Slika mojeg oca Petra Boban, Gabrića u Domobranima na Romaniji 1942. Stoji, drugi s lijeva.
ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ
RAZGOVOR SA OPROŠTAJNE VEČERI UOČI MOJEG ODLAZKA NA SUDJENJE U NEW YORK, 14 VELJAČE 1982. GODINE, U DOMU HRVATSKIH UDRUŽITELJA, 415 GRAND AVENUE, SOUTH SAN FRANCISCO, CALIFORNIJA.
Draga Mama,
14 prosinca, 1986. godine.
https://otporas.com/zelja-majke-ive-viceke-boban-gabric/
Pišem Ti ovo pismo na Tvoju želju i onako kako smo se u Parizu dogovorili. Toga se vjerojatno još uvijek sijećaš. Pišem ti ovo pismo na Materice (stari hrvatski običaj kada su se Majke častile dvije nedjelje prije Božića, mo.) što me podsjeća na pjesmicu koju si mi Ti kazala prije tri desetljeća: “Znaš li mala kad su Materice, na Očiće (nedjelja prije Božića, mo.) daš’ mi čorapiće.”
Ovih dana se navršava godinu dana kako smo se sretno sastali u Parizu. To je bio radostan dan! Uvijek si vruće željela vidjeti Tvoju unučad prije nego podješ na vječni počinak, kao i saznati pravu istinu šta se je to sa menom dogadjalo u Ameriki. I konačno Ti se ta želja ispunila. Ali, na žalost, istinu oko mojeg slučaja i slučaja mojih prijatelja samo Washington i Beograd znaju i njihovi vjerni doušnici. Prilažem poveznicu koje sadržaj obješnjava mnoge pojedinosti. Tko želi znati više, nek klikne, otvori i uživa u čitanju. http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5643
Ja sam Tebi, draga Mama, mnogo toga pričao, a ti si uvijek htjela znati kako sam se ja osjećao tih dana, prije polazka na sud. Ja sam tebi rekao da imam moj snimljeni govor pred odlazak na sudjenje u New York, našto si Ti rekla da bi ga voljela imati, jer da će on jedini biti odsjev mojih osjećaja, kao i ispovijed čovjeka pred smrt. Obećao sa ti ga poslati, ali na žalost ne u vrpci već na papiru, pošto na vrpci ima mnogo nejasnoća i galame koje su meni poznate i samo ih ja mogu razumijeti i pojasniti, jer sam bio tu, svjedok i očevidac.
Draga moja Mama, moj brat Rafo i moja sestra Kata su pripremili ispraćajnu večeru pred moj odlazak u New York na sud, 14 veljače 1982. U to doba straha i svadjalačke revolucije među podijeljenim Hrvatima, u doba kada su mnogi Hrvati zauzeli svoje stavove, kako prema meni tako isto i prema ishodu procesa, stvorivši svoje predodžbe i ideje, osudivši me prije porote i suda, ipak je dvorana bila dupkom puna onih, koji ni uz cijenu straha, prijetnji i odmazde, nisu htjeli iznevjeriti simpatije i prijateljske osjećaje koje su gajili prema meni i mojoj obitelji.
Program je vodio gosp. Velimir Sulić, koji je svojom vještinom i duhovitošću sve nazočne držao u velikom razpoloženju.
Bilo je mnogo govornika i svaki je htio biti dio mojih trenutačnih muka i tegoba. Ali poradi dužine svih govora i poradi pomanjakanja prostora, iznijeti ću Ti, u prijevodu na hrvatski, govor gospodina Jima Bachan-a iz Los Angeles-a, odvjetnika hrvatskog podrijetla, koji je, da se zna i da se nezaboravi, dobrovoljno i bezplatno, pristao biti u pomoći desetorici (10) odvjetnika obrane, jer gosp. Bachan govori hrvatski i engleski, paralelno.
Usput Ti šaljem dva različita mišljenja od dva različita Hrvata iz onog vremena kako bi bolje mogla shvatiti atomsferu u kojoj su Hrvati tada živjeli. Jedno je od gosp. Vlade Glavaša iz Chicaga, a drugo od gosp. Ive Vučićevića iz San Francisca.
Draga Mama poslušaj sada Jima Bacha-a:
“Dobra večer gospodje i gospodo. Ja sam presretan što sam ovdje večeras. Želio bih reći nekoliko riječi o gospodinu koji sjedi na lijevo do mene, gospodin Mile Boban. Ja poznajem Milu Bobana ima samo dva mjeseca. Ali u to vrijeme sam ga počeo cijeniti i obožavati. Imam za to dva razlog:
Prvo, njegova hrabrost koju pokazuje kroz cijelu ovu tešku muku. On sutra odlazi u new York suočiti se sa Federalnim Sudom, a on ovdje sjedi hladno-miran i nije prestrašen. To pokazuje da on ima čistu savjest i da je on potpuno nevin.
Drugo, ja cijenim Milu Bobana zbog njegovih načela. On je uvijek bio jednostavan čovjek koji vjeruje u jednu stvar: Slobodu i Nezavisnost za svoju zemlju Hrvatsku. Ja vjerujem da ćemo se za tri do četiri mjeseca, opet svi zajedno, još jednom, ovdje sresti i zaželiti Mili Boban dobro došlicu iz New York-a u San Francisco u zagrljaj svoje obitelji u društvo svojih brojnih prijatelja. Dobro došlicu kao slobodan čovjek, kojeg ugled i čast nisu povrijedjeni. Hvala Vam!”
Mama, gosp. Bachan je govorio engleski za goste koji nisu govorili hrvatski. ja sam to preveo na hrvatski.
Mama, evo što sam ja rekao:
Dragi moji prijatelji, najprije pozdravljam one koji su zbilja htjeli večeras doći ovdje, zbilja, u srcu i u duši su htjeli biti s nama ovdje, ali nisu mogli. Nešto ih je spriječilo: njihove osobne, obiteljske, prijateljske i ine potrebe. Tim ljudima mi moramo dati priznanje, poštivanje i našu pažljivost. U drugom redu i zatim pozdravljam takodjer i one koji su mogli a nisu htjeli doći. I ne samo to da oni nisu htjeli doći, nego su i druge nagovarali da ne dodju večeras ovdje. U trećem redu, dragi moji prijatelji, najviše pozdravljam Vas koji ste došli večeras ovdje. Došli ste odati jedno prijateljsko priznanje čovjeku, Hrvatu i znancu, koji je živio s Vama ovdje, u istoj hrvatskoj zajednici preko trinaest godina. Došli ste odati priznajne jednom prijatelji i jednom poštenom čovjeku. Ja sam pošten čovjek i ja Vam to jamčim. (Napomena. Nije na vrpci. Ovdje sam naglasio riječ “pošten” – suprotno od lopovluka – jer je neprijatelj nastojao širiti i proširiti vijest da sam ja moju kuću napravio “iznudjivačkim” novcem.)
Ja znam da Vi želite nešto od mene čuti večeras. I čut ćete. Reći ću Vam onoliko koliko će mi biti moguće reći. Ne da imam nešto sakriti, daleko od toga, nego moram paziti što ću reći, kako ne bi sam sebi naškodio na sudu. Reći ću Vam da sam ovdje dvanaest i pol godina, skoro trinaest, da nikada nisam pričao o mojim osobnim ili mojim obiteljskim problemima, stvarima i slično. Sve što me je vodilo, vodio me je hrvatski zanos, ljubav prema Hrvatskoj i ljubav prema onima koji su patili i pali u borbi za tu Hrvatsku, za koju i ja danas patim, za koju pate tisuće, tisuće i tisuće drugih Hrvata, diljem Domovine i takozvanog slobodnog svijeta.
Ja kada ne bih poštivao te junake, onda bi oni imali pravo, i to puno pravo – kada bi bili živi – meni reći: da ja ne zaslužujem njihovo prijateljstvo.
Meni je često puta bilo drago reći koju riječ o meni, ali ju nikada nisam izgovorio do ove večeras večeri. Imam ovdje večeras prijatelja. Uvijek sam to prepustio njima i drugima neka oni kažu o meni a ja ću o njima. I tako se je to činilo, i fala gragom Bogu da je to tako bilo. U to ste se mogli uvjeriti i večeras. Ali jednu stvar večeras ovdje želim spomenuti prije nego predjem na drugo. To je slijedeće: Nedajte se zavesti! Pazite se lažnih prijatelja! Ima ih danas medju nama svakakovih. Ja Vam večeras ovdje kažem da ima u San Franciscu lažnih Hrvata, onih koji govore o hrvatstvu samo kako bi što lakiše mogli rovariti medju nama. Danas su sputali mene. Ja Vam jamčim ako se ne budete pazili, da će sutra sputati Vas. Sastaju se po raznim lokalima. Sastaju se sa doušnicima stranih služba. (Napomena. Odnosi se na one koji su bili inicijatori sastanka sa FBI u Hrvatskom Domu u San Franciscu na devetnaestoj (19) ulici i koji su taj sastanak zdušno promicali preko gosp. Ive Vučičevića Radio Sata na prvi kolovoza 1981. godine.) Ignorirajte te ništarije! Nemojte se sa njima svadjati! Nemojte sa njima gubiti vrijeme! Imate časnih ljudi, časnih Hrvata, časnih prijatelja! Drž’ te se tih ljudi ako nešto hoćete raditi za Hrvatsku!
Ja večeras ovdje vidim, u ovim mojim teškim momentima mojeg života od 42 godine, tko mi je iskreni a tko lažni prijatelj. I sutra, da taj lažni prijatelj dodje k meni i kaže: Mile idemo nešto raditi zajedno, samo bih ga pogledao i odmakao se od njega. Tako možete i Vi postupati. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je da za jugoslavenski konzulat na 1919 Sacramento ulica u San Franciscu svako isticanje hrvatstva je terorističko djelo.
Teško je govoriti o sebi. Ja mislim da mi Hrvati imamo jednu specifičnu manu, a ta je da mi nikada, kada smo u jednom skupu, ne govorimo o sebi, iako svaki pojedinac najviše sam o sebi zna bolje nego netko drugi, pa i najbolji prijatelj. To je nažalost tako.
Ja vidim ovdje u dvorana čovjeka, vidim ga, (Napomena. Nije na vrpci. To je bio Filip Šola iz San Jose, California) koji mi je prije dvije godine rekao: “Mile, o tebi se svašta priča.”. Ja kao sin seljačke majke i čega se nikada neću stiditi, jer me je Mater naučila i odgojila sa onom starom hrvatskom poslovicom: “Dragi sine nikad nemoj protiv ljudi krivo govoriti, jer lažne riječi više bole nego i najači udarci.”, pa neka ljudi govore što god hoće, tako ja odgovorim Filipu Šoli.
Nažalost ja sam se tog pravila držao i nisam obraćao pažnju što zli jezici govre o meni, mrežu oko mene pleli svim raznim spletkama kako će me na sud dati, kao što je Juda Iškariot sve moguće činio kako bi Isusa izdao. Ja sa ovim ne želim reći da je mene moja majka krivo učila. Ona je mene učila miroljubivom naukom: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. I to je ostalo vrlo duboko u mojem sječanju. Fra. Mate Markota je u prošlu nedjelju s Oltara u prediki rekao za one koji se služe zlim jezicima: “Tko je prešao četrdeset godina, niti ga može Crkva popraviti, niti krčma pokvariti”. Tako i jest. Ja sam već kao čovjek preko 42 godine zaplovio hrvatskim putem i tim putem iđem do groba, a ta ideja se zove HRVATSKA.
Zašto sam Vam ovo spomenuo što mi je moja majka govorila? Spomenuo sam to zato da svaki od nas, pojedinačno i skupno, večers ovdje i sutra i prekosutra i svugdje i na svakom druygom mjestu razmislite kako su nas naše hrvatske majke odgajale. Neće me iznenaditi da se pokoji večers ovdje među nama nalazi koji će sutra zdušno prenijeti svojim naredbodavcima što se je ovdje večers govorilo i koliko je uzvanika bilo. Kamo sreća da sam prije dvije godine poslušao mojeg prijatelja (Filipa Šolu) koji je večeras ovdje među nama, kada mi je rekao: “Mile zaustavi sve te priče protiv tebe i Otpora.”
Zato dragi moji prijatelji, ja Vas zbilja večaras smatram mojim iskrenim prijateljima, pa Vam to govorim zato da i Vas ne zadesi što je mene zadesilo. Spavajte otvorenih očiju. Nedajte lažima na Vas! Nedajte! Kada čujete da Vas netko kleveće, ogovara, govori protiv vas što nije istina, imate pravo naći tri čovjeka, tri svjedoka i suočiti te osobe koje šire laži protiv Vas, zausteviti ih i reći im: Deder, majčin sine, govori istinu ili prestanite govoriti i širiti laži, protiv mene ili bilo protiv bilo koga drugoga. Jedino na taj način ti lažovi u ovčijoj mišini se mogu otkriti. To toliko o tome.
Ja sam rođen 1939. godine. I956. sam dobio poziv za predvojničku dva tjedna. Naravno da smo svi prošli sedamnaest godina i znamo kako smo se osjećali, pa tako i ja. Radio sam na polju sa ocem kada mi je milicioner donio tu pozivnicu. Tamo piše: drug Mile Boban. Ljudi, nemojte misliti da sam neki fanatik, o tome nema ni govora, nego riječ “drug” u mojoj obitelji se nije nikada spominjala. I ja sam tu odmah počeo prkositi i prepirati se sa milicijom. Kada je došao spomenuti dan da moram ići u Tihaljinu na predvojničku, ja se nisam odazvao.
Pošto je bilo proljetno doba, ja sam okopavao duhan sa ocem. Milicioner je došao i rekao da ja moram ići sa njim i da će me on sprovoditi. Otac je rekao: “Idi sinko”. Ja nisam htio da on mene sprovodi kroz sela kao nekog lopova, nego sam mu rekao: “Evo ti Boga od zlata, pođi samo korak sa menom. Ja znam gdje je Tihaljina i ja ću večeras tamo biti”. Otišao sam preko Šimića Brijega. Mi neki znamo gdje je to. Ja sam se pojavio u logoru za predvojničku obuku u Tihaljini.
Došao sam tamo. Dali su mi neku pušku i neku šajkaču na kojoj je bila petokraka, ali ne od željeza već od neke čoje, sukna. Kunem Vam se, ovo je istina. Ja sam čoju istrgao, i na svu sreću da sam ju stavio u džep, a ne bacio. Kada su nas na večer postrojili, svaki od nazočnih ima petokraku na šajkači, Mile Boban ju nema. Kada sam vidio da je vrag odnio šalu, ja sam ju izvadio iz džepa i rekao da je odpala. Dali su mi nekoliko minuta da ju prišijem. Ja sam se “zbunio” i prišio ju unutra šajkače, gdje je ostala petnaest dana.
Što sam htio sa ovim reći je to, što je malo prije rekao odvjetnik Jim Bachan, da imam moj princip. Jest, ja imam moj princip. Sve mi je poginulo, što se kaže. Kada kažem “sve”, tim mislim reći da nam je poginula Hrvatska Država boreći se protiv petokrake. Bilo mi je samo sedamnaest godina.
Nove snage ovdje dolaze. Treba se tražiti nešto drugo. Ono što je nekada bilo dobro i zadovaljalo potrebe hrvatske zajednice u Bay Area, ne znači da to više nije dobro, nego znači da je dotrajalo i da trebaju izmjene. I tek se je počelo 1972. godine govoriti da bi trebalo oživijeti hrvatsku zajednicu ovdje. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je: Prije petnaest godina u ovom zalijevu nije bilo možda više od dvadeset do tridest hrvatske djece. Danas ih ima preko pet stotina. Vidite šta prirodni proce čini. Možemo se između sebe ženiti i udavati, što je jedna velika i plemenita stvar u tuđeme svijetu. Kada govorimo o ovome, želim naglasiti da su potrebe iziskivale da se nešto drugo ovdje mora napraviti. Napravili smo ovu zgradu “CROATIA ASSOCIATES”, “HRVATSKI UDRUŽITELJI”. Moje građevinsko poduzeće ju je gradilo i znam za svaki ekser gdje sam ga zabio.Prijatelji dragi, najveću pogriješku činimo kada šutimo, kada oko istine obilazimo. A svijedoci smo svi ovdje i znamo koliko se je ovu zgradu bojkotiralo. Ovu zgradu se je bojkotiralo – uvjerenja sam, a to moje uvjerenje ću povući samo onda kada mi se protivno dokaže – da su ovu zgradu napravili Ranković i Đilas u ime hrvatstva i stavili ime “CROATIA ASSOCIATES”, da bi u nju, ovu zgradu, više dolazili, nego što se je do sada dolazilo. (Napomena. Nije na vrpci. Ovu zgradu sam ja pronašao 9 siječnja 1978.. Tada smo gosp. Milan Cvitanović i ja počeli raditi na tome da iz ove velike i trošne zgrade napravimo jedan modreni “HRVATSKI DOM”. Uzelo je više od godinu dana da se pripremi plan, kojeg je Arhiktekt gosp. Ivo Terzić napravio i svoj honorar, koji je prelazio preko sedam tisuća dollara, poklonio kao dar u taj hrvatski velebni i značajni podhvat. Hvala mu!)
Tako je i bilo. U mojim najtežim momentima i trenutcima kada je saznao šta se je s menom desilo, nazvao je moju sestru Matiju u Njemačku, pitao ju dali je ona išta čula šta se je sa Milanom dogodilo u Ameriki i dali je to sve istina što novine pišu. Sestra Matija Mu kaže da su pred njom novine i da sve najgore pišu o Milanu. Pa šta pišu, pita ju Otac. Ma sve najgore, sestra Matija odgovara Otcu. Poslije jedne stanke Otac kćeri Matiji odgovara: “Kada bi oni (tj. jugo novine i Udba, mo.) pisali i govorili o mojem sinu Milanu sve najbolje, onda bih ga se ja stidio, sramio i odrekao bih ga se”, završava moj dragi i voljeni Otac Petar Boban, Gabrić.
Iđući kući, supruga je vozila. Ja sam čitao Glas Koncila. Primijetio sam da moja kćer Catherina nešto kroz plač govori. Pošto sam čitao novine, priznajem da nisam posvetio mnogo pažnje između moje kćeri Catherine i moje supruge Annie, ali sam primijetio da nešto nije u redu.
Ja Vama ovdje ne govorim da Vi od njih okrećete glave, daleko od toga. Sa takovima koji su nas stavili u današnji položaj samo im možete reći dobar dan za dobar dan, i ništa više. Inače ćete nagrabusiti kao i ja. (Napomena: Nije na vrpci. U to vrijeme je bilo popularno biti doušnikom, jer oni koji su na to pristali su nesmetano mogli putovati u Jugoslaviju i vraćati se nazad bez straha i bojazni. Nikada nisi mogao znati kada ćete netko optužiti za nešto što nisi nikada počinio. To je bilo lako, jer smo bili raznim poznajstvima i prijateljstvima izmješani. Slučaj dra. Andrije Artukovića i naš njujorški slučaj će mnogima otvoriti oči te će ti labavi Hrvati konačno uvidjeti da Washington i Beograd uzajmno rade protiv probitaka Hrvatske, mo.) Iz moje velike dobrote i ljubavi za Hrvatsku ja sam uhapšen i skupa sa mojom obitelji trpim i patim ovu nepravdu i poteškoće. Ja ću moju nevinost dokazati na njujorškom sudu. Zato Vas ja ovdje pitam, ne da Vas gnjavim nego da budete živi svjedoci: Dali će oni koji su šurovali u mome hapšenju imati snagu, kada se ja povratim iz New York-a čist od svih trinaest (13) krivičnih točaka optužbi reći: Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! Ne. Ti ljudi neće imati te snage. Kažem opet: NE! Ti ljudi su skalupirani na drugi način, na njihov način i to je njihov način rada. Imali smo neki dan sjednicu u Hrvatskom Domu u San Francisku. Prijateljski se je počelo govoriti. Ima ovdje večeras nekoliko svjedoka koji su bili na toj sjednici. Prijedlozi su padali gdje održati ove godine Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja. Jedan se diže i kaže: “Ja ne znam dali svi drugi iskreno govore, ali ja iskreno govorim”. (Napomena, nije na vrpci: To je bio gosp. Josip Vrbić koji je istu večer rekao za gosp. Marijana Pehara da je “Otporaški” obojen, našto mu je Marijan Pehar odgovorio da je on samo hrvatski obojen.) Dragi moji prijatelji gosp. Josip Vrbić nam je dao način i put kako doći do svađe. Takove guje mi imamo u njedrima. Takove guje mi oko sebe držimo i sa takovim gujama se družimo. Mi ako želimo biti državotvorni Hrvati, najprije moramo znati šta hoćemo: govoriti iskreno ili ćemo iskreno lagati, iskreno ogovarati i iskreno olajavati svoje prijatelje. Prepustimo to budućnosti. Idemo dalje!
Nedavno me je jedno društvance pozvalo, te pitaju s lijeva na desno, ko’ iz straha da me ne uvrijede: kako se osjećam. Ja sam im rekao da se osjećam čelično, dobro, i još bolje od dobra, da se osjećam vrlo dobro. Osjećam se vrlo dobro jer sam siguran u sebe, a onaj koji je siguran u sebe je čist kao zlato, a za zlato se hrđa ne hvata. Ako bude vladalo ono pravilo: dvojica bez duše, treći bez glave, onda sam ja nastradao. Ali ako bude vladalo ono pravilo: Deder, dokaze ovdje, činjenice ovdje, onda sam ja na konju, čist i slobodan čovjek.
Prije tjedan dana sam ja imao priliku vidjeti te lažove na saslušanju Joze Majića, Ilije Ćurića na treći veljače, kada su počeli nabrajati koji su u njihovu klevetničkom društvu. I sada će se desiti to da ja, Mile Boban, tužim ovoga ili onoga. Mile Boban ne tuži nikoga. Mile Boban se samo brani od raznih kleveta i ogovaranja. Meni je Bog dao život da ga imam pravu čuvati i braniti. I ja to činim. Svi oni koji kasnije budu snosili bilo kakove posljedice, ne trebaju okrivljavati Milu Boban, nego neka okrivljuju sami sebe i one druge koji su na saslušanju sami upirali prstom na one koji su o meni širili laži, ogovarali i klevetali me. Tu da se razumijemo. (Napomena, nije na vrpci: Mjesec dva dana prije mojeg hapšenja 25 lipnja 1981. godine, pred Crkvom u San Jose, Jozo Majić, Andrija Škrabo i Ilija Ćurić su dijelili letke protiv mene. Naslov letka je bio “DRAGA HRVATSKA BRAĆO”. Sadržaj tog letaka je bio klevetnički i udbaškog karaktera. U tom letku se mene optužuje da sam ja zapalio kuću Ivana Kapetanovića, ubio Križana Brkića i mnogo drugih laži. Iza toga je došlo do mojeg hapšenja. Prije nego sam pošao na sud u New York 15 veljače 1982. godine, tužio sam gore spomenutu trojku, tako da je došlo 3 veljače do saslušanja ove trojke, prije nego pođem na sud u New York. mo.)
SLIKA: S lijeva na desno stoje: Prvi nepoznati, drugi Petar Boban, Gabrića, moj otac, iz Bobanove Drage, treća osoba, žena nepoznata, četvrti nepoznat, peti nepoznat, ćući: mogao bi biti Ivan/Vinko Vlašić, zvani Patik, iz Sovića. Slika je uzeta na Romaniji 1942., po pričanju mojeg oca Petra Bobana. Svi su u Domobranskoj odori HOS-a NDH.
Na koncu ispričavam se poradi duljine. Oprostite što sam najviše o sebi govorio. Uostalom došli ste ovdje poradi mene i ovo je moja večer. Ja Vas sve volim. Pozdravljam Vas sve. Želim Vam sve najbolje. Završavam onom iz Biblije: Ne plačite žene mene, neg plačite sinke Vaše koji mene na sud daše. Ja bih tu izreku preinačio u: da nitko ne treba plakati za mojom sudbinom, već za sudbinom onih koji su mene i moju obitelj stavili na ove iskušnje, muke i patnje. Hvala Vam! (Napomena. Pošto su neke žene plakale dok sam govorio a mnogima su oči suzne bile, nabrzinu sam se sjetio ove biblijske izreke, i zato sam ju na koncu rekao.)
Eto draga Mama, na tvoju i za tvoju želju sam prepisao s vrpce moj govor s oproštajne večeri pred polazak na sud u New York. Sada možeš znati što sam sve rekao. To si željela znati prije nego odeš u vječnost. A ti nađi nekoga u selu ko’ ćeti pročitati ovo pismo, ili otiđi u Grude kod sestre Mile da ti njezina djeca ovo pročitaju. Usput ću ti reći što je gosp. Vlado Glavaš iz Chicaga rekao o nama u programu svojim slušateljima 15 studenoga 1981. godine:
“Kako znate, deset Hrvata iz Amerike i Canade, početkom veljače iščekuje sudski proces u New York-u. Od tih su: Mile Markić, Ivan Mišetić, Ante Ljubas, Ranko Primorac su u zatvoru, Milan bagarić, Miro Biošić, Vinko Logarušić, Drago sudar iz Toronta, Anđelko Jakić i Mile Boban iz San Francisca se brane sa slobode. Poznavajući optužene, mi vjerujeme da oni neće dugo čamiti iza željeznih rešetaka i vjerujemo da je pobjeda na našoj strani. No, bez obzira na ishod sudskog procesa, pa taman ovi hrvatski žrtvenici sutra izišli na potpunu slobodu, policija je uspjela što je tražila. Ljudi su izgubili poslove, uzeti su odvjetnici koji traže veliki novac, poremećene su obiteljske njege, i što je najžalostnije, unijet je velik nered i nepovjerenje među Hrvate. Ne gledajući što će sutra biti, dužnost je nas Hrvata da priskočimo u pomoć odmah danas, kako bi umanjili obiteljske boli i skinuli crni plašt sa hrvatskog imena, i na koncu da pomognemo samu obranu. Jer će od same obrane ovisiti, ne samo sudbina ovih hrvatskih žrtvenika, nego i buduća hrvatska djelatnost na ovom kontinentu. Da bi donekle ovo postigli, Hrvati Chicaga priredjuju dobrotvorni bankvet večeras u šest sati i trideset. Svi nam dobro došli!!!!”
(A što se tiče porotovog pravorijeka kojeg se može razumijeti samo kroz službenu američku politiku, koja je toliko utjecajna na svim područjima američkog javnog života, pa tako i na području sudstva, da je početkom rujna ove 1986. godine mogla pustiti jednog ruskog špijuna, gosp. Zakarova, kojeg je zamijenila za svojeg američkog špijuna , gosp. Daniloffa. Sve se to odigrava bez suda i porote, a Vi ste znali tvrditi, gosp. Vučičeviću, preko Vašeg Radio programa da se ovdje u Americi vlada ne miješa u sudstvo koje je odvojeno tijelo od svih vladinih utjecaja. Onda tko je izručio dra. Andriju Artukovića ako nije vlada. Američki sud ga nije osudio na izručenje, mo.) Mi ćemo se od vremena do vremena osvrnuti na neku točku ove rasprave koja je nanijela veliku štetu ugledu hrvatskog imena i hrvatskoj narodnoj borbi. (Napomena. Kada su Hrvata San Francisca štrajkali gladju 1978. god. pred federalnom zgradom, na jednom transparentu je pisalo: MI HRVATI SE BORIMO ZA LJUDSKA PRAVA. Nitko drugi nego Vi, gosp. Vučičeviću, bili ste protiv riječi “borba”, jer da to može naškoditi hrvatskome imenu. Tada sam ja Vama u oči pred svima rekao: “Ona ovca koja svoje runo ne može nosti, osudjena je na smrt. Ako nama Hrvatima bude smetala riječ “borba”, onda smo i mi osudjeni na iščeznuće.” Četiri godine kasnije, to jest 1982. Vi se zdušno razbacujete sa riječi “hrvatske narodne borbe”.) Državni odvjetnik u svom završnom govoru je, medjutim, naglasio, da se ovdje ne radi o političkom procesu, kao što su to htijeli optuženi, i ne radi se o političkoj borbi protiv Hrvata u okviru zakonskih mogućnosti ove zemlje, nego samo o progonu počinjenih zločina. (Napomena. Ovdje gosp. Vučičević se nateže iz dno petnih i nožnih žila kako uvjeriti svoje slušatelje da su optuženi Hrvati krivi, a prešućuje svoje prijatelje koji su bili državni svjedoci protiv nas. Zato nas ni ne čudi što gosp. Vučičević brani stav državnih odvjetnika koji su njegovim prijateljima dali pomilovanje (imunitet) za sve počinjene zločine u ovoj zemlji. Osudjeni i optuženi Hrvati su samo “patnici za tudje grijehe”, mo.) Na sudjenju se, po nekim točkama optužnice, nije uopće raspravljalo, kao na primjer o slučaju Cikoja, o bombama u New Yorku, o nekim dogadjajima u okolici San Francisca, i o drugima. Da će se istraga nastaviti u smiaslu izjave glavnog ravnatelja FBI. Webstera, koji je prošle godine rekao: “da je to jedan od procesa, jedan od rezultata istrage protiv hrvatskog terorizma, koja se nastavlja”. (Napomena. Ni Bog čovjeka ne sudi dok ne umre. Eto, gosp. Vučičević osudi sve one sa kojima se ne slaže, prije nego su ovi bilo koji prekršaj učinili. Njemu je svakako veoma žao što je optužnica bila pretrpana onim optužbama koje se nisu mogle dokazati, te kao takove u početku procesa bile odbačene. Pozivati se uvijek šta su državni odvjetnici rekli je identično koji su za gotov “groš” prihvatili, prihvaćali i vjerovali u sve ono što je 1946. godine državni odvjetnik Jugoslavije, drug Jakov Blažević, upotrebljavao na sudu protiv Njegove Uzoritosti, zagrabačkog Nadbiskupa dra. Alojzija Stepinca.) U medju vremenu se očekuje da će odvjetnici onih koji su pronadjeni krivima, uložiti priziv na višu ustanovu”, završava svoje izlaganje preko radio sata gosp. Ivo Vučičević.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.