prema ovoj “logici”), nije niti potrebno provjeravati. Upravo oni koji se tako rado pozivaju na tradiciju antifašizma i sebe smatraju humanistima i kozmopolitima, u praksi doprinose oživotvorenju onoga Goebbelsovog načela, po kojemu “tisuću puta ponovljena laž na kraju postaje istina”.

I to nešto govori o naravi srbo-komunističkog režima koji je vladao Jugoslavijom od 1945. do 1990. godine, ali i o odgovornosti hrvatskih intelektualaca koji uglavnom šute, kao da čekaju da istina izađe na vidjelo sama od sebe.

Ne odaju li riječi, način izražavanja, pa i sam stil pisanja Curzia Malaparteapsihološki duboko poremećenu, bolesnu osobu koja unaprijed uživa u tomu što će kod čitatelja izazvati mješavinu sablazni, gađenja i jeze? S toliko opuštenosti, tako nonšalantno i bonvivanski, crnohumorno i šeretski u isto vrijeme, na momente čak i podrugljivo, s visine i nadmoćno, s nekim neskrivenim sadističkim užitkom govoriti o ljudskoj patnji i jezivim događajima – pa bili oni i čista fikcija – odraz je najblaže rečeno poremećene i emocionalno nestabilne ličnosti.

No kakav god bio on i njegovo djelo, poslužili su svrsi – antihrvatska propaganda ih je dobro iskoristila za svoje ciljeve, to se mora priznati. Ova crna legenda opstaje već desetljećima usprkos svim činjenicama i dokazima koji govore u prilog tvrdnji da je sve najobičnija tlapnja, izmišljotina i čista zlonamjerna i monstruozna laž čija je svrha samo jedna: ojačati kolektivnu optužnicu protiv cijelog jednog naroda. To je ono što je čini stravičnom i u svakom normalnom čovjeku mora izazvati ogorčenje.

Kad se radi o prljavoj velikosrpskoj i komunističkoj propagandi koju vode individue bez morala, časti, etike i skrupula, onda je prihvatljivo i upotrebljivo sve – pa i poremećeni fašisti, hipohondri i ekshibicionisti poput Curzia Malapartea.

Najbolju potvrdu preživljavanja ove monstruozne konstrukcije dobili smo u ne tako davnom događajima iz 90-ih godina, kad nas je agresorska, srpska propaganda na temelju ove i sličnih crnih legendi ocrnjivala preko svake mjere, ne rijetko fantastičnim optužbama koje prelaze granice racionalnog.

Sjetimo se samo kako je ta tvornica laži beskrupulozno i besramno mjesecima optuživala Davora Markobašića iz Vukovara za “vađenje dečjih očiju” i “rezanje dečjih prstića” od kojih je potom “pravio ogrlice”, da bi mu četnički zločinci poslije pada grada zvjerski mučili i ubili na Ovčari suprugu Ružicu u šestom mjesecu trudnoće, nazivajući je “ustaškom kurvom” i “ženom monstruma”.

I ono što je izgovorio krvnik Vukašin Šoškoćanin samo 4 dana nakon pokolja u Borovu Selu (6. svibnja 1991. godine, na TV Beograd i TV Novi Sad, u emisiji uživo: “Srbi u Hrvatskoj – proleće 1991”) također potvrđuje koliko dubok korijen imaju ove opskurne konstrukcije.

Na pitanje voditelja što kaže o optužbama da su pobijenim hrvatskim policajcima vađene čak i oči, Šoškoćanin kaže kako se “zna ko je vadio oči” i da su to u Drugom svjetskom ratu “činile ustaše” – dodajući: “ja to znam, čitao sam negde”.

Užasni učinak koji ovakve laži imaju u vrijeme kad ih propaganda počne koristiti kao sredstvo mržnje i rata i posljedice takvih kampanja govore nam kako je riječ o moćnom oružju. Mi toga moramo biti svjesni i ne dopustiti da takve zloćudne laži zažive kao istine.

To je najmanje što smo dužni učiniti. U ime budućih naraštaja.

-kraj

Zlatko Pinter