To je ono što presudno obilježava politički razvitak u Hrvatskoj tridesetih godina XX. stoljeća. Nažalost, ni ova knjiga ne će prosječno neupućenom čitatelju pomoći da razazna, zašto je sredinom tridesetih godina počelo narastati nezadovoljstvo Mačekovom politikom. Što je to što ustaštvo čini različitim od mačekovštine i zašto je uspostava Banovine Hrvatske dovela do konačne polarizacije u hrvatskome političkom pokretu i do snažnoga jačanja ustaškog pokreta?
Uspostavi Banovine i njezinim reperkusijama pisac posvećuje nezasluženo malo pozornosti. Nema u knjizi ni slova o tome, kako je podjela BiH utjecala na raspoloženje bosanskohercegovačkih muslimana (kako tada, tako i kasnije!), i koji su uzroci doveli do toga da jedan od prvaka JMO-a, a nakon Spahine smrti i predsjednik te stranke, Džaferbeg Kulenović, puno prije rata pristupi Ustaškom pokretu. Pored toga, obrada domovinske grane ustaškog pokreta zadržala se uglavnom na opisu zbivanja u Zagrebu, dok se osječka jezgra (M. Kovačić, Kamilo Krvarić i Hrvatski list) jedva spominje. O dosta snažnome ustaškom («frankovačkom») centru u Splitu (dr. Josip Berković, dr. Ivo Cuzzi i dr.) nema ni slova (osim spomena dr. Ede Bulata), iako se o tome ponešto pisalo čak i u objavljenoj literaturi, dok je obilno arhivsko gradivo ostalo neistraženo.
Također, malo je ili nimalo kazano o jednome od najvažnijih aspekata djelovanja ustaškog pokreta u domovini: jačanju njegova utjecaja u redovima katoličke inteligencije tijekom tridesetih godina. Naime, u prvom desetljeću jugoslavenske države, većina organiziranih katolika privržena je Hrvatskoj pučkoj stranci i jugoslavenskoj nacionalnoj misli (Z. Matijević). Tijekom tridesetih godina među njima dolazi do raslojavanja, pa se nemali dio priklanja ustaškome pokretu. (Primajući izaslanstvo Katoličke akcije, na čelu s msgr. P. Jesihom, u lipnju 1941., Pavelić je istaknuo veliku ulogu organiziranih katolika u uspostavi hrvatske države (HN, br. 130./III. od 24. lipnja 1941.) Ta tema u hrvatskoj historiografiji još uvijek predstavlja veliku nepoznanicu, a – ne računajući jugoslavenske komunističke pamflete – o njoj je dosad ozbiljnije pisao tek dr. Jure Krišto.
Na to raslojavanje u katoličkim redovima utjecali su dijelom nacionalni razlozi, a dijelom zaoštravanje ideoloških prijepora nakon Hitlerova dolaska na vlast i, osobito, nakon formiranja Pučke fronte i Španjolskoga građanskog rata. Upravo se katolički pisci i nakladnici organizirano suprotstavljaju komunističkoj ideologiji, nerijetko spočitavajući vodstvu Hrvatske seljačke stranke da u svojim redovima dopušta koketiranje s marksističkom ideologijom, ili čak potiče formuliranje specifične klasne «seljačke ideologije» (Herceg, Šarinić) s nizom nekršćanskih, pače i protukršćanskih elemenata. Ti ideološki prijepori, u kombinaciji s Mačekovim sporazumaštvom na nacionalnom planu, dovest će do priklanjanja većine nižega klera i brojnih katoličkih intelektualaca hrvatskim nacionalistima. Možda nema jasnijeg prikaza tadašnjih duhovnih previranja među organiziranim katolicima, od nekoliko fragmenata uspomena Ivana Oršanića, objavljenih pod naslovom «Neke uspomene iz mladosti» u časopisu Republika Hrvatska (br. 93 iz 1973.). Što se previranja unutar klera tiče, Krišto je izvrsno zapazio, da je niže svećenstvo brže i snažnije počelo simpatizirati s ustaškim pokretom od katoličke hijerarhije ponajprije radi toga, što je bilo u tješnjemu, svakodnevnom dodiru s pukom, te je bolje i jasnije osjetilo i prepoznalo njegove želje, potrebe i htijenja.
To je jedna od tema koja u Jarebovoj knjizi nije obrađena. Na sadašnjem stupnju spoznaja o tim previranjima dade se uočiti, da su istaknuti katolički intelektualci nakon uspostave NDH zauzeli brojna važna i utjecajna mjesta (osobito u kulturi i propagandi). No, neke razlike koje su između njih postojale u predratnome razdoblju, kao da se nastavljaju i u doba NDH, pa i nakon rata. S jedne strane postoji struja koja je stasala unutar orlovskog pokreta te se, pod utjecajem dr. Avelina Ćepulića, od sredine tridesetih godina više angažirala na političkome polju, djelujući oporbeno u odnosu na HSS i snažnije se priklanjajući nacionalnoj ideji. U tom krugu (u prvom redu kod Ćepulića, I. Oršanića, Dušana Žanka, Ante Oršanića, Vilka Riegera odnosno kod skupine intelektualaca oko Hrvatske smotre) puno prije rata naglašeno je snažna svijest, da se sloboda hrvatskog naroda može ostvariti samo u neovisnoj državi, pa oni postanak i opstanak Hrvatske ni u ratu ne vežu uz osovinske ratne napore. Neki naglašavaju važnost osobne slobode i prava na različitost u nacionalnoj državi (u tom su svjetlu više nego dragocjeni Kavranovi govori, koje bi valjalo skupiti i posebno objaviti). No, na drugoj strani postoji struja potekla iz klerikalnih, domagojskih («senioratskih») redova, koju snažnije određuje katoličko (u konkretnoj situaciji: antikomunističko), negoli hrvatsko obilježje. Oni su beskompromisniji protiv komunizma, nego protiv Jugoslavije. U skladu s tim oni su i nakon sloma pučkaške politike nastavili koketirati sa slovenskim klerikalcima, a time i s jugoslavenskom idejom. Zbog njihove snažne ideološke, antikomunističke obojenosti, iz tih je redova tijekom rata (napose nakon napada na SSSR) primjetna spremnost da se i na ideološkom planu iskazuju simpatije s tada prevladavajućim ideologijama. Tako, primjerice, članci Ive Bogdana ili Ive Lendića počesto prednjače u antijudaističkim ispadima i neukusno podilaze Italiji i Njemačkoj.
Zanimljivo je (i očito nije slučajno), da su upravo ti klerikalni domagojski krugovi nakon svibnja 1945. prvi okrenuli leđa onima kojima su do jučer pjevali hvalospjeve, pa se – recimo – spomenuti Bogdan u emigraciji, u Glasu sv. Antuna, upinjao dokazati da su poznate riječi nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom («Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu…») najobičnija – ustaška izmišljotina. Ustaše je tako – potpuno krivo – optužio onaj koji je godinama bio glavni propagandist i cenzor ustaškog režima…
Bilo bi šteta ovdje ne pripomenuti, da je takav «sektaški» i ultramontanski pristup karakterističan i za dio današnjih crkvenih ili Crkvi bliskih krugova, koji bi rado – bez obzira na činjenice – prešutjeli mnoge važne podatke iz crkvene i političke povijesti hrvatskog naroda u XX. stoljeću. U tim se krugovima i danas bježi od suočavanja s prilično dugim razdobljem prevage jugoslavenske misli u katoličkim redovima. Prešućuje se, da su se crkveni krugovi svojedobno oštro i nesmiljeno okapali sa Stjepanom Radićem, a onda je kasnije njegov kult vješto prigrljen. Nerado se govorio i o mnoštvu neslaganja s Mačekom i mačekovštinom, što nije zapreka da se osobito od 1990. naovamo u Glasu Koncila Mačeka, Krnjevića i družinu veliča (bez obzira na konc-logore, podjelu BiH, kršenje crkvenoga bračnog prava, zagovaranje «seljačke ideologije», poništenje izbora, komesarijat u Matici i dokidanje sveučilišne autonomije). Oči osobito bode uporno nastojanje, da se spoji nespojivo, tj. da se teza o potpori Crkve pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu spoji s negacijom konkretnog ostvarenja tog prava u doba Drugoga svjetskog rata. Drugim riječima, pokušava se pjevati pohvala tadašnjim biskupima na čelu sa Stepincem, te istodobno prešućivati njihova službena ocjena iz ožujka 1945., da je hrvatski narod i 1941. imao pravo na vlastitu državu, da ju je proglasio i branio, i da je ta država, uza sve njezine mane i nedostatke, imala i po ljudskim i po Božjim zakonima pravo na opstanak.
Dakle, i temu odnosa katoličkih intelektualaca, svećenika i laika, prema ustaškom pokretu, trebat će potanje obraditi, ma koliko ona strasti budila i opasnosti sa sobom nosila. Bez konačnog suočavanja s činjenicama iz prošlosti nema zdravog pogleda u budućnost. Ova je monografija mogla biti prigoda, da se i to bolno pitanje počne rješavati. No, unatoč ovdje izloženim opaskama, mora se zaključiti: knjiga dr. Marija Jareba do danas je najbolja i najzaokruženija rasprava o tom segmentu naše povijesti.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.