Žitelji Bobanove Drage iz 1957 i Hrvatsko Američko Vjenčanje u Bobanovoj Dragi 20.5.2007

—

od

Otporaš
u

 

 Hrvatsko Američko Vjenčanje u Bobanovoj Dragi 20 svibnja 2007.

                                i

Žitelji Bobanove Drage iz 1957.

  1. Bog! dragi prijatelju rado ću ti odgovoriti na tvojih nekoliko pitanja. Prvo, Venco Boban, nadimak “Toljušin ” jer mu je majka iz Tolića Drage iznad Gruda, pa za to je prozvan Venco Toljušin. Drugo, pitaš me da li otprilike znam koliko je žitelja Bobanova Draga imala dok sam ja tamo bio i živio. Ja sam prije skoro 9 godina pisao jednom čovjeku imenom Lilith kojeg su zanimale iste stvari i usput i drudge. To sam jutros potražio na mojem emailu i pronašao, te da se ne trudim, mučim i ponovno pišem, to ću ti proslijediti, a ima i drugih stvari koje bi te trebale zanimati; jer ti voliš sve znati i voliš mnogo čitati, pa dragi prijatelju čitaj i uživaj pa se opet javi ako te što drugo bude zanimalo. Bog! Milan Boban, Gabrića.

  2. ŽITELJI BOBANOVE DRAGE 1957. GODINEKomentar od: Otporaš | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54Milane, svaka ti čast! Mnogo stvari sam od tebe naučio kako je prije bilo. Piši još o našim starim običajima. Za nas mlađe to je za nas povijest.Pozdrav iz naše sunčane Hercegovine. Lilith.Poštovani i dragi prijatelju Lilith,Evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i otrčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupovali živežne namirnice. Rekao sam “morao”, jer druge nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovoljna a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi usta kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moju jednu i jedinu i samu samcetu ženu. Da ih imam tisuću, bila bi drugčija priča, jer bih se gubio u (ne)snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne bih poslušao. Ovako imam samo jednu ženu i slušam samo tu jednu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE četrdeset (49) devet puta po redu, izasebice!!!Da se vratim i odgovorim na tvoje “pitanje kako su momci tada, u tvoje vrijeme misili o vrijednostima djevojaka”. Vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak toga doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim i najozbiljnije se je zagledao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da ide ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čorapa, terluka, zovnica i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: nije za moju kuću. Kao da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pok. Mater Iva Boban Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vrtenetom ili kudiljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i da van govore da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvijek učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoje djecu u tom duhu odgajale.Evo jednog primjera na kojeg su momci stalono gledali i na osnovu toga svoje procijene o djevojki ili djevojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SIJELO biti. Istini za volju u mojoj kući, u kući Petra i Ive Boban Gabrić je skoru uvijek SLIJEO bilo, jednostavno zato što nam je kuća u to doba bila najveća u selu, te imao sam tri sestre spremne za sijelo i za udaju. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a dijevojke, kako su ih majke učile da se muškarcu uvijek treba ustupiti stolac, jer da je muško od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave djevojke, tako su ih “prvi” momci zvali, bi se ustale i svoj stalac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale soj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nega da ona na njega “lopne”, tj. sjedne, kako bi to znali zajedljivi momci reći za one djevojke koje nisu ustupile stolac momku. Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je na jednu ruku davolo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u ne znanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 zaprežnih kola, 13 bunara, 3 čatrnje i 90% roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji.Eto, dragi moj prijatelju Lilith, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratile ponašanje jednih drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas, ni struje ni vode. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da današnje dijevojke u “zidu” imaju vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kućne potrebe, u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođu kući i odmah ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuhati, u “zidu” danas imaju telefon za nazvati bilo koga a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo kome u potrebi, kao što je prije bilo. Ja sam osobno trčao na Veliku Gospojinu 15 kolovoza 1953. godine javiti mojoj rodici Dinki Boban, Rapišića, koja je bila udata u selo Drinovce, da joj kažem da joj je ćaća umro. Njezin otac Stjepan Baban, Rapišić (1896-1053) je bolovao od raka.Mile Boban, Otporaš.

  3. 3.11.2015, 19:06:05#35 Otporaš

    Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi 20 svibnja 2007.
    Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Srpanj 11, 2013 in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu 7 Komentara AMERIČKO VJENČANJE U BOBANOVOJ DRAGI: Kako su se Stjepan i Robin Boban tradicionalno vjenčali u Bobanovoj Dragi. Čovjeka nitko i ništa ne može više razveseliti kao njegovo dijete. Niti ga može učiniti ponosnijim. Tako je i Stjepan Boban obradovao svoga oca došavši iz Amerike sa svojom zaručnicom Robin, kako bi se vjenčao u Bobanovoj Dragi, rodnom mjestu svoga oca Milana Bobana – Gabrića, koji je otišao iz svog kraja prije 49 godina.
    Dobro sam ih odgojio, kaže Milan.Presretan sam što smo se ovdje vjenčali. Ovo je puno više od onoga što sam očekivao i želio u svom životu. Čast nam je biti ovdje i vjenčati se u rodnom kraju moga oca, i ne mogu naći riječi kojima bi opisao našu sreću što smo ovdje – kazao je Stjepan, koji je samo jednom posjetio Bobanovu Dragu, i to dok je još bio dijete, 1991. Vjenčanje koje će se dugo pamtiti u Bobanovoj Dragi održano je na pravi hercegovački način. Plesalo se, pjevalo, guslilo, diplilo i gangalo, a po pravom hercegovačkom svadbenom običaju, mlada je, preko krova kuće, bacala i jabuku. – Bacanje jabuke mi je bilo zanimljivo. Malo sam se bojala da je neću prebaciti, ali uspjela sam. Ako smo već odlučili vjenčati se u Hercegovini, onda moram poštivati i ovakve lijepe običaje kojih nema u Americi, ali su jako zanimljivi. Posebno sam sretna što smo se ovdje vjenčali – kazala je Robin, Stjepanova žena. Jabuku je prebacila i Milanova žena Annie, koja je Francuskinja. – Mi smo se vjenčali u Parizu tako da nije bilo prigode da Annie baca jabuku preko krova, pa smo odlučili da to napravi sada – kazao je Milan. Prilažem sliku vjenčanja Mile i Annie Boban u Parizu subota 31 srpnja 1965. Ako se dobro zagledate vidjet ćete prego grudi mladoženja hrvatsku trobojnicu i hrvatsko borbeno slovo “U” na jaketi Mile Bobana.

    image.png

     – U mojoj kući govori se francuskim jezikom. Kćerke dobro govore i hrvatski, ali sinovi slabo. Možda sam tu zakazao, ali možda i ne, jer ne kaže se – govorim ćaćinskim jezikom, već materinjim, šali se šezdesetosmogodišnji Milan. Ovo ćemo zauvijek pamtiti iako ne znaju hrvatski jezik, Stjepan i Robin su bili jako zadovoljni vjenčanjem.- Nije bitno kojim jezikom govoriš, nego kako razmišljaš. Oni nisu morali doći u Hrvatsku Hercegovinu, ali na sreću svojih roditelja došli su i to će se pamtiti – kazao je Vlado Boban, Stjepanov vjenčani kum, koji je inače i načelnik općine Velika pored Požege. – Ovo je zaista rijetkost, i ne mogu vam ni reći koliko sam sretan. Ovog događaja sjećat će se i budući naraštaji, koji neće ovo vidjeti, ali će im se za sigurno pričati.
  4.  nedjelja 20 svibnja 2007.  image.png
  5. Stjepan i Robin vjenčali su se u crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, a vjenčao ih je fra. Jozo Grubišić koji je na župi u Montrealu, Kanada, ali je došao samo za ovu prigodu. Zlatni pir Teksašana – Moj sin Stjepan, koji živi u Americi, kao i ostatak moje obitelji, odlučio se oženiti ovdje na stotu godišnjicu rođenja moga oca Petra Bobana Gabrića. Njegova zaručnica Robin, koja je prava Amerikanka, iz Cleveland-a, ništa nije imala protiv toga, dapače. Kad su mi tu vijest priopćili, nije bilo sretnijeg i ponosnijeg čovjeka od mene, jer znao sam tada da sam svoju djecu dobro odgojio, tako da nikada ne zaborave odakle su. Uvijek sam im pričao o ovom kraju, o Bobanovoj Dragi, o ljepotama Hercegovine, o razlozima zašto sam pobjegao i otišao u tuđinu, i sada mi izgleda da nije bilo uzalud – kazao je Milan. Na američko – hrvatskom vjenčanju, među dvjesto uzvanika bilo je i tridesetak Amerikanaca i Francuza koji su uživali u svakoj sekundi njima neobičnim običajima. – Nikada nismo doživjeli ovakvo nešto kao ovdje. Ceremonija je bila prekrasna i sva bi vjenčanja trebala biti ovakva. Posebno nam se sviđa ganga i pjesme, kao i narodna nošnja – kazali su Joe i Lily Foster, Milanovi prijatelji iz Teksasa, koji su na dan vjenčanja Stjepana i Robin proslavili 50 godina braka. Sve kćeri dobro govore hrvatski, ali sinovi slabo. Milan je otišao od kuće 1957. godine, malo je radio u Sloveniji, a onda je otišao u Francusku, gdje je naučio savršeno francuski jezik, jer kako kaže, nije htio biti slijep pored zdravih očiju. U Parizu je upoznao svoju ženu, Francuskinju Annie, koja mu je u Parizu rodila dvije kćerke Sofiju i Katarinu. – 1968. godine, sa svojom obitelji i tri kovčega otišao sam u San Francisco, gdje su mi bile dvije sestre i brat. Nakon toga rodilo mi se još četvero djece, kći Iva Drina, te sinovi, blizanci Rafael i Stjepan i sin Milan Junior – prisjeća se Milan. Milan sada sa svojom obitelji živi u Austinu, Texas, a do mirovine bavio se građevinom, i kako kaže, ni sam ne zna koliko je kuća napravio. Sagradio je Ranč u Teksasu – CROATIA RANCH, gdje trenutno i živi. Prilažem poveznicu Croatia Ranch. https://otporas.com/sazeta-povijest-croatia-ranch-bowie-texas/
  6. Sin me učinio jako ponosnim što je predložio vjenčanje ovdje. To je plod moga pričanja o Hrvatima, jer ovako nešto se događa samo kod nas. Njihova djeca će znati da su im se roditelji vjenčali u selu njihova djeda i na taj način nikada neće zaboraviti odakle potječu. Da sam cijeli život klečao i Bogu se molio, ovoliku sreću nisam zaslužio – zaključio je Milan. kamenjar.com Pročitajte više na Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi | Kamenjar, Kamenjar
  7. 5.11.2015, 2:15:031  Otporaš

Komentari

Odgovori