IZ OTPORAŠEVE TORBE
ZAŠTO JE MILAN BOBAN, GABRIĆA MORAO NAPUSTITI BOBANOVU DRAGU?
Moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Nepismeni su se rodili i nepismeni su umrli. Otac je umro 21 rujna 1981., a majka 2 listopada 1998. Moji roditelji su bili jako pobožni i Bogobojazni. Prirodno su bili jako pametni, osobito mater. Uvijek su nas savjetovali kako se ponašati treba pred drugima i u tuđoj kući. Uvijek su nam govorili kako starije čeljade uvijek ima prednost i kako mu moramo uvijek ustupiti mjesto.
Otac mi je bio jako strog. Poznato je da su osobe koje su po naravi stroge, da su jako osjećajne i nježne. Takav je bio moj otac, iako sam ga morao po vojnički slušati. Kada bi išli na njivu raditi, ako je bio dobre volje, išli bi usporedo i on bi meni uvijek pričao dogodovštine koje je čuo od svojih roditelja, susjeda, starijih osoba i sve bi te priče bile tako interesantne da ih se i dandans sjećam. Pričao mi je kako je bio ranjen na Romaniji 1942. (Kliknite na: Neću brte, kad sam moga do sada živit ko čovik, mogu i od sada). Neke priče su išle od uha do uha, iz koljena na koljeno i tako su stare da bi se mogla rekonstruirati povijest cijele Bobanove Drage. Jedna od tih priča je kako se je počeo saditi duhan u Bobanovoj Dragi početkom tisuću osamstotih godina, kako su Turci u ta vremena vladali kod nas, kako se je sve moralo Agama prijavljivati, kako se je harač kupio i silom morao davati Turcima, kako je Andrijica Šimić otišao u Hajduke, kako je bio od nekog Garca u Runovićima bio izdan 13 siječnja 1871., kako je pušten iz Koparskog zatvora 1901. godine, kako ga je naš djed Gabro Boban (Vuškin) odveo na konju u Runoviće 5 veljače 1905. godine i kako je tu umro i zakopan u istom groblju gdje je zakopan i izdajica Garac koji je upravo bio umro nedavno, i kako je po želji Andrijice Šimića zakopan iznad groba izdajica Garca, tako da su noge Andrijeice Šimića dodirivale vrh groba izdajece Garca, što je bio, kako se je pričalo, očiti znak da noge junaka Andrijice Šimića tabače glavu izdajice Garca.
Mogao bih ja nastaviti sa pričama koje sam čuo od pok. Ćaće Petra do ujutro. Ali ću za sada stati ovdje i izraziti moje žaljenje da mi je samo žao što nisam imao dovoljno vremena ostati sa Ćaćom Petrom duže od kojega bih čuo vrlo važne i za mene koristne priče. Otišao sam od kuće vrlo mlad, u petak 16 kolovoza 1957. u 2 sata ujutro, dok je Mater brala duhan u vrtlu, ja sam se pakovao, iz podruma uzeo pola kore slanine, iz naćava uzeo pomješano pola kukuruzova i pola pšeničena kruha, iz tavana gdje su otac i Mater spavali, a to je soba gdje naša sestra Jakica sada spava kada dođe u Bobanovu Dragu, 1500 dinara iz Ćaćina velikog novčenika kojeg je on još iz Belgije donio, kilo škije i noge pod opanke za Posušje, jer mi se je tu nalazila Radnička knjižica koju sam morao preuzeti.
Iz Posušja sam preko Širokog Brijega otišao za Mostar. Izvadio sam kartu za Sisak jer mi je tu bio brat Jerko. Putna karta me je koštala 1495 dinara. Ostalo mi je samo 5 dinara u džepu. Došao sam u Sarajevo i morao sam čekati do 10 sati uvečer za Sisak. Bio sam tu skoro cijeli dan. Nisam mogao staviti drveni Kovčeg/kofer, isti onaj kojeg je brat Jerko nosio u vojsku 1955. Garderoba je bila skuplja od 5 dinara. Ja sam se htio malo prošetati gradom ali mi je kofer smetao. Bio sam tu uz onaj trg gdje je bilo vode i ribe u vodi, neki piški. Pošto su mi noge bile uznojne, ja tu operem noge da mi nitko ništa nije rekao. Kada je to bilo tako, ja ostevim kofer tu. Poslije par sati lutanja gradom ja se vratim kod tog trga da preuzmem kofer. Neki policajac na mene istrese neke pogrde i psovke da ostevim kofer na miru. Kada sam mu rekao da je to moj kofer, tražio je od mene da dokažem. Pitao me je šta sve imam u koferu. Kada sam mu sve poimenice rekao, naredio mi je da otvorim kofer. Kada sam kofer otvorio i u njemu bile one stvari koje sam mu bio rekao, uvjerio se je da je to moj kofer, samo ga je zanimalo zašto sam ga tu ostavio. Kada sam mu rekao razlog, samo se je nasmijao i rekao da su to sve seljačke stvari, po onoj “druže snađi se”.
Tako sam ja golobradat zbog pritiska i terora jugoslavenskog režima morao napustiti moje drage roditelje, braću i sestre, selo i susjede, put pod noge i u nepoznato. Ostalo se sve zna kuda sam sve prolazio, šta sam sve radio i koliko sam radio i koliko sam pomagao onima koji su se borili za ponovnu Obnovu Hrvatske Države.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.