ŽIVOTOPIS PROSJEČNOG DOMOBRANA (Kako se svijet prelama kroz ljudski život, piše dr. Ivica, Ivo Josipović

Priložena slika je vojnika NDH u Domobranskoj odori. Slika uzeta na Romaniji za vrijeme borbi protin odmetnika i neprijatelja Hrvatske Države.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

ŽIVOTOPIS PROSJEČNOG DOMOBRANA

(Kako se povijest prelama kroz ljudski život)

Uvodne napomene:

Premda se tekst tiče odredjenih osoba, prvenstvena namjera je da se multidiciplinarnim pristupom pokuša objasniti koje okolnosti, uvjeti, situacija, djelovanjem kojih različitih čimbenika utječu na životni put prosječnog Hrvata u periodu prije Drugog svjetskog rata, u toku samog rata i nekoliko godina nakon završetka. Korištenjem više metoda primjerenih različitim disciplinama, počevši od povijesne znanosti i metode, preko općedruštvene i politološke ali i uključujući osobna i kolektivna mentalna i psihološka stanja, nastoji se objasniti zašto je prosječan Hrvat služio u hrvatskim oružanim snagama kao Domobran, naravno ne navodeći specijalne povijesne izvore koji su manje- više dostupni široj javnosti ili se takvi izvori trebaju podvrći povijesnoj reviziji naročito glede našeg predmeta. Pitanje je da li je sudjelovanje osoba i socijalnih grupa koje pripadaju hrvatskoj naciji ali i drugih hrvatskih gradjana u domobranskim oružanim snagama primjereno i opravdano kao i pitanje zašto se konkretna osoba i grupe ne uključuju u zaštiti nacionalnih interesa Hrvatske ili drugim riječima, ima li štogod protivrječnog odnosno spornog u tome da Hrvati oružanim sredstvima brane svoju domovinu i državu. Otuda je postojeća ili zvanična (institucionalizirana) historiografija – prije svega ona koja se označava kao jugoslovenska ali i suvremena hrvatska koja se manje ili više nalazi na istom tragu ili je rezultat istog napora – krivo i zlonamjerno tumači našu blisku prošlost i što je najgore, ona to još uvijek čini sa istim zanosom te svaki pokušaj povijesne revizije, koja predstavlja sastavni dio znanstvene metodologije, interpretira kao neprijateljsku djelatnost po ugledu na tretman hrvatske političke emigracije, što dakako ostavlja duboke sumnje u znanstvenu nezavisnost i metodološku sposobnost da široj javnosti saopćava samo povijesne istine. Budući to ona nije spremna činiti, na nama je da pripomognemo iznošenju istine na svjetlost dana.

Polazna hipoteza:

Za osobe i socijalne grupe koje se, što je sasvim prirodno, nazivaju Hrvatima temeljem nekih zajedničkih karakteristika i socio-psiholoških vrijednosti, sasvim je normalno da kada napune odredjenu starosnu dob služe u hrvatskim oružanim snagama, na svim hrvatskim teritorijama, što ima univerzalno značenje u svakom društvenom sustavu. U pitanju je realna politika koja poznaje kategoriju nužnosti obrane nacionalnih interesa. Na pitanje, da li je to moralno i odgovorno te da li je to sukladno kršćanskim vrijednostima i učenju, moj odgovor je pozitivan te da je to kako moralno, tako i odgovorno a time sukladno kršćanskim uvjerenjima zato što kako osoba tako i kolektiv imaju osnovno pravo na samoobranu (spremnost braniti svoj dom i dom drugih, teritoriju i državu) ali se istovremeno na taj načim doprinosi prvo, jačanju nacionalne svijesti o pripadnosti hrvatskoj naciji, zajedništvo i drugo, ostvaruje neposredna ili vojna zaštita hrvatskih unutarnjih i vanjskih interesa i na kraju, što se na taj način drugima jasno stavlja do znanja da prste drže dalje od hrvatskog teritorija. Nema ništa sporno u tome da se neposredno izrazi spremnost u obrani svoj zavičaja, kako svog sela, dijela grada, šireg područja i čitave države. Normalno je da prosječne osobe posjeduju takva nacionalna i domoljubna osjećanja i sasvim je prirodno da kršćanska dogma ne brani, dapače, samoorganiziranje u cilju samoobrane. Da bi se shvatilo o čemu se zapravo radi i priložilo primjereno objašnjenje treba metodom analize rasčlaniti pojedine aspekte pojedinačnog životopisa a što se ujedno može prenijeti na širu zajednicu.

O znanstvenom pristupu i metodu:

Sveukupna hrvatska bliža prošlost, počevši sa krajem Prvog svjetskog rata i formiranja prve Jugoslavije, karakterizira se stalnom borbom izmedju dobra i zla. Dobro se predstavlja u ideji hrvatske nacionalne države a zlo u svim interesima za sprečavanjem po svaku cijenu ostvarivanje te neupitne nakane. Ili drugim riječima, u znaku je protivrječnih interesa, idejnih, svjetonazorskih i ideološko-političkih sukoba što se dakako moralo osjetiti i medju hrvatskim pukom na svim hrvatskim teritorijama. To predstavlja opći znanstveni pristup ovoj temi kojom se nastoji u sklopu općih političkih dešavanja u naznačenom vremenskom periodu objasniti razvojni put prosječne osobe te način formiranja vrijednosnih stavova kao i njegove reakcije na ukupne dogadjaje. Onda kada su posavljački Hrvati, kao u nizu prethodnih unutarnjih migracija, ali ovog puta prisilne, napuštali tipične hrvatske teritorije – kao što se desilo sredinom 1992.godine – nesumljivo da je ostavilo dubokog traga kako na osobe koje su u tome sudjelovale tako i čitavu zajednicu. I to se kroz navedeni vremenski period ponavljalo više puta. To potvrdjuje opravdanost ovakvog pristupa. Postoje stvari koje se ne mogu brojčano mjeriti i iskazati kroz matematičke formule, a one se tiču osobnih osjećanja a naročito kada se radi o osjećanjima nacionalne pripadnosti budući da osoba ima iskonsku potrebu da pripada grupi te da je prihvaćena od iste. Stoga moderni zahtjevi za odricanje od nacionalne pripadnosti i osobnog osjećaja, ne mogu zadovoljiti temeljne ljudske potrebe za dokazivanjem ne samo kao socijalnog već i nacionalnog bića. Korištenje takvog pristupa omogućava identifikaciju dvije osnovne tendencije. Prva se odnosi na legitimno pravo hrvatske nacije na samoodredjenje i organiziranje vlastite države, a drugi se tiče namjera da se kroz ekspanzionističku politiku promoviraju interesi koji nisu izvorno hrvatski. Prirodno je da se dva oprečna koncepta sukobljavaju kako na razini zajednice tako i pojedinačne osobe. Primjereno je postaviti pitanje o uzrocima čestih unutarnjih i vanjskih migracija u kojima Hrvati sudjeluju od vremena turskih osvajanja te koji čimbenici utječu da se dijelovi hrvatskog nacionalnog korpusa ne mogu skrasiti za relativno duže vrijeme na jednom mjestu i na svojoj zemlji. Zasigurno da to pitanje muči mnoge hrvatske generacije pa tako i našeg prosječnog domobrana. Upravo je takva sudbina našeg junaka budući je, kao i mnogi posavljaci, protjeran sa svog kućnog praga i umro u progonstvu ne uspijevši dokučiti smisao svih navedenih pitanja. Istina, sahranjen je na hrvatskoj zemlji ali daleko od grobova njegovih i naših pradjedova. Nikako da se posavljaci skrase na jednom mjestu i na svojoj zemlji. Stoga ne postoji niti jedan valjan razlog zašto se danas neki olako odriču vrijednosti koje su za brojne generacije predstavljale uzoritu ideju vodilju kojom su se rukovodili. Metodološki promatrano, uvijek treba imati na umu da povijest predstavlja skup konkretnih ljudskih života na različitim razinama, što svakako podrazumijeva da analiza upravo treba početi sa pojedinačnom osobom kao pretpostavkom razumijevanja socijalne zajednice. Istovremeno, pojedinačna osoba i socijalna grupa se na odredjene načine odnose prema različitim pojavama kao što su društvene, gospodarske ili političke i to u formi reakcija.

Faza odrastanja i formiranja:

Pojedinačna osoba se razvija unutar obitelji, uže i šire socijalne zajednice i kao takva predstavlja samo jedan dio društvene zajednice koja utiskuje pečate na razvoj i proces formiranja osobe i socijalnih grupa. Kao primjer se može uzeti muškarac katolik odrastao u seoskoj sredini i unutar obitelji koja još uvijek ima značajne odlike tradicionalne, što znači da se još uvijek održavaju šire obiteljske veze izmedju brojnih pripadnika istog roda. Katolička crkva preko svećenika odlučujuće utječe na proces formiranja osobnih i kolektivnih stavova i vrijednosti jednog takvog roda. Prosječan dječak koji odrasta na selu, ali blizu manjeg gradića, odlazi na šegrtovanje sa preovladjujućim stavovima i vrijednostima koje je stekao u obitelji i kroz crkveno učenje. Dakle, pozitivne, partijahalne, za današnje uvjete konzervativna shvatanja seoske zajednice koja se zapravo nalazi na prijelazu iz patrijahalne ili rodovske prema modernoj ili pre-industrijskoj što znači da se rodovi tranfrormiraju u obiteljske zajednice koje uključuju roditelje, djecu i roditelje jednog ili oba roditelja za razliku od roda koja podrazumijava oblik zajedničkog života na jednom mjestu sve braće i sestara i njihovih obitelji. Odrastanje i proces spoznaje dječaka iz tipične posavljačke seoske obitelji izmedju sela i varošice ili na prijelazu iz patrijahalne u pre-industrijsko društvo. Budući da obitelj posjeduje parni mlin dječak odlazi na šegrtovanje u nekoliko kilometara udaljenu varoš. Ništa neubičajeno za onovremene uvjete kada se otvara proces raspadanja tradicionalne seoske zajednice te se sve veći broj traži posao u mjestima sa privrednom djelatnosti a ona se svodila na trgovine i male obrtničke radnje. Uostalom, bosanska ili hrvatska Posavina predstavlja poljoprivredno sa preovladjujućim malim seoskim posjedima područje gdje je pučansrtvo miješano tako da su sela jednonacionalna. To će svakako utjecati na vrijednosne kategorije našeg lika budući je stekao dovoljno znanja o multietničkom sastavu pučanstva te da se sa tim stvarima ne treba šaliti. Vjerska tolerancija je predstavljala ipak jednu konstantu za odredjeno vrijeme što je svakako utjecalo na formiranje vjerskih, socijalnih a djelimično i političkih stavova o toleranciju i poštivanju drugih. U takvom ozračju je naš lik odrastao, vaspitan i savjetovan od starijih koji su sve to prenosili sa koljenja na koljeno, što će se kasnije pokazati ispravnim imajući u vidu da je područje bosanske ili hrvatske Posavine oduvijek – točnije od vremena turskih osvajanja i brojnih ratova kroz duži vremenski period – predstavljalo jednu od ruta unutrašnjih migracija dominantno Hrvata koji su napuštali pod pritiskom turske okupacije a drugi su dolazili pod drugim pritiscima sa područja Dalmatinske Zagore i zapadne Hercegovine. Već je više od desetljeća kako je završen Prvi svjetski rat i formirana uz privolu velikih sila prva Jugoslavija koja se već od prvih faza pokazala kao neuspješan eksperiment budući je čak i predstavnicima tzv. jugoslovenskog odbora postalo sasvim jasno da je to sredstvo za ostvarenje prosrpskih interesa te da prva Jugoslavija predstavlja zapravo državno-organizacioni oblik Velike Srbije. Oduševljenje je vrlo brzo zamijenjeno apatijom Hrvata te se medju pojedinim uglednim hrvatskim muževima počela javljati ideja o uspostavljanju hrvatske državne organizacije po ugledu na prijašnju. Ta se ideja postepeno širila kroz ograničeni tisak, usmene priče i nešto od toga je stizalo do posavljačkih Hrvata.

S jedne strane se osjeća sve veći pritisak na Hrvate koji javno ispoljavaju nacionalna osjećanja a ujedno javno propagiranje prosrpskih interesa preko djelovanja uglednih trgovaca, učitelje i srpskih kulturnih društava sve je izraženije. Posebno je žandarmerija bila na zlu glasu budući je ona bila pod direktnim utjecajem vlasti u Beogradu. Očito su se dobre namjere hrvatskih članova jugoslovenskog odbora i krugova okupljenih oko istog, pokazale naivnim i previše oslonjene na utopističke idejne projekte kao što su panslavizam i dijelovi ilirskog pokreta. Praktični razvoj prve Jugoslavije išao je u pravcu dominacije srpskih interesa i istovremeno gušenju svih drugih pa time i prohrvatskih. Takve informacije su u valovima stizale i do sela u kojem je rodjen i odrastao naš junak premda je u “čaršiji” pronalazio najbolje vijesti i slušao je razgovore starijih koji su tiho i šapatom govorili o različitim problemima. U takvim uvjetima se odvijao proces formiranja vrijednosnih stajališta našeg lika koji premda je završio osnovnu školu, predstavljaće solidnu osnovu za kasnije vijednosne stavove. Nedvojbeno da je kod mladića formirana pozitivna nacionalna svijest koju su prenosili stariji kroz savjet da tudje treba poštovati a svoje cijeniti i braniti. Proces formiranja nacionalne svijesti bio je u značajnom mjeri pod utjecajem spoznaja (kroz usmenu riječ i slušajući na sijelima starije) o opravdanom nezadovoljstvu hrvatskog puka bosanke Posavine kao i spremnosti prvo na razini obitelji i sela manifestirati svoju pripadnost hrvatskoj naciji. Ovo predstavlja solidnu osnovu za prvo, razumijevanje socijalno-psiholoških i užih društvenih prilika unutar kojih se odvijao proces izgradnje odredjene osobe i drugo, za razumijevanja općih socijalnih, društvenih i političkih prilika bosanske Posavine koji će sveukupno pozitivno utjecati na kasniji razvoj hrvatske ideje i pripadnosti nacionalnoj zajednici. Svi navedeni čimbenici su na pozitivan način utjecali na mladu osobu da prihvati opravdanom ideju hrvatske državnosti kao i ideju vlastitog sudjelovanja u čitavom projektu. Takvoj osobi prirodno je bilo služiti kao domobran, kao moralan i odgovoran odnos a ujedno sukladan kršćanskim principima. Uvijek treba imati u vidu da su Katolička crkva i svećenici na terenu najviše doprinijeli i uložili truda da se očuva kršćanstvo na svim hrvatskim područjima a posebno kada su u pitanju Bosna i bosanska Posavina, izložene ubrzanom procesu islamizacije i balkanizacije, a istovremeno i samu hrvatsku ideju nezavisne državne organizacije. Stoga je razumljivo da momčić, koji je odrastao u opisanoj socijalnoj sredini i koji je poštivao savjet svećenika, prihvati kao pozitivne vrijednosti stavove o pripadnosti hrvatskoj naciji i spremnosti sudjelovanja u izgradnji hrvatske državne organizacije. Klasični primjer pozitivnog socijalnog i mentalnog razvoja konkretne osobe pod značajnim uplivom kršćasnke dogme.

Dakako, naš je lik premlad da u cjelosti razumije ukupnu društvenu i posebno političku problematiku ali on sluša savjet starijih te tako stiče pozitivne spoznaje. Ovako opisane osobe kada se zajedno zbroje predstavljaju socijalni bazen za domobransko novačenje koje medjutim nije prinudno već dragovoljno budući da shvataju da su sazreli uvjeti da se izvrši svojevrsni politički prevrat. Temeljna namjera je pokazati postojanje socijalne, društvene i političke geneze ili razvoja pitanja prerastanja pitanja hrvatske nacije u pitanje o formiranju nezavisne državne organizacije kao socijalno i politički opravdan odnosno pozitivan kroz primjer prosječnog posavljačkog Hrvata mladje dobi. Zorno se prikazuje na primjeru uže socijalne zajednice smještene negdje u središtu bosanske Posavine, neposredno uz rijeku Bosnu, i nedaleko od njenog ušća u Savu, nastanak socijalnog i političkog okvira za formiranje i razvoj prohrvatskog ili ustaškog pokreta odnosno pojavu osoba i krugova koje su, temeljem boljeg obrazovanja, višeg stupnje osviještenosti i kroz neposredan kontakt – izloženost pritiscima, ucjenama, progonima i političkim ubojtstvima – sa aktuelnim vlastima, izlaz vidjele u prvo, nasilnom rušenju prve Jugoslavije i drugo, uspostavi samostalne hrvatske države. To će predstavljati socijalno i političko jezgro okupljanja prohrvatskih snaga. Svakako da će naš junak uvijek imati na umu ono što je naučio u obitelji i od starijih a svakao i pod utjecajem svećenika, da se naime drugi trebaju poštivati, cijeniti tudje običaje i tradiciju ali da ujedno i iznad svega treba svim pa i fizičkim sredstvima braniti vlastiti identitet i biti spreman braniti svoj dom, obitelj i širu zajednicu te interese hrvatske nacije uvijek stavljati na prvo mjesto. Imajući sve ovo u vidu, ne treba se čuditi da uopće nije postojao izbor izmedju prohrvatskih osjećaja i prokomunističkih koja su negativno doživljavana sukladno vijestima koje su dolazile iz Sovjetskog Saveza a naročito o politici prema seoskom staležu. To je predstavljalo golemu smetnju da se na prostoru hrvatske ili bosanske Posavine unutar hrvatskog korpusa ne razvije u masovnijem vidu komunistička ideja i kasnije partizanski pokret. Tada je sasvim razumljivo zašto partizanski pokret nije imao širu socijalnu bazu medju posavljačkim Hrvatima a ujedno objašnjava zašto su medju istim domobranski i ustaški pokret imali masovnu socijalnu bazu. Razlog se krije u prijemčivosti ideje nacionalne ili hrvatske državne organizacije. Time se jasno objašnjava negativan stav i odnos posavljačkih Hrvata prema komunističkom konceptu – kojim se seljaštvo ukidalo i oduzimala zemlja – i partizanskom pokretu a s druge strane pozitivan odnos i stav prema domobranskom pokretu. Svakako dječačić nije mogo ovako kako ja to pišem razlučiti različite čimbenike ali je posjedovao primjereno razvijen osjećaj o pripadnosti hrvatskom narodu, moralne i kršćanske vrijednosti koje je naučio od starijih i dovoljan stupanj osobne odgovornosti da se pridruži prohrvatskom pokretu. Onda ne čudi kritičan odnos koji mi posjedujemo prema formalnoj ili zvaničnoj historiografiji budući je ona u cjelosti postavila stvari na glavu i još uvijek nastoji objašnjavati našu bližu prošlost onako kako to odgovara pobjednicima. A mi dobro znamo da to nije istina i sve radimo da se ona iznese na površinu. Otuda toliko inzistiranje na njenoj reviziji od čega se predstavnicima ovakve znanosti na samu pomisao diže kosa na glavi. Kada se stvari postave na svoje mjesto nedvojbeno da se životni put našeg junaka ne može predstavljati kao negativan, dapače, kao prirodan, pozitivan i sukladno socijalnim i nacionalnim očekivanjima. Promatrano sa metodološkog stanovišta slobodno se može reći da je ovakav pristup rezultat korištenja metode socijalne, društvene i političke rekonstrukcije kako osobnih psiho-socioloških aspekata tako i širih društvenih i političkih naše bliže prošlosti, kao opravdanog znanstvenog metoda. Naime, ovakvim pristupom i metodom omogućava se razumijevanje i objašnjenje kasnijih dogadjaja od krupnog značaja za posavljačke Hrvate a to je prvo, geneza oružanog otpora hrvatskog pučanstva u Odžaku ili posljednja bitka drugog svjetskog rata, drugo, čimbenici koji su proizveli masovan zločin partizanskih snaga nad Hrvatima ili Burića štala i treće, jedna od specifičnosti bosanske Posavine je sadržana u jakom četničkom pokretu koji istina nije imao masovnu socijalnu bazu na ovom teritoriju ali je imao na obromcima Majevice i Ozrena. To će uvjetovati neprijateljski odnos ne samo prema mladoj hrvatskoj državi ali i posavljačkim Hrvatima što se naročito pokazalo u završnim operacijama Drugog svjetskog rata samo zato što su pristajali uz hrvatsku državu i sudjelovali u hrvatskim oružanim snagama. Četvrto, to može predstavljati osnovu za pravilno objašnjenje zašto su posavljački Hrvati objeručke prihvatili političke promjene krajem 80-tih godina prošlog stoljeća i stali u obranu Posavine i novoformirane hrvatske države. Sveukupno, kada se uzmu u obzir socijalno-psihološke i mentalne karakteristike posavljačkih Hrvata kao i uvjeti u kojima se odigravao čitan dogadjaj, sasvim je razumljiv životopis prosječnog Hrvata do prije početka Drugog svjetskog rata. Istovremeno, to može služiti kao valjano obrazloženje zbog čega, i pored svih uloženih napora, komunistička ideološka naputnica nikada nije imala masovniju socijalnu bazu medju posavljačkim Hrvatima, uključujući u našeg mladjanog junaka. Nu, to će na žalost predstavljati ispriku za kasnije zločine koji su počinjeni nad Hrvatima zbog toga što su bili lojalni hrvatskim vlastima, bili spremni braniti svoju državu i na kućnom pragu i zašto je bilo teško pronaći, u prvim poslijeratnim godinama, u okolnim odžačkim selima dijete koje je poznavalo oca.

Hrvatski domobran:

Premda se radi o maloj seoskoj sredini patrijahalnog tipa negdje u središtu bosanske Posavine, vijesti su ipak kako tako stizale uključujuči i od usta do usta, o značajnijim dogadjajima kao što su atentat u beogradskoj skupštini na S. Radića i njegovu družinu a posebno mjesto pripadalo je pričama o ustašama i velebitskom ustanku. To je izazivalo ogorčenje i pritajeno uzbudjenje hrvatskog pučanstva a naročito vidjenijih članova prema srpskom ili jugoslovenskom režimu te je u narodu upravo od tada počelo se sa divljenjem govoriti o ustaškim junaštvima – kao i uvijek nešto se dodavalo – koji je počeo buditi nadu i kod posavskih Hrvata u skoro oslobodjenje. Istovremeno, preko nekih uglednih srpskih trgovaca, učitelja i kroz djelovanje srpskih društava, širila se prosrpska propaganda koja je usmjerena prema Hrvatima i njihovim težnjama za nacionalno oslobodjenje. Istina, propaganda se širila iz jednog centra lociranom u Beogradu i postojali su na svakom području (kao što postoje i u suvremenim uvjetima) pa tako i na teritoriji bosanske Posavine, zaduženi operativci čiji zadatak je bio širenje i omasovljenje četničkog pokreta odnosno komunističkog. Kako su stizale rijetke vijesti o omasovljenju ustaškog pokreta, rasla je nacionalna svijest medju posavljačkim Hrvatima. Krv je vrila i samo se čekao trenutak ustanka. U takvim uvjetima je stigla vijest o napadu na Sovjetski savez i početku raspada prve Jugoslavije i u naše malo selo koje je živjelo svojim tradicionalnim i uhodanim životom ušla je tjeskoba i strah od nepoznatog ali i pritajena nada u skoro oslobodjenje. Ubrzo stiže vijest o proglašenju nezavisne hrvatske države ali u neprijateljskim okolnostima tako da posavljački Hrvati, uključujući našeg lika, nisu ni stigli uživati u plodovima vlastite države. Za kratko vrijeme desila su se tri krupna dogadjaja. Prvo, napad Njemačke na Sovjetski Savez što je de facto početak Drugog svjetskog rata – kada je KPH pretvorena od političke stranke koja je izvorno propagirala hrvatske nacionalne interese u ekspozituru Kominterne – drugo, raspad prve Jugoslavije i treće i najznačajnije, uspostava državno-političkih tijela (kulturna i obrazovna politika je zauzimala važno mjesto) i oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske što je dočekano i pozdravljeno sa oduševljenjem medju posavljačkim Hrvatima. Momčić od 16 godina, dakle u vremenu kada je kroz šegrtovanje stekao osnovna kovačka i mehanička znanja – što će se kako ćemo vidjeti pokazati korisnim – nije uspio završiti djetinjstvo, kao i mnogi drugi njegovi vršnjaci, a već je bio uključen u svijet odraslih. U čaršiji, kako se prema turcizmu nazivala središna ulica sa nekoliko trgovina, obrta i kavana, se primjećivala promjena atmosfere, uskomešanost, obrazovanje odvojenih diskusionih grupa, šapatom se govorilo medju pouzdanim osobama, i sve je to našem budećem junaku bilo neobično. Posebno to što su Hrvati i Muslimani (pojam koji se još uvijek koristi premda nema znanstvenu i etničku osnovu korištenja za islamizirano pučanstvo) reagirali na jedan a srpsko pučanstvo na drugi način. Uopće, prema povijesnim izvorima o području bosanske Posavine, odmah nakon uspostave NDH-a srpsko pučanstvo je pokazivalo temeljnu lojanost prema hrvatskim vlastima ali će se takav stav uskoro promijeniti sa jačanjem četničkog pokreta popa Božića na Dugoj Njivi i prijetnji srpskom pučanstvu da se opredijele da li su za kralja i četnički pokret ili ne. Premda sve to naš junak nije dovoljno razumio ali je mogao vidjeti reakcije starijih koji su naslućivali da će se nešto promijeniti u politici srpskih vodja prema hrvatskim vlastima i uopće prema Hrvatima. U slobodno vrijeme – od ponedeljka do subote poslijepodne je učio zanat kod majstora kovača – a subotom navečer i nedjeljom je odlazio do rodnog sela i tu je mogao vidjeti zabrinutost starijih. Ubrzo su mnogi iz sela bili novačeni za hrvatske oružane snage ili domobrane a neki u elitne ustaške postrojbe, što su momci rado prihvatali kao svoju obavezu prema mladoj hrvatskoj državi. Prve dvije ratne godine nisu donijele krupne promjene izuzev ofanzive hrvatskih i njemačkih oružanih snaga na pobunjenike koji su proglasili kozaračku republiku (što je izazvalo humanitarnu krizu lokalnih razmjera), u ovom dijelu bosanske Posavine ali se osjećala sve jača prisutnost četničkih i partizanskih postojbi koje se nikada nisu usudile stupiti u neposredan okršaj sa HOS-a već su pojedinačnim upadima u čisto hrvatska sela nanosili štetu, činili zločine i provocirali odmazdu. Lojalnost srpskog pučanstva je nestala i prikriveno ili otvoreno suprostavljalo se hrvatskim vlastima koje su, ponekad naivno, vjerovali da će popuštanjem ili ustupcima ipak privoliti pučanstvo na lojalan odnos. Kada je napunio 18 godina, a to je već bila 1943.godina kada su mnogi već mogli predvidjeti dalji razvoj dogadjaja posebno nakon debakla njemačkog Wehrmachta pred Staljingradom, i sam je unovačen i obukao domobransku odoru. (Prilažem sliku hrvatskih vojnika u domobranskoj odori, mo. mb.) Rat uvijek nosi ružna naličja i ostavlja dubokog traga naročito na mladje i osjetljive osobe. Budući je postojala praksa da se odredjeni broj hrvatskih vojnika ustupaju njemačkom Wehhmacht-u na raspolaganje, novopečeni domobran je ubrzo obukao njemačku uniformu i izvjesno vrijeme je služio u Austriji. Dakako, sudjelovao je u borbenim operacijama ali kasnije je vrlo rijetko o tome govorio kao da je želio sve to zaboraviti što je sasvim razumljivo. Uspio je solidno ovladati njemačkim jezik i korišten je kao prevodilac. Nikada nije imao primjedbe glede tretmana njemačkih časnika i isto tako bio je zadivljen njemačkom disciplinom i pedantnošću koju je i sam prihvatio kao obrazac ponašanja. Kratko vrijeme prije završnih operacija Drugog svjetskog rata ponovo je obukao domobransku uniformu u kojoj se osjećao lagodnije posebno jer je bio okružen hrvatskim vojnicima a sa nekima se poznavao iz djetinjstva. Njegova postrojba je zarobljena u blizini Sinja, točnije kod Vrlike. Kao hrvatski domobran sasvim jasno je razumio suštinu ratnih dešavanja. Naime, temeljem toga što su se četnici i partizani neprijateljski odnosili prema mladoj hrvatskoj državi i nisu priznavali hrvatske legalne vlasti, pravilno je shvatio da se radi o oružanoj pobuni dijela srpskog pučanstva koje se priklanjalo projektu Velike Srbije i komunističkom ustanku koji je podignut pod utjecajem vanjskih čimbenika, samo pod drugom ideološkom platformom, zagovarao zapravo istu koncepciju što će se kasnije pokazati ispravnim gledištem. Nije mogao razumjeti zbog čega značajni dijelovi srpskog pučanstva u NDH-a ne priznaju legalno izabranu hrvatsku vlast i zašto slijede naputke onih koji zapravo nikada nisu vodili računa o stvarnim potrebama srpskog pučanstva izuzev što su ga koristili u ideološko-političke svrhe. Isti scenario će se ponoviti 90-tih godina prošlog stoljeća. Već u drugoj polovini 1943.godine četnici i partizani su počinili brojne zločine nad hrvatskim pučanstvom, nenaoružanim, i to samo zbog toga što su Hrvati bili lojalni državnim organima. To koincidira sa slabnjenjem vojne snage HOS-a odnosno prvim fazama vojne nadmoći savezničkih snaga, što su partizanske postrojbe znale iskoristiti, tako da su Hrvati na nekim područjima – kao što je teritorija bosanske Posavine – izgubili vojnu prisutnost i zaštitu. Sve je jasnije postajalo da se postepeno oružana sredstva borbe prenose na novi teren a to je bila ideološka i propagandna mašinerija sa ciljem da se hrvatske vlasti predstave u najgorem svjetlu a da se partizani prikažu kao narodni oslobodioci. Razumio je, a sam je tome svjedočio, da svaka akcija izaziva reakciju te onda kada bi četničke ili partizanske postrojbe izvršile zlodjelo nad hrvatskim pučanstvom, znali su da će slijediti odmazda HOS-a što je upravo i bio cilj partizanskog načina ratovanja. U ideološko-propagandne svrhe se takvi slučajevi koristili da bi pripadnike HOS-a prikazali kao krvnike i zločince. Uvidjao je svu prljavštinu takvog rata budući da neprijatelj nikada nije iskazao namjeru da se neposredno upusti u oružanu borbu već su iz zasjeda brzim ubacivanjem i povlačenjem na hrvatske teritorije sijali strah i nesigurnost. Više nije bilo izbora. Biti domobran i braniti hrvatske nacionalne interese ili biti na protivnoj strani što je značilo pristajanje uz pokret koji je negirao hrvatsku državnost. Nikada se ne može dovesti u pitanje privrženost odnosno lojalnost posavljačkih Hrvata prema NDH i domobranskom pokretu zbog čega su brojne generacije kažnjene u završnim operacijama ili nakon završetka Drugog svjetskog rata. Trebalo je našem budućem junaka odredjeno vrijeme da se uvjeri da su partizanski i čentički pokreti bili protiv bilo kojeg oblika hrvatske državnosti. Ipak Jozo dugo nije mogao razumjeti zašto pripadnici srpskog pučanstva – a to ga je najviše smetalo – u NDH-a nisu prijateljski raspoloženi prema vlastitoj državi te zbog čega nasjedaju četničkoj ili partizanskoj propagandi. Sa vršnjacima je ponekad o tome raspravljao te nisu stvarno vidjeli niti jedan razlog za otvoreno neprijateljstvo prema hrvatskoj vlasti a time i Hrvatima. Hrvatske vlasti su od samih početaka nastojale se odgovorno odnositi i prema ovom pučanstvu jer su dobro znali da je to jedan od garanta uspješnosti izgradnje državne organizacije. Uvijek su zaključivali da je neosporno pravo Hrvata da imaju vlastitu državu te svi koji u njoj žive trebaju poštivati takvu odluku odnosno pokazivati osnovnu lojalnost. Pravo svake države je da se štiti od djelovanja svih onih koji ugrožavaju njene interese što podrazumijeva organiziranje sabirnih centara u koja se smještaju takve osobe.

Dakako, zlouporabe su sastavni dio svakog sustava što je iskorišteno da se čitav sustav prikaže zločinačkim što je rezultat ideološke propagande. U neposrednom susjedstvu Jozinog sela nalazilo se selo naseljeno čisto srpskim pučanstvom i u razgovorima – kada je dolazio na odsustvo – sa vršnjacima doznao je da su oni izloženi velikim pritiscima četničkih vodja tako da i oni koji su u početku pokazivali lojalnost su pod pritiskom prijetnji odmazde promijenili raspoloženje. Stariji su mu pričali da je sa susjednim selom dogovoreno držanje zajedničkih straža u slučaju napada četnika ili partizana. To je neko vrijeme funkcioniralo ali je prokazan dogovor i uskoro su prestale zajedničke straže. Povjerenje je preraslo u nepovjerenje. Na području bosanske Posavine su vidljive kroz čitavo vrijeme ratnih operacija tri različite ideologije i vojne postrojbe. Uporedo sa HOS-a kao legalnim, djelovale su četničke i partizanske postrojbe medju kojima je svakako postojala suradnja glede odnosa prema NDH-a i hrvatskom pučanstvu. Partizanima i četnicima glavni neprijatelj nisu bili Nijemci i Wehrmacht već hrvatske oružane snage kao simbol hrvatske države. To će biti osnova za kasnije ideološko-političke podjele i kategorizaciju hrvatske državnotvorne ideje kao neprijateljske. Istina je da su medjunacionalni odnosi na području bosanske Posavine bili primjereni zbog toga što se radilo o pučanstvu koje je kroz različite faze unutarnjih migracionih kretanja naučilo da je poštivanje svojih vrijednosti i uvažavanje drugih, najprimjereniji put za zajednički život, premda su uvijek djelovali ideološki operativci koji su propagirali specijalne interese, a naročito prosrpske, intenzivirano sa stvaranjem prve Jugoslavije. U prvoj fazi nakon osnivanja NDH-a štoviše je veliki dio srpskog pučanstva koji je nastanjivao ovu teritoriju – brojčano promatrano Hrvati su predstavljali većinu – pokazivao osnovne karakteristike lojalnosti hrvatskim vlastima što je podrazumijevalo novačenje u HOS. Pod utjecajem vanjskih čimbenika koje su očigledno naišle na plodno tlo – prije svega četničkog djelovanja i partizanske propagande – ubrzo dolazi do krupnog preokreta budući se na taj način srpsko pučanstvo priklanjalo – milom ili silom – konceptu Velike Srbije i otvorenog neprijateljstva prema mladoj hrvatskoj državi. Nu, zajedničko partizanskom i četničkom pokretu je neprijateljski odnos prema bilo kojem obliku hrvatske državnosti pa samim time i hrvatskom pučanstvu. Eto u takvim uvjetima se odvijao proces formiranja ličnosti našeg kasnijeg junaka te nije ni za čuditi njegov afirmativan stav prema ideji hrvatske državnosti i spremnost da se uključi u domobranske postrojbe.

Križni put:

Jozin Križni put, kao uostalom i mnogih drugih, počeo je u Vrliki i završio se u Požegi. Imao je 20 godina i u poznatom četvoredu pješice su prešli golemi put. O tome djeci nije nikada pričao premda je trebao. Mnogi nisu preživjeli. Zahvaljujući njegovoj brizi, vršnjak iz susjednog sela koji je imao stanovitih problema da se održi u koloni – izlazak iz četvoreda značio je po pravilo smrt – uspio je stići do Požege. O tome je kasnije pričao Jozin prijatelj i od tada naš lik postaje junak. Mnogi u bosanskoj Posavini, a i šire, su čuli za ovu priču kako je Hrvat pomogao bratu Hrvatu da preživi golgote Križnog puta, možda zato što su bili mladi, puni života a možda i iz inata onima kojima je bilo dozvoljeno po vlastitom nahodjenju pobiti što više Hrvata. A samo zato što su pripadali legalnim hrvatskim oružanim postrojbama. Oni koji su preživjeli put do Požege, uz oskudicu pića i hrane kao i zlostavljanje pratilaca, smješteni su u sabirnom logoru na otvorenom i u nedostatku hrane jeli su travu. Našeg junaka je spasilo znanje o mehanici te kada je partizanima trebao netko tko je znao popravljati mašine, Jozo se javio i spasio se. Istovremeno, samo stotinjak kilometara zračnom linijom prema bosanskoj Posavini, upravo se okončavala posljednja bitka Drugog svjetskog rata ili u narodu poznata kao bitka za Odžak. Partizani su – obrijani četnici sa novim znakovljima sačinjavali su kaznene napadne postojbe – se strašno osvetili za pretrpljene gubitke i to je trajalo sve to kraja 80-tih godina prošlog stoljeća. Ujedno, na prostoru hrvatske Posavine desio se strasan zločin nad zarobljenim hrvatskim vojnicima ali i civilima u Burića štali kao odmazda nad Hrvatima posavljacima. Naš junak je preživio, i nakon što je morao prisilno služiti vojni rok u neprijateljskoj vojsci – kao pripadnik kaznenih postrojbi bio je prisiljen proganjati tzv. križare po Krndiji i Papuku što mu je najteže padalo – oženio se i imao dva sina i dvije kćerke. Rijetko je govirio o svojim iskustvima i svjedočanstvima prošlih dogadjaja i kada je to činio to je bilo u neposrednom kontaktu kroz šapat sa prijateljima koji su imali slična iskustva. Kada je početkom 90-tih godina prošlog stoljeća otvoren proces demokratskih promjena i kada je bilo neupitno uspostavljanje suvremene hrvatske državne organizacije, iz njega je progovorio dugo pritajeni nacionalni ponos i osjećaj prigušivan tako dugo, da je to zvučalo kao krik osobe koja se konačno oslobodila ogromnog unutarnjeg pritiska. Mnogi to nisu mogli razumjeti. Otvoreno i bez straha pristajao je uz pokret koji je uspio uspostaviti nezavisnu hrvatsku državnu organizaciju, kao uostalom i u mladim danima. Životopis prosječnog domobrana sličan je mnogim drugima te se kroz njega prelama, prvo, hrvatska prosječnost kršćanski odgojene osobe koja je naučena u obitelji i užoj zajednici da cijeni svoje i poštuje tudje, drugo, osnovna znanja nisu stečena kroz obrazovni sustav već unutar tradicionalne hrvatsko-kršćanske obitelji – stoga inzistiranje na obitelji i kršćanskom odgoju predstavlja jedan od izvornih nacionalnih interesa – u kojoj se riječ starijih članova zaista poštivala zato što se prenosila sa naraštaja na naraštaj, treće usvojen osjećaj pripadnosti hrvatskom korpusu (prvo na razini seoske zajednice) iz čega je proizilazila stečena moralna odgovornost da se stara o svom domu i obitelji i spremnost da se svim sredstvima brani, četvrto, pozitivan odnos prema općoj hrvatskoj ideji – tradicije, kršćanske vrijednosti, običaji, kultura i jezički izričaj – uključujući spremnost da se novouspostavljena hrvatske država brani po svaku cijenu što je svakako podrazumijevalo sudjelovanje u domobranskim postrojbama kao simbolu nacionalne obrane hrvatskih interesa. Ujedno, glede kasnijih dogadjaja, smisleno je pitanje o opravdanosti ugradnje u temelje suvremene hrvatske države načelo političke pomirbe prohrvatskih i antihrvatskih snaga kada se zna da je partizanski pokret izmedju ostalog izgradjen na negaciji bilo kakvog oblika hrvatske državnosti, što je svakako glavni junak ovog rada predosjećao kao krupnu opasnost novoj državi a što ga je izjedalo iznutra.

Zaključak ili povijesna pouka:

Nacionalna osjećanja pripadaju oblasti mentalno-psiholoških odnosa osobe prema odredjenim pojavama koji se, uprkos korištenju različitih sredstava prisile, jednostavno ne mogu zatrijeti i ako osoboma i socijalnim grupama je zabranjeno javno pokazivanje nacionalnih osjećaja, oni to mogu činiti pritajeno unutar svog doma i medju povjerljivim osoboma. I pored sveg napora koji je uložen da se uguše hrvatska nacionalna osjećanja, nije se u tome uspjelo i to se zorno prikazuje kroz uzoriti život našeg Domobrana. Jednostavno, nacionalna osjećanja ne mogu biti predmet zvaničnog sankcioniranja niti bilo kojeg oblika zabrane. Onda kada se stvore uvjeti, kao što se pokazalo na primjeru našeg junaka, ona jednostavno izviru i ničim ne mogu biti spriječena. Kao i u mladjim danima, kada nije bio svjestan nekih stvari, naš junak je ostao dosljedan domobran, odnosno kao osoba spremna braniti kako svoj dom – ne samo sredstvima fizičke prisile – već i vlastitu državu kao pozitivne vrijednosne kategorije glede prošlosti ali i danas. Sve ono što su nas učili ili pokušali uvjeriti o našoj brižoj povijesti nije potpuna istina. Upravo se dio nove istine može pronaći u ovom kratkom životopisu domobrana koji medjutim, ima univerzalni smisao borbe za nacionalnu slobodu i pravo na ostvarivanje nacionalne (hrvatske) države. Jozo je upravo sa takvim vrijednostima vaspitao djecu i njegov unuk Bojan nastavlja didinim stopama. Povijesna pouka treba da glasi da se naime osobnim i kolektivnim nacionalnim podrijeklom treba ponositi ali istovremeno cijeniti i poštivati druge i iznad svega na prvom jestu trebaju biti nacionalni ili hrvatski interesi jer će se njihovom realizacijom ostvarivati i osobni i kolektivni. Ideja koja ima potvrdu u narodnim slojevima je opravdana i ona se nikada ne može zabraniti a i onda kada se to čini, ona će kad – tad isplivati na povrsšnu kao što je pokazao primjer našeg prosječnog domobrana. Premda su ideja i projekat hrvatske države proganjani od samih početaka ipak je ona opstala medju Hrvatima kao pozitivna i opravdana politička konstanta upravo zato što ona predstavlja nerazdvojni dio hrvatskog nacionalnog bića. Na primjeru našeg junaka – zar spasio je mladi ljudski život – a takvih je sigurno mnogo više, kao prosječnog Domobrana, prikazuje se naša bliska prošlost na koju ipak trebamo biti ponosni. Ona je pokazala da je ideja hrvatske državne organizacije trajna konstanta hrvatske nacije kako u glavama pojedinačnih osoba tako i čitave zajednice. Nu, to je pozitivan primjer iz naše bliske prošlosti i siguran sam da je mnogo više ovakvih. Dakle, nema osnova za bilo kakav prigovor zašto je naš junak prihvatio i bio spreman braniti hrvatsku državu, da li moralni, kršćanski ili gradjanski svejedno je. Dapače, uza sav trud koji su protivnici hrvatske državnosti ulagali – kako nekada tako i danas – da nam domobrane ogade ipak se na koncu pokazalo da je čitav idejni i praktični projekat opravdan budući se temeljio na općim nacionalnim interesima. Nu, na koncu, da je naš junak živ, da li bi imao primjedbe na ovakav prikaz životopisa prosječnog Hrvata domobrana. Siguran sam da bi bio ponosan kao što smo i mi danas ponosni. Skromnost bi mu nalagala da kaže da se njegov životni put ne razlikuje od drugih te da je oduvijek bio uvjerenja da čini dobre i pozitivne stvari. Na ovakvim primjerima treba vaspitavati buduća pokoljenja kao hrvatsku tradiciju.