ZAŠTO JE I RADI ČEGA OSNOVAN USTAŠKI POKRET 6.DIO, piše Zvonimir Došen, Kanada.

RADI ČEGA JE NASTAO USTAŠKI POKRET  6.DIO

1. prosinca  1918. kao “Dan ujedinjenja”: “U poviesti hrvatskog naroda zauzima taj datum mjesto među najcrnjim danima.  Toga je dana počinjen veliki zločin na hrvatskom narodu. Ne može stoga nijedan Hrvat osjećati na obljetnicu toga dana nikakova veselja, niti ga može slaviti. Taj dan mora ostati usječen u pameti svih hrvatskih pokoljenja, kao što upamtiše Grci dan, kada je Efialte u termopilskom klancu izdao Grčku. 

Kad Hrvatska bude slobodna, odredit će i odgovarajući način kako      

se na taj dan ima hrvatskoj djeci tumačiti tamne stranice hrvatske        

povijesti”    Dr. Ante Pavelić  – Putem hrvatskog državnog prava

1. siječnja 1929.  =  Dr. Ante Pavelić odlazi u emigraciju. Dr Jelić, dr Lorković, Gustav Perčec i drugi vodeći ljudi UHRO-a otišli su dva dana prije.
2. travnja 1929.  =  Predstavnici UHRO-a, dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec  odlaze u Bugarsku na sastanak s vođama organizacije makedonskih Bugara, VMRO gdje podpisuju “Sofijsku deklaraciju”  o koordinaciji zajedničke borbe za ljudska prava hrvatskog i makedonskog naroda i nezavisnost Hrvatske i Makedonije. 
3. srpnja 1929. =  U Beogradu Aleksandrov sud osuđuje na smrt ( in absentia ) dra Antu Pavelića, Gustava Perčeca i makedonskog vođu Ivana “Vanču” Mihailova.
4. travnja 1929. =  Đuro Đaković i Nikola Hećimović, poslije uhićenja  i mučenja u zatvoru,tobože radi komunizma,  odvedeni do  granice u Sloveniji i tamo strijeljani.
5. svibnja 1929.  =   Dr. Milovan Žanić ( pravnik i bivši zastupnik za Novu Gradišku ) osuđen na 6 mjeseci zatvora zato što je rekao da bi trebalo pitati kralja Aleksandra da pučanstvu povrati građanska prava.
6. lipnja 1929.  =  Vođa “Srba” u Hrvatskoj, Svetozar Pribićević, do nedavna desna ruka brogradskog režima, zatočen u jednom malom selu u Srbiji radi “kooperacije” s hrvatskim političkim vođama.
7. Srpnja 1929.  =  Dr Ante Pavelić i Gustav Perčec osuđeni na smrt ( u odsutnosti ), a sva njihova imovina zaplijenjena.
8. listopada 1929.  =  Aleksandar zabranjuje hrvatsku zastavu.
9. listopada 1929.  =  Uhićeni studenti Marko Hranilović i Matija Soldin koji su okrivljeni da su planirali atentat na Aleksandra. Na montiranom procesu 30 lipnja 1931. obojica su osuđeni na smrt vješanjem, pluz 20 godina zatvora. ( Ovakve absurdne, morbidne i nadasve bestijalne osude nisu mogli izmisliti ni najprimitivniji divljaci u povijesti čovječanstva. Slanje na robiju mrtvih osoba i  slanje  računa sinovima svojih žrtava  za naplatu puščanih naboja  koje su utrošili u ubojstvu njihovih nevinih otaca, jedinstvena je “odlika”  ovih balkanskih divljaka. op. a. ). Osuda nad Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom izvršena je 25. studenog 1931. Stipe Javor iz Brinja u Lici, trgovac voćem i povrćem u Zagrebu,osumnjičen da je član Ustaškog pokreta, osuđen na 20 godina robije. Kako bi ga prisilili da ‘govori’ i oda suradnike, uhićene su njegova supruga i dvije kćeri i strašno mučene. Podvrgnut je strašnim mučenjima u tamnici Sriemske Mitrovice. Nu Stipe je idalje šutio. Najzad su ga umorili glađu. Također, na temelju sumnje da su bili članovi Ustaškog pokreta, osuđeni su slijedeći: Novinar Antun Herceg na 20 godina robije, seljak Dragutin Križnjak 18. god., trgovački pomoćnik Stjepan Horvatek 15 god., pisar u bolnici Pavao Glad 15 god., kovač Milan Silađi 6 god., lugar Antun Vezmarović 5 god.,  majka i sestra Marka Hranilovića, poslije dugog zlostavljanja, svaka na 18 mjeseci. Osuđen je još velik broj drugih, čija imena iako postoje na spisku, radi manjka prostora ovdje nije moguće navesti.  Nadam se da će se i njihova imena objaviti nekom drugom zgodom. Neki su, kao dr Mladen Lorković, Mijo Babić i Zvonimir Pospišil prije uhićenja uspjeli pobjeći preko granice velikosrbskog pakla.

Vjerujem da je mnogima ime, i sudbina, dra Lorkovića poznata, pa ne mislim da je ovdje portebno o njemu dalje govoriti. Nema sumjne da su svi oni koji su ustali u borbu protiv srbofašističke tiranije bili čestiti Hrvati i hrabri revolucionari, ali Mijo Babić je bio više od toga. Bio je jedan od onih rijetkih ratnika koji je u bitci za svoje ideale uvijek bio spreman sve pa i svoj život staviti na kocku i s  izdajicom, slugom krvnika svoga naroda, obračunati onako kako je zaslužio. Bio je ono što današnja Hrvatska, nažalost, još nema.

U to vrieme za glavnog šefa “Jugoštampe d. d.” i urednika  “Novosti” u Zagrebu Aleksandar je postavio svoga obožavatelja, otrovnog srbo-monarhistu židova Tonija Schlegla, izdajnika i smrada  koji je, poput današnjih Lovrićki, Butkovića, Dežulovića, Jergovića i ostalog smeća, sijao mržnju i klevete na sve što je bilo hrvatsko. Mizernog čankoliza koji sva svoja pisma svome kralju , nasljedniku dinastije zasnovane na “plemenitosti” jednog Karavlaha, mešetara svinjama i ubojice iz busije, završava sa:  “Vašem Veličanstvu najvjerniji i najodaniji, Toni Schlegel”. 

Iako je nekoliko puta opomenut da prestane sa svojim izdajničkim klevetama, Schlegel je, računajući da mu dok je pod zaštitom “voljenoga kralja”  nitko ništa ne može, nastavio s još žešćim klevetama i uvredama koje se više nisu mogle trpiti. Jednog “lepog” dana Mijo je došao u ured i zatražio prijem kod “gospona šefa” kako bi mu dao neke važne informacije o ustaškim ćelijama u Zagrebu . Kad je njegova tajnica stupila u njegov ured i preniela mu što joj je Mijo rekao, Schlegel se polakomio, jer će ga kad mu pomogne  uništiti “ustaške teroriste” njegov kralj sigurno odlikovati “Karađorđevom zvezdom”, pa je naredio da Miju odmah pusti u nutra.

Dočeko je Miju s velikim osmijehom, ponudio mu da sjedne pred njegov stol i upitao ga hoće li možda kavu ili  dobru rakiju. Mijo se na to malo nasmješio, iz đžepa izvukao pištolj i rekao : “ Kučkin sine, ja sam tebi donio bolju rakiju”  i  usmrtio ga s 4 hitca u prsa i glavu. S uperenim pištoljem u skamenjene službenike Mijo je napustio zgradu i uskoro se uputio prema granici kod Sušaka. U Italiji se pridružuje ustašama koji su već bili tamo. 

U travnju 1941. vraća se u Domovinu i odmah stupa u borbu protiv četnika u Hercegovini gdje je ubrzo poginuo u jednom jurišu.

Svibanj 1930.  =  100 Hrvata uhićeno i zatvoreno jer su, navodno, planirali postaviti eksploziv pod vlak kojim će putovati delegacija u posjetu “kralju” u Beogradu.

Bez prestanka nastavljaju se uhićenja, zatvaranja, batinanja i pljačke.

tijekom 1931. i 1932.  uhićene i mučene tisuće Hrvata. 

U veljači 1931. = Žandari i četnici ubijaju 14 Hrvata.  Pod mučenjima umiru:  u Livnu Zvonimir Toplinik, u Virovitici IvanJedlička. Na trećem katu žandarske postaje u Zagrebu, žandari ubijaju dječaka Josipa Poropata i njegovo mrtvo tijelo kroz prozor izbacuju na dvorište, a  Đuka Ilijanić umire pod mučenjem.

1. veljače 1931. =  Umoren vodeći hrvatski intelektualac dr Milan Šufflaj. 

Travanj 1931  =  U Bosanskom brodu, radi imena i prezimena,  žandari odvode sljaka Antu Pavelića i premlaćuju ga na mrtvo ime. Poslije pustanja uspjeva pobjeći u Austriju gdje uskoro umire od zadobivenih ozlijeda. Teror se nastavlja nesmanjenim tempom. Tisuće Hrvata su zatvorene, na divljački način mučeni i osuđene na drakonske kazne. Ali ni ustaše ne miruju, nego se pripremaju za obračun .

U rujnu 1932. organiziran je Velebitski ustanak poslije kojega su se progoni zatvaranja i umorstva znatno povećala. O tom ustanku smo nedavno detaljnije govorili, pa ovdje nije potrebno o njemu navoditi pojedine detalje. Glavni ustaški stan je zaključio da je došlo vriem  e da se poduzmu sve mjere za skidanje glave velikosrbske aždaje. Donesena je odluka da se “kralja” Acu prvom zgodom pošalje u goste svetitelju Savi.   Kao i uvijek, i tada je bilo špijunaže pa je za taj plan i Aco ubrzo saznao, nu sudeći po onome što je poslije toga činio on je tu opasnost shvatio posve ozbiljno i počeo pustati u svoje “čakšire”.  Počeo je govoriti kako predosjeća da će biti ubijen, pa će nekoliko mjeseci prije nego će na poziv svojih mentora Francuza  poći njima u toliko razvikanu i već unaprijed slavljenu posjetu, u svojoj vili na Bledu u Sloveniji, 5. siječnja 1934., napisati  svoj  “Last Will and Testament” u kojem doslovno ( bez izpravaka ) stoji:

     “Rađeno 5 Januara 1934 Na Bledu. Po slobodnoj volji i svome najboljem uverenju da ovim služim najbolje interesima moje mile Otadžbine, Kraljevine Jugoslavije, moga dragog naroda kao i moga Kraljevskog doma. Ja, na osnovu člana 42 Ustava Kraljevine Jugoslavije određujem da za slučaj da Naslednik Prestola iz uzroka nabrojeni u čl. 41 Ustava nemože da vrši Kraljevsku vlast – Namesnisničku vlast vrše                                                    

1. Nj. K. V. Knez Pavle Karađorđević, 
2. Dr Radenko Stanković, senator i Min. prosvete,
3. Dr Ivo Perović, ban Savske banovine.   (Nadopuna:    
   

   

   U međuratnoj Jugoslaviji, kao jedna od bezbroj bizantijskih smicalica, osnovano je godine 1929. devet banovina.

   Gore priloženi hrvatski grb je grb Mačekove banovine gdje se on vidi vrlo nasmijan u društvu svojih suboraca protiv pravog hrvatskog grba i prva hrvatske Države, mo. Mijo.)                                        

Kao zamenjenika za Kneza Pavla određujem : Arm. Đenerala Vojislava Tomića, komandanta Beograda.

Kao zamenjenika za Dr Radenka Stankovića određujem: Jovu Banjanina, Senatora.  Kao zamenjenika za Dra Perovića određujem:   Dr Zeca, Senatora. Ovaj akt napisao sam i potpisao svojeručno u dva orginalna  primerka od kojih će jedan čuvati NJ. V. Kraljica, a drugi Predsednik min. Saveta. Sva dva primerka ovoga akta kovertovana su i zapečaćena mojim pečatom.                                                                                                            Aleksandar Karađorđević Kralj Jugoslavije”.

To je bila njegova “politička” oporuka.  Istoga dana napisao je i osobnu oporuku, u kojoj stoji: 

“Za privatno imanje maloletne moje dece određujem za staratelja Nj. K. V. Kneza Pavla. Namesnicima ( svima ) odrediti po 50.000 din mesečno – iz civiliste. Knez Pavle pored toga, i ostali članovi Kraljevskog doma primiće  doživotno apanaže koje su dosada primali – iz civiliste. Odrediti Zečeviću  ( “Zeka”, njegov osobni sluga op. a. ) pristojnu penziju. Moj sprovod da bude skroman – čisto vojnički  –  bez stranaca.                                                                                           Aleksandar.”

Kako i pristoji opančaru koji je, kako kažu njegovi vjerni subjekti, mrzio francuska jela koje mu je pripremao kuhar poslan iz Francuske, a “mnogo voleo vojnički pasulj”.

U idućoj emisiji – Priprema i izvršenje  atentata u Marseilles-u.

Za Dom Spremni !  Zvonimir Došen    

Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, 29. srpnja 2012.