Komentari Slobodne Dalmacije

MORATE SE PRIJAVITI DA BISTE KOMENTIRALI ČLANAK.

Komentar od: Otporaš | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54

Milane, svaka ti čast! Mnogo stvari sam od tebe naučio kako je prije bilo. Piši još o našim starim običajima. Za nas mlađe to je za nas povijest.

Pozdrav iz naše sunčane Hercegovine. Lilith.

Poštovani i dragi prijatelju Lilith,

Vrlo rado ću odgovoriti na tvoje pitanje. Evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i trčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupovali živižne namirnice. Rekao sam “morao sam”, jer drugog izbora nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovolja a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi usta kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moju jednu i jedinu i samu samcetu ženu. Da ih imam tisuću, bila bi drugačija priča, jer bih se gubio i izgubio u (ne)snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne bih poslušao. Ovako imam samo jednu ženu i slušam samo tu jednu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE I MUŽ SVAKE GODINE! To je već četrdeset (49)deveti puta po redu, izasebice!!!

Da se vratim i odgovorim poštovanoj peppermint koja me je pitala da joj kažem kako su momci mislili vrijednost divojaka. Vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak toga doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim i najozbiljnije se je zagledao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da ide ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čarape, terluke, zovnica i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: Ona nije za moju kuću. Kao da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pok. Mater Iva Boban Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vrtenetom ili kudiljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i da vam govore da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvijek učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoju djecu u tom duhu odgajale.

Evo jednog primjera na kojeg su momci stalno gledali i na osnovu toga svoje procjene o djevojki ili djevojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SILO tj. sijelo biti. Istini za volju u mojoj kući gdje sam ja rođen, u kući Petra i Ive Boban Gabrić je skoro uvijek SLIO bilo, jednostavno zato što nam je kuća u to doba bila najveća u selu, U to vrijeme ja sam imao tri sestre spremne za sijelo i za udaju. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a djevojke, kako su ih majke učile da se muškarcu uvijek treba ustupiti stolac, jer da je muško od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave djevojke, tako su ih “pravi” momci zvali, bi se ustale i svoj stalac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale svoj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nega da ona na njega “lopne”, tj. sjedne, kako bi to znali zajedljivi momci reći za one djevojke koje nisu ustupile stolac momku.

Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je na jednu ruku davalo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u neznanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 zaprežnih kola, 13 bunara, 4 čatrnje i 90% roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji, Petar i Iva Vićeka Boban, Gabrića.

Eto, dragi moj prijatelju Lilith, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratile ponašanje jednih i drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da današnje djevojke u “zidu” imaju česmu i vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kućne potrebe, u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođi kući i odmah ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuvati, u “zidu” danas imaju telefon za nazvati bilo koga a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo come u potrebi, kao što je prije bilo. Ja sam osobno trčao 1953. godine javiti mojoj rodici Dinki Boban, Rapišića, koja je bila udata u selo Drinovce, da joj saopćim da joj je ćaća umro. Njezin otac Stjepan Baban, Rapišić  (1896-1953) je bolovao od raka i umro 14 kolovoza 1953., i bio je prvi koji je odvezen na zaprežnim kolima na pogreb u goričko groblje, a zadnji je bio Ivan Grubišić, zvani i poznati Trtak je odnesen na ramenima na groblje u Goricu 5 listopada 1952.

Osim toga dragi prijatelju Lilith još mi kroz uši zuji glas Jake Boban, Beline koja je tada radila u duhanjskoj stanici u Grudama. Bilo je nekoliko djevojaka iz Bobanove Drage koje su radile u duhanjskoj stanici u Grudama. One bi se morale rano ustati i pješačiti sat i pol do Gruda da ne okasne na posao. Radno vrijeme je bilo od 6 ujutro do 2 poslije podne. Jaka Boban Belina bi svako jutro oko 3 sata zvala: Pavu Boban, Glavašušića, Ružu Grubišić Škevušinu, Matiju Grubišić, Ikanovu, Božicu Boban, Pucinu, (General Vitez Ranko Boban joj je bio stric) Matiju Boban, Jurčinu, Anđu Boban, Vraninu i druge…

Eto, ukratko, takav je život tada bio u mojem selu Bobanova Draga. Davno bilo sada se spominjalo.

Pozdrav. Milan, Otporaš.