Miško Maslač (1940-2013) je bio jedan od vrlo aktivnih državotvornih Hrvata hrvatske političke emigracije. Po prvi puta sreo sam ga u Torontu na sjednici Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. kolovoza 1978. godine. Miško Maslač nije bio korpulentan po stasu, ali je bio i prednjačio po korpulentnim hrvatsko/državotvornim idejama. Kada Miško priča on uvjerljivo priča. Bio je vrlo uvjerljivi govornik. Mnoge hrvatske supine su ga pozivale da I’m dođe odžati govor za njihove prikladne zabave, piknike, priredbe i slično. Za dvadesetu obljetnicu mučeničke smrti Vjekoslava Luburića, generala Drinjanina, međudruštveni odbor hrvatskih društava grada Chicaga pozvali su Miška Maslača da održi komemorativni govor o maksu Luburiću. Za hrvatsku domoljubnu stvar Miško Maslač nije znao reći NO, nego objeručke prihvaća ideju i o svome trošku putuje i izlaže se troškovima, a sve to za našu svetu hrvatsku stvar.
Prenosim ovdje u cijelosti njegov izvanredno dobar govor, sa mnogo citata generala Drinjanina. Govor je malo podug, ali je svima poznato da se u kratkom govoru ne može reći mnogo niti sve što se ima reći i što bi nazočni trebali čuti. Ali prije nego pređem na Miškov govor, stavit ću uvod u njegov govor urednika časopisa OTPOR, br. 3/4 1989., strana 17. Otporaš.
Na dan mučeničke smrti hrvatski velikana Petra Zrinjskog i Krste Frankopana, 30. travnja, u Chicagu je obilježena još jedna smrt, drugog hrvatskog velikana, hrvatskog vojskovođe, ideologue i političara Vjekoslava Maksa Luburića. U hrvatskoj crkvi svetog jeronima, punoj vjernika, miss zadužnicu prikazao je hrvatski književnik, urednik hrvatskog katoličkog glasnika i svećenik istoimene župe fra. Hrvoslav Ban. Nakon svete mise, u dvorani pokraj crkve okupilo se ooo dvije stotine Hrvata i Hrvatica da bi čuli izlaganje najavljenog gosta iz Clevelanda, tajnik HN Otpora za Sjevernu Ameriku gospsodina Miška Maslača. Izlaganje o životu i radu neumrlog Generala, nazočnici su s velikom pozornošću poslušali i na kraju burn pozdravili. Slijedi izlaganje gospodina Maslača:
Ž I V O D J E L O M A K S A L U B U R I Ć A.
Prije nekoliko dana, ili točnije na 20-tog travnja, navršila se 20-ta obljetnica mučeničke smrti Vjekoslava Viteza Luburića – generala Drinjanina. Nema dvojbe da je general Luburić jedan od najvećih sinova svoje i naše domovine Hrvatske. Od najranije mladosti te kroz zadnji svjetski rat, a napose poslije rata, general Luburić najvjernije je svjedočio za svoju domovinu Hrvatsku. naš zakleti neprijatelj koji je nadmašio i najokrutnije barbare povijesti, činio je sve što je mogao mako bi fizički likvidirao ovog hrvatskog Diva. Tipičnim četničkim načinom; kocem, nožem i štangom nasilno je zauvijek prestalo kucati jedno plemenito hrvatsko srcs. Krvavi neprijatelj je prije dvadeset godina triumfirao, oslobodivši se jednog protivnika koji je bio u stanju s njim se suočiti, i kako je to prije bivalo uvijek je izlazio pobjednikom.
Generalovu smrt Hrvati su primali različito; ali ipak su svi bili svijesni velikog gubitka koji je zadesio hrvatski narod. Mnogi su ga nastojali slijediti, imitirati, citrati, negirati, ospopravati pa čak i optuživati, ali Maks i njegovo djlo već su zauzelo dostojno mjesto u našoj nacionalnoj povijesti i ono se može pomicati samo na više.
Vjekoslav Luburić je rođen 6 ožujka u Ljubuškom, Hrvatska. Rano djetinstvo i pučku školu završava u rod nom mjestu. Nakon završene pučke škole upisuje se na glasovitu gimnaziju hercegovačkih fratara na Širokom Brijegu. Kako se već u to vrijeme osjetila prijevara ujedinjenja i krvavi terror četničkih band nad nezaštićenim hrvatskim pukom, mnogi hrvatski srednjoškolci, među njima i Vjekoslav Luburić, dolaze u sukob s okupacionim vlastima, što uzrokuje Vjekoslavovo isključenje iz svih srednjih škola na području Jugoslavije. Razbojstvo u beogradskoj skupštini gdje biva smrtno ranjen tadašnji vođa Hrvata Stjepan Radić i nakon toga još veći teror Alaksandrove diktature uvjetuje za stvaranje konačne odluke Vjekoslava Luburića a ta je odluka bila: Borba do konačne pobjede!
Tada, iako još vrlo mlad, odlazi Vjekoslav Luburić u Zagreb, gdje se povezuje s hrvatskim studentima i drugim aktivistima. U jednoj zgodi iz tog vremena Luburić će kasnije zapisati: BIO SAM DIJETE, KAD JE U ISTRI STRELJAN VLADIMIR GORTAN I DRUGOVI. ONI SU BILI HRVATI. OSIM TOGA HRVATI NACIONALISTI, KAO I MI U LJUBUŠKOM, ONI U ZLATARU ILI SENJU. ONI SU SE BORILI ZATO DA ISTRA BUDE HRVATSKA I DA HRVATSKA BUDE SVOJA. PA IPAK HRVATSKA IH JE SKORO PREŠUTJELA. I NE SAMO TO, NEGO IH JE PREPUSTILA HRVATSKIM JUGOSLAVENIMA, ORJUNI, JUGOSOKOLU I TERORISTIČKIM ORGANIZACIJAMA REŽIMA, S KOJIM VLADIMIR GORTAN I DRUGOVI NISU IMALI NIKAKVE VEZE. U ZAGREBU JE TADA NA ULICE IZIŠLA TA GRUPA DA DEMONSTRIRAJU PROTIV ITALIJE. NAŠAO SAM SE MEĐU NJIMA I VIKNUO: DOLJE ITALIJA, ŽIVILA HRVATSKA DRŽAVA! ŽIVILA HRVATSKA ISTRA! GLEDALI SU ME ČUDNO ONI OKO MENE, A NAKON TOGA DOBIO SAM “NOGOM U TUR”, NEKOLIKO ĆUŠAKA I BIO “IZBAČEN IZ KOLONE” KOJA JA NASTAVILA ULICOM. (Nisam sigura, ali mislim da se ovi generalov citat nalazi u jedom od petnaest (15) nastavaka POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA koji su izlazili u novini OBRANA 1965-1966., mo. Otporaš.)
U ono vrijeme, nakon smrti Radića, među mnogima koji su se motali oko prolaza i Mačekove kuće i koji su htjeli čuvati hrvatskog vođu, da ga Srbi ne ubiju kao i Radića bio je i Vjekoslav Luburić…”već tri dana dolazi i ne da se odbiti, hoće da vidi predsjednika! reće Ive. Pa najavi ga – rekao sam Ivčecu – ne bu se stari ljutil – zapisao je Krunoslav Batušić. (Slično je tako nešto napisao i general Luburić u petom (5) opisu o Mačekovoj smrti u OBRANI br. 22, 1965., st, 7., mo. Otporaš.)
Među onima, koji su nakon mnogih razočaranja i besmislenih tiječi i obećanja – piše Vjekoslav Luburić – bili smo i Moškov i ja, da se kasnije nađemo u ustaškim logorima u Mađarskoj i Italiji, u konspirativnom radu protiv najsramnije diktature koju je velikosrpstvo provodilo nad hrvatskim narodom.
Nakon drugog pokušaja uspjeva mu prijeći granicu tamnice i pridružiti se već organiziranim ustašama na glasovitom Janka Pusti. Poglavnikova parola “Na ljutu ranu, ljutu travu” postaje mu idea vidilja u borbi za Hrvatsku. Prirodna nadarenost i volja za slobodom pomažu mu u stjecanju vojničkog i političkog obrazovanja. Marljivo je učio i u zvanju napredovao. U ustaškom logoru Janka Pusta dobiva ime Maks. Kako je revolucionarna djelatnost pripadnika ustaške organizacije bivala sve očitija i kulminirala ličkim ustankom iz 1932, g. okupatori su počeli osjećati da im pozicije sve više slabe u narod. Zato nastoje s Italijom sklopiti sporazum davajući joj neke ustupke, na račun Hrvatske, naravno, a što bi ona za uzvrat raspustila postojeće logore i pohapsila vodstvo USTAŠE, hrvatske revolucionarne organizacije. Vojnička spremnost i gotovost hrvatske revolucionarne djelatnosti u ono vrijeme najbolje je dokazala kažnjavanjem ondašnjeg neprijatelja hrvatskog naroda br. 1 zloglasnog kralja Aleksandra u Marseille-u, 9-og listopada 1934. g. Nakon ovog veoma uspješnog i smjelog čina i pod pritiskom tada vladajućih krugova u Europi raspuštaju se ustaški logori, a ustaše stavljaju u sabirni log or na Liparima. (Sada se može malo bolje razumijeti Poglavnikova politička igra kada je iz torinskog zatvora uputo dra. Milu Budaka, Juru Francetića, Josipa Biošić i druge Ustaše da se povrate u Hrvatsku i da tu nastave svoj ustaški rad za oslobođenje Hrvatske. Mo. Otporaš.)
Dra. Antu Pavelića, ustaškog Poglavnika stavljaju u zatvor u Torinu. Mađarska također raspušta Janka Pustu i dio ustaša se prebacuje u Iatliju, a drug dio, njih 18 ostaje zajedno s Maksom u Mađarskoj i tu nastavlja ilegalno živjeti. Živeći prikriveno u Pešti Maks dao na izučavanje teorije o tactic strategiji, što mu upotpunjuje njegovo već solidno praktično znanje.
Njemačka je već dosta dugo u ratu, te da sebi osigura sigurnost s juga, sklopila je s Jugoslavijom pakt o ne napadanju. Taj pakt, međutim, nije dugo trajao jer su ga beogradski pučisti proglasili nevažnim, svojim pučem kojeg su izvršili na 27 ožujka a što je rezultiralo napalm Njemačke na Jugoslaviju 6-og travnja 1941.
Ovu međunarodnu zbrku vrlo uspješno koristi hrvatska revolucionarna organizacija, te preko smog predstavnika u Hrvatskoj proglasuje NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU, 10.og travnja 1941. g. Oduševljenju nije bilo kraja i sve živo u Hrvatskoj pozdravilo je svoju nacionalnu slobodu, obnovljenu nakon više od 800 godina.
Odmah pa proglašenju Hrvatske Države, Vjekoslav Maks Luburić vraća se sa svojih 18 boraca u Domovinu i stavlja se na raspolaganje hrvatskoj državnoj vladi. Mladoj državi prijete opasnosti sa svih strana i od različitih neprijatelja, koji se znaju i ujediniti kako bi što više nanijeli zla novoj državi. S tvaraju se prve hrvatske postrojbe. Najvažnije je bilo postaviti sigurnu zaštitu s istoka te je formirana Crna Legija kojoj je bio na čelu Maksov suborn s Janka Puste slavni Jure Francetić, i legendary Obrana koju predvodi Vjekoslav Luburić. Teško je opisati sve bite jer cijela Hrvatska bila je jedno veliko bojiše.
Nastavlja se…
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.