ZAŠTO?..ZATO – UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

ZAŠTO?.. ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 
piše: general DRINJANIN

(U prvoj novini OBRANI koja je izišla na Novu Godinu 1963. godine general Drinjanin je najavio da će početi iznositi istinu kako i zašto je Hrvatska Državna Vladfa, HDV u listopadu donijela odluku za stvaranje Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO. Sada donosim bez ikakovih izmjena ovaj opis generala Drinjanina koji je izišao u “OBRANI” br. 2-3 veljača-ožujak 1963., trana 2. ZAŠTO?..ZATO!.. iz kojeg će se moći mnoge nepoznanice saznati o ratu NDH. Ako se ukaže potreba ubaciti neke nadopune kako bi se pojasnile neke stvari, to ću učiniti. Moje opaske će biti označene kurzivom. Otporaš.)

Riječ “zašto” sigurno se ponavlja u našoj emigraciji. Stari je jedva izgovaraju i primaju sudbinu kakva jest, ali mlada generacija, koja malo, ništa ili iskrivljeno zna o povijesti našega rata, svakodnevno izgovara tu riječ, jer želi znati zašto se dogodilo ovo ili ono, zašto se nije dogodilo nešto drugo i zašto je naša sudbina takova.

Riječ “zato” je ona, koja se najmanje izgovara, jer oni preživjeli, koji su stajali na čelu hrvatske politike, ne odgovaraju na pitanja mlade generacije, drugi ne odgovaraju zato, jer se boje onih prvih, a treći zato, jer na znaju što se je ustvari dogodilo.

Zato sam, potaknut, potaknut pitanjima mladih, koji imaju pravo znati zašto su im poubijani očevi i propala Država, a po ispitu savjesti za vrijeme predbožićnih duhovnih vježbi, odlučio sam pošteno i savjestno odgovoriti na ta mnogobrojna “zašto” bez obzira, dali će to biti pravo onima prvim, dali će zadovoljiti druge ili treće o svima, pa i o meni osobno, imati mišljenje, koje neće uvijek biti podpuno i točno. (Neka mi se ovdje dozvoli reći da je general Drinjanin pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću pismo u kojem kaže skoro ovako: Ja sam svoje račune sredio i s Bogom i s čovjekom, te mogu mirne savjesti umrijeti dans ili do sto godina, a Hrvatskoj se ne mogu odužiti da živim dva života, mo.)

“Hrvatski Narodni Odpor” stvoren je 1944. odlukom Glavnog Stana Poglavnika, našeg vrhovnog vojničkog skupa, koji je ravnao hrvatskom strategijom. Glavni Stan Poglavnika sačinjavali su predstavnici svih ustanova HOS-a. Zapovjednik u Glavnom Stanu Poglavnika bio je general Grujić, a na čelu mu je stajao Poglavnik, kao vrhovni zapovjednik HOS-a.

Članovi Glavnog Stana Poglavnika bili su:
general Dragojlov – glavar Glavnog Stožera HOS-a,
general Sertić . glavar Glavar Stožera Ustaške Vojnice,
general Skoliber – zapovjednik Redarstvenog Zbora,
kapetan bojnog broda Vrkljan (Andrija, mo.) – zapovjednik Hrvatske Mornarice,
general Moškov – zapovjednik Poglavnikovih Tjelesnih Zdrugova,
general Pećnikar – zapovjednik Hrvatskog Oružništva,
general Rupčić – zapovjednik Hrvatskog Zrakoplovstva,
general Herenčić – zapovjednik Ustaške Vojnice i
general Luburić – zapovjednik Ustaške Obrane.

Odjel I. (Glavnostožerni) vodio je glavnostožerni pukovnik Helbich. Glavni Stan Poglavnika, rekli smo, vodio je strategiju i glavne poslove logističke prirode, a onda je na temelju odluke Glavnog Stana razradu i zapovjedi predvodio glavar Glavnog Stožera HOS-a.

Pri stvaranju Glavnog Stana ja sam kao zapovjednik Ustaške Obrane imao posebnu dužnost; voditi brigu o hrvatskim državnim i etničkim područjima, na kojima je bila onemogućena normalna državna kontrola, bilo radi ugovora s našim saveznicima, bilo radi okupacije od strane srbokomunista (četnika i partizana), koji su povremeno uspijevali zauzeti poneko naše područje. Posebni i na razne načine kamuflirani stožeri Obrane vodili su brigu o dalmatinskom pojasu, o Hrvatskom Medjumorju, kojega su držali Madjari i.t.d. Posebni stožeri djelovali su na takozvanom tehničkom sektoru, a drugi iz partizanskih linija, kako bi se uspjelo na kraće ili duže vrijeme na tim područjima imati pregled. Jedan posebni stožer vodio je brigu o muhadjirima, (turska riječ a znači izbjeglica, mo.) pomažući pri njihovu smještavanju i koloniziranju, te u njhovoj obrani. Takodjer je jedan posebni stožer održavao vezu s našim prijateljima u Crnoj Gori, Sandžaku i medju samim Srbima, ne samo na području NDH, nego i u Srbiji. Posebno smo obradili djelovanje svih tih stožera, a sada nas više interesira povezanost svega toga u stvaranju Hrvatskog Narodnog Odpora.

Kad je bilo jasno, da ratna sreća ostavlja našeg saveznika Njemačku, a zapadne sile interveniraju na strani i u korist Tita, postavilo nam se jedno pitanje, na koje ranije nismo mislili: nećemo li izgubiti rat?

Djelovanje himbenog “našeg saveznika” Italije te izdašna politička i logistička pomoć zapadnih saveznika Titu, doveli su do toga, da su razna hrvatska državna područja padala u ruke partizana. Predstavnici hrvatske vlasti bili su sistematski trijebljeni, ubijano pučanstvo, općinske i župske matice spaljivane. Hrvati muškarci bili su ili poubijani ili silom mobilizirani u partizanske pomoćne trupe, da tjeranim crnogorskim i srpskim trupama budu bačeni u prve borbene redove protiv hrvatskih i njemačkih postava. (Profesor Ivan Prcela i dr. Miljenko Dabo Peranić su često puta o tome pisali u izdanjima DRINAPRESS-a, jer obadvojica su bili silom mobilizirani koncem 1944 godine, mo. Otporaš.)

Hrvatska državna vlast gubila je kontrolu na takovim područjima. Državne vlasti povlačili su se prema sigurnijim centrima. Ugroženi Hrvati napuštali su čitava područja, a njihovi domovi i institucije bili su sravnjivani sa zemljom. Kada smo se oružanom snagom vraćali na takova područja, nalazili smo pustoš i tragove paleža.

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 
piše: general DRINJANIN

U pomanjkanju mogućnosti, da Hrvatska Državna Vlada osigura svoju svjetovnu i vojničku vlast na tim područjima, pribjegli smo osnivanju naše ilegalne vlasti na njima. Kao što su partizani pri napuštanju jednog organiziranog područja povlačili vojsku i svoju upravnu vlast, a ostavljali ponekog prikrivenog partijca i takozvane “terence”, tako smo i mi pomoću povjerljivih , sredjnenih hrvatskih rodoljuba stvarali svoju ilegalnu vlast, koja je poslije povlačenja naših političkih i vojničkih organa ostajala sa svojim narodom na području. “Terenci”, i naši i partizanski, bili su ljudi, koji su imali sakriveno oružje. Bili su više ili manje poznati, ali uvijek posebni ljudi, koji su nastojali biti gradjani obiju vlasti. U toj igri, o čemo ćemo takodjer posebno pisati, padale su glave i dogadjale se nevjerojatne scene. Partizani su preko svojih “terenaca” uspijevali imati narod pod kontrolom, ali smo i mi imali mogućnosti pratiti odvijanje dogadjaja i života na partizanskim područjima, skupljati obavijesti i kažnjavati one, koji su se najviše istakli u proganjanju naroda.

U godini 1944. u ožujku u ime Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana Poglavnika bio sam poslan, da preuzmem zapovjedništvo “Južne Hrvatske Vojske” i stvorim hrvatski front na Ivan Planini nakon povlačenja iz Hercegovine, Hrvatski Narodni Odpor dobio je i najkonkretnije forme. Da bi se uzdržao front na Ivan Planini, trebalo je u pozadini toga fronta na jugu, jugoistoku i jugozapadu stvoriti hrvatski narodni odpor, ovog puta s konkretnim ciljem: organizirati hrvatsku gverilu, koja bi uznemirivala partizansku pozadinu i spriječavala partizansko nadiranje prema sjeveru, kako bi mi mogli srediti postave i spremiti protunavalu.

U tu svrhu stvoren je pod mojim zapovjedništvom, kao vrhovnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, posebni stožer, kojemu je na čelu kao glavar bio pukovnik Muhamed Ridjanović, inače poznati liječnik i narodni borac iz Mostara. Posebne divizije trebale su kontrolirati odgovarajuća područja, kako slijedi:

Divizija “Kralj Tomislav” pod zapovjedništvom pukovnika B. (Fra. Berto Dragičević. Njemu se je prvom general Luburić javio iz Francuske 1948. godine. O tome je pisao Dinko Šakić u svojem opisu, mislim na portalu Ustaša. Mo,. Otporaš.) Dragičevića imala bi nadzor nad područjem zapadne Hercegovine, jugozapadne Bosne i južne Dalmacije.

Divizija “Jure Francetić” pod zapovjedništvom pukovnika Delka Bogdanića trebala je kontrolirati istočnu Bosnu i istočnu Hercegovinu.

Divizija “Husein beg Gradaščević – Zmaj od Bosne” na čelu s pukovnikom Ibrahimom vitezom Pjanićem trebala je kontrolirati sjevero-istočnu Bosnu i Posavlje.

“Sremska Divizija” trebala je kontrolirati prostor od linije Vinkovci-Osjek prema istoku, a zapovjednik je bio general Josip Metzger, tada zapovjednik “Srijemskog Pučkog Zbora”, a inače moj nekadašnji vojni instruktor s Janka Puste. Isti je bio, unatoč starosti, spreman ostati i ne povlačiti se iz Srijema.

Posebnim studijama obraditi ću cijeli plan odpora iza partizanskih linija, koji je bio uvjetovan našim općim djelovanjem i odlukom, da se nećemo povlačiti i napustiti Hrvatsku. U najgorem slučaju (u slučaju provale Rusa na naše državno područje) trebali smo stvoriti takozvanu “Zvonimirovu Liniju” u polukrugu oko Zagreb – od Koprvnice i Varaždina preko Siska i Petrinje na Karlovac i more.

Ja sam tada u Sarajevu ustanovio, nakon što sam sredio front na Ivan Planini, gdje su hrvatske trupe uništile najelitnije i novodošle partizanske jedinice, da njemačke trupe planiraju napustiti Sarajevo i povući se s neosvojivih postava, koje smo mi držali na Ivan Planini. Hrvatski ministar Vrančić, Mehičić i Ivica Frković, te admiral Štajnfl bili su takorkuć stalno u Sarajevu na frontu i svaki u svom djelokrugu ; oko obskrbe vojske, smještaja muhadjira i pripremanja hrvatske generalne ofanzive prema jugu. Nitko tada u Sarajevu o povlačenju nije govorio, nego se je spremala velečanstvena proslava 10 Travnja. Ugledni gradjani Sarajeva održavali su sastanke s hrvatskim vojničkim zapovjedništvom, a žene i djevojke obilazile front i bolinice, hrabreći borce i vodeći brigu o ranjenicima. Hadži ef. Aganović i pukovnik Akif Handžić, glavni imam vojske, nadbiskup Ivan Šarić i ugledni predstavnik pravoslavne Crkve platili su vješalima, tamnicom i progonstvom svoju vjernost Hrvatskoj Državi. Sarajlije i pučanstvo cijeloga kraja, uključivši u muhadjire iz cijele Bosne i Hercegovine, bili su odlučili pasti na Ivan Planini, da bi Hrvatska Država živjela.

Zato sam pozvao hrvatske i njemačke generale te predstavnike gradjanske vlasti i saopćio im, da se iz Sarajeva nećemo povlačiti. Njemačke zapovjednike sam opomenuo, da ću im jedinice razoružati, ako bez moje dozvole ostave i jedan postav. Tada sam bio osobno od Poglavnika brzoglasom pozvan, da dodjem u Zagreb na sjednicu Glavnog Stana. Smjesta sam se odazvao pozivu i zrakoplovom odletio u Zagreb.

Ali, radi zračne uzbune i mraka, pri spuštanju na nepodesni teren moj se zrakoplov razbio, a pilot, moji pratioci i ja bili ranjeni. Zadobio sam teški potres mozga. Kada sam se treći dan osvijestio u bolinici na Rebru, uz moj krevet stajali su Poglavnik i nekoliko generala i ministara. Tada sam Poglavniku rekao njemačku nakanu i ponovno pao u duboku nesvijest. Za to vrijeme, dok sam ja u nesvijesti ležao, bila je izdana zapovijed za totalno povlačenje iz Sarajeva i svih drugih postava.

—————————-

I Z J A V A (Ispod ovog opisa ima crtica koju sam već stavio a ispod crtice ova IZJAVA koju ovdje prilažem, mo. Otporaš.)

Na poziv g. Josipa Markovića za “Svjetski Ustaški Kongres”, a kako se i mene spominje, izjavljujem, da ću se odazvati, ali uz uvjet, da se taj “Kongres” održi u Kozari, Papuku, Ivan Planini ili u Vranu, gdje su se obično ustaše sastajali, dok ih je bilo.
26. veljače 1963. general Drinjanin.

(Pojašnjenje. Josip Marković je jedno vrijeme bio urednik novine HOP-a “HRVATSKA” koja je izlazila u Buenos Airesu. Kako se je pričalo on je na tom “Svjetski Ustaški Kongres” pozvao sve još tada žive Ustaše da se sastanu…, našto je general Drinjanin dao tu gore IZJAVU. Mo. Otporaš.)

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 
piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 3/4 1963., strana 2.)

Povlačenjem Hrvatskih Oružanih Snaga s postava na Ivan Planini te s obranbenih položaja oko Sarajeva, odlučena je bila sudbina Hrvatske Države. Napustiti Sarajevo u svakom strateškom planu za vodjenje odpora značilo je napustiti Bosnu i Hercegovinu. Snagama na obranbenim položajima Banja Luka i Kozare jedva da je i trebalo davati nalog za povlačenje. Totalna mobilizacija Srbije, a posebno Beograda, čije su sve snage bačene na Srijemski Front, te stizanje ruskih oklopnijih snaga i jedne bugarske topničke divizije i prebacivanju Rusa s ovu stranu Drave, značilo je povlačenje iz Srijemskog Fronta. U obranbenom strateškom planu HOS-a ostala je jedina mogućnost Zvonimirove Linije, koja je teoretski bila davno prije stvorena.

Ja sam još pokušavao “stati na noge”; vratiti se u Sarajevo i izvršiti svoju misiju, kao ono u ožujku na Ivan Planini, ali je Poglavnik odredio, da pošaljem nekog drugog u moje ime. Poslao sam pukovnika Matkovića i jednu grupu častnika u Sarajevo, a ja sam i dalje ležao bolestan na Pantovčaku u zapovjedništvu II Zbora. Stvaranje Zborova HOS-a bilo je najprije zamišljeno na bazi raspodjele, koja je bila uvjetovana ulogom i obranom na Zvonimirovoj Liniji.

I. Zbor, koji se inače nazivao Poglavnikov Tjelesni Zbor, bio je sastavljen iz snaga Poglavnikovih Tjelesnih Zdrugova, koji su se dopunom drugih jedinica kao okosnica pretvorili u normalne operativne divizije. Oko jednoga Zdruga formirala se II. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Gregorića, koja je operirala na području sjeverno od Zagreba, te davala straže u Zagrebu. Oko ostataka Crnije Legije i V. Ustaškog Zdruga, popunom Novačkih i Dopunskih Bojna te pristupom Pričuvnih Ustaških Bojna s toga terena, formirala se u Koprvnici V. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Bobana. Ona je apsorbirala manje Domobranske i Posadne Bojne u tom području. Te dvije divizije držale se čvrsto front na Dravi, kao i čitavo područje Koprvnica – Varaždin, te su trebale biti lijevo krilo Zvonimirove Linije.

“Udarna Ustaška Divizija”, koju smo formirali general Moškov i ja iz dijelova hrvatskih bojna, zdrugova i divizija s elitnim častničkim zborom, mladim ljudima i najboljim lakim oružjem, zamišljena je bila, kao što joj i ime govori, kao elitna udarna divizija, koja je trebala u centru i lijevom krilu Zvonimirove Linije biti pokretna i udarna snaga, te elastičnim napadama i uzmacima pred postavima Zvonimirove Linije voditi operacije i kolaborirati sa sličnim postavima u centru Z. Linije uz pomoć brzoga sklopa i motoriziranih jedinica, dok bi II. i V. Divizija vodile frontalni rat u unaprijed izgradjenim i utvrdjenim postavima.

II. Ustaški Zbor je oko srži, koju su predstavljali Obranbeni Zdrugovi. Kako je poznato, Obranbeni Zdrugovi bili su vojnička snaga Ustaške Obrane pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića. Zapovjednici Zdrugova bili su: pukovnik Mate Primorac, pukovnik D. i pukovnik Desković. Ove snage imale su svoj centar u Sisku, a jedan od glavnih im zadata bio je osigurati spoj Bosne preko Kozare na Slavoniju i planinski sklop Slunja i Papuka, te osiguranje neobično važnog prostora i centralnih komunikacija Hrvatske Zemun-Zagreb. Na čitavom tom prostoru od Pakraca i Lipika na Novu Gradišku, staru Gradišku, Orahovo, Draksenić (pod Kozarom), na Bosansku i Hrvatsku Dubicu preko Sunje na Petrinju i Sisak, pa sve do Zagreba, djelovali su Obranbeni Zdrugovi. Neobično jake partizanske snage s gorskih spletova Kozare i Papuka nastojale su godinama doprijeti do Save, čime bi naše komunikacije s istočnim i južnim frontom bile podpuno prekinute. Na tom borbenom području izgradjene su vrlo jake utvrde, operativne baze, skladišta, radionice, vojničke, dočastničke i častničke škole, a tek jedan mali dio snaga držao je stražu u sabirnim logorima, kamo su smještavani uhićeni ratni zarobljenici, partizani i četnici, te razni komunistički elementi, koje je Glavno Ravnateljstvo za javni red i sigurnost slalo na prisilni rad. Nije nam cilj na ovom mjestu pisati o tom problemu, ali ćemo i o tome pisati, kako ni jedan problem ne bi ostao nerasvijetljen. Tek je jedno ovdje potrebno istaći, a to je, da su ti i radni sabirni logori učinili velike napore i koristi za hrvatski ratni stroj.

Prve cipele i odore za Crnu Legiju i pohod na Drinu izradjene su u tim logorima, te veliko dio ratnog materijala za Obranbene i Poglavnikove Tjelesne Zdrugove: posebni podvoz, odore, pokretne barake i stotine drugih potrebština. Kao dodatak za povijest HOS-a bio bi taj, da je prvo hrvatsko strojno oružje izgradjeno već 1942. godine u tim logorima. Naši su vojnici te strojnice zvali “askericama” i više se u njih pouzdavali, iako su bile primitivne, nego u njemačke “šmajserice” ili ruske “komesarke”, kojih smo dosta zarobili od partizana.

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (četvrti 
piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 3/4 1963. strana 2.)

U isto vrijeme i s dosta gorčine ističemo činjenicu, da u tim logorima nije proizvodjeno streljivo za hrvatsku vojsku, ne zato, jer nije bilo potrebe ili nedostajalo stručnjaka i radne snage, nego zato, jer u višim krugovima za to nije bilo razumijevanja i nisu nam se dale potrebne devize za kupnju strojeva. Istini za volju i radi sjećanja na mrtvog Didu Kvaternika ističem činjenicu, da je on bio pobornik ideje osnivanja vlastitih tvornica streljiva. Dido je imao kao i svi mi, mnogo pogrešaka, ali je bio veliki revolucionarac i patriota. Pokraj ideje, koje nismo prihvaćali, imao je i genijalnih ideja, koje smo pobijali nekada iz osobnih razloga. Čim je iskrsla ideja o stvaranju vlastitih tvornica streljiva, nastalo je trvljenje medju raznim ministrima i višim zapovjednicima, a ostalo su učinili Talijani i Njemci, kojima nije konveniralo, da Hrvatske Oružane Snage imaju svoje tvornice streljiva.

Onoga sudbonosnoga dana, kada smo morali napuštati Hrvatsku, s grižnjom savjesti i gorčinom u duši mnogi su se sjećali onih dana, kada smo mi mladji zagovarali ideju vlastitih tvornica streljiva. Starija generacija – stari austrijski pukovnici – kraj svih svojih vrlina i bezgranične ljubavi za Hrvatsku, unijeli su u mladu hrvatsku vojsku komplek KuK Monarhije. Njima je bilo nepojmljivo, da bi mi trebali graditi svoje tvornice oružja i streljiva kraj njemačke ratne industrije, koja je proizvodila takovo oružje i u tolikoj količini, da je njemačka vojska trebala samo 17 dana za pregaziti Poljsku, a manje za slomiti Francusku, Belgiju i Nizozemsku i koja je pobjedonosno marširala ruskim stepama. (Poljanama, savanama, ravnicama itd., mo.)

Tako smo dočekali dan, kada smo morali uništiti naše radionice i pred njemačkim generalima stajati u pozoru za jednu kištru streljiva, koje i tako redovno nismo dobivali. Zato su naše jedinice morale logistički i operativno biti podredjene njemačkim zapovjednicima, jer smo svako treći dan ostajali bez streljiva. Iz istih razloga, i posebno moje jedinice, imale su stalne okršaje s njemačkim jedinicama, jer smo im otimali streljivo, a takodjer i oružje, kad god smo to mogli. Zato se nije niti moglo pristupiti sredjivanju Zvonimirove Linije, jer su njemački generali, pa i manji zapovjednici, već pregovarali sa partizanima, da osiguraju svoj život, što je i dovelo do toga, da su mnoge manje njemačke jedinice, posebno one, kojima su na čelu stajali Austrijanci, vodile čisto svoju politiku i nastojale dodvoriti se lokalnim partizanskim snagama, što ih je logički moralo dovesti u suprotnost s hrvatskim zapovjednicima. Problem je posebno bio akutan na centralnom sektoru, kojemu sam operativno ja stajao na čelu. Tuda su, naime, prolazile njemačke jedinice na povlačenju.

II. Zbor pod mojim zapovjedništvom imao je u svom sastavu i I. Diviziju, kojom je zapovjedao general Fritz, a koja je u svom sastavu imala mnogo elemenata Lovačkih i Gordskih Domobranskih Zdrugova, koje s ponosom možemo smatrati tada najbolje izobraženim starim borcima, koji su prošli tisuće okršaja u tri godine svoga postojanja. Oko jednog zdruga Ustaške Obrane, kojemu je na čelu stajao pukovnik Desković, uključeni su ostatci prijašnje XII. i XIV. Divizije. Time je bila stvorena jedna vrlo jaka operativna jedinica.

Pukovnik Mayer, stari i proslavljeni zapovjednik jedinica u Hercegovini i junak na skoro svim hrvatskim bojištima, formirao je XVIII. Ustašku Udarnu Diviziju, čija je posebna karakteristika bila, da je imala internacionalni značaj.

Jezgru su sačinjavali jedan Obranbeni Zdrug, motorizirani sklop tenkova, koturaške satnije te brzi strojnički sat na trociklima i jedan dio Posavske Vojnice, kojeg je doveo pukovnik Pjanić. Tu je takodjer bila uključena jedna bojna Madjara (Hungarista Legion), albanska “Skenderbeg Legija” i “Crnogorska Vojska” pod zapovjedništvom pukovnika Agrama.

U prvo vrijeme bilo je zamišljeno, da bi IX. Divizija pod zapovjedništvom pukovnika Pletikose te dijelovi VII. Divizije generala Domanika sačinjavali dio moga Zbora, ali je onda na moj prijedlog u Glavnom Stanu Poglavnika formiran jedan novi zbor, na čelu s generalom Herenčićem, za podhvatno područje kordunskog i ličkog prostora. Plan se stalno mijenjao te je nakon jedne konbinacije odlučeno, da se XI. i XIII. Divizija, kojima su zapovjedali general Brozović i pukovnik Aleksić, uklope u centralni (ili) II. Zbor. Na kraju je odlučeno, da ove dvije divizije, zajedno s X. Divizijom pukovnika Kuraje, poznatog junaka, koji je prošao cijelu Bosnu, a pod glavnim zapovjednikom generala Herančića, budu desno krilo naše Zvonimirove Linije sa sjedištem u Karlovcu. Taj je zbor trebao prikupiti i sve snage, koje su se nalazile na jadranskom i ličkom prostoru, a sada se povlače prema Sušaku i općenito prema sjeveru.

Zamišljeno je bilo, da bi ove linije na bazi I., II. i V. Zbora prihvatile i apsorbirale snage III. i IV. Zbora, koje su se pod zapovjedništvom generala Gustovića i Metzgera nalazile u području Ivangrada, odnosno Dvora na Uni. To je bio strateški plan Zvonimirove Linije u svom prvotnom nacrtu. Sada se odlučivalo o tome, dali da se brani Hrvatska Država na tom prostoru do zadnje kapi krvi ili da se povučemo na zapad. Na sjednici Glavnog Stana Poglavnika od 1 svibnja 1945. godine konačno je prihvaćen plan povlačenja prema zapadnim saveznicima. Time je cijeli plan, kojeg sam ja bio izradio na Ivan Planini uz stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA bio totalno uništen.

ZAŠTO ?..ZATO!.. 

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 
piše. general DRINJANIN OBRANA br.5-6 1963. strana 2.)

Kada je bilo odlučeno, da se snage Odpora povuku s položaja – a to je bilo nakon povlačenja s Ivan Planine – postojala je još nada, da će se braniti Zvonimirova Linija, ali je stvarno put prema zapadu bio već započet i predaja zapadnim saveznicima planirana. Naš saveznici, naravno, nisu imali drugi izbor, negi ići s nama u dobro i zlo. Pisat će se još o pojedinostima, a ovoga časa želim samo napomenuti, da su naši saveznici – Madžari, Makedonci, jedan dio Crnogoraca, pa čak i neki Srbi i t.d. – bili spremni s nama i pod našim vodstvom sudjelovati u odporu i, kada bi za to došlo vrijeme, započeti odpor u njihovim zemljama. Naši su saveznici s nama i na povlačenju dielili našu vojničku sudbinu.

Zašto je odlučeno da se povučemo?

Hrvatska je bila u ratu sa svjetskim komunizmom na strani europskih protivkomunističkih snaga, predvodjeni po Njemačkoj. Taj smo rat izgubili, jer su ga izgubili naši saveznici na Ruskom Bojištu. Sovjeti su taj rat dobili, zahvaljujući Ameriki i Engleskoj, koje nisu bile komunisti, ali su pomagala ruski i Titin komunizam na našem državnom području. Tako smo silom prilika postali ratni neprijatelji Amerike i Engleske.

U ratni plan Saveznika bila je uključena i likvidacija Hrvatske Države. Mi smo još krajem 1944. godine sa sigurnošću znali, da je izmadju Zapada i Sovjeta napravljen ugovor o interesnoj podjeli “jugoslavenskog područja”. To je bila naša propast, ali i nada, da će zapadni saveznici, braneći tih svojih 50% prava utjecaja u Jugoslaviji, braniti Hrvatsku, koja kulturno, vjerski, geografski i gospodarski predstavlja tih 50 procenata. U toj nadi je, medjutim, bio začetak naše propasti, bar sa stanovišta Hrvatske Vojske. Samo zahvaljujući toj nadi izpraznili smo područje, koje smo još čvrsto držali u ožujku 1945., i odlučili se na povlačenje prema Zvonimirovoj Liniji.

Rekli smo, da je na sjednici Glavnog Stana Poglavnika od 1 svibnja 1945. donešena konačna odluka za totalno povlačenje put zapada. To ne znači, da se već prije s tom činjenicom nije ozbiljno računalo. Vršene su čak i vojničke pripreme u tu svrhu. Može biti, da će poviestničari jednom taj odsudni sastanak Glavnog Stana Poglavnika prozvati “krajem kraja”, odnosno, toga dana izdana je zapovied, “da se više ne čeka”.

To “da se više ne čeka” sadrži bitan dio naše Bleiburžke Tragedije. Tako dugo, dok smo vjerovali u bar teoretsko postojanje Hrvatske Države s glavnim gradom Zagrebom i polukrugom na obranbenom položaju Zvonimirove Linije, te bilo kakvog sigurnosnog “interlanda” na slovenačkom području, još uviek se je moglo govoriti ne samo o mogućnostima ponovnog osvajanja našeg područja pomoću vojničke koncentracije i snaga Odpora u našim šumama i brdima i u dogovoru s podzemnim snagama susjednih naroda, nego se je moglo računati na podpuni spas Hrvatske Države.

Zato razlikujemo sve predhodne mjere priprema od konačne zapoviedi os 1. svibnja 1945. kada su s onim “da se više ne čeka” unište sve nade. A što se je moglo očekivati? Mogla se je očekivati bilo kakva stabilizacija na Istočnom bojištu – koje zovemo tako, jer smo se privikli, iako je to Iztočno Bojište geografski počivalo duboko u našoj pozadini, već na tromedji izmedju Austrije, Hrvatske i Madjarske, dakle 500 kilometara od našeg Sriemskog Bojišta. Mogli smo očekivati i jedan posebnički ugovor o miru izmedju zapadnih saveznika i njemačkog Wernachta. Ne smije se zaboraviti, da je njemačka vojska takav mir nudila uz najveće žrtve po njemačko državno područje. Danas Njemačka slavi one generale i pukovnike, koji su vršili atentate na Hitlera i spremali prevrat nacističkog režima.

Svaki dan je više onih Zapadnjaka, koji žale, da je onda Niemcima nametnuta neodložena kapitulacija. Sigurni smo, da svi odgovorni čimbenici žale svoje tadašnje odluke, jer je komunizam, zahvaljujući tim pogriješnim odlukama, postao je veoma velika opasnost u Europi; zahvaljujući toj činjenici, odkrilo se je, da ugrožava slobodu Amerike i cielog Zapada.

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (šesti (6) dio)
piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 5-6. 1963. strana 2.)

U tu mogućnost posebničkog mira vjerovalo je i Veliko Fašističko Vieće u pobuni protiv Mussolinija, vjerovala je Madjarska admirala Hortia, vjerovala je Rumunija kralja Mihajla i mnogi drugi na svom mjestu i na svoj način. Prema tomu hrvatsko političko i vojničko vodstvo imalo je pravo računati s tom činjenicom. Da je do toga došlo, mi smo još uvijek sa osiguranim zaledjem mogli odpočeti osvajanjem hrvatskog državnog područja s naših 17 divizija, koncentriranim na jednom bogatom području sa Zagrebom u poladjini, te oslonom na saveznike na Rieci i na Engleze i Amerikance u dielu Austrije. To je još uviek bila jedna stratežka mogućnost.

Istina, mi smo još za vrieme likvidiranja Vokić – Lorkovića puča znali, da su bili propali svi pokušaji, da dodjemo do ozbiljnih pregovora sa zapadnim saveznicima, ali to ne znači, da takovih mogućnosti nije bilo. Mi smo, kontrolirajući srpske veze Glavnog Stana Draže Mihajlovića i njihovih centara u Beču i Istri, imali stanovitog uvida u njihove nade, što je podkrepljivalo i našu nadu u ostvarenje tog posebničkog mira, iako su četničke nade bile jugoslavenskog i velikosrpskog karaktera, ali ipak u biti protivkomunističke.

Kada je konačno rečeno “da se više ne čeka”, bile su povučene još neke preostale koncentrirane snage za Odpor i uvrštene u povlačenje. Nu, ni ovdje nije moguće ustanoviti datum. Tako, na primjer, jedna jaka grupacija Crne Legije pod zapovjedništvom pukovnika Sudara imala je od mene nalog, da se zadržava na bosanskoj strani Broda, ali je za vrieme moga puta po srednjoj Slavoniji bez moga znanja dobila nalog, da sve svoje snage povuče s drugu stranu Save. Htio sam time reći, da su preovladavali kriteriji prema viestima, koje je naša Vlada imala o dogadjajima u svietu.

Odluka od 1. svibnja uništila je svaku nadu u bilo kakvo spasavanje Hrvatske Države. Ostala je bila još nada u zapadne saveznike i budućnost. I baš radi tih nada, koje su bile duboke i opravdane, žrtvovali smo Staljinovu ponudu, da očuvamo Hrvatsku Državu na strani Sovjetskog Saveza. Bili smo dobili i konkretne priedloge. (Ja sam premazao i podvukao, mo. Otporaš.)

Napuštajući Hrvatsku, mislo sam na moj zadnji razgovor s kardinalom Stepincem i, makar zvučilo paradoksalno, na razgovor s Andrijom Hebrangom , vodjom hrvatskih komunista, s kojim sam dugo razgovarao prije, nego smo ga predali srbokomunistima.

Zvučile su mi u ušima rieči kardinala Stepinca, da o sudbini hrvatske vojske ne pravimo iluzija, a ni o sudbini Andrije Hebranga, koji mi je prije njegove predaje partizanima rekao, da će postati mučenik Hrvatske prije, nego ja. (Ja sam premazao i podvukao ovo što je Maks napisao ovdje, i nadodajem to da se je kroz hrvatsko razno pisanje mnogo puta spominjalo, pisalo i govorilo o tome što je Andrija Hebrang na rastanku rekao Maksu Luburiću. Mnogi su ovo pročitali ali nisu zapamtili doslovne riječi i sami izvor. Izreka se je mijenjala i u različite oblike koristila i ponavljala. Na osnovu te izreke i dr. Andrija Hebrang mlađi je u svojoj predizbornoj predsjedničkoj kampanji 2009. godine rekao: “…Maks Luburić se je borio za hrvatske interese…” i ta izreka ga je koštala toliko da je izgubio podršku propartizansko orijentiranih Hrvata. Meni je dr. Marin Sopta nedavno pisao iz Zagreba da mu pronađem točan izvor Maksova opisa, jer da mu je to od velike važnosti za njegov budući rad. Konačno sam to sada pronašao. Mo. Otporaš.)

Analizirajmo sada naše mogućnosti spasavanja Države, makar i uz neke osobne žrtve, na strani Staljinove Sovjetske Unije, a na osnovu Staljinove ponude, te naših dodira s manjim ruskim vojničkim čimbenicima na Dravi i na osnovu onoga, što smo znali o dodirima Niemaca s partizanima, intrigirajući protiv Rusa.

Zašto nismo spasavali Državu na strani Sovjetskog SavezaŠ (Nastavak u narednom broju)

(Kraj ovog opisa u ZAŠTO?..ZATO!.. koji je izišao u nastavcima u novini OBRANA, glavno glasilo HNO. Pregledao sam sve brojeve OBRANA i na svu žalost najavljenog nastavka nema. Šteta! Prepisao Mile Boban, Otporaš.)