ŽIVOT NA SELU – U BOBANOVOJ DRAGI

Petar i Iva/Vićeka Boban Gabrića pred njihovom kućom u srpnju 1967. godine. Slikala njihova nevjesta francuskinja Annie Boban, supruga njiova sina Mile Boban koji je u to vrijeme živio u Parizu.
Kod nas u Bobanovoj Dragi i cijeloj zapadnoj Hercegovini glavna životna industrija je bila proizvodnja duhana. Naravno da je bilo i drugih proizvoda koji su hranili hercegovačkog čovjeka i njegovu obitelj; kao kukuriz, pšenica, rajčice, raštika, kupus, krompir, grožđe, jednom riječu voće i povrće itd. Sve je to bilo za osobnu životnu uporabu, tj. za jesti i preživjeti, dok je duhan bio glavna i najpotrebitija industrija čovjeku zapadne Hercegovine za novac. To kažem zato jer se duhan nije mogao jesti kao što se je moglo jesti gore opisani, ali zato je u mjesecu studeni/prosinac duhan odkupljivala Duhanjska Stanica Grude i po kategorijama od jedan do pet najminimalnije hrvatskom čovjeku plaćala po kilogramu. Eto, zato je duhan bio kod hercegovačkog Hrvata, čovjeka, seljaka glavni proizvod za život, jer je novcem kupovao one potrebštine koje nije mogao proizvoditi na svojoj njihvi kao što su: ulje, sol, čećer, obuća, odića, lijekovi, doktori, bolinice i sve druge potrebe čovjeke u 365 dana u godini.
Život na selu je bio težak, naporan, umoran i sto drugih čuda povezano uz to, ali je bio jako sladak, veseo i ukusan. To govorim zato jer se za bolje nije znalo, a što se ne zna o tome se i ne misli.
Ne znam koliko bi danas današnju hrvatsku mladež zanimalo saznati u detalje kako se je hrvatski hercegovački čovjek borio za preživjeti s obitelji, rano se dizao a kasno išao spavati….
Možda nastavim…