ZAŠTO SAM SE ODLUČIO ZA MJESTO JASENOVAC, piše Maks Luburić O SABIRNOM LOGORU I MAČEKU

Piše: general DRINJANIN

                              PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA

Maček nije bio u jasenovačkom logoru

                         “OBRANA” br. 30-31 1966. godine, st.15-16

Nedavno mi se jedan Hrvat iz Hrvatske javio i pitao me dali išta imam gdje je ML pisao o Jasenovcu. Odgovorio sam mu da je Maks mnogo o tome pisao u raznim Okružnicama i pismima svojim suradnicima. To bi bilo jako teško prikupiti, zato Vam prilažem link od 30 nastavaka opisivanja ML “PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA” koje je on iznio u 15 nastavaka 1965/1966 godine. Ja sam to sve prepisao u 30 nastavaka. Ako sve pročitate, naći čete mnogo o Jasenovcu. Veliki poZDrav. Mile Boban, Otporaš.

https://otporas.com/30-nastavaka-prigodom-smrti-vladka-maceka-pise-general-drinjanin-obrana-1965-1966/

Sa ovim redcima nije počeo komentar o Mačeku i logoru Jasenovac, a sigurno je da neće ni svršiti. Zato je prigodom smrti Vladka Mačeka bezuvijetno potrebno reći nešto o boravku istoga u Jasenovcu, kao i o logorima uopće. O toj temi, kako je logično, razgovarao sam tisuće puta i s pokojnikom, jer su četiri godine stalnog kontakta, kao i mnogobrojni sudbonosni dogadjaji o kojima smo razgovarali, dali povoda za te dijaloge. I Dr. maček je rekao svoju, pa je logično, da je i na meni red, da kažem svoju, pa iako to ne bih činio radi sebe, ili čak niti radi Dra. Mačeka, činim to radi svih Hrvata koji ne znaju istinu, i činim radi Poviest, koja će suditi i Dru. Mačeku i nama, koji smo ga internirali i za koji čin pred Bogom, Ljudima i Poviešću snosimo punu odgovornost.

istini za volju i kako se ne bi na mrtva Poglavnika, Vladu, Ministre ili Hrvatsku Državu baca krivnja, ističem, da u nalogu nije stajalo, da se Dra. Mačeka internira u Jasenovački Logor, pa čak ni u Jasenovac, ni uopće ni u koje konkretno mjesto, nego nalog je, pismeni, glasio, da G A  S E  TREBA INTERNIRATI I TIME SPRIEČITI, D A  G A komunisti, četnici, Nijemci, Talijani, ili drugi eventualni interesirani elementi odvedu i upotrebe za svoje planove i protiv Hrvatske Države.

Meni bi bilo lakiše i bilo bi elegentnije reći, da sam vojnik, da su mi zapovjedili da mačeka odvedem u Jasenovac, što da sam učinio, i kada sam dobio nalog, da ga pustim, da sam ga pustio, i mirna Bosna. Bilo bi to i prihvaćeno, jer na kraju krajeva bio sam jedan šaraf u stroju, iako važan, ali ipak samo šaraf, a svakako neće biti tajna, da je tim strojom, kojem sam pripadao ravnao Poglavnik.

Odlučio sam se za mjesto Jasenovac zato, jer sam držao s l. OBRANBENIM ZDRUGOM ono čvorište, tj. trougao izmedju Dubice, Gradiške i Lipaka, a jasenovac je bio centar davno prijenego je u njemu uopće bilo sabirnih logora. Meni je po Vojskovodji (Slavko Kvaternik, mo. Otporaš.) bilo odredjeno, da osiguram to stratežko prometno središte sa snagama koje sam radi sukoba s Talijanima morao povući iz Talijanske interesne sfere, iz Like i diela Dalmacije, odakle sam i odveo Krajišnike iz cazina i Bihaća, Dalmatince iz Knina i Drniša i Ličane iz Gospića i Otočca. S ovim snagama tukli smo se s četnicima, svladali ustanak četnikna području Donjeg Lapca, Srba, itd., borili se kod Oštrelja i Bosanskog Petrovca i sa Alom Omamovićem, satnikom Ahmedom Kapetanovićem, satnikom Venturom Baljkom, stk. Rokom, bojnikom Pivcem (Ivan Devčić) i drugim povratnicima, te sa Džalovom bihaćkom grupom i Milicijomiz Kladuše, te okolice Bihaća (logornik Šimić), satnikom Veberom iz Džaferbegova Kulenvakufa (Domobranska Pohodna Bojna) i drugima nastojao suzbiti četnički ustanak i prve partizanske grupe u Velebitu, koje su se pojavile odmah nakon ulaska Njemačke u rat protiv Rusije. (Povijestničari bi trebali ozbiljno uzeti u obzir u svojim opisivanjima o četničko-partizansko-antifašističkim borbama u Srbu i okolici ovu Maksa Luburića izjavu u opisivanju tih dogodovština, tim više da su jedinice Maksa Luburića pod pritiskom Talijana koji su u isto vrijeme bili četnički i partizanski saveznici u borbi protin ni četiri mjeseca stare Hrvatske Države. Prilažem link govora Maksa Luburića Hrvatima prigodom Desetog Travnja 1968. u kojem govoru Maks spominje te borbe. Na kraju članka ima DVD i kliknite kako bi mogli čuti 47 minuta  povijestni govori Maksa Luburića. http://sipovaca-portal.blogspot.com/2017/04/govor-ljubusaka-generala-vjekoslava.html Mo. Otporaš.) Nakon raznih krvavih incidenata s Talijanima morali smo napustiti to područje i tada mi je dat zadatak, da osiguram područje, koje su ugrožavali partizani s jedne strane iz Psunja i Papuka, a s druge strane iz Prosare i Kozare.

Logor je nastao u Kraplju i to onda kada smo uhvatili prve partizane s područja Psunja i papuka. O logorima je rečeno mnogo toga, a srbokomunisti su u zadnja vremena počeli i opet s ponavljanjem laži i izmišljotina, a sve s ciljem, da bi najviše osobno mene optužili pred mladom hrvatskom generacijom kao neborca i tobožnjeg koljača, u čemu mu sekundiraju razni hrvatski politikanti prenoseći te laži u svojim emigrantskim novinama. Što smo trebali učiniti s uhvaćenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su oni to činili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao ista, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnjega.

Tada smo stvorili SABIRNE LOGORE u zajenici s DOMOBRANSKOM DRŽAVNOM RADNOM SLUŽBOM, koja je i dala prve drvene barake za uhićene. Tada je bio u logoru predstavnik te službe, kojoj je bio na čelu pukovnik Aleksić, jedan mladi inžinjer, Dalmatinac, mislim da se zvao Baračin. Bila je njihova ideja da se ti ljudi upotrebe za gradnju nasipa, koji bi branio Kraplju od poplave. Mi smo samo dali vojsku, stražu za osiguranje tim barakama i to tako, da su jedni bili u stalnim ophodnjama za pronalaženje i likvidiranja komunističkih partizana, a drugi su bili na odmoru, vježbi itd.

Tada smo u Jasenovcu organizirali RADNU SLUŽBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala “Stara Kožara” i u drugim napšstenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sječu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Pićili, koji uopće nije bio Ustaša, pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu.

On je od naših studenata (Marojević, Sliepčević i Pavličević) sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer, i na stručni rad dovodio iz redova uhićenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare, graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera, i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu, koji piše, kako je sakrio oružje i predao se (jer je znao da mu se neće ništa desiti), kasnije bježao s rada i vratio se u partizane.To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni “progonjeni hrvatski demokrati”, nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružja, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuće nevinih platilo životom.

Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu došli “krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima”, nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef Radne Službe inž. Pićili je bio zagrebčanin prvi voditelje Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada bilo, i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekali i Filipović) o čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o “Fratrima zapovjednicima logora” mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve.

Eto u taj ambijent doveo sam dra. Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČKI SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam Ga doveo u područje koje sam već bio osigurao. Dra. Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije, i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije ni bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije Dr. Maček tražio iz zdravstvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim, premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovljno dijelila s njim stan, i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre, i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću izvana.

Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin s naše strane za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom, on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je Dr. Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je prije isto priznao samom Poglavniku. U emigraciji je rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupinca: “da mu nisam ništa nažao učinio”. Supruga Dra. Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako, i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo.

Idući nastavak:

RAZGOVOR S DROM. MAČEKOM O NJEGOVOJ VOJSCI: ZAĐTITI.