ZAPISNIK SA SUDA U NEW YORKU, piše Drago Sudar (3) dio

    Petnaestog travnja bio je cijeli dan ispitivan prvo-optuženi Ante Ljubas. Kao svjedoke, u Americi isto tako ispituju optužene državni tužitelji i svjedoci obrane. U svojim izjavama Ante Ljubas je tvrdio da nikada nije govorio o uporabi nasilja nego da je svagdje propovjedao mir, kako ga to uči katolička vjera. U Kanadu je išao 1977., ali nije ništa znao o tome da su Ante Ćaran i Milutin Jakšić išli po eksploziv kojeg su – prem njihovim izjavama – dovozili u Elliot Lake u Burlington kod Hamiltona i u garaži nekog Ćaranova prijatelja Rukavine sakrili u vrata u automobilu i kasnije odvezli preko granice u USA. Ante Ljubas se s njima nije ni vozio natrag, nego je otišao u Montreal posjetiti jednog Hrvata u zatvoru, a onda je iz Kanade otputovao u Europu.

    Isto tako je Ante Ljubas izjavio da je Frank Korenić (Frank Korenić je suprug ili je bio suprug Marice Lević Korenić koja je živjela u Los Angelesu ili San Pedro pokraj Los Angelesa. Poznavao sam Maricu Lević koja nije bila simpatizer organizacije OTPOR i koja zbog OTPORA nije voljela Ranka Primorca, mo. Mile Boban.) govorio neistinu kad ga je pokušao na sudu “povezati” s kupovinom nekakvih “eksploziva” i “oružja” 1975. godine u Chicagu. Prema Ljubasovom izlaganju, Korenić je putovao u Jugoslaviju, pa je zbog toga odlazio na jugoslavenski konzulat, a kako se za usluge moraju praviti protuusluge, Koraniću se sada pružila prigodna prilika za to.

    Kako je prilikom poznatih demonstracija i štrajkova glađu protiv izručenja Stipe Bilandžića, Nikole Miličevića i drugih Hrvata u komunističku Jugoslaviju, netko je bio stavio bombu pred zgradom Ujedinjenih nacija u Grand Central Station i onda javio da su te bombe tamo i u njima “upozorenje HOS-a”, to se je htjelo povezati sa skupinom H.N. Otpora u Sjedinjenim Državama, ali je Ante Ljubas kako su mu te iste godine rekli Stipe Bilandžić i Bilandžićev odvjetnik Helmut Rosenbrock, kad su došli u Sjedinje Države, da je to bilo protiv interesa uhićenih Hrvata u Njemačkoj i protin hrvatskih interesa uopće, te da je njihovo mišljenje da su to učinili hrvatski narodni neprijatelji.

    Prilikom poznatih progona hrvatskih rodoljuba u domovini poslije Karađorđeva, poslali su Hrvati iz Chicaga novčanu pomoć u humanitarne svrhe preko Stipe Bilandžića, ali su hrvatski narodni neprijatelji bili izmislili da je novac bio upotrebljen za kupovanje raketa u Europi, što je Ante Ljubas odlučno zanijekao, dokazujući da je novac bio poslan za ono zašto je bio namjenjen. Na pitanje, pozna li ostale optužene, Ante Ljubas je rekao da neke pozna, samo da nikada s nijednim nije govorio o potrebi upotrebe nasilja. Što se tiče kupovine raketa, dokazao je da to nije bila istina, jer je Stipe Bilandžić na sudu oslobođen od te optužbe.

    Svjedoci Ranka Primorca bili su: Krsto Rudela, Božo Deronja, Katica Marušić i fra. Slavko Soldo, a svjedokinja Mile Markića bila je njegova gđa. Julka Markić. (Supruga Mile Markić je bila Slovenka i imali su šestero (6) djece. Mile Boban.) Budući da je Mile Markić drugo-optuženi, prije svjedoka Ranka Primorca govorila je gđa Julka Markić. kada je gđa. Markić rekla da je po narodnosti Slovenka, ona nije htjela na drugo pitanje odgovoriti potvrdno da je Slovenija dio Jugoslavije, nego je rekla da Slovenija graniči sa Hrvatskom, Mađarskom, Austrijom i Italijom. (Koliko se još danas sjećam, poslije punih 39 godina od tog procesa hrvatskoj desetorki, na insistiranje državnog tužitelja Stuarta Baskina da je Slovenija u Jugoslaviji, gđa. Julka Markić je rekla da je ona rođena u Sloveniji i da je Slovenija njezina zemlja i njezina država. Mile Boban.) Ona je zanijekala točnost tvrdnji Milutina Jakšića (Moram ovdje nešto pojasniti. Skoro svakog puta kada bi državni odvjetnici spominjali imena braće Jakšića koji su bili državni svjedoci s punim imunitetom, tj. pomilovanjem, odvjetnik Anđelka Jakića Joel Aurnou bi energično prosvjedovao, jer su prezimena ove braće Jakšića slična prezimenu Jakić. On bi to činio tako da porota ne bi pomislila “Jakšić” “Jakić” to je ista stvar. Naravno javni tužitelj Baskin bi se žestoko ljutio na prosvijed Joel Aurnou. Sudkinja Motley bi smirivala situaciju. Mile Boban.) da je on dolazio u njihovu kuću po neko oružje, izjavivši da Jakšića nikada nije u životu vidjela. Istinitost izjave gđe. Markić potvrdio je prije toga i sam Milutin Jakšić, jer je – kako je već bilo pisano – nije u sudnici mogao prepoznati.

    Božo Deronja je bio predsjednik i trener nogometnog kluba “Croatia” u Californiji, a kako je Ranko Primorac bio igrač “Croatie”, on ga je tako i upoznao i govorio je o njem, kao igraču, mladiću i Hrvatu sve najbolje. Katica Marušić je rekla i upoznala Ranka Primoraca u Udruženim Državama Amerike, a budući da se Hrvati susreću na hrvatskim priredbama, proslavama, nogometnim utakmicama, izletištima i antijugoslavenskim demonstracijama, ona ga je s ostalim Hrvatima u tim prigodama susretala, a kako je on bio aktivan u hrvatskim nacionalističkim sredinama, tamošnji su ga Hrvati cijenili i poštivali i svima je bilo žao kad su čuli da je prošle godine bio uhićen.

    Kad je svjediočio Krsto Rudela, (Krsto Rudela je brat od Marijan Rudele (rođen 20 listopada 1957. u mjestu Radarin kod Zadra, poginuo 23 svibnja 1979. u Los Angelesu, mo. Mile Boban.) njegovo je svjedočenje privuklo pozornost sviju u sudnici. On je najprije ukratko iznio kako su se Ranko Primorac i on upoznali kada su igrali nogomet i kako su se tada sprijateljili. Međutim, on nije s time privukao pozornost.

    U hrvatskom tisku već je bilo pisano kako je Ante Ćaran priznao da je ubio Križana Brkića i da je s njim te noći i to jutro bio Marijan Rudela. Kako je Marijan Rudela pola godine kasnije poginuo pod veoma misterioznim okolnostima, on Čaranove tvrdnje nije mogao opovrgnuti, pa je ono što je Ćaran govorio bilo na sudu prihvaćeno. Međutim, protivno Ćaranovim tvrdnjama, Krsto Rudela kaže da je njegov brat Marijan onu noć bio u kući i da je ujutro spavao kad je on u šest sati i 45 minuta otišao na posao. Kako je onih dana redarstvo ispitivalo mnoge Hrvate u onom dijelu Californije, Krsto Rudela je kao dokaz da on govoti istinu naveo i to. Budući da se Ćaranove tvrdnje protive liječničkim nalazima, ondašnjim redarstvenim izvještajima kao i izjavama njegovog prijatelja i suradnika Andrije Škrabe, cijeli je ta slučaj ostao i dalje nejasan i zamršen. I dalje se uporno šire glasine o ulozi jugoslavenskog agenta Kreše Šimovića, ali o njemu i njegovim suradnicima nije dopušteno raspravljati, jer se to tiče Jugoslavije, a o Jugoslaviji i njezinoj špijunsko-terorističkoj djelatnosti u inozemstvu nerado se govori.

    Poslije Krste Rudele, Bože Deronje i Katice marušić, došao je kao svjedok Ranka Primorca Zvonko Pavelić. Budući da je Zvonko Pavelić študirao krimiologiju i da je detektiv u Los Angelesu u Californiji, već sama vijest da je došao svjedočiti u korist optuženih Hrvata izazvala je buru i komešanje. Državni odvjetnik Baskin i njegovi pomoćnici i savjetnici pokušali su ga odvratiti od njegove nakane, ali je on ostao tvrdolavo uporan i nikako nije htio popustiti. (Mislim da je došlo vrijeme da saopćim hrvatskoj javnosti ovaj slučaj. Ja sam bio uhapšen u četvrtak 25 lipnja 1981. godine oko pet sati ujutro. Sproveli su me u zatvor. Lokalne novine su to objavile na prvim stranicama. Moj (sada pok.) brat Rafo je preko svojih poznanstava pronašao odvjetnika Dennis-a Roberts. On je bio jedan od poznatih američkih odvjetnika. On je čak branio Chicago senen – prilažen poveznicu a sve je na engleskom – https://www.history.com/topics/vietnam-war/chicago-seven-1 Dennis Roberts me je došao posjetiti u zatvor u petak 26 lipnja 1981. Nije znao mnogo o slučaju, ali mi je rekao da je već zakazao sastanak sa federalnim sudcom za idući tjedan kako bi se moja milijonska kaucija smanjila i kako bi se ja mogao braniti sa slobode. Sud je bio zakazan za petak 3 srpnja 1981. Federalni sudac je skinuo milijunsku kauciju na 250 tisuća dollara, i odma me pusti na slobodu. 

    Meni je moj odvjetnik Dennis Roberts rekao da nikome ne otvaram vrata niti da ikoga puštam u kuću bez njegova znanja. Subota 4 srpnja, američki državni praznik, oko podne netko poznovi na moja vrata. Otvorio sam vrata i vidio pristojna čovjeka  koji se predstavi da je on Los Angelesa Detektiv Kriminalnog Odjeljenja. Pokaza mi svoju sližbeni iskaznicu na kojoj piše Zvonko Pavelić. Kad sam to vidio, on je počeo s menom potpuno hrvatski govoriti. Tada mi reči: Pa gospodine Boban vi poznajete moju majku Mariju Lopez Pavelić, našto sam mu rekao: Da ja ju vrlo dobro poznajem. Tada sam ga pustio u kuću, odmah nazvao mojeg odvjetnika dennisa Roberts, rekao mu o čemu se radi i dao slušalicu detektivu Zvonki Pavelić. Ona dvojica su se odmah sporazumijela, tako da je Dennis Roberts odmah došao kod mene u moju kuću gdje su se ona dvojca upoznala. Tako je to počeli i detektiv kriminalnog odjeljenja Los Angelesa Zvonko Pavelić je mnogo pomogao obrani hrvatske desetorke na njujorškom procesu. Bit će još govora o detektivu Zvonki Pavelić. Mile Boban.) Kako su ga nazvlai iz raznih ureda iz New Yorka i Los Angelesa, on je to sve bilježio i pročitao na sudu. Problem nije bio samo u tome što je on detektiv, nego u činjenici da je on došao reći istinu, a to se je izgleda odnosilo na jugoslavensku špijunsku mrežu  o čijoj djelatnosti  postoje podatci snimljeni prislušnim spravama. S obzirom da bi iznašanje tih činjenica na ovome suđenju stvorilo potpuno novu situaciju, Zvonku Paveliću je na koncu bilo onemogućeno (zabranjeno, bio sam tu i sve vidio i sve čuo, mo. Mile Boban.) da ih iznese. On je još 1980. pisao u “Hrvatskom Listu” o špijunsko-terorističkom djelovanju jugoslavenskog agenta Kreše Šimovića, a o tom je agentu pisala i “Nova Hrvatska”. Izgleda da Jugoslavija ulaže sve što može da se istina o njezinim prljavim poslovima ne iznese van, jer kad bi se iznijela istina, događaji u prekomorskim zemljama, dobili bi potpuno drugu sliku.

    Drugo-optuženi Mile Markić nije govorio poslije Ante Ljubasa, ali je nakon Krste Rudele i drugih njegovih svjedoka na pitanja odvjetnika obrane i na pitanja državnih odvjetnika (Stuart Baskina i Paul Shechtman, mo. Mile Boban.) odgovarao treće-optuženi Ranko Primorac. kako on ne govori engleski prevodio mu je sudski tumač koji je kao prevoditelj bio vrlo korektan. Kao i

Nastavlja se na strani 17.

——————————————————————————

                              O T P O R   BR. 1. 1986