1. Kada sam ja počeo ova pisma iznositi prije nekoliko godina, na portalu Dnevno.hr ni na kraj pameti mi nije bilo tiskati neku knjigu. Sve što sam tada mislio je to da što više Maksovih pisama stavima na forum Dnevno.hr. Tadašnji glavni i odgovorni Administrator portala Dnevno.hr. je bio Petar Mandarić od Imotskoga. Ja sam se njemu javio na njegov privatni sandučić, dao mu moju ideju da bih želio iznositi vrlo važna pisma Maksa Luburića na Forumu Dnevno.hr., ali ne da nebih želio započeti te da me Administratori bilo za što baniraju. On mi je odgovorio osobno i obećao mi da me neće banirati, jer sam ja to od njega zahtijevao da me ne banira, a on je od mene tražio da se držim pravila i da nikoga vulgarno ne vrijeđam. Tako je to počelo i mislim da sam tu stavio nekoliko stotina pisama, a svako sam prije pregledao koje bih stavio.2. Na putu za Californiju 12 i 13 siječnja 2013. godine primjetio sam da više ne mogu ići na forum niti pisma iznositi. Najprije sam mislio da je to, što se ponekada i desi, neki zastoj ili kvar na kompjutoru. Za nekoliko dana sam primjetio i došao do spoznaje da je Petar Mandarić smjenjen, forum zatvoren i da je sve izgubljeno. Sada možete shvatiti kako sam se osjećao.
3. Javio sam to jednome državotvornome Hrvatu iz Livna sa kojim sam se dopisivao. I on je to primjetio a znao je da ja nisam najvještiji na računalu, pa mi je rekao da se strpim a da će on probati nebili to nekako pronašao. Par dana kasnije on mi se javio i kaže da je sve pronašao i za mene otvorio posebnu stranicu Uzdanica Forum frees i tu sve stavio, a meni preporučio da ja sve to stavim u moj Word, što sam i učinio.
5. Zahvaljujući upravo ovom državotvornom Hrvati iz Livna sada imamo sve. Hoću reći imamo ona pisma koja sam ja imao, ili bolje rečeno koje sam ja stavio na Forum Dnevno.hr. Ja sam sve to stavio na DVD kod jednog mojeg prijatelja u Dallas-u.
6. Tek poslije kada je knjiga izišla primjetio sam da neka pisama nisu tu. Nisam htio to stavljati na sva zvona, ili kako je to Maks Luburić znao reći: na jarbol za vjetrenje i zračenje; ali po reakciji onih koji su knjigu kupili, razna pisma čitali te primjetili da im neki podatci i detalji fale. Zato su se vrlo opravdanim razlogom meni javili i tražili neka pojašnjenja.
7. Slažem se s onim Hrvatima koji zahtijevaju da se izda podpunije izdanje ove knjige “Pisma Vjekolsava Maksa Luburića”. Odgovaram da će doći vrijeme za drugo, treće i daljnja i podpunija izdanja te knjige. Nadati se je da će taj teret i još uz neke druge “terete” pasti na leđa onih Hrvata od pera, tako da to ne ispadne kao da su hrvatsku povijest pisali sinovi hrvatskih seljačkih majka. Kad sam već kod toga, tj. “sinovi seljačkih majka”, želim ovdje reći ono što smo nas nekolicina Hrvata članova HOP-a u Parizu listopada 1959. godine pisali Poglavniku dru. Anti Paveliću. S nama je u toj skupini bio Hrvat od Livna Slavko Lijović koji je bio, kako se kaže, malo školovaniji od nas te nam je pomogao to pismo sastaviti. Mi smo znali da je On bio bolestan te smo mu napisali pismo, ali kako niti jedan od nas nije imao visoke školske spreme, nismo znali pravu interpunkciju, nego smo na dnu pisma stavili jedan red točaka, red uskličnika, red dvotočaka, red zareza, red povlaka itd, te zamolili Poglavnika da on to stavi gdje treba i pripada, jer smo mi sinovi seljačkih majki pa ne znamo gdje što treba staviti. Nama Poglavnik odgovara nekako ovako: Draga moja broćo i sinovi hrvatskih seljačkih majki, ja sam sa sinovima hrvatskih seljačkih majki uspostavio hrvatsklom narodu Nezavisnu Državu Hrvatsku, a sa onim školovanim Hrvatima ju izgudio.8. Za informaciju onima koje ovo zanima, po prvi puta ovo otkrivam i za ovo nitko do sada nije znao nego moja supruga Annie i ja. Radi se o slijedećem:
9. Moj vjenčani kum dr. Miljenko Dabo Peranić poslije Maksove smrti pao je u nemilost kod najistaknutijih dužnostnika HNO. U tom razočaranju je 1970. godine napustio Pariz i preselio se u New York. Povukao se sam u sebe tako da nitko više nije znao za njega. Ali, pošto su moj punac i moja punica njega, kao glazbenika, vrlo dobro obožavali i cijenili, a, istini za volji i on njih, pa su se često dopisivali.
10. Preko mojeg punca i punice sam dobio njegovu adresu a to će biti tamo negdje početkom 1978. godine. Javio sam mu se. Bilo mu je drago da sam mu se javio. Zadužio me je da nikome ne odam njegovu adresu ni br. telefona. Po razgovoru više nego preko pisama sam saznao da ipak, unatoč “zimskog sna”, prati vijesti šta se dešava i koji su sve Hrvati ubijeni u Njemačkoj, Stipe Mikuić u Švedskoj itd. Tražio je a i ja isto tako da se sastanemo. Dogovorili smo se za petak večer 18, subota 19 i nedjelja 20 kolovoza 1978. Taj week-end je meni odgovarao i zato što se je mojeg prijatelja iz Los Angelesa Ivana Kovačević sin ženio s jednom Talijankom iz New York-a, a svatovi će biti u New York-u. Pošto je i moj kum Milan Cvitanović bio pozvan u svatove i bit ćemo skupa, zajedno, to sam javio kumu Peraniću. Pristao je da dođem kod njega i povedem kuma mojeg prvog sina Rafajela gosp. Milana Cvitanocića. Tako smo nas dvojica bili u petak večer kod kuma Miljenka Dabe Peranića.
11. Sastanak u kući kuma Peranića je bio iznad svih očekivanja. Pričalo se je najviše o sudbini generala, njegovu padu i razočaranju, a kada je trebalo da nas dvojica sami razgovaramo, on bi uljudno rekao suprugi Mariji i Milanu Cvitanoviću da se poviku u drugu sobu kako bi mi mogli na samu pričati. Na znanje onima koje ovo zanima taj čovjek je stalno plakao – kao i ja sada dok ovo pišem – i u tim razgovorima mi je dao kopiju, rukopis knjige koju je mislio napisati: “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” da pročitam, dadnem moje opaske i napišem predgovor.
12. U nedjelju za vrijeme doručka između nas četvero – jer poslije podne kum Cvitanović i ja odlazimo za San Francisco – bilo je razgovora o poslu i kako moje građevinsko poduzeće iđe i tome slično. On se tuži i jadikuje da bi i on želio kuću kupiti, a da nije problem mjesečno isplaćivanje, nego je problem da mu treba 3/4 tisuće dollara pologa, tj, 20% od kupovne cijene kuće. Kum Cvitanović i ja se dogovorimo da ćemo mu posuditi po dvije tisuće dollara i da ćemo mu poslati 4 tisuće dollara čim dođemo kući. Kumu Miljenki i kumi Mariji je to bilo jako drago.
13. Već kada smo došli kući, treba poslati obećani zajam novca, kum Cvitanović se nećka i kaže da mu je za sada nemoguće, jer, jer, jer,…možda malo kasnije ili ovako nekako.
14. Ja sam poslao, drugim riječima posudio kumu Miljenki Dabi Peraniću – ne četiri – nego tri tisuće dollara, i kako smo se dogovorili da on to meni vrati bez kamota u roku od tri godine.
15. Nesreća je bila ta da je tog week-enda u New York-u poginuo jedan Hrvat jugoslavenske orijentacije i osjećaja Ante Cikoja, negdje od dalmatinske Zagore, bolje rečeno od Vrgorca. VUS, Vijesnik u Srijedu, je u nekoliko brojava o tome slučaju pisao, i čak na jugoslavenski trošak je prevezen iz New York-a i pokoman je u svojem groblju. Kada se sve to uzme u obzir postavlja se (danas) pitanje bili drugi državotvorni Hrvati koji su poginuli u Njemačkoj i drugdje bili pokopani na trošak Jugoslavije. Naravno da ne; jer koga su Beograd i Washington tada hvalili, očiti je dokaz bio da je to dobar Jugoslaven i još bolji i veći neprijatelj Hrvatske Države. Meni je žao tog nevinog čovjeka bez obzira kako se je on nacionalno osjećao. Ali njegova pogibija se je pripisala organizaciji Hrvatski Narodni Otpor, HNO.
.
16. Kada sam ja dan poslije ukazivanja Blažene Marije Djevice – Gospe – u Međugorju bio uhapšen u četvrtak 25 lipnja 1981. godine i bio u zatvoru, moj odvjetnik Dennis Roberts je u 14 krivičnih točaka protiv mene pronašao da je jedna od tih krivičnih točaka i moje sudjelovanje u ubojstvu Ante Cikoje. To je USA državni odvjetnik Stuart Baskin iskoristio protiv mene i nakitio optužnicu tako, jer sam ja taj week-end bio u New York-u, a državni javni tužitelj Stuart Baskin je htio to ubojstvo prikazati tako kao da se je to ubojstvo izvelo u ime organizacije OTPOR, kojem sam ja tada bio Pročelnik Otpora za SAK i tu u New York-u bio taj week-end. Naravno da je porota na sudu u New York-u od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine tu krivičnu točku uzela kao SIRCUMSTANTIAL EVIDANCE – hrvatski – DOKAZ NA TEMELJU ČULA-REKLA na sudu pobila tu kao i sve druge točke, i tako sam ja na koncu bio oslobođen svih krivičnih točaka.
17. Kada su u 5 do šest u četvrtak jutro 25.6.1981. agenti FBI upali u moju kuću dok su sva djeca spavala, za par sekundi i bez velikih obrazloženja su mi stavili lisice na ruke. Na upit: da zašto sam uhapšen, odgovor je bio: na sudu ćeš saznati. Počeli su kući premetati, dok su djeca hodnikom plačući trčali i tražili zaštitu kod svoje majke. Pitao sam ih dali imaju dozvolu za pretresati moju kuću, rekli su da nemaju. Onda sam im rekao da po zakonu ne mogu moju kuću pretresati bez dozvole. Povukli su se odmah vani ispred kuće. Bilo ih je preko dvadest. Istina nisam ih brojio, ali mnogo ih se je ispred kuće šetalo…
18. Rekli su mi da sa suprugom ne smijem francuski pričati. Ako imam što reći, mora biti na engleskom tako da oni znaju o čemu se govori. Pa, rekao bih, da je to donekle i razumljivo. Ipak sam uspio suprigi reći da po zadi kuće, gdje agenti nisu išli niti ih je bilo, sa djecom uspije sve moje dosije, pisma, kartoteke i ostale stvari vezane za organizaciju HNO iznese. Maloj kćerki Ivi/Drini je tada bilo 11 godina. Supruga Annie ju je konopom preko verande spustila na tlo, dok su Sophie 16 a Catherine 13 godina, – ostali Rafajel i Stjepan blizanci 6 a mali Mile 2 i pol godine su stali kao mališani po strani – sve stavljali u kutije i materi donosili da ona konopom sve spušta Drini a ona nosi u žbunje na kraju našeg zemljišta. Dok sam ja svezanih rukuh razgovarao sa suprugom, rekao sam joj da svakako “caches la machine a ecrire”, što znači: sakrije pisaći stroj. To sam rekao zato jer se je velika i intezivna promidžba napravila protiv organizacije Hrvatski Narodni Otpor, HNO u hrvatskoj političkoj emigraciji zbog novodno ucjenjivačkih (extorsion) pisama koja da su se slala u ime organizacije Otpor. Nesreća je bila ta da su službenici FBI koji su me uhapsili toliko “dobro govorili i razumijeli francuski” da su od riječi “caches la machine a ecrire” razumijeli da sam ja suprugi rekao “sakrij mitraljez, strojnicu”, engleski machine gun. Vjerovao tko ili ne to je bila moja četrnaesta (14) krivična točka optužbe.
19. U devet sati došli su sa dozvolom, pretresli kuću, odnijeli sa sobom ono što su mislili da je “krivičnog” sadržaja. Kada su oni otišli, supruga je zovnula jednu našu prijateljicu Francuskinju udata za Talijana, gospođu Elizabeth Pignatelli, da dođe kod nje, tj. kod moje supruge da joj ima nešto vrlo važno saopćiti. Došli su odmah svih petero, dvije curice, sin, otac Antoine i Elizabeth. Tada im je supruga Annie rekla šta se je dogodilo i zamolila ih da uzmu sve kutije, pakete pune stvari i sve zadrže kod njih dok ova “Bura i Olija” ne prođe.
20. Ja sam bio u zatvoru nepun mjesec dana, jer su me vlasti pustili na 250 tisuća dollara jamčevine = “Bail-out”, što znači da se mogu braniti sa slobode. Kada sam bio oslobođen, subota 14 svibnja 1982., poslije procedure i preko odvjetnika položene molbe, meni se je taj novac, jamčevina, povratio. Ali šta se nije povratilo je to da još i dan/danas, poslije skoro 36 godina, ima sumnjivih Toma koji vjeruju Beogradu a preko Beograda i Udbi a preko ove vjeruju i onim labavim Hrvatima koji još uvijek šire sumnju u dražvotvorne Hrvate, članove organizacije OTPOR, HNO.
21. Bez posla preko 18 mjeseci, našao sam jedan posao u državi Texas-u tako da sam se u lipnju 1983. preselio s obitelji u Texas, gdje se i sada nalazim, ali su sve moje stvari ostale kod tog prijatelja u San Franciscu. Sve moje brige su sada bile okrenute kako sačuvati obitelj, djecu odgojiti i dati im ono najosnovnije što im treba i za školu i za život. Nisam se ja mnogo brigao za te kutije pune knjiga, pisama, novina, članaka i raznog meni dragog materijala. Sve što me je sada zanimalo je dignuti obitelj na noge, a za sve ostalo doći će vrijeme. Ipak sam u kolovozu 1985. otišao u San Francisco i donio sve te još neotvorene kutije u Texas.
22. Hrvatska politička emigracija je bila u to doba toliko polarizirana da je to, gledano danas iz normanog ugla, bilo potpuno neshvaljivo. Kako sam ja bio predplatnik mnogih hrvtskih časopisa i novina preko kojih sam držao dnevni, mjesečni i stalni kontakt, saznao sam da je u New York-u održan neki simpozij ili sastanak Hrvatske Akademije Amerike na kojem je izabrana nova uprava. Neugodno sam se iznenadio kada sam vidio neka imena koja su surađivala sa ovdšnjima vlastima protiv nekih osuđenih i optuženih Hrvata koji su bili s menom na sudu u New York-u, Jozo Vrbić, a, opet neka druga koji su dali svoje potpise – njih na broju (50) – za demokratizaciju Jugoslavije, među kojima je bio jedan jako i vrlo dobro poznat Hrvat dr. Jere Jareb s kojim sam bio u pismenoj vezi. Nisam mu htio pisati, jer u tom slučaju bi imao dokaz šta sam mu pisao, pa kada dođe vrijeme bi sa mojim pismom mlatarao lijevo/desno, nego sam ga nazvao na telefon i rekao mu što sam imao reći, znajući da me neće snimati. Iznenadio sam se kada mi je u razgovoru rekao da je bio s drom. Peranićem koji mu je obećao svu koraspodenciju između njega i generala, ali da se to nalazi kod tebe, pa te molim da mi to odmah pošalješ.
23. Kako nisam htio mu ta pisma poslati, napisao sam pismo kumu Peraniću. On mi je odgovorio da je to istina i da mu što hitnije pošaljem sva pisma. Kum Peranić je znao, jer sam mu to prije dao do znanja, da je sve sačuvano i da se nalazi kod jednog mojeg prijatelja u San Franciscu. Ja sam sada kumu Peraniću rekao da su sve te stvari još uvijek u san Franciscu (što nije bila istina). Tako sam se ja branio. Kroz pisanje i prepucavanje jedan drugome kroz pisma, situacija se zategnula do te mjere da je on počeo sada direktno pisati, naravno na francuskome, mojoj suprugi Annie. Sada sam skopčao da je on ljut, a i ja sam skopčao da mi duguje 3 tisuće dollara. Moja supruga Annie sada njemu odgovara, naravno da sam to bio ja, da čim on nama pošalje bez kamota posuđeni novac već 9 godina (to je bilo 1978), da ćemo mi osobno otići u San Francisco po pisma i njemu ih poslati. Kum Peranić je nama poslao posuđeni novac, i tako se je ta stvar za obje strane zadovoljno završila.
24. Pošto sam ja poslovno bio vrlo zauzet i nisam imao dovoljno vremena za kopiranje, (imao sam veliki stroj IBM za kopiranje kojeg sam kupio za potrebe mojeg građevinskog poduzeća BOSNA CONSTRUCTION COMPANY INCORPORATED, tj. GRAĐEVINSKO DIONIČKO PODUZEĆE BOSNA) rekao sam suprugi Annie od šestero (6) djece da mi ona kopira sva ta pisma. Pošto ona nije znala hrvatski i pošto nije najiskusnija bila na kopiranju, pošto su je djeca tu i tamo za neke stvari zvala i pošto nekada nije bilo onog praška u stroju za kopiranje, i pošto su neka pisma bila slijepljena, jer su pisana na vrlo tankom papiru, što je bilo poznato kao “avionski papir”, kopije nekih pisama su bile kopije kopija i nisu bile najbolje, tako da su neka pisma koja je general Drinjanin pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću skoro nečitljiva i prikazana crnom podlogom. Osobno se zbog tog manjka svima ispričavam, ali, uza sve možemo se Bogu zahvaliti da sada imamo to što imamo. Nadati se je da će i druga pisma koje je general drugim Hrvatima pisao u svojoj drugoj i burnoj emigraciji jednog dana ugledati svijeto dana u obliku knjige: DRUGI DIO PISAMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Ovo sam sve našao potrebno javno reći da se i za ovaj detalj po prvi puta zna poslije preko tri (3) destljeća.
25. Nadam se da će se iz ovih 25 točaka šažetog svega napisanog shvatiti zašto neka pisma nisu i knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.