ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio i kraj)

ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio)

Donosim kraj ovoga opisa o borcu za Hrvatsku Državu Vjekoslava Maksa Luburića,generala DRINJAINA. O njemu će se još mnogo pisati…, i sve dotle dok se bude njegovo ime spominjalo, spominjat će se i ime naše lijepe HRVATSKE.

Može svaki Hrvat, pa i ne Hrvati, svaki na svoj način, misliti o generalu Maksu Luburiću što god hoće i kako god hoće. To je njihovo pravo, kao što je bilo Maksovo pravo da se bori za Hrvatsku Državu unda kada je on bio živ, unda kada su prilike bile onakve kakve su bile, i unda kadu su mu prilike diktirale kako se najbolje boriti za svoj hrvatski narod i za svoju Hrvatsku Državu. Mi tu borbu danas gledamo kroz naše prozore današnje situacije, umjesto da se vratimu u ona vremena kada je devet raznih okupacionih vojski se borilo i haralo našom Hrvatskom. U tu svrhu je potrebno pročitati sve što se je pisalo kako je unda bilo.

Rat se naglo primicao i započeo najprije napadom na Poljsku, a zatim na Francusku. Nakon toga bilo je malo zatišje. Pristupom Jugoslavije osovini Rim-Berlin činilo se, da će ovaj dio Europe ostati izvan sukoba, no državnim udarom u Beogradu 27. ožujka I941. sve se je izmijenilo. Tadaje bilo zabranjeno putovati najug Madžarske i mogla je putovati samo vojska, koja je zaposjela obalu Drave. Maks Luburićje imao dozvolu za putovanje i u tu zonu, te je odputovao u Golu, treći dan rata sa Jugoslavijom. Tu je čekao i tu je slušao na krugovalu proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je obukao ustašku odoru, te je naoružan strojnicom prešao u općinu u Goli. Madžarski narednik htio ga je razoružati i prijetio je oružani sukob. No narednik se nije usudio, već je upitao svojega majora. Ovaj je odgovorio naredniku: Pustite ga u miru, oni su proglasili svoju državu i to je njihov teritorij.
Luburić je istraživao kako bi mogao prijeći preko Drave u Hrvatsku. Prevoznog sredstva, čamca nije bilo. Nije drugo preostalo, već je Luburić bio prisiljen verati se preko konstrukcije srušenog željezničkog mosta preko Drave. Teškom mukom je to uspjelo i Luburić se uputio u prvo selo, koje je vidio. Tu je sastao jednog seljaka, koji se prestrašio i začudio, jer takove odore nije još vidio. Luburić ga je upitao ima li četnika u selu ili u okolici. Seljak je izjavio da su bili i da su pred dva dana nestali. Nadalje je Luburić upitao seljaka, da li postoji seljačka zaštita. Seljak je odgovorio da postoji, na što je Luburić zatražio od seljaka da ga odvede do zapovjednika mjesne seljačke zaštite, što je seljak i učinio. Tada je Luburić odredio zapovjedniku mjesne zaštite da Zaštita preuzme vlast, da se brine da bude mir i red, dok ne dobije daljnje odredbe. Nakon toga se Luburić uputio u Koprivnicu, gdje su mjesne ustaške postrojbe već preuzele vlast i pazile da bude red i mir. Tako se Vjekoslav Luburić nakon dugog izbivanja vratio na tlo oslobodjene Hrvatske.

Došavši u domovinu nije bilo vremena niti jedan dan za odmor, jer je bilo potrebno organizirati sve iz temelja. Da se održi mir i red bilo je potrebno organizirati upravnu vlast, kao i vojnu vlast, jer je bio opći rat u Europi. Ta dužnost zapala je Vjekoslava Luburića, te je on organizirao ustaške pripremne bojne, koje su odmah poslane na Kordun i u Bosnu gdje su srpske četničke bande vršile pljačke i pokolje.

Već prvih dana nakon kapitulacije Jugoslavije, počela je akcija srpskih četnika u Bosni i Hercegovini. Njemačka vojska je jurila dalje na jug Balkana u Grčku, koju je pregazila, a iza tih snaga ostala je praznina, i tu situaciju su iskoristili srpski četnici za svoje razbojničke podvige.

Hrvatska država nije mogla organizirati svoju vojsku dok nisu okupatorske sile t.j. Njemačka i Italija priznale hrvatsku državu. Tada se tek počela organizirati hrvatska vojska. Tih prvih dana vodile su se borbe sa srpskim četnicima u Bosni i Hercegovini i Luburić je tada kao satnik sudjelovao u tim borbama. Objavom rata Rusiji sa strane Njemačke pridružila se četničkoj gerili i komunistička partizanska gerila, koja je dobila vodstvo iz Srbije, te je koristila sabotažu talijanske okupatorske vojske, koja je bila smještena u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini, kao i dijelu Bosne. Za suzbijanje gerile u Hrvatskoj bila je organizirana Crna legija pod vodstvom pukovnika Jure Francetića, te ustaška Obrana, kojuje organizirao Vjekoslav Luburić.
Luburić je tada organizirao logor u Jasenovcu, gdje su bili smješteni svi oni, koji su pomagali četničku i partizansku gerilu. Nakon toga morao je Luburić napusti položaj upravitelja logora, jer je preuzeo zapovjedništvo južnog fronta na Ivan planini, te je zapovijedao vojnim zborom i upravljao djelatnostima na južnom frontu, kojega su stvorili zapadni saveznici zajedno sa komunističkom partizanskom gerilom. Taj front držala je hrvatska vojska pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića do općeg povlačenja hrvatske vojske na koncu rata.

Povlačenjem Crne legije sa Drine u Podravinu u cilju da se Hrvatska zaštiti sa sjevera od napada ruskih snaga, nastala je pukotina na Drini i to su iskoristile srpske četničke snage, te su prodrle u Bosansku Posavinu. Bio je to Drinski korpus pod zapovjedništvom “vojvode” Pavla Djurišića, koji se je namjeravao probiti na Kordun i time razdvojiti hrvatske vojne snage. Srpske snage su doprle do Lijevča polja, te su u selu Doline izvršile pokolj hrvatskog stanovništva, i u tom selu je bilo ubijeno 500 žena i djece. Luburić je sa hrvatskim vojnim snagama zaposjeo cestu Gradiška-Banja Luka i tu je izgradio bunkere, te je čekao navalu Srba. Hrvatske vojne snage brojile su 9 tisuća vojnika ustaške Obrane, kojima su se pridružile mjesne ustaške postrojbe od oko 3 tisuće vojnika. Luburić je imao i motorizaciju tankova, kojom je zapovijedao general Pavlović. Srpski Drinski korpus brojio je 39 tisuća vojnika, a ovima su se pridužile i rulje pljačkaša od više tisuća ljudi. Zapovjed generala Luburića glasila je: “Linija bunkera uz cestu Gradiška Banja Luka ima se držati uz svaku cijenu.” Rano u jutro počela je navala Srba, ali je bila zaustavljena. Na nekim mjestima bila je linija probijena, ali su te pukotine bile zatvorene od motoriziranih jedinica. U toku borbe stiglo je pojačanje od 3 pukovnije jurišnika i nakon strašne borbe bile su srpske četničke snage razbijene i uništene. Topništvo hrvatske Obrane branilo je prelaze na rijeci Vrbasu i spriječilo je da nisu partizanske snage mogle doći u pomoć srpskim četnicima. Srpske četničke snage bile su podpuno uništene. To su bile one četničke snage, koje su izvršile pokolj u Posušju i u ostalim dijelovima Hercegovine, pod vodstvom zloglasnog koljača popa Djurišića, koji je bio u ovoj bitci zarobljen. Bilo je to u ožujku godine 1945. u vrijeme kad je rat već bio praktički izgubljen.

General Luburić se vratio nakon te pobjede natrag na Ivan planinu k svojim jedinicama, gdje je bio do općeg povlačenj a hrvatske voj ske. Prije samog povlačenja hrvatske vojske sazvao je Poglavnik vijeće državne vlade i vojnog stožera, gdje se je imalo odlučiti da li da se organizira zadnja bitka kao i na Krbavskom polju godine 1493. ili da se hrvatske vojne snage povuku i predaju zapadnim saveznicima. General Luburić bio je takodjer pozvan, te je doputovao zrakoplovom, koji se spustio u Zagrebu na uzletištu gdje je bilo mnogo rupa od bombardiranja, te je tom prilikom Luburić zadobio potres mozga, i nije mogao prisustvovati toj odlučujućoj sjednici. Poznato je da je Luburić bio protiv povlačenja i zastupao je stanovište da se Hrvatska vojska bori do zadnjega vojnika.

General Luburić je za par dana toliko prizdravio da je mogao organizirati povlačenje vojske, te je u samom povlačenju bio imenovan glavnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. On je zapovijedao skupinom vojske, koja se povlačila iz Zagreba preko Zidanog mosta i Celja na Dravograd. Partizanske snage su nadirale sa strane Ljubljane u namjeri da presijeku odstupnicu hrvatskoj vojsci i onim Hrvatima, koji su se povlačili sa vojskom. Luburić je poslao 9 bojna Obrane da spriječi nadiranje srbokomunističkih partizana. Tih 9 bojna Obrane izginulo j e, ali nij e partizanima uspj elo sprij ečiti povlačenje hrvatske vojske. Na putu izmedju Zidanog Mosta i Celja dao je general Luburić uništiti sve teško oružje, jer se nije moglo dosta brzo povlačiti. Tako se stiglo do Celja. Iz Celja je Luburić odpremio hrvatsku vojsku do austrijske granice i tako izvršio nalog Poglavnika i hrvatske državne vlade. Prije samog povlačenja izjavio je general Luburić Poglavniku, da će on izvršiti nalog i da će vojsku odpremiti do austrijske granice da se preda saveznicima, ali da se sam osobno ne će predati.

Od same austrijske granice vratio se general Luburić natrag u Hrvatsku. Sa ostalim vojnicima, koji se nisu povlačili sastavio je Luburić gerilske jedinice, koje su u Domovini nastavile borbu nakon predaje i izručenja hrvatske vojske srbokomunistima.
Luburić je boravio nakon katastrofe hrvatske države i hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj pune tri godine u borbi protiv okupatora srbokomunista. Borbe su bile sve teže, Jer su srbokomunisti sve više učvrstili svoju vlast. Godine 1947. organizirao je Luburić napad na logor Gradišku s namjerom da oslobodi one Hrvate, koji su tamo bili zatvoreni, ali je tom prilikom bio ranjen, te je borba morala biti prekinuta. Njegovi borci su ga odnijeli sa bojišta, jer je bio ranjen u koljeno. Izliječiti se nije mogao, jer su bili česti progoni i pokreti, te su ga njegovi suborci prebacili u Madžarsku gdje je imao više mira. Pod takovim boljim prilikama izliječio je Luburić ranu. Kad se osjetio prilično dobro, uputio se do svojega prijatelja u Budim Peštu. U stanu toga prijatelja bila je samo njegova supruga, jer je on bio već ubijen od komunista. Komunisti su stavili njoj u stan jednu špijunku, koja je odmah telefonirala policiji, čim je Luburić ušao u kuću. Policija je doskora stigla u samovozu i Luburić je njih dočekao i poubijao, te je sjeo u njihov samovoz i odvezao se na zapad. Tako je stigao do Nižiderskog jezera blizu austrijske granice, te je ostavio samovoz u šikari, i pješke se uputio u Beč. U Beču nije znao kako su razdijeljene okupacione zone, te je zapao u rusku zonu. Na drugoj strani ulice bila je francuska okupaciona zona. Ruskoj policiji bio je Luburić sumnjiv, pa su ga htjeli uhapsiti. Tada se Luburić poklao sa Rusima na ulici, te su mu Rusi u borbi svukli čak i kaput, ali im se on ipak izmaknuo i prebjegao preko ulice u francusku okupacionu zonu. Tu se predao francuskoj policiji i izjavio je da je madžarski časnik i da je pobjegao od komunista.
Francuski časnici su ga pitali da li hoće ići u francusku legiju, a on im je rekao da hoće. Oni su mu rekli da ne mora odmah ići, već kad stigne na tlo Francuske, onda se može odlučiti konačno. Nakon nekog vremena proputovao je Luburić sa još dva madžarska časnika preko engleske okupacione zone iz Beča preko Klagenfurta, i Lienza u Innsbruck u francusku okupacionu zonu, a odatle u Francusku. U Francuskoj je bio u jednom logoru 10 mjeseci, a zatim je pošao na jug s namjerom da se prebaci preko Pirinejskih planina u Španjolsku.

U Pirinejima je bio Luburić uhvaćen od španjolskih vlasti i odpremljen u logor Karabanchel u Madridu. Tu je izjavio da je on hrvatski general Vjekoslav vitez Luburić. To nije mogao dokazati, jer je imao krive isprave, a nitko ga nije tamo poznavao, pa mu španjolske vlasti nisu vjerovale. On je boravio u lom logoru, dok nije došao fra Branko Marić, koji je svjedočio da je to doista general Vjekoslav Luburić. Tada je general Luburić dobio pravo boravka u Španjolskoj i tada smo mi stupili u vezu s njim.
Od tog doba počinje rad Vjekoslava Luburića na okupljanju hrvatskih snaga u emigraciji te organiziranju istih za onaj čas kad bude opet moguće proglasiti hrvatsku državnu samostalnost kao i 10. travnja 1941. To se trebalo postignuti prosvjetnim i političkim radom u emigraciji, te organiziranjem svih hrvatskih snaga u domovini i emigraciji, jer će taj dan osvanuti neminovno u skoroj budućnosti. U tu svrhu osnovao je Vjekoslav Luburić tiskaru Drinapres u Španjolskoj i tiskao je DRINU, časopis za odgoj sa rodoljubnim i povijesnim štivom, te je izdavao i novine OBRANA, koja je izlazila redovito svakog mjeseca. Uz to je povezao sve hrvatske časnike i borce, te je u emigraciji nastavio radom organizacije pod imenom “Hrvatski Narodni Odpor,” koja organizacija je osnovana godine 1944, na Ivan planini sa odobrenjem Poglavnika i hrvatske državne vlade.

Taj rad se je razvijao uz mnoge poteškoće podporom hrvatskih rodoljuba, koji su materijalno i moralno podupirali rad svoga zapovjednika. U suradnji i podpori se najviše isticao Rudolf Erić iz U.S.A. i Vlado Šimunec iz Canade, kao i Stipe Brbić iz Australije.
General Luburić bio je poznat kao general Drinjanin, te je u Španjolskoj preveo na hrvatski jezik djelo generala Diaz de Villegas “Politički rat” i “Revolucionarni rat,” a napisao je mnogo stručnih kao i povijesnih članaka.
Godine 1968. se počeo raširivati rad, te je Vjekoslav Luburić imenovao koordinatora H. N. Odpora, koji je trebao biti veza izmedju svih skupina Hrvata u emigraciji. U početku razvoja toga rada bio je izvršen atentat na generala Luburića, organiziran od strane srbokomunističkih vlasti, koje su uspjele infiltrirati ubojicu u blizinu Luburića, te (ga) je ubojica uspio lišiti života..

Slava Generalu Drinjaninu!

Prepisao Otporaš.

Objavljeno: 25.01.2010. u 11:52h

Delivuk 25.01.2010 14:03 h

Otporaš. Drago mi je da si ipak doša do kraja sa tvojim pisanjima. Dobro ti je moj pajdo matrixdc reka da si dosadan, da te niko ne čita. Ja te čitan zato što oću znati više nego znan i što oću znati ono što ne znan. Ti ako oćeš pisati piši tako da te svi čitaju a ne sam poneki.

Otporaš 26.01.2010 20:01 h

Kolega Delivuk što tvoj “pajdo” matreixdc o meni kaže je jedan komplimenat kad se uzme u obzir od koga dolazi.
Što se tiče da ti je ipak drago što sam došao do kraja sa mojim pisanjima, moram te razočarati i reći ti da nastavljam sa mojim opisima iz prošlosti pa tko volio ili ne, tko čitao ili ne.
Prijatelju Delivuk, ne zaboravite jednu stvar a ta je da jedna lasta proljeća ne čini. Drugim riječima ako se moje pisanje jednima ne dopada, znadnite da se dopada drugima, koji mi često puta privatnom poštom traže neka svjedočanstva. Za vašu informaciju nedavno me jedan zamoli da ako mogu mu pronaći dokumentaciju koju je profesor Danijel Crljen napisao pod naslovom “SVJEDOČANSTVO” a radi se o predaji hrvatske vojske na Bleiburgu 14-15 svibnja 1945 godine. Profesor danijel Crljen je bio sa hrvatskim generalom Ivom Herenčićem kao svijedok i tumač pri tim razgovorima. Pronašao sam ta svjedočanstva i poslao onom čovjeku koji se još nije odrekao tražiti ISTINU o Hrvatskoj. Božijom pravdom i putem, nema više na životu tih hrvatskih aktera iz drugog svjetskog rata. Sve što je iza njih ostalo je njihovih zapisi, ako ih je koji zapisao. To toliko. Pozdrav.

j.perkovic 27.01.2010 01:02 h

Otporaš. Da vi pišete o TITI to bi Delivuka sigurno interesiralo, ali kad se piše istina tako nešto nemožedu podnesti jer ne ide u njihovu povijest.
Baš zato pišite i dalje neka saznnaju pravu istinu i povijest Hrvatskog naroda,povijest koja ne postoji samo od 1943 i koja je lažna jer ne govori nikada istinu i stvarnost, o Hrvatskom narodu.

DOMOLJUB 27.01.2010 12:45
Bravo j.perkoviću. Čitam što pišeš. Sve broj jedan. Samo nastavi tako. Ti iznosiš istinu i to je što smeta Delivuka, matrixdc i druge. Vrijeme dolazi i oni će se morati naučiti na istinu, jer inače će ih njihova vlastita mržnja pojesti.
Što se tiče Otporaša on je posebna vrsta čovjeka. Piše iz iskustva, iznosi dokaze koji nam trebaju a za koje skoro nikada nismo prije znali. Zato se slažem sa tobom kada kažeš za Otporša da piše i dalje. Od viška glava ne boli, kaže naš hrvatski narod.