“ZAŠTO JE ANDRIJA HEBRANG SMETAO TITU”? PISMO EDVARDA KARDELJA TITU 30.9.1944

                         Izvor: Nova Hrvatska br. 7 1980., st, 11, 12

Prepisujem doslovno i u cijelosti iz NH pismo Edvarda Kardelja Titu 30 rujna 1944. kao jedan povijesni dokument. Prepisujem također i riječ uredništva NH da se i danas, poslije 41 godinu zna kako je hrvatska politička emigracija tada mislila. Mile Boban, Otporaš na DUŠNI DAN I SVIH SVETIH 1. studenoga 2021.

     U jednom emigrantskom listu, i to u sporednoj rubrici, nedavno je objavljen tajni komunistički dokument od prvorazredne važnosti. Srpski mjesečnik, “Naša Reč”, koja izlazi u Londonu, objavio je u broju za ožujak kardeljevo pismo-izvještaj Titu iz 1944., koje se strogo čuvalo u beogradskom partijskom arhivu. Nijedna od tolikih jugoslavenskih službenih knjiga o partizanskom ratu i povijesti jugo-partije nije do sada objavila čak ni dijelove ovog pisma, pa sigurno nije slučajno da ovako važan dokument dolazu u javnost, posrednim putem, upravo u času kada se toliko govori o promjenama u Jugoslaviji.

Prilažem DVD sa pogreba Edvardu Kardelju 13 veljače 1979. gdje se vidi i Tito kako polaže vijenac itd. https://youtu.be/gspXyShVXA0  Mile Boban, Otporaš.

                                        30.sept.1944.

Dragi Tito,

    Povratio sam se natrag iz Slovenije na osnovi Tvog prvog telegrama, u kome si tražio da dodjem direktno ovamo. Tvog drugog telegrama, u kome si tražio da idem u Hrvatsku u vezi sa greškama, koje su tamo učinjene, nijesam primio. Depeša je bila poslata novom šifrom, koju tamo nisu mogli dešifrirati, i tako sam se ja držao tvoje prve depeše. Medjutim, bilo bi ustvari i pomalo izlišno da sam da sam išao tamo prije nego što se dogovorimo sa Tobom i ostalim drugovima po nekim osnovnim pitanjima u veza sa CK KPH. Kako znaš, ja sam otišao u Hrvatsku prije nego što sam išao u Sloveniju, i bio sam tamo nekoliko dana. Bio sam u CK, u GŠ, u ZAVNOH-u održao sam jedno savetovanje sa komunistima-privrednicima u aparatu ZAVNOH-a i bio na jednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a. Svi ti razgovori su mi dali dovoljno jednu sliku o položaju u Hrvatskoj, pa zbog toga držim da bi valjalo ići u Hrvatsku tek poslije toga, ako bi prije toga donijeli neka osnovna rešenja. Podrobnije ću Ti usmeno saopštiti o stanju u Hrvatskoj, i u Sloveniji, a tek posle Tvog odgovora na te predloge vratio bih se u Hrvatsku da uredimo stvari.

    O tim predlozima razgovarali smo podrobno sa Markom, Djidom, Milutinom.1 (NH donosi po brojevima objašnjenja tko je tko, što ću ja ovdje prepisati, mo. Otporaš.) – (1) Marko – Marko Belinić; Djido – Milovan Djilas; Milutin – Milutin Baltić. Oni se slažu sa njima, tako da ću ja u pismu formulisati naše zajedničko mišljenje.

    Radi se u prvom redu o tome da u Hrvatskoj stvari neće dobro ići dok god će Andrija biti sekretar CK KPH, odnosno dok god će se on uopšte tamo nalaziti. Čitav njegov mentalitet i njegov karakter je takav da predstavlja jednu stalnu tendenciju ka slabljenju povezivanja Hrvatske sa Jugoslavijom. I u tom pogledu i konkretnim momentima, koji to dokazuju, a još više to dokazuju činjenice, da imamo besprekidno u Hrvatskoj posla sa tim negativnim tendencijama. Ja bih te razloge sveo uglavnom na sledeće:

    1. Kod Andrije izbija, na svakom koraku na dan, neki nacionalistički uklon. Tačno je, u svojim novinama i propagandi oni mnogo govore o Jugoslaviji. Ustvari to pokriva jednu stvarnu tendenciju neraspoloženja prema Jugoslaviji. Ja ne kažem da je ta tendencija kod Andrije svjesna, no praktički se pokazuje u čitavom nizu svakodnevnih sitnica. Sumnjam da bih preterao ako kažem da Andrija ne voli Srbe i Slovence, i da smatra Jugoslaviju više manje kao “nužno zlo”.

    Pri tome je karakteristično da pokazuje istu vanrednu osetljivost za hrvatska nacionalna prava prema zajedničkoj Jugoslaviji, kao naprimer prema izvesnim lokalnim tendencijama, kakve se donekle pokazuju u Dalmaciji. kako god se stalno boji da ne bi neki jugoslavenski centralizam okrnjio Hrvatskoj neka njena nacionalna prava, tako sa druge strane ima upravo paničan strah pred, kako on kaže, “separatističkim” tendencijama Dalmacije, iako po mom mišljenju ozbiljnih takvih tendencija u Dalmaciji nema. Andrija i čitav CK KPH oborili su se ustvari na Dalmaciju u prvom redu zbog toga, jer Dalmacija pokazuje mnogo veću povezanost sa Jugoslavijom, nego što je pokazuje ostala Hrvatska. Jasno je da svi ti momenti ukazuju stvarno na nacionalističko zastranjivanje kod Andrije i pod njegovim uticajem i kod nekih drugih drugova, naročito kod Steve itd.2 – (2) Stevo – konspirativno ime Ivana Krajičića. Za vrijeme rata organizacioni sekretar CK KPH pod Andrijom Hebrangom. Od 1946-1953. bio ministar unutrašnjih poslova uže Hrvatske.

    2.  Najkarakterističnije u tom pogledu je odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Oni o Srbima mnogo govore, no nikakvih konkretnih mera nisu poduzeli da bi Srbi u Hrvatskoj osećali da imaju neke garancije za budućnost. Karakteristički da su oni zabranili štampanje po novinama pozdrave, koje srpske mase šalju preko Srpskog kluba u ZAVNOH-u. Uopšte su ostali na stanovištu – kako mi je pričao Rade Pribičević – da Srpski klub ne treba popularnosti, jer se tim ruši jedinstvo ZAVNOH-a. To može donekle biti i tačno. No, oni nisu ništa preduaeli da bi našli neku drugu formu političkog života Srba u Hrvatskoj. Moramo imati na umu da su Srbi u Hrvatskoj u historiji uvek imali svoje nacionalne političke organizacije, partije, da i danas teže zatim da bi dobili jedno jedinstveno nacionalno političko rukovodstvo. Baš iz tih razloga pojavljuje se kod izvesnih  ljudi tendencija ponavljanja SDS3 – (3) Samostalna Demokratska Stranka koju su predvodili Wilder i Adam Pribičević. – ili neke druge srpske političke partije. Medjutim, baš u takvoj situaciji imali bi komunisti najviše mogućnosti da se postave na čelo srpskih narodnih masa u Hrvatskoj i da za uvek spreče tendencije po nekim posebnim srpskim strankama. Po našem mišljenju, trebalo bi stvoriti u Hrvatskoj “Narodno-oslobodilački front Srba u hrvatskoj”. Taj bi front bio sastavni deo Narodno-oslobodilačkog fronta hrvatske, ali bi zadovoljio težnje srpskog stanovništva, koje hoće imati izvesne garancije da će u budućoj Hrvatskoj biti neko koji će specijalno voditi brigu o njegovim nacionalnim pravima. CK KPH se u stvari drži negativno prema svakim takvim tendencijama. Srbi, kao što su na primer Čanica Opačić i Rade Pribičević, mišljenja su da su srpski procesi na oslobodjenom teritoriju Hrvatske u mnogo čemu rezultat politike prema Srbima. Jer – tako oni kažu – medju osudjenima su ljudi koji su prije bezuslovno bili odani narodno-oslobodilačkom pokretu. Rade Pribičević mi je rekao ovih dana da su tek sada uveli u škole na oslobodjenoj teritoriji Hrvatske, gdje žive Srbi – ćirilicu. Prije toga i po srpskim školama počeli da uče decu latinici. Jasna stvar, takve sitnice narod stalno uzbudjuju i ulivaju mu nepoverenje prema sutrašnjici.

3.  napominjem, da sličan odnos (postoji) i prema Slovencima; sećaš se sporova izmedju Hrvata i Slovenaca po pitanju slanja pomoći gladnima u Gorskom Kotaru. Ja sam razgovarao sa privrednicima u Hrvatskoj i rekli su mi da je bila pomoć vrlo velika. Stvorili su i komisiju koja je raščišćavala odnose izmedju Slovenaca i Hrvata. Ta komisija je priznala da su Slovenci u pravu po osnovnim pitanjima. Ja sam u SNOS-u dobio spisak o količinama hrana koja je iz Slovenije bila poslata u Hrvatsku. Taj spisak sam poslao i ovamo i iz njega se vidi da je ta količina za pasivnu Belu Krajinu i Notranjsku velika. Medjutim, Andrija i Stevo su i dalje ostali na svome, te se odnose prema tim pitanjima na takav način da mora to izazvati medjusobne nesporazume i sporove. Ja sam o tome napisao opširan izveštaj pa se neću dalje upuštati u podrobnosti.

    4.  U odnosu prema CK KPJ je CK KPH vanredno labavo. Oni ispunjavaju samo one upute, koji im se svidjaju ili koje ispune pod našim neposrednim pritiskom. Inače slabo vode računa o CK KPJ. Nevešću samo tri primera, koji se doduše tiču mene samoga, ali i ja sam išao tamo kao član Centralnog  komiteta KPJ. Par dana prije sednice Predsjedništva ZAVNOH-a, na kojoj su primili odluku o obveznoj veronauci u školi, mene je Andrija pitao kako smo mi to pitanje veronauke rešili u Sloveniji. On mi nije rekao da imaju to pitanje na dnevnom redu Predsjedništva i da imaju u pripremi nekakve odluke o tome. No, ja sam rekao da u Sloveniji nismo donosili zvanične odluke o tome, da smo medjutim dali samo upute po školama, da se veronauka ne smije  u školi dopustiti  kao obavezan predmet, ali da smeju roditelji, koji hoće veronauku za djecu, poslati djecu u naročito odredjeno vreme na čas veronauke. Sećam se osim toga potpuno jasno, da smo Ti, ja i Stevo poslednji put, kad je on bio kod nas na Visu, takodjer razgovarali o tome i da si Ti njemu rekao približno isto. Usprkos tome oni su doneli svoju odluku o obaveznoj veronauci u školi.

    Medjutim, to nije najgore. Na prvoj sjednici tog Predsjedništva, koje je na svojoj drugoj sjednici – kada sam ja već otišao – donelo tu odluku o obaveznoj veronauci, postavili su na dnevni red projekat odluka o brakorazvodnim stvarima. Projekat je bio očajan i ja sam se suprostavio tome, u čemu su me svi pomagali. No, protiv toga projekta Andrija, sekretar CK KPH, predložio je da se ne priznaju nikakvi civilni brakovi i da se svi moraju ponovno ženiti crkveno, jer se u Hrvatskoj može priznati samo crkveni brak. (Ja pomastio u crno ovu vrlo značajnu i povijesnu izreku Hrvatskog Velikana Andrije Hebranga starijeg, Mile Boban, Otporaš.) Ritnik4 – 4) Krivo ime za mons. Svetozara Rittiga (1873-1961) Bivši župnike crkve sv. Marka u Zagrebu, poznat po jugoslavenskoj orijentaciji. Za vrijeme NDH suradjivao s partizanima, pri kraju rata pobjegao u šumu. Od 1946. zastupnik u beogradskoj Skupštini. Jedan od osnivača režimskog Svećeničkog udruženja u Hrvatskoj. – je Andrijin predlog prihvatio sa oduševljenjem, tako da sam se ja našao u vrlo neugodnoj situaciji. Medjutim ipak sam postupio protiv Andrijinog predloga. Diskusija je trajala oko pola sata, pri čemu su me podupirali svi HSS-ovci i liberali, samo je Andrija pola sata branio to stanovište i tek na kraju primio moj predlog da se ni o braku ni o brakorazvodnim stvarima ne donosi nikakva odluka, a da eventualno hitne sporove privremeno rešavaju NO Odbori. Možeš sebi predstaviti kako bi izgledali pred čitavim svetom, ako bi donosili zakon o obaveznom crkvenom braku, a primili bi ga sigurno da nisam ja sasvim slučajno došao na tu sjednicu.

    Treći je primjer Dalmacije. Kad je Stevo bio ovdje na Visu, ja sam sa njim bio dva dana na sjednici Plenuma Oblasnog komiteta za Dalmaciju. U vezi sa izveštajem na toj sjednici ja i Stevo smo došli do zaključka da je Duškov5 – 5 Konspirativno ime za Dušana Brkića, Srbina iz Hrvatske. Poslije rata potpredsjednik vlade u Hrvatskoj. Informbirovac. 1976. osudjen na 8 godina zatvora; pomilovan 1979. – izveštaj o Dalmaciji preterano negativan i konstatovali smo da je Oblasni komitet Dalmacije napravio znatne korake napred. Kad sam medjutim sada došao u Hrvatsku, Andrija i ostali postavili su pitanje da bi ustvari trebalo skinuti Vicka6  – 6 Vicko          Krstulović. Za vrijeme rata sekretar Oblasnog komiteta KPH u Dalmaciji. Prvi ministar unutrašnjih poslova u prvoj poslijeratnoj vladi u Hrvatskoj (1945.) Od 1956.1951. ministar rada i pomorstva savezne vlade. Član savjeta federacije do kraja 1971. kada je zbog naklonosti prema Hrvatskom proljeću izgubio sve položaje i povukao se u mirovinu. – (Usput treba spomenuti i podsjetiti današnje Hrvatice i Hrvate da je taj isti Vicko Krstulović naredio da se sva groblja gdje su bili pokopani hrvatski vojnici koji su branili prvu hrvatsku državu u dvadesetom stoljeću sa tri inicijala NDH i poginuli za istu da se preoru i da se ne zna tko je tu zakopan. Mo. Mile Boban, Otporaš.) – i promeniti Oblasni komitet. Tvrdili su da je Dalmacija najgora pokrajina, itd. Ja sam, razume se, složio se po pitanju mnogih slabosti i nedostataka dalmatinskog Oblasnog komiteta, ali sam ponovno naglasio da je njihov stav prema Dalmaciji nepravičan i da je Dalmacija odigrala ulogu avangarde u Hrvatskoj: pri tome sam se pozvao  i na Stevino mišljenje kad je bio na Visu. Medjutim, Andrija je tako skuvao Stevu da mi je Stevo govorio sasvim suprotne stvari nego onda na Visu. Znajući za takvo moje mišljenje o Dalmaciji, oni su ipak poslali vama optužbu protiv Oblasnog komiteta. Ja moram to iskreno reći, iako nemam za to nikakvih dokaza i argumenata, da je moj utisak taj, da se Andrijina paljba protiv dalmacije, odnosno dalmatinskog Oblasnog komiteta, vrši zbog toga, jer ima Dalmacija pravilniji odnos prema Jugoslaviji, da dalmatinski Oblasni komitete ima pravilniji odnos prema CK KPJ, nego što ga ima on. Andrija je i meni u razgovoru ljutito viknuo: “Ili uzmite vi Dalmaciju (mislio na CK KPJ) ili je dajte nama. Tako dalje više ne može ići”. Njegov odnos prema dalmatinskon Oblasnom komitetu je tako zagrižen da nije hteo primiti Vicka kad je ovih dana bio u Hrvatskoj, niti je došao na sjednicu CK, na kojoj je Vicko davao izveštaj. Vicko se tako uopšte sa Andrijom nije video. kad je došao natrag, Vicko je u razgovoru sa Markom plakao.

    5.  U samom CK KPH Andrijina je uloga štetna za razvitak kadrova. Andrija ustvari nije

    (Ispod slike piše: Hebrang u partizanskom štabu – mo. Otporaš.)

rukovodilac, kakvog mi trebali imati. On je autokrat, koga se kadrovi mnogo više boje nego što ga vole. On svoje mišljenje potpuno prenosi na druge. Potpuno je, na primer, povukao Stevu, koji deli sa Andrijom sve njegove poglede i sve njegove tendencije. Sa druge strane, potpuno pogrešno postupa prema nekim drugovima. Tako, na primer, upravo mrzi Bakarića i Vicka Krstulovića. Bakarića na primer uopšte nisu više izabrali, po Andrijinoj inicijativi, a u Predsjedništvo ZAVNOH-a i njegove izjave prema Bakariću su potpuno nedrugarske. Ne mogu se otarasiti utiska da on prosto razbija one kadrove koji se potpuno neće podvrgnuti njegovim pogledima i njegovoj “vladi”. Mi nikada u CH KPH nećemo dobiti dobrog rukovodstva, dok će u njemu biti Andrija sekretar.

    6.  Sličan je i odnos Partije prema masam u Hrvatskoj. Usprkos stalnoj našoj kritici i upozorenju, KPH je još uvek snaga koja komanduje i koje se boje, nego rukovodeća snaga koju mase vole. Istina je, da mi imamo danas ogromnu većinu hrvatskog naroda u narodno-oslobodilačkom frontu, no čini mi se, da jedan velik dio tih masa više ide za HSS-om u NOF, (narodnu oslobodilačku frontu, mo. Otporaš.) nego za Komunističkom partijom. Nigde u Jugoslaviji ne strči Partija tako iz narodnooslobodilačkog pokreta, nego u Hrvatskoj. Takva je politika živa slika činjenica da se CK odvojio od glavnih zadataka, koji danas stoje pred nama, da je nekako prepustio ZAVNOH Paji Gregoriću, a vojsku Radi Žigiću, a sam predstavlja nekakvu vlast u Hrvatskoj.

    7.  Konačno još treba da ukažem na Andrijin privatni život. On se odvojio od svega ostaloga sa svojom porodicom, sa svojom ženom, o kojoj govori da ima svaki dan drugo odijelo, o kojoj pričaju da je u prošlosti živela sa nekim ustaškim logornikom, itd., itd. Ja ne mogu ni u jednoj od tih stvari reći ništa konkretno, znam samo da je ona jedan potpuno tudj elemenat i da se svi tuže na nju.7 – 7 Kardelj ovdje govori o Olgi Hebrang, Hrvatici židovskog podrijetla, koja je još poslije smrti muža izdržavala dugogodišnju robiju, a danas povučeno živi u Zagrebu. (Prepisujući sadržaj Kardeljova pisma Titu došao sam do zaključka da ovaj notorni Jugoslaven i komunista iz mržnje prema Andriji Hebrangu prenosi svoju mržnju i na Hebrangovu obitelj, na Hrvate i Hrvatsku u smislu samostalne Hrvatske Države. Lukavo i vješto se izvlači i zaštićuje od namjernih laži svojom krilaticom:…da nema konkretnih dokaza itd. Ovo pismo bi svakako trebalo proslijediti junioru dru. Andriji Hebrang. Ja nemam njegovu e-mail adresu, pa neka ovo proslijede oni koji imaju njegovu e-mail adresu, mo. Otporaš,)

    Iz svih tih razloga mi smatramo za neophodno da se Andrija skine sa položaja sekretara CK KPH i da se na mesto njega pošalje tamo Bakarić. pored toga bi se moglo kooptirati u Biro Vicka Krstulovića i sastaviti sekretarijat od Bakarića, Vicka, Steve (Krajačića), koji bi se u takvom društvu mnogo bolje razvijao, Marka Belinića i Duška (Brkića), koji bi bio najbolji organizacioni sekretar, Andrija bi trebao dođi po našem mišljenju k nama i mogao bi raditi bilo u Nacionalnom komitetu bilo na kome drugom centralnom poslu. Ako bi se Ti time složio, onda bismo ja i Djido otišli u Hrvatsku, da sprovedemo tu stvar. Odmah bismo poveli sobom Bakarića i Vicka. ja mislim da bi stvari u Hrvatskoj kod takve promene išli mnogo bolje, ne samo u pogledu odnosa prema Jugoslaviji, nego i svim ostalim. Molim te da odmah radiogramom odgovoriš na ovo pismo, kako bismo mi mogli stvari što pre da uredimo.8 . – 8) Ovo “što pre” bilo je već 20.X.44. kada su Kardelj i Djilas, na putu iz Barija, stigli u Glinu te smijenili Hebranga s položaja sekretara partije u Hrvatskoj, a na njegovo mjesto postavili Bakarića, kako to Djilas vjerno opisuje u svojoj knjizi “Ratno doba”.