ZAPISI SA SUDA U NEW YORKU, piše Drago Sudar, kraj (8) dio

    Prof. Bogdan Radica se je bio pripremio da ianese ono što zna o dubokoj penetraciji jugoslavenskih agenata koji već nekoliko godina stvaraju razdor i koji su uspjeli onemogoćiti i paralizirati sva pozetivna hrvatska politička i osloboditeljska nastojanja. Sva ova suđenja su samo usputna, posljedica tih razornih djelovanja. Budući da je ono što je mislio reći prof. Radica smatra miješanjem u unutrašnje poslove drugih država – u ovom slučaju Jugoslavije – njemu nije bilo dopušteno da o tome govori. (Istu sudbinu je doživio i detektiv kriminalnog odjeljenja – hrvatskog podrijetla – Policije Los Angelesa gosp. Zvonko Pavelić. Na zahtjev odvjetnika obrane Dennisa Roberts on je pozvao na sud detektiva kriminologije policije Los Angelesa Zvonka Pavelića koji je bio zadužen pratiti sva hrvatska gibanja na području Los Angelesa već od godina 1976., ako ne i prije. Imao je mnogu dokumentaciju a neku snimljenu na vrpcu na kojoj se jasno čuje glas Kreše Šimovića i Slobodana Radića kako govore Franku Struškoviću da će ubiti u Losa Angelesu Ranka Primorca i u Sanfarnciscu Milu Bobana i još neke druge. Javni tužitelj Stuart Baskin se je energično borio da sudkinja ne dozvoli Zvonki Paveliću o tome govoriti, jer da to nema nikakove veza sa ovim procesom (sic!) (Prilažem ovdje poveznicu iz koje sadržaj može unijeti malo više svijetla uloge ili uloga krunskog svjedoka Ante ćarana, mo. Mile Boban.) http://www.safaric-safaric.si/udba/19810915_Otporas_Mrtva_usta_na_govore.pdf

    S obzirom da su me ovamo dovukli iz Amerike – premda posjedujem pismenu odredbu vrhovnog suda Ontario da me nitko iz toronskog zatvora ne smije nikuda premjestiti dok se o pitanju mog izručenja vodi legalni sudski proces u Kanadi – iz Toronta su došli moji svjedoci. Iako prilikom mojeg uhićenja kod mene nije bila pronađena ni jedna adresa niti broj telefona od devetorice optuženih koji su zatvoreni u USA, bilo je pokušaja da me se “poveže” zbog jednog telefonskog naziva što ga je registrirala telefonska centrala.

    Kako se to po zakonu “RICO” (najblaže prevedeno: Ucijenjivačka, Djelotvorna, Izopačena, Organizacija, skraćenica UDIO, mo. Mile Boban.) smatra urotom (conspiracy), Zdravka Logarušić je svjedočila da je ona nazvala jednu obitelj, kod koje sam stanovao, zbog časopisa “Hrvatsiva”, na koju je ta obitelj pretplaćena, da je čak nazivala i mene, to ne bi moglo biti kažnjivo, jer ona uopće za ništa optužena. kako je međutim u ovakvim slučajevima od posebne važnosti na čije je ime telefon zaveden, došao je vlasnik kuće Marko Radočaj i donio potvrdu telefonske kompanije iz koje je vidljivo da telefon nije u knjigama zaveden na moje ime.

    Kao moj svjedok najprije je bio Andrija krmpotić. Prilikom mog uhićenja redarstvo je izvršilo premetačinu kuće obitelji Krmpotić u čijoj kući sam tada stanovao. kako kod mene nisu mogli naći ono zašto sam bio iz USA tužen – jer se s tim nisam nikada bavio, pa to nisam mogao ni imati – oni su pokupili dječije satove i baterije od dječijih igračaka, baterije od alarmnog uređaja protiv požara, neke baterije od automobila vlasnika kuće i nekoliko komada izoliranih žica koje su našli negdje u podrumu, gdje su s ostalim, rijetko kada upotrebljavanim stvarima, bile godinama, jer takvih žica, komada cijevi i raznih šarafa ima u svim privatnim kućama u Torontu.

    Andrija Krmpotić star je deset godina, ide u školu, dobar je đak – za svoje godina – vrlo ozbiljan. Nakon prisege, on je prepoznao svoj sat i sat svojeg mlađeg brata Ivana. Nekoliko tjedana prije, državni odvjetnik Baskin je tvrdio da su gore spomenute stvari – uključujući i dječije satove – bile u laboratoriju u Washingtonu i da je na temelju toga dokazana moja krivnja. Međutim, kad je poslije toga došao vještak iz Washingtona, on je – na postavljeno pitanje mog odvjetnika – odgovorio da o tom ne zna ništa…Mali je Andrija svoje i bratove igračke iz Toronta. Pred sucem, porotom i svima nama, on je vidio koja baterija pripada u koju igračku i sve ih je stavio u igračke, ne obazirući se na začuđenje gledalaca, kao da se s Ivanom i ostalom djecom igra negdje u dvorištu ili u podrumu u Torontu. On je dijete i nije mogao sve razumijeti što se sve to događa. (Tog prizora se sjećam vrlo dobro jer sam sjedio skupa sa Dragom Sudarom. Javni tužitelj Baskin je sve te dječije stvari stavio na stol koji se je nalazio ispred sudkinje i njega, na lijevu stranu je daktilografkinja a na desnu porota, tako da se je sve uočljivo moglo vidjeti. Mali Andrija Krmpotić je bio na klupi za svjedočenje koja se je nalazila s lijeve strane sudkinje Motley. Kada ga je Baskim počeo ispitivati o tim stvarima, Mali Amdrija ne poznavajući pravila procesa i suda, trgom se je digao i prišao stolu govoreći to je moj sat, itd, itd. Mo. Mile Boban.) 

    Prizor je za Hrvate bio tragičan i bolan, a za strance – koji ne znaju našu povijest – nevjerojatan, čudan i ujedno dirljiv. Čak ni državni odvjetnik Baskin nije mogao ostati ravnodušan. Kao da je zaboravio što je o svemu tome prije govorio, uzeo je sat sa stola i dao ga malom Andriji da ga nosi sobom natrag u Toronto. Andrijin otac je rodom iz Senja, iz malog velebitskog sela, u kojem su rođeni roditelji dr. Ante Pavelića, vođe hrvatskih ustaša i poglavara Neovisne Države Hrvatske, koju su u krvi i plamenu srušili 1945. godine naši udruženi neprijatelji. Tko su ti neprijatelji, govore jezivi događaji na bleiburškom polju.

    Mandica Krmpotić i Mate Krmpotić potvrdili su da je sve onako kako je prije njih  govorio njihov sin Andrija. Oni su rekli da sam većinom čitao i pisao u sobi i da sam Andriju i Ivana učio pisati hrvatski. Kako nikada nisam imao kuće ni auta, baterije od uređaja protiv požara i od auta nisu mogle biti moje, već je to bilo njihovo, jer meni za to ništa nije trebalo. Oni su odnijeli moj pisaći stroj, slike prijatelja i rodbine, nekoliko pisama, adresar i telefonskih brojeva, nikada ni jednu drugu moju stvar nisu donijeli na sud.

                                       *     *     *

  https://www.hrvatska-uljudba.com/glasnik/glasnik-hrvatskog-uljudbenog-pokreta-broj-134/

29 travnja – nakon jedanaest tjedana kako je započela ova sudska rasprava – završili su sa svojim svjedočenjem zadnji svjedoci. Time je uglavnom sudska rasprava bila završena. Slijedeći tjedan govort će pred porotom državni odvjetnik Baskin i obrana, (to se jurdistički kaže SUMMATION hrvatski ZAVRŠNA RIJEČ. Ja sam već o tome pisao i obrazložio koliko će tko moći dugo govoriti, mo. Mile Boban.) a onda će porota donijeti odluku o optuženim Hrvatima. Prilažem poveznicu https://otporas.com/sazeta-povijest-o-milanu-bagaricu-pise-mile-boban-otporas/ gdje možete saznati više detalja. Mo. Mile Boban.) a onda će porota donijeti odluku o optuženim Hrvatima, čija imena i prezimena nitko u sudnici nije znao pravilno izgovoriti a koji su optuženi da su bili upleteni u događaje daleko izvan USA.

    Od optuženih govorili su: Ante Ljubas, Ranko Primorac, Vinko Logarušić, Miro Biošić i Mile Boban. Optužbe – s kojima su bili optuženi po tzv. “svjedocima” – oni su svi do jednog odlučno zanijekali. Protiv Hrvata i hrvatskih političkih organizacija ni jedan od njih nije izgovorio jednu riječ.

    Mile Markić, Anđelko Jakić, Milan Bagarić i ja nismo išli na pitanja odgovarati. Mi nismo tijekom suđenja davala nikakve izjave.

    Premda jr samo Ivan Mišetić rekao da je sreo i upoznao Miru Barešića, s Mirom Barešićem se je pokušavalo povezati osam optuženih Hrvata, ne računajući i one koji nisu zatvoreni. Budući da je većina njih u organizaciji HNOtpora, povezalo ih se s djelovanjem Stipe Bilandžića u Europi, usprkos činjenici što je Stipe od optuženih na sudu u Njemačkoj pronađen nevin. Budući da je Miro Barešić izvršitelj atentata na generala Udbe, zadrtog neprijatelja hrvatskih slobodarskih gibanja prije Karađorđeva (prosinac 1971., mo. Mile Boban.) i organizatora mnogih ubojstava hrvatskih političkih emigranata, koje su pod njegovim vodstvom izveli pripadnici jugoslavenskog terorističkog aparata, optuženim Hrvatima je indirektno pripisivana moralna sukrivnja i za taj atentat.

    U svijetlu svih tih izravno ili neizravno povezanih i povezivanih događaja, protiv optuženih bilo je dosta državnih svjedoka, među kojima je bilo i Hrvata, kojih imena po sjećanju navodim: Ante Ćaran, , Milutin Jakšić, Andrija Škrabo, Veljko Jakšić, Jozo Vrbić, Josim Badurina, (“Hrvoje Lun”) Martin Balov, Mario Forgiarini, Frank Strišković, Steve Beljen, Mirko Volarić, Tomislav Ilić, Danilo Nikolić, Frank Korenić i Linda Lisica.

    Kao državni svjedoci bili su i dr. Ante Sertić, Zora Brkić, (supruga ubijenog Križana Brkića, mo. Mile Boban.) Marko Jarak i marko Zupčić, ali oni nisu ništa govorili protiv ni jednog optuženog. (Želim ovdje nadodati i to, da se zna, jer čvrsto vjerujem da će doći vrijeme i da će netko napisati knjigu ili knjige o ovom slučaju HRVATSKE DESETORKE NA SUDU U NJUJORKU. Kako sam već spomenuo da smo Drago Sudar i ja sjedili jedan do drugoga, moj odvjetnik meni na desno a njegov odvjetnik njemu na lijevo. Ja i danas imam nekoliko teka zapisa i zabilježaka, jer sam stalno nešto zapisivao, neke listove poslije dnevne sudske rasprave davao Dragi Sudaru da on to pošalje na Hrvatski Tjednik u Australiju i drugdje, što je on, Drago Sudar vrlo profesionalno dotjerivao i salo za tisak. To je uočila sudkinja Constance Baker Motley i jednog dana pri kraju sudske rasprave me je pozvala preko mojeg odvjetnika Dennis Roberts-a da se približimo k njoj, tik uz njezin stol. Pozvala je i javnog tužitelja Stuart Baskina, Dragu Sudara i njegovog odvjetnika Roger Adler. Pred svima je od mene tražila zašto ja uvijek nešto pišem i predajem optuženiku, kako je rekla “defendant” Dragi Sudaru. Tada sam joj rekao da je za mene ovaj sud od vrlo velike povijestne naravi. Zato ja pišem, bilježim i zapisivam na hrvatkom jeziku sve zanimljivosti vezane za ovaj proces. Ona je pitala javnog tužitelja da li on ima išta protiv toga da ja pišem o ovom procesu, našto je gosp. Baskin odgovorio da on nema ništa protiv, jer je ovaj proces javne naravi. Eto, dragi moji Hrvati nek se i to zna, da nije bilo mojeg dragog prijatelja Drage Sudara i mene, usuđujem se reći, danas, 11 kolovoza 2020., a za desetak dana bit će moj 81-vi rođendan i ne želim moju istinu sa sobom odnijeti u grob, nego da se mnoge stvari o ovom povijestnom procesu nebi ni znalo. Mile Boban, Otporaš.)

    Dok je državni odvjetnik g. Baskin povezivao većinu optuženih s Mirom Barešićem i pri spominjanju imena Miro Barešića stalno naglašavao atentat na jugoslavenskog ambasadroa Vladimira Rolovića, izjave Vinka Logarušića i svjedočanstvo Zdravke Logoarušić su cijeli niz zbivanja povezivale s djelovanjem i s ubojstvom Brune Bušića. Njihova putovanja u Europu i Zdravkini telefonski nazivi širom Udruženih Država Amerike i Kanade, sve je to bilo s Brunom povezano, pa je bilo

                                                   strana 22 i zadnja stranica

nemoguće mimoići spominjanje onih koji su dali nalog za Brunino ubojstvo, kao što je bilo nemoguće prešutijeti razloge zbog kojih je Bruno ubijen. To je jako bilo neugodno državnom odvjetniku Baskinu, pa je rekao da ti događaji spadaju u “Europski theater”. Međutim, slušajući Zdravku Logarušić, porotnici su pokazali prema njoj naklonost, što je državni odvjetnik opazio, pa je zbog njezinog krvnog srodstva sa Zvonkom Bušićem prešao na svojedobnu otmicu zrakoplova, samo da umanji pozetivan dojam koji su njezine riječi imale na porotu. Odvjetnici obrane su se protiv toga bunili, jer da otmica zrakoplova ne spada u predmet ove sudske rasprave, a povezivanje nekoga s drugim osobama zbog krvnog srodstva, da se protivi zakonima i sudskoj praksi u USA. Međutim, državni odvjetnik je proveo svoju nakanu.

    Čitateljima je vjerojatno poznato da su zakoni kolektivne odgovornosti – temeljen na krvnim srodstvu i na rasnoj pripadnosti – primjenjivali nacisti tijekom Drugog svjetskog rata, pa je zakon kolektivne odgovornosti Poveljom Ujedinjenih Naroda zabranjen. To je potpisala i vlada Udruženih Država Amerike.

    Kad je Bruno Bušić nakon izdržane kazne došao u inozemstvo, on je svojim pisanjem podigao tiražu listu u kojem je pisao, ali je u isto vrijeme razarao temelje jedne političke koncepcije što je bilo veoma opasno. Imajući golem autoritet, izvanrednu intelegenciju, poznavajući bit problema, uživajući povjerenje u političkim i crkvenim krugovima u domovini, cijenjen i poštivan u širokim narodnim slojevima, starčevićanski skroman i nepotkupljiv, Bruno Bušić je predstavljao smrtnu opasnost za političku koncepciju, o kojoj u dobroj mjeri ovisi opasnost opstojnost Jugoslavije. Zato je u Beogradu osuđen na smrt i zato je u Parizu ubijen. Provedbu beogradske osude povjerena je Peri Gudelju, učeniku šsijunske-terorističke škole u Splitu, u kojoj je sve do svoje smrti predavao Miroslav Varoš, nekadašnji “As” jugoslavenske špijunaže u inozemstvu. Mreža Miroslava Varoša također je zavrnula vratom Gezi Pasty-u u Francuskoj.

    Oni koji su mu to namjestili, kasnije su ga javno oklevetali da je kao “komsomolac” bio do 1948. u Rusiji, a on je tada imao 14 godina. Onaj koji je to napisao, bio je član KPJ u Jugoslaviji, pa mu je teško vjerovati da ne zna da član SKOJ-a i član Komsomola u Sovjetskoj Rusiji nije mogao biti nitko je bio ispod petnaest godina. (Riječ “komsomol” znači na ruskom jeziku “Savez komunističke omladine”, mo. Mile Boban.) Djeca ispod petnaest godina su u komunističkim zemljama u “pionirskim” organizacijama, a ne u organizaciji SKOJ-a u Jugoslaviji i još uvijek postojećeg Komsomola u Sovjetskoj Rusiji.

    Iako je fizički bio uklonjen, duh Brune Bušića je i dalje za spomenutu koncepciju bio opasan. Zato ga je trebalo oklevetati da je raspolagao milijunskom svotom dolara i da je zbog toga ubijen. To je također provedeno.

    Budući da su u ovom izvještaju imena državnih svjedoka, koji su dolazili svjedočiti protiv optuženih Hrvata u New York, potrebno je zbog boljega pregleda donijeti također i imena Hrvatica i Hrvata koji su svjedočili u prilog optuženih.

    Svjedoci obrane bili su: Fra Silvije Grubišić, fra Josip Grubišić, fra Pavao Maslač, fra Slavko Soldo, fra M.M, Katica Ćapin, Krsto Rudela, Božo Deronja, Katica Marušić, Zvonko Pavelić, prof. Bogdan Radica, Julka Markić, Suzana Kuštra, Mercedes Škegro, Ante Bevanda, Zdravka Logarušić, Iva Mišetić, Milan Cvitanović, Mile Galić, Andrija Krmpotić, i mate Krmpotić. Američki pukovnik dr. Zvonko Maras nije zbog daljine i tamošnje vojne dužnosti mogao dići iz Belgije, pa je svoje svjedočanstvo poslao pismeno, što je na sudu pročitao i kao pravovaljano prihvaćeno.

    Kako je prilokom sudske rasprave o mom izručenju u Sjedinjene Države također trebalo neko pitanje objasniti i razjasniti, moji svjedoci u Torontu bili su: Prof. Ivo Omrčanin, Marko Radočaj, Mandica Krmpotić, Miško Maslač, Franjo Požega, mate Krmpotić. Isto tako poslali su Hrvati iz Toronta 1000 pisama ministru pravosuđa protiv zahtjeva za moje izručenje. Hrvatski župnik u Torontu, vel. Josip Đuran, poslao je ministru pravosuđa također pismo.

    U Torontu niti u New Yorku nije protiv mene dolazio svjedočiti iz Kanade ni jedan Hrvat ili Hrvatica.

    Anđelko jakić je imao mnogo svjedoka, Amerikanaca, među kojima je bio sudac Roger Sirlin i Kennet Levy, organizator izborne kampanje u državi New York, za tadašnjeg predsjedničkog kandidata republikanske stranke Ronalda Reagana.

    Sudac Hrvatima u New Yorku bila je Constace Baker Moley.

    Državni odvjetnici: Jhon S. Martin, Stuart Baskin i paul Shechtmann.

    Odvjetnici obrane: Martin Light, Ante Ljubas, Jeffery Rabin, Mile Markić, Jacob Evseroff, Ranko Primorac, Joel Aurnou, Anđelko Jakić, Raymond Sussman i Mit Messerman, Vinko Logarušić, Michael Moniko, Ivan Mišetić, Ira London, Milan Bagarić, Robert Blossner, Miro Biošić, (Miro Biošić nije imao odvjetnika pa mu je sud dodijelo odvjetnika Robert Bolssner-a, mo. Mile Boban.) Dennis Roberts, Mile Boban, James Bachan i Jean Bačan bili su odvjetnici-pomoćnici u potrebama skoro svim odvjetnicima obrane, Roger Adler i Debby Scheartz, Drago Sudar.

Kraj ovih zapisa sa suda u Njujorku hrvatskoj desetorki. Prepisao Mile Boban iz časopisa OTPOR, br. 3 – 1983., st. 14-22, kojem je tada bio glavni i odgovorni urednik gosp. Vlado Glavaš, i stavio na portal otporas.com u osam (8) nastavaka.

Mile Boban, Otporaš.

Austin, Texas,

Utorak 11 kolovoza 2020.