Z A P I S I S A S U D A U N E W Y O R K U, piše Drago Sudar, (7) dio.
O T P O R – br. 3 1982., strana 14 – 22
Nastavak sa stranice 19
…knjigu Josipa Badurnine o organiziranju podzemlja, kao i njigu Jože Vrbića, koja im je prilikom “kupovine” alužila kao priručnik, što trebaju “kupovati”. (Za povijest ovdje je potrebno reći da je Jozo Vrbić 1972. godine tiskao knjigu “ŠTO MORA ZNATI SVAKI HRVATSKI GERILAC?” pod pseudonimom I. Ivanović, Krašan na koju je Boris Maruna za novinu “Nova Hrvatska” br. 3 1975. godine napisao članak o toj Vrbićevoj knjigi “EVANĐELJE PO UDBI”. Ja sam tu knjigu dao mojem odvjetniku na sudu koju je on predložio sudu kada je unakrsno ispitivao državnog svjedoka sa potpunim IMMUNITY = POMILOVANJE Josipa Vrbića. Iako je ta knjiga obilovala mnogim nacrtama, slikama i pojašnjenjima kako se bombe prave, kako se postavljaju i gdje je najučinkovitije da se stave; sve je to prevedeno na engleski kako bi se porota upoznala šta su sve državni svjedoci sa pomilovanjem: Ante Ćaran, Andrija Škrabo, braća Veljko i Milutin Jakšić i njihov MENTOR Josip Vrbić radili, ali to nije porota uzela u obzir poradi državnog pomilovanja. Mo. Mile Boban.) Slučaj je htio da je da je knjiga i “ponuda” služila istoj svrsi.
Milan Bagarić nije išao odgovarati na pitanja, (prilažem sliku Milana Bagarića i mene, nedjelja 20 svibnja 2007. kod mene u posjeti u Bobanovoj Dragi. To je bio naš prvi susret poslije porotove odluke u subotu 15 svibnja 1982. Dva imenjaka, dva Hrvata sa sijedom kosom, dva zaljubljenika u Hrvatsku, dva fanatika, dva buntovnika i dva…mogao bih bezkonačno nastaviti dalje, ali i ovo je dovoljno. Mo. Mile Boban.)
JAVLJAMO TUŽNU VIJEST – UMRO MILAN BAGARIĆ (1936-2015)
pa je poslije Ivana Mišetića došao na red Miro Biošić. Kad je Biošića ispitivao njegov odvjetnik, Biošićevi su odgovori bili kratki, jasni i veoma precizni. Istom jasnoćom on je odgovorio na pitanja drćavnog odvjetnika Baskina. Osim Ranka Primorca i Mile Bobana, Biošić nije poznavao ni jednog drugog optuženog. Budući da je Ranko Primorac ima tešku šećernu bolest, on mu je pomagao kad je nešto trebao i neko su vrijeme stanovali zajedno. S tzv. “svjedocima” s”imunitetom” Andrijom Škrabom i Jakšićima nije nikada imao nikakva posla, a Antu Ćarana je poznavao, samo s njim nikada nije ulazio u razgovore o “djelatnostima” o kojima je govorio Ćaran. Cijelo je vrijeme bio zaposlen, nikada se nije bavio nedopuštenim poslovima, a bio je član nogometnog kluba “Croatia” i igrao je nogomet. Član je organizacije Hrvatski Narodni Otpor i HNVijća. Platio je članarinu HNVijeća 1980. godine pa tvrdnja bivšeg glavnog tajnika Badurine da je Biošić izišao iz HNVijeća 1979. ne odgovara istini.
Poslije Mire Biošića odgovarao je na pitanja Mile Boban. https://www.hrvatska-uljudba.com/glasnik/glasnik-hrvatskog-uljudbenog-pokreta-broj-134/ On je ukratko iznio kako je proveo više godina u Francuskoj iz koje je doselio u Udružene Države Amerike. teškim radom i prirodnom snalažljivošću kojom su obdareni sinovi krša, Mile Boban se bavio građevinarskim poslom i u tome je postigao uspijeh, iako je morao u isto vrijeme uzdržavati šestero djece. Žena mu je Francuskinja, a budući da je u HNVijeće ušao s uvjerenjem da se zajedničkim naporima može više napraviti, ostao je aktivan član tog tijela i danas. Kum njegova najmlađeg dijeteta je sadašnji predsjednik Sabora HNVijeća prof. Mirko Vidović.
Kao vjerodostojnost prilažem sliku s krštenja mojeg sina Mile junior kojem je bio kum Mirko vidović.
Slika prva: Mile Boban i Mirko Vidović u San Francisku studeni 1977.
Slika druga: Prigodom ručka poslije krštenja našeg sina Mile juniora Boban, nedjelja 9 srpnja 1978. godine u talijanskom Restaurantu u San Mateo, Californija: Prvi s desna kum Mirko Vidović, kuma Lucienne Vidivić drži kumče Mile od mjesec i pol dana starosti, ja, njegov tata Mile Boban, Janko Sušac iz Sacramenta, do Janka Zvonko Pribanić, do Zvonka nepoznata gospođa.
Slika treća: Prvi s lijeva kum Mirko Vodović, gospođa Elizabeth Pignatelli, Rafajelova kuma Dorine Cvitanović, kum Milan Cvitanović, prva s desna Annie Boban drži sina Milana, pred Annie je ili sin Rafajel ili sin Stjepan, jedan od blizanaca, do Annie gosp. Bob, Robert Zerrilla, naš bankar, a na stolu se očito vidi kolač, torta za krstitke koju su donijeli kao “Babine” Janko i Janja Sušac.
Prilikom lV. saborovanja HNV u Torontu, jugoslavenske su novine napisale da je to bio “teroristički” susret, a budući da prof. Vidović živi u Lyonu, indirektno je u istom članku optužen za atentat na službenika jugoslavenskog konzulata Đogovića, koji je operirao špijunskom mrežom u Francuskoj, a še mu je bio general jugoslavenske vojskeKOS-a Milan Šumonja čiji se špijunski ured nalazi u Norveškoj. Isto tako je jedan jugoslavenski list optužio desetoricu hrvatski nacionalista da su provodili “terorizam” nad “umjerenim” Hrvatima. (Prilažem link tog jugoslavenskog lista koji je posao o hrvatskom “terorizmu”. Mo. Mile Boban.) https://otporas.com/
Mile Boban je bio Pročelnik HNOtpora za Sjevernu Ameriku i on je izjavio da je cilj te organizacije pomagati osloboditeljsku borbu hrvatskog naroda koji je zarobljen u Jugoslaviji i nad kojim jugozločinci u ime komunizma sprovode svakojaka nasilja i bezakonja. kako je državni odvjetnik Baskin bio mišljenja da to spada u unutrašnje poslove druge države, pokušao ga je prekinuti, ali se Mile Boban nije dao smesti dok nije rekao sve što je držao da treba reći.
S Antom Ćaranom, Andrijom Škrabom i njihovim društvom nikada nije imao ništa, jer su u onom dijelu kalifornije bili poznati po tome što su se volili opijati, tući i stvarati nered, pa su mirniji i ozbiljniji ljudi stajali dalje od njih. Po naravi miran i gostoljubiv, Mile Boban nije s njima imao nikakvih sporova, samo mu nije bilo ni na kraj pameti s njima ulaziti u bilo kakve razgovore o hrvatskoj društvenoj problematici. Kasnije su događaji dokazali da je Mile Boban bio u pravu.
Poslije Mile Boban zadnji svjedok obrane bilo prof. Bogdan Radica. Iako je već poodmaklim godinama, profesor Radica je često dolazio u sudnicu, pa je na temelju onoga što je slušao zaključio da se pravi krivci ne nalaze na optužničkoj klupi. Za razliku od prof. Radice, ja sam u svojim izvještajima kao glavnog krivca i uzročnika svih tragedija hrvatskog naroda optužio Jugoslavij, ali je on želio biti mnogo određeniji, držao je da treba ići u bit problema , unijeti malo više svijetla i objasniti uzroke nezdravim pojavama koje su dominirale u vrhovima jednog hrvatskog političkog tijela, kojem se je s velikim zanosom bilo priključilo tisuće Hrvata širom svijeta.
Bila je to velika snaga, s jakom materijalnom bazom i sa širokom narodnom potporom u inozemstvu i u domovini. U tom tijelu bile su zastupljene različite političke struje i mišljenja, ali ih je sve povezivalo zajednička državotvorna misao. Iako Hrvatska Seljačka Stranka i Hrvatski Oslobodilački Pokret (tijelo od kojeg su se odijelili pristaše reorganizacije HOP-a) nisu bili ušli u to koaliciono tijelo, postojao je temelj za suradnju u bitnim pitanjima, što je nepada uspješnije i od formalnog zajedništva. Međutim, netko je već u samom početku unosio klice razdora u vodećoj strukturi. Svaki put kad bi se uspio riješiti umjetno stvoreni “problem”, za kratko vrijeme bi se pojavio drugi, na isti način stvoren. Zato su se energije, vrijeme i sredstva trošile u riješavanju umjesto stvarnih “problema”, što je nužno moralo dovesti do polarizacije i do tzv. vladajuće “većine” i “opozicije”. I onoga momenta kad jedno zajedničko tijelo u sebi ima “većinu” i “manjinu”, ono nije više zajedničko tijelo, sama njegova struktura to isključuje. (Isti je slučaj s današnjom vladom RH, mo.)
Prof. Bogdan Radica nije mogao na sudu u New Yorku o ovim pitanjima govoriti. On je još od saborovanja u Belgiji 1977. godine pokušavao u više navrata raspraviti to pitanje na užim zatvorenim sjednicama. Međutim to mi nikako nije polazilo za rukom. On nije mogao ni smio reći vrela onome što ga je vodilo da se ta pitanja rasčiste. On je i u svojim člancima pokušavao upozoriti na apsurdne pojave. Jer, nije bilo u interesu jednog zajedničkog legalnog političkog tijela, kojeme je uloga i svrha osnivačkom Poveljom bila jasno određena, da se njegovi najodgovorniji ljudi istodobno bave nedopuštenim, podzemnim i konspirativnim poslovima i da u isto vrijeme o tome javno govore i pišu. Zanimljivo je da ga u tim njegovim nastojanjima nisu podržali oni koji u običnoj tuči u kakvoj krčmi vide “opasnost” i “kompromitiranje hrvatske stvari u očima Zapada”, a Zapada kod kojih je Bruno Bušić došao u nemilost onog trenutka kada je odbio napisati i podpisati LAŽ da je u Paromilinskoj u Zagrebu – kroz koju je Tito prolazio – bombu bila postavila sigurnosna služba.
Nastavlja se. Idući opis je strana 21.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.