ŽIVOT ZA HRVATSKU 4 nastavak
Jednoga dana pročula se onda vijest, da se izmedju Hrvata i Srba sklapa sporazum. Čudno, navodno smo mi jedan narod. Sve je bilo navodno u redu. Svi smo bili jednakopravni, a ipak se je sklapao sporazum. Banom banovine hrvatske postao je karlovački odvjetnik Dr. Ivan Šubašić,
— On je Solunac, — rekao je Juriću njegov kolega Lukić. On je bio s njim. I Jurić je nakreveljio lice, kao da jede kiselu jabuku i šapnuo-
— Drago mi je.
Ono što si je mislio prešutio je.
Sporazum je ipak uveo nešto svježega zraka. Ponajprije su iz Hrvatske počeli seliti kojekakvi dotepeni činovnici, koji su se jedva znali potpisati, a onda je počeo duvati i novi vjetar na drugim sektorima. Jedan od tih vjetrova digao je prašinu i s umorstva pokojnog umirovljenog sveučilištnoga profesora Dr- Milana Šuflaja. Zagrebačko redarstvo dobilo je nalog, da povede u tom pogledu novu istragu, stara nije, dovela do rezultata, ali oprezno. Kako je daleko državna vlast kanila ići to Jurić nije znao. Jednoga dana, kad je on po svom običaju posjetio redarstvo, da vidi i čuje, tko je koga ubio, gdje je provaljeno i tko je šta ukrao,ili koga prevario, pozvao ga je jedan detektiv u hodniku na stranu, da s njim razgovara.
— Ja sam čuo, da ste Vi Hrvat, — rekao je on njemu.
— To nije nikakva tajna. U prvom katu je to i dobro zapisano-
— Jeste li Vi i hrabar?
— To je stvar gledanja i okolnosti.
— Je, onda Vi niste pravi čovjek za mene.
— Tko zna. Konja koga nisam vidio, ne mogu ni ja kupiti.
— Jeste li Vi ikada nešto čuli o Dr. Milanu Šuflaju?
— Naravno. To je onaj, kojega su ubili u Dalmatinskoj ulici.
— Točno. A znate li, tko ga je ubio?
— Ja sam čuo negdje nešto o tomu i zapisao to u svom dnevniku. Moram ga pogledati.
— A bi li vi rado pisali o tomu?
— Da sam bio pametan već bi to davno bio učinio.
— Onda slušajte. Danas poslije podne preslušavati će viši policijski komesar Kunz, četnika Jovu Počuču Kamenka u vezi s tim umorstvom. U zatvoru nalaze se njegove ubojice Zwerger Branko i Stanko Belošević
Zafućkao Jurić. Lupnuo s kažiprstom po dlanu. Protrljao ruke. Počešljao se po svojoj bujnoj kosi i rekao:
— Hvala!
Toga poslijepodneva čekao je on na Jovu Počuču Kamenka u kućnoj veži one kuće, koja je stajala nasuprot maloga ulaza u redarstvu. Bilo je to jednoga maglovitoga dana u mjesecu studenomu. Zagrebačka je zima i magla išla kroz kosti, a Jurić je nestrpljivo skakutao po kućnoj veži gledajući na ulaz redarstva kroz zamazani i zaprašeni prozor kuće. Prokleo je tiho kućepaziteljicu, jer mu na kraju, kad se je počelo tamiti, nije preostalo drugo, nego da staklo obriše svojim rupčićem, koji je odmah pocrnio.
Popušio je najprije sve cigarete, koje je imao. Onda si je počeo trljati ruke, a na kraju i noge i prsa. Nije bio dobro pripravljen i obučen za taj izlet.
Nešto poslije pet sati, spazio je konačno redarstvenog višeg komesara Kunza, kako polagano ide cestom čitajući novine.
Je li to on, ili to nije on, to nije sigurno znao, jer iako je dobro vidio, trebalo je u magli na skoro 50 koraka prepoznati osobu.
Nešto kasnije iza Kunza, došao je istim suprotnim putem i Jovo Počuča Kamenko. Jurić ga ne bi bio u stanju prepoznati, da mu agent nije rekao, da taj četnik ima drvenu nogu, ne protezu, nego malu štaku.
Jovo Počuča Kamenko upirao se je o štap.
Kad je Jovo nestao u redarstvenom ulazu, nakon što je redaru na vratima pokazao svoj poziv, otišao je Jurić u obližnju gostionu, popio ondje vrući čaj da se riješi drhtavice, kupio si kutiju Morava i nešto bonbona i vratio se natrag na svoje mjesto.
Čekanje nije ugodni šport na zimi. U živčanoj napetosti, još je daleko gorje. Polagano prolazile su sekunde i minute, a satovi bili su dani.
U šest sati znao je Jurić već napamet kako izgleda boja na vratima, kakove su vrste okovi i rešetke, koliko imaju zareza i crta i kakovi su natpisi na zidu njegove okolice.
Osim toga bio je uvjeren, da je u medjuvremenu već upoznao sve stanare kuće i njihove kuharice, koje su ga sumnjivo gledale.
Kad je skoro već bilo 7 sati, počeo je on pomalo i sumnjati, da nije možda u medjuvremenu Počuča zajedno s Kunzom ostavio redarstvo i da je tako cijelo njegovo čekanje bilo uzaludno. Odlučio je u buduće više ne napuštati nikada svoju zasjedu i čekati, dok se kućna vrata ne budu zatvarala. Negdje oko 3/4 na osam sati izašao je konačno iz redarstva Počuča, a malo zatim i savjetnik Kunz.
Juriću je odmah bilo toplije. Pojurio je preko Zrinjevca do Ilice. Tamo je na brzinu u automatskom bufetu ispio jedan Vermouth i odvezao se tramvajem kući.
Dok si je kod kuće u kuhinji pario noge u vrućoj vodi, da bi spriječio prehladu, razmišljao je o tom, šta će pisati. I sutradan mogli su svi Zagrepčani čitati njegov članak:
“Tajinstveno preslušavanje svjedoka u aferi Šuflaj“.
Njegov informator bio je s pisanjem zadovoljan. On mu je saopćio, da će toga dana biti preslušavan u istoj stvari jedan drugi svjedok, koji je nosio ime Maslov i koji je po zanimanju bio redarstveni politički konfident. Maslov je nosio crne naočale.
I to poslije podne stajao je Jurić opet u zasjedi. Ovaj puta imao je pune džepove cigareta i bonbona i tople i debele gaće. Sve je bilo kao i dan prije. Stanari su se šetali po stubama gore i dolje, buljili u njega, prozor je bio nečist, redar na ulazu vraćao je sve stranke, koje nisu imale poziva. I opet je nešto nakon pet sati došao redarstveni savjetnik Kunz s novinama u rukama. I Jurić je taj puta, da ga točnije vidi, isturio svoj vrat kroz kućna vrata van. U istom momentu iz malog je dalmatinskog podruma, koji je bio upravo nasuprot ulaza u redarstvu, izašao jedan visoki crno obučeni gospodin i projurio preko ulice. Kad je ulazio u redarstvo, okrenuo se je da vidi da li netko za njim ide. Imao je crne naočale.
Taj mora imati čistu savjest, — pomislio je Jurić
Hrpa čikova na zemlji bila je već velika, svjetla su već bila upaljena, kod je Maslov izašao iz redarstva.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.