Željko Kekić se ispovijedfa. Kada će se i drugi udbaši početi ispovijedati? pita se OTPORAŠ

2015-01-04

Početna  /  Željko Kekić: Ispovijest bivšeg Udbaša

   A GDJE SU OSTALI HRVATSKI UDBAŠI? KADA ĆE SE ONI ISPOVJEDITI?

Željko Kekić: Ispovijed bivšeg puhača

2015/02/01

Željko Kekić bio je dugogodišnji pripadnik tajne političke policije UDBA-e. Prije mnogo godina odlučio je razgovarati o njezinim zločinima. Objavljujemo svjedočenje koje je imao u Ljubljani 17. prosinca 2014.

Željko Kekić:

Dobra večer svima, hvala na pozivu. Jako mi je drago što mogu podijeliti s vama ove trenutke i proširiti krug te istine.

Osamdesetih sam završio policijske škole i, s devetnaest godina, postao operativac za Udbu u Zagrebu, Centar, u Odjelu za tajne istrage. Inače, Udba je imala nekoliko tih divizija, imala je osnovne odjele unutarnjih i vanjskih neprijatelja, odjeljenje za tajni nadzor, službu prisluškivanja, kontrolu pošiljaka pošte, tehnički odjeli bili su odjeli za pratnju koji su dovodili ove operativce koji su se liječili i na njih odnosili ljude informacije. Tamo smo bili samo mladi i samo su republički centri imali takve odjele.

Ljubljana je imala i takav centar, smješten u sadašnjoj Vodovodnoj ulici, koja je bila dio autoservisa, skrivena unutra. Dva manja odjela s nekoliko ljudi imali su Koper i Maribor, s kojima smo, usput, surađivali. Sjećam se nekih imena, gospodine David, to je bilo u Janševo vrijeme. Intenzivno smo radili u Sloveniji kada je bio Anto ili Dobroslav Paraga, to je bio u posljednjem dijelu 80-ih.

Dakle, naš je posao bio da dosljedno pratimo te ljude, da hodamo iza njih, fotografiramo ih, bilježimo svaki njihov kontakt, svaki njihov susret; jer bi se ovaj materijal kasnije mogao upotrijebiti na sudu. Pratili smo mnoge „ustanove“, uključujući gospodina Marka (op. Grubišič; koji je sjedio pored okruglog stola).

U ovom odjelu sam radio više od 10 godina, tako da znam cijeli niz onoga što smo u to vrijeme zvali “objekti”. Intenzivno smo radili i sa slovenskom Udbom na iseljavanju. Radili smo Iridento, u vrijeme kada su na Kosovu bili nemiri, što je bio jedan od najjačih pokreta u to vrijeme.

Moram reći da je Ante Kovačević (op. Sada prijatelj, koautor njihove knjige) bio jedan od težih „predmeta“, nevjerojatno neugodan. Živio je u Beču, gdje je studirao, bio je primatelj stipendije austrijske vlade, mnogo puta putovao je na relaciji Beč – Odžak, to ste čuli u filmu, kako je to bilo. Mi preuzimamo Slovence, predajemo ih Bosancima, oni nam ih daju, u osnovi. On nije bio predmet izbora. Dakle, imali smo objekte koji su vremenom omekšali, koji su odustali pod pritiskom Udbe i pristali na suradnju s operativcima. Nisu ni započeli takvu polemiku s Antom jer su bili svjesni da je on prestrog s Markom Veselićem i da ga jednostavno ne mogu dobiti od njega. Možda je najbolji primjer ovo.

Negdje 1987. kad su pokojni Papa i pokojni Reagan razgovarali o rušenju Berlinskog zida i otvaranju Crvene Moskve; kad je britanska služba već radila na tome da taj proces postane stvarnost, u to su se vrijeme i republičke izborne jedinice pripremale za tranziciju. U to su vrijeme pozivali na razgovore ljudi iz sfere “unutarnjeg neprijatelja”, koji su u to vrijeme obično bili u zatvoru. Razgovarali su s njima o mogućnosti da oni budu vođe budućih zemalja bivše Jugoslavije, uzvraćajući nam tako što su nas zaštitili kako nam ne bi naštetili tim promjenama; da nas niko ne progoni, da nas ne objese, da nas ne maltretiraju. Za to vrijeme razgovaralo se o mnogim objektima u Zelenjeracu, gdje se nalazio Centar državne sigurnosti Zagreb, među kojima je bio i Franjo Tuđman. Tada je odlučeno da je Franjo Tuđman najpovoljnije tijesto, koja se može mijesiti u smislu očuvanja sustava da bi se umirila ustašama i partizanima. Napokon je dobio putovnicu, jedinu uz Stipu Mesića, koju je i prije dobio, kao naš suradnik. Bio je u dramatično boljem položaju od Antu i Veselice jer je mogao ići u iseljenike, gdje je mogao dobiti novac, gdje bi mogao podići ljude, bio je puno bolje pripremljen za prijelaz od onih koji nisu prihvatili nikakav sporazum. Tada je Tuđman rekao da Tita ne smatra crnim jebačem i da sve nije onako kako su ga okarakterizirali. S Antom se nije moglo čak ni razgovarati. jer je mogao ići u iseljenike gdje je mogao dobiti novac, gdje je mogao okupljati ljude, bio je u stanju pripremiti se puno bolje za prijelaz od onih koji nisu prihvatili nikakav sporazum. Tada je Tuđman rekao da Tita ne smatra crnim jebačem i da sve nije onako kako su ga okarakterizirali. S Antom se nije moglo čak ni razgovarati. jer je mogao ići u iseljenike gdje je mogao dobiti novac, gdje je mogao okupljati ljude, bio je u stanju pripremiti se puno bolje za prijelaz od onih koji nisu prihvatili nikakav sporazum. Tada je Tuđman rekao da Tita ne smatra crnim jebačem i da sve nije onako kako su ga okarakterizirali. S Antom se nije moglo čak ni razgovarati.

Anto je za to vrijeme bio nevjerojatno tvrdoglav, pa čak bi i njegovo zatvaranje vjerojatno bilo znatno kraće da nije bilo njega. U Bosni je ostao živ, prerezan do boli u Bosni, i u to je vrijeme imao najgrubljeg konzervansa, zbog čega je bio zatvoren osam punih godina zbog stvari koje su, iz današnje perspektive, bile banalne. Da budem iskren, tada sam imao 19, 20 godina, proveo sam noć preko puta stana Marka Veselice, u kojem su oboje razgovarali cijelu noć. Doslovno sam se pitala što je taj čovjek radio u ovom trenutku. Stipendista je austrijske vlade, praktički je već bio u Europi, lijep, mlad, visok. Što je njemu što želi silom ići u zatvor. Ne siluje, ne krade i svjestan je da će ići u zatvor. Shvatila sam to puno kasnije, naravno. Morate shvatiti da sam nakon četiri godine pravnog fakulteta bio uvjetni sud.

Dakle, u 16 su me prihvatili u stranku, vjerovao sam da je Jug prava stvar, da je Tito vrhunac savršenstva, a od 427 koji su ovu školu završili u 80-ima, nas troje smo poslali u Udbu, meni je doslovno servirano. Za to vrijeme radili smo u civilnoj odjeći, imali smo dugu kosu, bilo je moderno u to vrijeme, imali smo automobile koji su u to vrijeme sanjali na našim mjestima, u prtljažniku smo imali 30 različitih registarskih tablica i nikada se nismo vozili s pravom. imali smo tajne radio veze, tajne kamere, kamere i ovo i ono. Dakle, ovo je bio savršen posao za jedan sumrak u 19.20, a nisam ni razmišljao o ideološkoj pozadini onoga što radim. Kasnije sam shvatio da svaka tajna služba laže one koji to pokušavaju prikazati kao humanitarnu organizaciju, Crveni križ, ne znam, zdravstvo, lažu, svaka tajna služba je vrlo prljava služba. Kažem, da je ovo najprljaviji posao plaćen iz državnog proračuna. Udba je bila još veća od toga, a Udba je sotonistička grana. Čovjek nije trebao misliti drugačije, čovjek ne bi trebao drugačije govoriti, čovjek ne bi trebao drugačije pjevati. Dakle, Udba je, da bi sačuvala ovaj poredak, progonila sve što samo nagovještava da stvari mogu biti drugačije. A da se razumijemo, ništa se nije previdjelo.

Dakle, nije to djelovalo samo na njih, već na cijelu njihovu obitelj. Bilo je dramatičnih pritisaka, do te mjere da su maltretirali djecu u vrtiću, u školi, da ne govorim. Dakle, to su bili dramatični pritisci, a u Udbi je općenito najduže dolazio onaj koji je bio najprljaviji, koji je imao najprljavije metode, a obično su gazde doslovno njima upravljali.

Sjećam se pokojnog Franje Vugrinca koji mi je bio šef, iako je moj prvi šef bio Zdravko Mustača, onaj koji sada sjedi u Münchenu. Josip Perković je također neko vrijeme bio tamo kad sam se vratio u Generalnu tajnu službu obavještajne kontrole, tako da ih sve vrlo dobro poznajem. Franjo Vugrinac nije mogao vidjeti napisani H, nije mogao vidjeti Marka Veselicu kako ide u nedjelju s nedjeljne mise. Nazvao nas je, milicionar s Fiatom 1300 došao je k meni u Zagreb. Marko Veselica proveo je normalan dan sa svojom obitelji. U njemu je vidio neprijatelja u svakom njegovom pomaku.

Ali što je bilo najtragičnije? U devedesetima je ovaj Franjo Vugrinac postao savjetnik novog šefa stožera Smiljana Reljića i – Franjo Vugrinac vodio je gotovo sve kampanje. Dakle, dogodilo se to što je Marko rekao da je od tih 850 nas 750 prešlo. Značenje: Uklonili su zvijezdu, umetnuli šahovnicu i sklopili novi pakt. Od tih 750, vjerujte mi, bilo ih je pet, šest, sedam posto za Hrvatsku. Neki od njih nisu znali za Hrvatsku sve do priznanja. Tada su shvatili da nam Hrvatska nudi egzistenciju, još bolju nego u prethodnom režimu, nudi nam nova stanovanja, nudi bolje plaće. Shvatili su da je sada vrijeme za njih. Dakle, tek smo se tada uspjeli razići. Imali smo zastupnike u rukama, novu zemlju koja diše poput novorođenog djeteta, tako da smo mogli izvoditi akrobacije,

Danas imate situaciju da bivšeg suradnika, čije ime nikad ne znate, uvijek vode neki ljudi iz obavještajne službe. Sada je lider u sustavu, a u pozadini je njegov operativac koji radi za njega kako bi napredovao i napredovao. Dakle, danas imate situaciju da svaka osoba koja se pojavi na demokratskim izborima, za općinu, grad, ne poznajem zemlju, ima dramatičnu prednost u odnosu na svakog tko dođe srcem, voljom, patriotizmom i željom da nešto učini u zemlji. Vjerujem da je to slučaj i s vama, jer se sjećam da je u tim godinama govorilo da je najbolji Franjo za nas, pokojni Drnovšek i Kučan, u Bosni Fikret Abdić, koji je to kasnije prepustio Aliju da bude niži zlatni Slobo i još niži Kiro.

U osnovi, trebate znati da je ta nit i danas živa, a kad gledam kroz profesionalnu prizmu, vidim da je to kod nas i čujem to u vama u posljednje vrijeme, oni postaju jači. Što su više na vlasti, veći im je i prostor. Ljudi više ne znaju kome vjerovati. Danas imate situaciju da ti ljudi, koji su 1990-ih bili spremni preuzeti ekonomiju, kulturu, socijalnu djelatnost, zdravstvo, obrazovanje, i dalje to upravljaju, a kako vrijeme straha prolazi, oni se sve opuštaju. U našoj zemlji otprilike 90% novih radnih mjesta stvorenih u Hrvatskoj čine djeca ovih starih zalogaja. Dakle, samo ga nose s koljena na koljeno i to traje zauvijek. Ovdje je možda najbolji primjer Josipa Perkovića i njegova sina Saše, koji su već zamijenili dva, tri predsjednika kao posebne savjetnike.

Nedavno sam pronašao tekst koji sam napisao prije 16, 17 godina. Napisao sam: “Najmoćniji čovjek u državi je Josip Perković.” Naš narod je morao čekati 16, 17 godina da bi saznao da je Josip Perković najmoćniji i da su željeli promijeniti cijeli Ustav i prilagoditi sve da to ne bi bilo predao u Njemačku. Dakle, ovaj je set slomljen, toliko jači danas jer su uz kapital koji su ga oduzeli postali naša sudbina. Ako se danas povuku iz neke zemlje, npr. Hrvatsku, bili bismo ekonomski devastirani.

Dakle, prije Titove smrti Udba je imala plan. Izvlačila je novac od tvrtki izvan zastupništva, što je iznosilo 10, 15 posto. Kad je Tito umro, proširili su se do kraja, više nije bilo kontrole i puno više se vuklo. Svaka je republika imala svoj fond, svoje račune s ogromnim svotama novca. I naravno, devedesete su izgledale nevjerojatno spremno. Kad je započela privatizacija, zarađivali su za život. Mogli su kupovati, ne samo u Sloveniji, Hrvatskoj, mogli su kupovati i u Rusiji, bivšem ZRN-u, u Češkoj. Oni su postali … Ne trebamo se bojati obnoviti novu Jugoslaviju, iako je to nostalgija, oni u sebi nose zvijezdu, čak su i njihova djeca odgajana da budu bolja zvijezda od demokratskog poretka. Ali što je najopasnije je da oni upravljaju našim životom u drugom smislu,

Dakle, to je opasnost koja nam prijeti, oni su beskompromisni, znaju da mogu učiniti bilo što. Uzeli su medije, mediji su glas svih, i tako oni jednostavno uokviruju javno mnijenje, a drugi jednostavno slijede ovce iza njih i ne percipiraju da ih vode u pakao i da ćemo mi za tvoju generaciju potisnuti naciju, ti, naši, jer dopuštamo Udbi, da radi ono što čini. Prodaju nas, ako pratite Hrvatsku, Plivu, možda neće biti problema sada kada 3-4 tisuće ljudi ostaju bez posla, ali oni su prodali farmaceutsku pamet, pitanje je kada će biti vaš red. Prodaju naša brodogradilišta, 10.000 ljudi je bez posla, prodali smo našu tradiciju da Hrvat može graditi brodove stoljećima. Nekome postajemo robovi zahvaljujući nedostatku lustracije, zahvaljujući činjenici da nismo jednom rezali zahvaljujući činjenici da nismo otkrili imena. Znam.

https://www.google.si/search?q=Dragutin+%C5%A0afari%C4%87+Otporas+-+Mile+Boban&tbm=isch&ved=2ahUKEwjt0YGFhpz1AhVKtqQKHUTuATEQ2-cC

Morate biti svjesni da je u Hrvatskoj, prema nekim statistikama, u svakoj drugoj obitelji postojao jedan od njih, s razine inspektora za politički kriminal, Udbe, Kosa i ovoga i onoga. Znam da bi se i crkva okrenula, jer je i tamo sve bilo. Znam koliko smo se vozikali oko crkve i tako je bilo i s vama. Ali, Bože moj, vjerujem da u ime neke budućnosti, u ime rješenja nadolazeće generacije, u ime budućnosti nacije, moramo raditi u tom smjeru i jednom reći: Dosta !, i prekinuti ovu priču.

Sad da odgovorim prisutnima na pitanje koje mi je postavila. Napustiti posao je teško, nevjerojatno teško. Stalno te povlače natrag kad osoba izlazi, opasno je pri odlasku, to je poput vezanja konopca oko vrata. Iskoristio sam priliku kako bih javno imenovao ljude koji bi me morali likvidirati, tako da se unaprijed znalo tko će me likvidirati ako želim preživjeti u ovoj priči. Kako otići? To ne možete učiniti ako u vašoj glavi postoji stara komunistička ideologija. To sam razgovarao s pokojnim Vojkovcem. Umro je kao komunist. Prije otprilike mjesec dana Stipe Mesić se zbog groba oprostio od njega rekavši: “Počivaj u miru, smrt fašizmu, sloboda narodu.” I ja sam kao komunist vjerovao da život teče zemljom i tamo završava.

Ali kad ste u nekim situacijama to doživjeli u ratu, kad provedete neke trenutke otkrivajući da je netko s vama, netko vas drži za ruku, ovaj anđeo čuvar, ovaj Bog, onda otkrijete da ste dužan slijediti put istine. Jedna izreka kaže: „Kad čovjek traži istinu, traži Boga, bez obzira da li on to zna ili ne.“ Pridržavao sam se druge sintagme da čovjek ne voli grijeh, već voli grešnika. Dogodilo mi se da je pokojni kardinal Kuharič, koga sam godinama i godina progonio, dobio zaštitu u 91. godini. Bio sam šef brigade SIS gdje ga je dolazio posjetiti na liniji fronta i kao načelnik dobio sam zadatak da mu se ništa ne dogodi. Pomislila sam: Pa, stvarno postojiš!

Razumiješ li? Ako je netko bio nepoželjan tamo, to sam bio ja, trebao bih se zatvoriti i staviti u lance. Međutim, upravo je ovaj prst Božji onaj koji vam daje priliku da idete naprijed, da shvatite da s Bogom možete doći reći istinu, otići tim ljudima i razgovarati s njima. Oni su sjajni ljudi, oprostili su mi što sam došao ljudski, pristojno i rekli mi što radim. To sam isto očekivao od mnogih svojih kolega. Obratio sam im se i čak sam neke vodio svećenicima kako bi oni počeli govoriti. Nažalost, kolege su ovde već rekli da je ogroman deo (arhiva) uništen devedesetih, jedan deo je sačuvan na mikrofilmima u Beogradu, jedan deo u privatnim bunkerima, koji se uglavnom koriste za iznudu i prisilom. Bilo bi vrlo važno za buduće generacije i za budućnost naših zemalja, da ljudi razgovaraju o onome što su radili, što se radilo u ime posla, sustavu. Da se to više nikada ne bi ponovilo, jer je tragično, to je tragična sudbina koju smo doživjeli.

I zbog toga smo Anto i ja krenuli u ovaj projekt. O tome je napisao knjigu, rekao sam mu nekoliko stvari, a onda je televizija napravila film na tu temu. Dakle, ušli smo u priču radi budućih generacija, za one koji nisu krivi. Budući da je tvoj narod i naša nacija premali da bi mogli priuštiti vrste stoljetnih sporova da se praunuci moraju međusobno boriti za grijehe svojih očeva ili djedova. To je situacija koju pokušavamo izbjeći svojim slučajem. Nažalost, malo je tih ljudi odgovorilo. Što se tiče progonjenih, oni su za to spremni, ali progonitelji o tome ne žele ništa čuti. Nastavljaju ovu seriju, rekao sam jedan primjer, bili smo na TV Slovenija 3 u nekoj emisiji. Dakle, pokušao sam iz prve ruke kako to izgleda u Sloveniji.

Godine 95., 96., pozvao me Josip Boljkovac, bivši ministar, na sastanak u lokalnu poslovnicu. Došao je, mislim da se zvao Zdenko Roter, Kučanov savjetnik za sigurnost u to vrijeme, i došla su još dva suradnika. Pritiskali su na mene i moju suradnicu da svjedočim protiv Janše. Za neku pripremu postrojbe za ratovanje na našim prostorima, za pomoć oružju. Rekao sam im da me ne mogu prisiliti. Svjedočio sam svim tim događajima i mogu reći samo o Janši najljepše stvari, on je za nas tada bio spasitelj. Bili smo u situaciji da smo imali srca i volje, kopali smo rovove, imali smo oružje, ali nismo imali municije. S druge strane, lupali su kao ludi i Janša je išao nasuprot nama. Dao nam je ono što trebamo, što je bilo vrijednije od krvi, spasivši mnoge živote. Vidite, spasili smo puno naših. Dopustio je u dogovoru s Paragom da se prva postrojba VOC priprema ovdje s vama jer nismo imali tu mogućnost. Vaši specijalci, koji su znali što je obuka, obučili su ove momke. U nekom sam trenutku preuzeo cijelu ovu četu, bili su u Kočevskom, u Bosiljevu i bili su prvi borci koji su otišli u Vukovar, koji su svi pali u ratu u Vukovaru, ali su bili obučeni. I sada mi dolazi ekipa koja bi osudila Janšu, kad on više nije ministar, s obrazloženjem da mu je pomogao spasiti živote. Rekao sam im kako to mogu očekivati od mene. Kakav bi to čovjek bio kad bi išao protiv takvog čovjeka? Ponudili su da mi sve urede tako da imam poseban status, da se neću morati brinuti ni u čemu u Sloveniji, jer imaju prošireni sustav, jer sam im spomenuo da ne gledam na istok, da mogu pogledati zapad i da mogu ići na zapad kroz Sloveniju. Rekao sam im da će se nakon svega Janša vratiti na vlast, a onda su samo odustali.

Ovo je nit koju morate prerezati i reći da je dosta, čak i po cijenu života! Jučer su me intenzivno tretirali kolege i bio sam predmet potjere. Na neki način mi je to odgovaralo jer sam se zabavljao, ali s druge strane rekao sam da je to dobro jer moram što prije poslužiti, ali Bog sve vidi. Završio sam ovaj ciklus, pokušali su likvidirati to i ono, i upao sam u ozbiljne sukobe s Perkovićem, ali uz Božiju pomoć jedan preživljava sve to.

Da neću gubiti previše vremena na tebe. Ova knjiga koju smo napisali (op. S. Ante Kovačević) napisana je uglavnom za našu djecu – zbog sina Tomislava, njegove Katarine, moje Jelene i moje unuke. Da se ubuduće ne mrze jer su im očevi bili na različitim stranama, također i zbog druge djece u istoj situaciji. Za istu budućnost, bolje, sretnije, bolje za Hrvatsku i Sloveniju.

izvor: Odbor2014.si