Žitelji Bobanove Drage iz 1957. i “Jezgra hrvatstva je u Hrvatskoj a korijeni su u hrvatskoj političkoj emigraciji”, piše Mile Boban

1. Bog! dragi prijatelju rado ću ti odgovoriti na tvojih nekoliko pitanja. Prvo, Venco Boban, nadimak “Toljušin ” jer mu je majka iz Tolića Drage iznad Gruda, pa za to je prozvan Venco Toljušin. Drugo, pitaš me da li otprilike znam koliko je žitelja Bobanova Draga imala dok sam ja tamo bio i živio. Ja sam prije skoro 9 godina pisao jednom čovjeku imenom Lilith kojeg su zanimale iste stvari i usput i drudge. To sam jutros potražio na mojem emailu i pronašao, te da se ne trudim, mučim i ponovno pišem, to ću ti to proslijediti, a ima i drugih stvari koje bi te trebale zanimati; jer ti voliš sve znati i voliš mnogo čitati, pa dragi prijatelju čitaj i uživaj pa se opet javi ako te što drugo bude zanimalo. Bog! Milan.

2. ŽITELJI BOBANOVE DRAGE 1957. GODINE
   
   
   Komentar od: Otporaš | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54
   
   Milane, svaka ti čast! Mnogo stvari sam od tebe naučio kako je prije bilo. Piši još o našin starim običajima. Za nas mlađe to je za nas povijest.
   Pozdrav iz naše sunčane Hercegovine. Lilith.
   
   Poštovani i dragi prijatelju Lilith,
   
   Evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i otrčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupovali živežne namirnice. Rekao sam “morao”, jer druge nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovoljna a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi uata kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moju jednu i jedinu i samu samcetu ženu. Da ih imam tisuću, bila bi drugčija priča, jer bih se gubio u (ne)snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne bih poslušao. Ovako imam samo jednu ženu i slušam samo tu jednu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE četrdeset (49) devet puta po redu, izasebice!!!
   
   Da se vratim i odgovorim pitanje kako su momci tada, u tvoje vrijeme misili o vrijednostima djevojaka. Vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak toga doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim i najozbiljnije se je zagledao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da ide ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čorapa, terluka, zovnica i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: nije za moju kuću. Kao da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pok. Mater Iva Boban Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vrtenetom ili kudiljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i da van govore da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvik učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoje djecu u tom duhu odgajale.
   
   Evo jednog primjera na kojeg su momci stalono gledali i na osnovu toga svoje procijene o djevojki ili djevojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SILO biti. Istini za volju u mojoj kući, u kući Petra i Ive Boban Gabrić je skoru uvijek SLIO bilo, jednostavno zato što nam je kuća u to doba bila najveća u selu, te imao sam tri sestre spremne za silo i za udaju. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a divojke, kako su ih maje učile da se muškarcu uvijek treba ustupiti stolac, jer da je muško od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave djevojke, tako su ih “prvi” momci zvali, bi se ustale i svoj stalac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale soj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nega da ona na njega “lopne”, tj. sjedne, kako bi to znali zajedljivi momci reći za one djevojke koje nisu ustupile stolac momku. Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je na jednu ruku davolo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u ne znanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 zaprežnih kola, 13 bunara, 3 čatrnje i 90% roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji.
   
   Eto, dragi moj prijatelju Lilith, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratili ponašanje jednih drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da današnje divojke u “zidu” imaju vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kućne potrebe, u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođi kući i odmah ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuvati, u “zidu” danas imaju telefon za nazvati bilo koga a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo come u potrebi, kao što je prije bilo. Ja sam osobno trčao Veliku Gospojinu 15 kolovoza 1953. godine javiti mojoj rodici Dinki Boban, Rapišića, koja je bila udata u selo Drinovce, da joj je ćaća umro. Njezin otac Stjepan Baban, Rapišić (1896-1053) je bolovao od raja.
   Mile Boban, Otporaš.
3. 3.11.2015, 19:06:05#35 Otporaš

   Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi

   
   Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Srpanj 11, 2013in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu7 Komentara 
   
   AMERIČKO VJENČANJE U BOBANOVOJ DRAGI: 
   
   Kako su se Stjepan i Robin Boban tradicionalno vjenčali u Bobanovoj Dragi Čovjeka nitko i ništa ne može više razveseliti kao njegovo dijete. Niti ga može učiniti ponosnijim. Tako je i Stjepan Boban obradovao svoga oca došavši iz Amerike sa svojom zaručnicom Robin, kako bi se vjenčao u Bobanovoj Dragi, rodnom mjestu svoga oca Milana Bobana – Gabrića, koji je otišao u iz svog kraja prije 49 godina. Dobro sam ih odgojio.
   
   Presretan sam što smo se ovdje vjenčali. Ovo je puno više od onoga što sam očekivao i želio u svom životu. Čast nam je biti ovdje i vjenčati se u rodnom kraju moga oca, i ne mogu naći riječi kojima bi opisao našu sreću što smo ovdje – kazao je Stjepan, koji je samo jednom posjetio Bobanovu Dragu, i to dok je još bio dijete. 
   
   Vjenčanje koje će se dugo pamtiti u Bobanovoj Dragi održano je na pravi hercegovački način. Plesalo se, pjevalo, guslilo, diplilo i gangalo, a po pravom hercegovačkom svadbenom običaju, mlada je, preko kuće, bacala i jabuku. – Bacanje jabuke mi je bilo zanimljivo. Malo sam se bojala da je neću prebaciti, ali uspjela sam. Ako smo već odlučili vjenčati se u Hercegovini, onda moram poštivati i ovakve običaje kojih nema u Americi, ali su jako zanimljivi. Posebno sam sretna što smo se ovdje vjenčali – kazala je Robin. Jabuku je prebacila i Milanova žena Annie, koja je Francuskinja. – Mi smo se vjenčali u Parizu tako da nije bilo prigode da Annie baca jabuku, pa smo odlučili da to napravi sada – kazao je Milan. Prilažem sliku vjenčanja mojeg sina Stjepana i nevjeste Robin, nedjelja 20 svibnja 2007.

   1.  

   Prilažem sliku vjenčanja Mile i Annie Boban u Parizu subota 31 srpnja 1965. Ako se dobro zagledate vidjet ćete prego grudi mladoženja hrvatsku trobojnicu i hrvatsko borbeno slovo “U” na jaketi Mile Bobana.

   

    – U mojoj kući govori se francuskim jezikom. Kćerke dobro govore i hrvatski, ali sinovi slabo. Možda sam tu zakazao, ali i ne kaže se – govorim ćaćinskim jezikom, već materinjim, šali se šezdesetosmogodišnji Milan. Ovo ćemo zauvijek pamtiti iako ne znaju hrvatski jezik, Stjepan i Robin su bili jako zadovoljni vjenčanjem.- Nije bitno kojim jezikom govoriš, nego kako razmišljaš. Oni nisu morali doći u Hercegovinu, ali na sreću svojih roditelja došli su i to će se pamtiti – kazao je Vlado Boban, Stjepanov vjenčani kum, koji je inače i načelnik općine Velika pored Požege. – Ovo je zaista rijetkost, i ne mogu vam ni reći koliko sam sretan. Ovog događaja sjećat će se i budući naraštaji, koji neće ovo vidjeti, ali će im se za sigurno pričati.
4. Stjepan i Robin vjenčali su se u crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, a vjenčao ih je fra. Jozo Grubišić koji je na župi u Montrealu, Kanada, ali je došao samo za ovu prigodu. Zlatni pir Teksašana – Moj sin Stjepan, koji živi u Americi, kao i ostatak moje obitelji, odlučio se oženiti ovdje na stotu godišnjicu rođenja moga oca Petra Bobana Gabrića. Njegova zaručnica Robin, koja je prava Amerikanka, iz Cleveland-a, ništa nije imala protiv toga, dapače. Kad su mi tu vijest priopćili, nije bilo sretnijeg i ponosnijeg čovjeka od mene, jer znao sam tada da sam svoju djecu dobro odgojio, tako da nikada ne zaborave odakle su. Uvijek sam im pričao o ovom kraju, o Bobanovoj Dragi, o ljepotama Hercegovine, o razlozima zašto sam otišao i izgleda da nije bilo uzalud – kazao je Milan. 
   
   Na američko – hrvatskom vjenčanju, među dvjesto uzvanika bilo je i tridesetak Amerikanaca i Francuza koji su uživali u svakoj sekundi njima neobičnim običajima. – Nikada nismo doživjeli ovakvo nešto kao ovdje. Ceremonija je bila prekrasna i sva bi vjenčanja trebala biti ovakva. Posebno nam se sviđa ganga i pjesme, kao i narodna nošnja – kazali su Joe i Lily Foster, Milanovi prijatelji iz Teksasa, koji su na dan vjenčanja Stjepana i Robin proslavili 50 godina braka. 
   
   Sve kćeri dobro govore hrvatski, ali sinovi slabo. Milan je otišao od kuće 1957. godine, malo je radio u Sloveniji, a onda je otišao u Francusku, gdje je naučio savršeno francuski jezik, jer kako kaže, nije htio biti slijep pored zdravih očiju. U Parizu je upoznao svoju ženu, francuskinju Annie, koja mu je u Parizu rodila dvije kćerke Sofiju i Katarinu. – 1968. godine, sa svojom obitelji i tri kovčega otišao sam u San Francisco, gdje su mi bile dvije sestre i brat. Nakon toga rodilo mi se još četvero djece, kći Iva Drina, te sinovi, blizanci Rafael i Stjepan i sin Milan Junior – prisjeća se Milan. 
   
   Milan sada sa svojom obitelji živi u Austinu, Texas, a do mirovine bavio se građevinom, i kako kaže, ni sam ne zna koliko je kuća napravio. Sagradio je Ranč u Teksasu – CROATIA RANCH, gdje trenutno i živi. Prilažem poveznicu Croatia Ranch. https://otporas.com/sazeta-povijest-croatia-ranch-bowie-texas/
5. 
   Sin me učinio jako ponosnim što je predložio vjenčanje ovdje. To je plod moga pričanja o Hrvatima, jer ovako nešto se događa samo kod nas. Njihova djeca će znati da su im se roditelji vjenčali u selu njihova djeda i na taj način nikada neće zaboraviti odakle potječu. Da sam cijeli život klečao i Bogu se molio, ovoliku sreću nisam zaslužio – zaključio je Milan. kamenjar.com 
   
   Pročitajte više na Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi | Kamenjar, Kamenjar
6. 5.11.2015, 2:15:031  Otporaš
   JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI. 
   
   Kliknite na dolje priloženi link.
   
   Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na rzamišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, je li je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlje i kontinente. Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA., a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje. 
   
   Prvo (1) Ustaše i partizani su se borili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju Državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu Državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku Državu. To je činjenica koju se može samo požaliti ali nikako prešutjeti, zanijekati, preći preko nje i zaboraviti. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se ne mogu ignorirati. 
   
   Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstojati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog romanskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekircom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili pred sudca kao simbol moći. Tako je Musolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE. 
   
   Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može postojati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: TEMELJNA NAČELA AVNOJA, BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika “žrtvama fašizma” u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata. 
   
   Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime “bratstva i jedinstva” hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titove ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvijedi, nastala hapšenja, nastala zatvoranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenje prema Titi i partiji se povećavaju. 
   
   Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da ne zaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvatski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA. 
   
   Šesto (6) Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, odakle su sve strijele oštrice poslate svim onima (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI. 
   
   Sedmo (7) Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima. 
   
   Osmo (8) U Zagrebu je gorjelo pod nogama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1), kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših “drugova”, isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatsko državotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju. Prilažem sliku Dr. Franjo Tuđman i bivši Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO Mile Boban na prvoj Konvenciji HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990.
   Deveto (9) Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULA HRVATSTVA kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.
   
   Deseto (10) Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s dr. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA. Ne sjećam se više dali je točno rekao “žila” ili “korijen”. Otporaš.
   
   Pročitajte više na JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI. | Kamenjar, Kamenjar
7. 6.11.2015, 16:22:21  #37Otporaš

Dolje priložena poveznica ima 4 stranice a svaka stranica imade mnogo srdržaja raznih tema vrlo zanimljivog povijesnog sadržaja i vrlo raznih komentara. Uživajte u čitanju. Pozdravljaju vas Administratori hrvatskog nezavisnog portala otporas.com.

http://www.hrhb.info/archive/index.php/t-5135.html