Zašto je Tuđman prihvatio veleizdajicu Budimira Lončara kojega oplakuje vladajuća kasta, piše Vjekoslav Krsnik

                                                                                    Vjekoslav Krsnik

   Neovisni politički savjetnik

I.B. Mažuranić 60/IV, 10000 ZAGREB, Croatia

Tel 385 1 560-2793, mob 098 910 0170,  E-mail: vjekoslav.krsnik2@inet.hr

14. rujna 2024.

Zašto je Tuđman prihvatio veleizdajicu Budimira Lončara kojega oplakuje vladajuća kasta

Smrt bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara bila je prilika na hrvatskoj političkoj sceni da se kristaliziraju neke upitne političke tendencije koju Republiku Hrvatsku prate od samog njezinog osnutka. Iako je po narodnosti Hrvat rođen u Preku na otoku Ugljanu, Budimir Lončar ostao je do kraja života tvrdokorni jugoslavenski komunist i dosljedan antihrvatski političar. 

Budimir Lončar kao posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odigrao je ključnu ulogu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda da se na početku Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku uvede embargu na uvoz oružja u Jugoslaviju. Time je praktički pomogao Slobodanu Milošviću da uz pomoć tzv. JNA koja je bila naoružana do zuba spriječi Hrvatskoj da se legalnom kupnjom oružja na međunarodnom tržištu naoruža u obrani svoje nezavisnosti, budući da je jedan drugi hrvatski izdajica čelnik Saveza komunista Hrvatske Ivica Račan prepustio oružje hrvatske teritorijalne obrane tzv. JNA.. 

Važno je utvrditi koji su bili motivi predsjednika Tuđmana da privuče sebi notornog Jugoslavena i hrvatskog izdajicu Budimira Lončara nakon što je on braneći Jugoslaviju odigrao ključnu ulogu u izglasavanju rezolucije u Vijeću sigurnosti o embargu na uvoz oružja. Kao jedini hrvatski novinar akreditiran u Ujedinjenim narodima bio sam zapanjen da se na jednom domjenku što ga je organizirao šef misije Republike Hrvatske pri UN-u Mario Nobilo čini mi se 1998. godine među uzvanicima u zgradi na East Riveru pojavio i notorni Budimir Lončar. Štoviše kasnije sam saznao da je predsjednik Tuđman dao Budimiru Lončaru diplomatsku putovnicu, a čak mu je nudio  da bude ministar vanjskih poslova (?!) što je ovaj odbio s obrazloženjem da “ne će s ustašama”.. To je samo jedna od kontroverznih odluka predsjednika Tuđmana još uvijek nerazjašnjenih u cjelokupnom djelovanju prvog hrvatskog predsjednika Republike Hrvatske. U takve spadaju naravno prije svega njegovi tajni susreti sa Slobodanom Miloševićem o kojemu kao agresoru na Hrvatsku nikad nije izrekao ni jednu lošu opasku, njegova zabrana osvajanja vojarni JNA, zbog koje je jedan Hrvat major JNA odležao šest mjeseci u zatvoru, njegova Mirovna inicijativa iz 1993. godine u kojoj je praktički predlagao obnovu Jugoslavije  i konačno, i ne najmanje važno, zašto nije proglasio ratno stanje jer je to bio međudržavni sukob kako je u povodu hrvatske tužbe za genocid ocijenio kasnije Međunarodni sud pravde. To su sve pitanja na koja političari i povjesničari još uvijek nisu dali konačne odgovore..

Takvom Budimiru Lončaru, koji nema nikakve zasluge za stvaranje Republike Hrvatske i štoviše kao posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odigrao je značajnu ulogu u sprečavanju da se Hrvatska suočena s velikosrpskog agresijom naoruža, odali su počast istaknuti predstavnici “duboke države”. Među njima su 

svakako dva bivša predsjednika Stipe Mesić i Ivo Josipović kojima je bio čak savjetnik za vrijeme njihova predsjedničkog mandata. Među viđenijim javnim osobama koje su bile međui 150 nazočnih njegovom pogrebu bio je i akademik i nekadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dr. Zvonko Kusić, te general Krešimir Kašpar bliski suradnik predsjednika Tuđmana. 

Predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković nije nazočio, ali je uputio izraze sućuti obitelji. pri čemu je praktički rehabilitirao Budimira Lončara kao jugoslavenskog diplomata. Andrej Plenković je istakao njegove zasluge za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe “na braniku antifašizma” opisujući ga kao “vještog diplomata” iako nikad nije bio u funkciji hrvatske diplomacije. Naravno, Andrej Plenković je prešutio Lončarteve zločine koji se pamte u njegovom rodnom mjestu Preku kao i njegovu ključnu ulogu prilikom izglasavanja spomenute rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a. Za razliku od Andreja Plenkovića predsjednik Republike Zoran Milanović jednostavno je ignorirao smrt posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. U svakom  slučaju njegova smrt i reakcije službene politike još jednom su ukazali da Hrvatskom vlada “duboka država” i da je Tuđmanova ideja o pomirbi ustaša i partizana u realizaciji bila potpuno promašena. (Ovdje iz povijesnih izvora želim ispraviti ovu izreku koja se neistinito pronosi i širi a to je da Franjo Tuđman i Bruno Bušić kojima se to prepisuje nisu pokretači PORUKA IZMERENJE USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA nego su pokretači dr. Miljenko Dabo Peranić i general HOS-a NDH Vjekoslav Maks Luburić. Ta poruka izmirenja je tiskana u ISTARSKOJ DRINI br. 3/4 1964., st 18-21. Prilažem poveznicu. Molim sve čitetelje da pomno pročitaju vjerodostojan izvorni sadržaj u ono vrijeme još uvijek živih svjedoka ovo poveznice i svima će biti jasno tko je začetnik ove poruke IZMIRENJA… i kada je ona pisana. Moja opaska Mile Boban, Otporaš.)   https://otporas.com/tko-je-pisao-poruka-izmirenja-ustasa-i-hrvatskih-partizana/

Od samog početka državnom politikom upravljali su isključivo partizani, a danas i njhovi potomci. To je simbolično u svojem posljednjem intervjuu pred smrt ukazao Šime Đodan izjavivši da su u ključnim godinama stvaranja Hrvatske odluke donosio, a HDZ ih samo potvrdio, svojevrsni “politbioro” u kojamu su uz predsjednika Franju Tuđmana i predsjednika SDP-a Ivice Račana bili još Dušan Bilandžić, Josip Boljkovac i Josip Manolić. Taj model vlada i danas  pa se ne treba čuditi što je jedan hrvatski izdajica ispraćen od vladajuće kaste s toliko nezasluženih pohvala..

Priložena slika je iz novine OBRANA br. 127-128 st. 3 a na strani 2 je početak noslova kojeg je Maks pisao u časopisu DRINA i u novini

OBRANA: “KLIN SE IZBIJA KLINOM, bila jew naša parola sa Janka Puste.

Bog! Mile boban.

Na sliki su Maks u sredini, gledajući s naše strane prvi sin lijevo Domagoj r. 1954.,

drugi sin gledajući s naše strane desno Vjekoslav junior Luburić r. 1957.,

s desna gledajući s naše strane Maksova prva kćer Drina r. 1956.,

gledajući s naše strane lijevo Maksova druga kćer Mirica ili Miroslava r. 1958.