Zašto V. Maček ne može biti hrvatski velikan,
Grb Mačekove banovine
Narodnim vođama i velikanima svoga naroda ne postaju političari koji pomoću raznih političkih manipulacija i pogodbi s okupatorom svoje zemlje ponekad uspiju izvojštiti poneke male koncesije, nego oni koji se bezkompromisno bore za podpunu slobodu svoga naroda izpod tuđinskog jarma, bez obzira radi li se tu o najokrutnijem robstvu ili nekoj vrsti prividno blage tuđinske dominacije nad narodom kojeg predstavljaju. Svaki političar kad , na bilo koji način, uspije doći na vodeće mjesto na političkoj pozornici ima svoje “ups and downs”, (uspone i padove) dobiva dobre ili loše ocjene, ali njegova odlika, njegova čast, njegov pozitivan ili negativan “image” pred narodom ovisi o tome kakav je bio konačni rezultat njegove političke borbe i što je njegova politika doniela narodu koji ga je ovlastio da u njegovo ime govori . Svaki pravi i pošteni političar (a takvih je malo) koji je izabran (ili se postavio) na čelo naroda mora slobodu toga naroda postavljati iznad svega i izpred svega ne obazirući se na to što će drugi o tome misliti, a najmanje što će o ovome misliti tlačitelj naroda u čije ime on govori i za koga se bori. Takav čovjek misli svojom glavom. On se ne obzire na mišljenja tuđih političara. On se ne bori za nikakve ustupke ili povlastice, stvarne ili prividne. On se bori za podpuno oslobođenje svoga naroda izpod tuđinskog jarma. Bori se za sve ili ništa, za podpunu slobodu ili smrt.
U svojoj dugoj i burnoj poviesti hrvatski je narod imao dobar broj takvih sinova, odličnika koji su znali da se okupatora mora rušiti dijalektikom riječi, pera i dinamita. Rušiti ga sa svima koji ga hoće rušiti, i na koncu ga srušiti – ili u toj borbi umrieti.
Velikosrbska Marioneta
Vladko Maček nije nikad imao takvih odlika. On je bio marioneta u rukama beogradske veliko srbijanske kamarile. Nije on bio od nikoga zaveden ili prevaren, jer sve što je radio radio je podpuno sviestno. Sva svoja politička djelovanja temeljio je na tezi – Hrvatska unutar Jugoslavije, odnosno Velike Srbije, koja je po veličini bila dobrano premašila i onu iz Garašaninova “Načertanija”.
Najprije, vratimo se na riječi (direktivu) koju je njegov preteča i šef Stjepan Radić na smrtnoj postelji uputio vodećim ljudima HSS-e, pa tako valjda i Mačeku – ‘Nikad više u Beograd’.
Nu, što je Maček učinio odmah po dolazku na kormilo te stranke? Otišao je u Beograd gdje se, poput Stevana “Cige” Mesića, proslavio neslanim doskočicama poput one – ‘To bute obesili mačku na rep’. U toj svojoj službi u Beogradu konačno je dobio i fotelju podpredsjednika “Jugoslovenske kraljevske vlade” za kojom je tako dugo žudio.. Na toj poziciji ostao je sve do razpada te kara-vlaške tvorevine u travnju 1941. godine.
Kako bi spasio tu svoju Jugoslaviju, a time i svoju fotelju, od napada Hitlerovog Wehrmachta, kao podpredsjednik Vlade kraljevine Jugoslavije na 25. ožujka 1941. podpisao je njen pristup Trojnom paktu. Ali, kad su njemačke snage poslije Simovićevog (zapravo britanskog) puča napale Jugoslaviju i kad se vidjelo da joj je došao kraj i da je došao trenutak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, te kad je njemački povjerenik dr. Edmund Veesenmayer (nekoliko puta) zatražio od njega da proglasi Hrvatsku kao slobodnu samostalnu državu, on je to kategorički odbio. Glupo je danas ponavljati njegove kasnije floskule kako je on to odbio jer je znao da će Njemačka izgubiti rat. Znači li to da je dok je podpisivao pristup Jugoslavije Trojnom paktu bio uvjeren da će Njemačka pobijediti, a da je tjedan ili dva kasnije, iz nekog samo njemu poznatog razloga, promienio mišljenje? Isto tako, politički je neozbiljno davati mu poene radi one njegove “poslanice” njegovim pristašama poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, da se pokoravaju novoj vlasti, jer je, kako reče njegova supruga, bio “mirovnjàk”.
O Mačeku i njegovim slijedbenicima znam dosta toga, jer sam ih po dolasku u Kanadu, kao mladi emigrant, vrlo dobro upoznao. Ljudi koji danas Mačeku žele osvjetlati obraz nisu izkusili podlost i priezir njegovih “seljaka” kao ja i moji suborci, pa svoje poglede temelje najviše na onome što su pisali Mačekovi istomišljenici i što je on sam o sebi napisao. Ne vjerujem da postoji ijedan čovjek, a najmanje jedan politički mlakonja kao što je bio Maček, koji bi u svojim zapisima i memoarima sam o sebi loše pisao. Stoga, iznenđen sam kad se nađe neki od naših obrazovanih nacionalista koji Mačeka smatraju nekakvim odličnim narodnim prvakom, ako za ništa drugo onda za to što je bio tvorac nekadašnje Banovine Hrvatske (?), koja je tobože bila nekakva “gotovo-država”. (Prilažem zemljovidnu kartu Banovine Hrvatske, i za volju istine veće je od druge hrvatske države sa dva inicijala RH, Mijo.) Najprije moramo pogledati kad, zašto i koji su bili razlozi za uzpostavu te kvazi-autonomne pokrajine unutar srbijanske države, tko su i kakvi su bili ljudi na njenom čelu, tko ih je postavljao, i, naposlijedku, na što ukazuju grbovi te “hrvatske” banovine.
Poslije umorstva Radića srbijanske glavešine u Beogradu nisu se uobće obzirale na Mačekove molbe, mlake zahtjeve i blesave doskočice sve dok Kara-Acu nije u Marseillesu stigla kazna koju je vrijedno zaslužio. Od toga dana za srbijanske “solunske junake” Hrvati nisu više bili samo “tamburaši”.
Uvidjevši da i Hrvati imaju onih koji znaju da riba od glave smrdi i da joj znaju na vrijeme odstraniti glavu, bili su prisiljeni barem donekle otupiti oštricu svoje megalomanske politike pa su tražili bilo kakav prividno miran izlaz iz meteža koji je nastao poslije Acine smrti. Uzprkos žandarskoj opresiji , zatvaranjima, batinjanima i umorstvima nevinih hrvatskih građana, diljem Hrvatske počele su se organizirati tajne ustaške ćelije koje su, počevši s likvidacijom izdajnika, poput Tonija Sch legela i drugih petokolonaša, ozbiljno uzdrmale temelje njihove države.
Povrh toga, znali su da ako bi Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva Italija napale njihovu državu, koja je kao Versaileska tvorevina bila anglo-francuska mezimica, da će vođen Ustaškim pokretom hrvatski narod listom ustati da se oslobodi njihovog jarma. Stoga nije bilo druge nego ponuditi Mačeku neku vrstu autonomije kojom će kroz svoje jugo orijentirane “mirovnjake”, ustvari njihove vjerne sluge poput Mačeka, Šubašića, Krnjevića, Pešelja i njihovih istomišljenika, Beograd i dalje absolutno upravljati. Nije li zanimljivo da je ta banovina uzpostavljena na 26. kolovoza 1939., samo 5 dana prije Hitlerovog napada na Poljsku, koji je tih dana bio već svakm poznata ‘javna tajna’. A kakve je to sloboštine uzpostava te “hrvatske” banovine donijela hrvatskom puku i na temelju čega se ona mogla nazvati hrvatskom? Možda po tome što je Mačeku i drugovima Beograd dozvolio da osnuju svoju, drvenim štapovima naoružanu, “vojsku” nazvanu Građanska zaštita. Srbijanski žandari i srbijanska vojska i dalje su imali sve naoružanje i svu vlast u svojim rukama, a progoni, i torture hrvatskog naroda od strane srbskih žandara i “zabranjenih” orjunaša nastavljeni su punom parom. Svi zatvori i logori kao Gradiška, Kerestinec, Lepoglava,”Žuta kuća” u Gospiću, Krušćica ,Sriemska Mitrovica i stotine drugih i dalje su bili dubkom puni. A kakva je Mačekova reakcija bila na sve to najbolje pokazuje ona njegova poruka nacionalistima koji bi se usudili progovoriti protiv njegove “ lepe kraljevine” da bi najbolje bilo da – ‘ne buju tak bedasti i da stave jezik iza perde’. Znači, budi pokoran rob, vjerno izvršavaj naredbe svoga gospodara, šuti i onda kad te bičuje, pa će sve biti u redu.
Drugo, kakva i čija je to bila “skoro država” vidi se po njenom grbu s Karađorđevićevom krunom s “belim orlovima”. To je još jedan od nebrojenih dokaza da se Maček nikad nije borio za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Njegova borba, ako se to uobće može nazvati borbom, bila je borba za neke njegove “pravice” u velikosrbskoj državi u kojoj bi Hrvatska uvijek bila kolonija pod velikosrbskom dominacijom.
Nije mi jasno kako i jedan od nas koji se smatramo borcima za slobodnu i podpuno nezavisnu Hrvatsku može Mačeka smatrati nekakvim odličnikom, nekakvim narodnim vođom, kad vrlo dobro znamo da on za to nikad nije imao niti jednog jedinog atributa. On je uvijek, ili sam osobno, ili kroz svoje suradnike i pristaše, otvoreno radio protiv Nezavisne Države Hrvatske. Najprije je poslao svoga zamjenika J. Krnjevića u bijeg s “Jugoslovenskom Vladom” preko Egipta u London, gdje je kao njegov predstavnik sjedio u toj izbjegloj Vladi, te, s Mačekovim odobrenjem, preko BBC-a pozivao Hrvate da se priključe Draži Mihailoviću. Istodobno sam Maček je, poslije njemačkog udara na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., preko svojih ljudi u Hrvatskoj počeo pozivati Hrvate da se pridruže Titovim partizanima. Pošto su se i Dražini četnici i Titini partizani borili za obnovu Kraljevine Jugoslavije sve do “zasjedanja AVNOJ-a” 29. studenog 1943. gdje su se Tito i Moša sa svojim (po danu partizanima, po noći četnicima – ili obrnuto )“opredjelili” za boljševičku republiku, jer je Staljin, dan prije toga, na konferenciji u Teheranu dobio garancije od Churchilla i Roosevelta da će Jugoslavija po završetku rata pasti pod njegovu dominaciju i biti uređena po sovjetskom boljševičkom modelu , Mačeku i njegovim suradnicima bilo je svejedno hoće li nekoga poslati u četnike ili partizane. Ali vidjevši da se nitko od Hrvata ne želi priključiti četnicima, a mnogi od njihovih članova i suradnika bili su komunisti, oni su širenjem komunističke propagande među narodom i vojskom ( većinom domobranstvom) stvarali pobune i odvodili ih u partizane.
Kad je poslije tog AVNOJ-a Maček saznao da se dojučerašnji četnici, današnji partizani više ne bore za Kraljevinu, i kako po Kordunu, na domak njegovog posjeda u Kupincu gdje je tada boravio, pjevaju – Kralju Petre peta si kolona, ne laj kučko tamo iz Londona, i kako mu je jama već iskopana ‘široka jedan metar, a duboka kilometar’ , pa bi ako dođu na vlast vjerojatno i njega mogli strpati u tu jamu, počeo je opet glumiti ‘mirovnjaka’.
Radi tog straha i radi ničeg drugog, na koncu rata zatražio je da se priključi kolonama HOS-a, Hrvatske Vlade i civilnog pučanstva koje su se povlačile prema Austriji 8. svibnja 1945. Nu, nije on morao pješačiti jer je od Vlade dobio automobil “Mercedes” i vozača da se do Austrije “dopela kak pravi gospon ” . Po prijelazu austrijske granice kod Lavamünda iz ruke generala Tomice Sertića primio i kesu s 2.000 dukata s molbom da u Austriji ode u zapovjedništvo britanske vojske i da barem nešto kaže u obranu hrvatske vojske , barem domobrana i civilnog pučanstva, jer se znalo da je ustaše mrzio iz dna svoje duše. Primio je i automobil i dukate, ali kad je stigao u Britansku zonu u Austriji odmjerio je od lakta i rekao : “ Baš ih ja bum branil. Po kaj su išli tam, nisam ih ja tam slal”.
Žalost za Mezimcem
Kolika je njegova mržnja bila na ustaše i sve one koji su se borili za NDH svjedoči jedan izkaz pokojnog bojnika Jakova Barbarića koji ga je povremeno obilazio u Kupincu. Evo što nam reče Jakov : “Nekoliko dana nakon što je jedna hrvatska satnija upala u četniko-partizansku zasjedu na Kordunu, gdje je u ogorčenoj borbi izginula skoro sva momčad, dolazim u Kupinec. Kod ulaza u kuću sjedi njegova supruga i, kao i uvijek, nešto štrika. Na moj upit – gdje je ‘gospon predsjednik’, bez riječi odmjeri palcem preko ramena u zadnji dio kuće. Nađoh ga gdje sjedi u fotelji i nešto čita. Pozdravih ga i upitah jeli čuo za ono što se dogodilo s ovom hrvatskom satnijom. Samo me je pogledao, nije progovorio niti jednu riječ, a na licu mu je bio očit izraz one ‘ujeo vuk magare’. Znajući da su mu partizani prije nekoliko dana odveli (ili im je predao) njegova bijelog konja, ja mu, onako iz kaprica, dobacih – ‘Čuo sam da je onaj vaš konjić strašno oslabio, jer partizani na nj gladnog i žednog tovare streljivo i razne druge teške predmete koje mora nositi po onim brdima. Na to ‘gosponu predsjedniku’ pođoše suze niz žalosno lice”.
Mačekovci u emigraciji
Odmah po dolazku u Austriju ( po izlazku iz izolacije u Klagenfurtu) i dolazku u logor Traiskirchen nedaleko od Beča, gdje sam našao moje susjede Antu i Ivana Pavičić, Nikolu Lisac i druge, učlanio sam se u HOP. Tu u logoru bio je dobar broj vrsnih hrvatskoh domoljuba, kao Jerko Boban, (Coković, r. 1935. u Bobanovoj Dragi, danas u Švedskoj, bolestan, ne znam da li je još živ, Mijo.) Vido Perić, Božo Guvo, Hazim Brdar, Sulejman Bešlagić, Sulejman Zeljković, Petar Pavela, Mate Miljak, Ante Pavelić i mnogi drugi. Tu smo vodili odlučne, ponekad i krvave, bitke s četnicima i udbaškim špijunima. Najviše se sjećam neustrašivog Jerka Bobana. Ipak, poslije nekih devet mjeseci, morali smo se razići kud je tko mogao i morao. Ja sam došao u Kanadu.
Najprije sam odbačen na duhansku farmu (nije se onda pitalo za nikakvu sposobnost ili školsku spremu) išao si gdje su te odredili. Poslije toga preselio sam se u London, Ontario, gdje sam s nekoliko nacionalista osnovao ogranak HOP-a ‘Rafael Vitez Boban’. Tu nije bilo nikakve Mačekove “garde”. Ali, kad sam poslije godinu dana preselio u Hamilton, gdje je bila jedna od najjačih udruga Mačekove Seljačke Stranke, sve starih predratnih emigranata, doživio sam nešto čemu se nikada nisam nadao. Ti, većinom nepismeni ljudi, nas nove emigrante su mrzili, ako ne više od četnika, onda barem isto koliko i oni. I onda kad smo s njima pokušali uzpostaviti bilo kakavu suradnju, odgovor je bio -” Kaj, da bumo još surađivali s vustašama?”
Maček i Krnjević
Uz one koji svietlaju Mačeka naći će se danas i onih koji pišu da je istina da je Maček bio i ostao Jugoslaven, ali da se Krnjević ipak pohrvatio. Da, Krnjević koji je za vrieme rata sjedio u “Jugoslovenskoj kraljevskoj vladi” u hotelu Claridge u Londonu i pozivao hrvatski narod da se priključi četnicima, da ruši NDH, a koji je naslijedio Mačeka poslije njegove smrti, počeo je trabunjati o njegovom “hrvatstvu” tek sredinom 70 tih kad se dr Mladen Giunio Zorkin s dobrim brojem članstva Seljačke stranke odcijepio i pristupio novoosnovanom Hrvatskom narodnom vijeću.
Tko su pravi vođe i narodni velikani? Maček, Krnjević i njihovi pajdaši, Pešelj, Šubašić i drugi, bili su,ostali i umrli kao jugofili i veliko srbijanski podanici – i ništa drugo. Istinski vođa i velikan jednoga naroda može biti samo onaj tko služi jednog gospodara, a to je njegov narod – i nitko drugi. Kako reče sv. Matej – Nitko ne može se služiti dva gospodara. Ili ćeš jednoga mrziti a drugog voljeti. Ili ćeš jednome biti vjeran a drugoga prezirati. Sve u svemu , ne može se istovremeno služiti svome narodu i njegovom krvniku. Ne može se istovremeno služiti Bogu i vragu.
O mojim (našim) doživljajima s slijedbenicima Mačekove politike mogao bih napisati stotine stranica, nu ostavit ću to za neki drugi put.
Hrvatski informativni radio u Torontu, 9 siječnja 2011.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.