ZAPISI SA SUDA U NEW YORKU, piše Drago Sudar, (6) dio

                                Nastavak sa stranice 18

 je izvan granica Jugoslavije), ovo je vjerojatno dobro poznato bivšem tajniku HNVijeća, pa vjerujem da će se složiti s ovim izlaganjem.

    Dvadeset šestog travnja svjedočila je Iva Mišetić, supruga Ivana Mišetića. Kao i Julka Markić, ona nikada nije vidjela u svojoj kući Andriju Škrabu niti Milutina i Veljka Jakšića, a poznat joj je slučaj kad su američki policajci nudili Blagi Lončaru i Ivanu oružje i kao uvijet za to dvije kutije tobožnjeg dinamita. Kako su inicijatori ove “prodaje” vjerojatno bili upoznati s teškim stanjem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji, oni su u tom smislu i došli sa svojim ponudama. Budući da državni odvjetnik g. Paul Chuchtman nije mogao predvidjeti kakav će dobiti odgovor na postavljeno pitanje, on kasnije nije mogao spriječiti objašnjenje Ive Mišetić. Ona je odgovarala da su joj današnji jugoslavenski vlastodršci ubili oca i mnogo rođaka s njezine i Ivanove strane, te da se je suglasila sa svojim mužem kad joj je rekao da on želi nešto doprinijeti da se hrvatski narod oslobodi ispog jugokomunističkog jarma gdje se Hrvate progoni, ubija, osiromašuje i kao narod uništava.

    Poslije Ive Mišetić odgovarao je na pitanja Ivan Mišetić. U svojim odgovrima on je najodlučnije zanijekao tvrdnju tzv. “svjedoka s imunitetom” Ante Ćarana, Andrije Škrabe, Milutina Jakšića i Veljka Jakšića o tobožnjoj “vezi” prilikom “prevažanja oružja” koje je bilo u Ćaranovu stanu kad je došla ponj američka policija. Kako to “prevažanje iz Californije” u državu Connecticut nitko nije vidio, nego navodno kad je bilo “prevezeno” iz New Yorka u Bridgeport, to će vjerojatno još dugo ostati neobjašnjeno, jer nikom nije jasno zašto bi netko trebao oružje s obale Pacifika na obalu Atlantika kad je iz raznih novinskih pisanja dobro poznato da u New Yorku nije nikakav problem kupiti takvo oružje.

    Da nema nikakvih drugih dokaza nego ono što su tada “nudili” tobožnji “trgovci” oružja, to je dovoljno za zaključak da to nije imalo nikakve veze s ostalim događajima u Udruženim Državama Amerike, za koje se optužuje preko 60 Hrvata, ali se nečuvenom upornošću na ovome sudu upravo to pokušava dokazati.

    Kad je državni odvjetnik upitao Ivana Mišetića pozna li Miru Barešića, on je odgovorio da ga je prvi vidio na proslavi 10 travnja u Chicagu 1978. godine kad su Hrvati pozvali parparagvajskog ambasadora na proslavu. S njim je kao tjelesna straža došao i Miro Barešić, a budući da je Ivan Mišetić bio aktivan u hrvatskom radu, poslije proslave Miro je došao s ambasadorom u njegovu kuću. Više nikome nije jasno traženje neoprostive “krivnje” u činjenici što je Miro Barešić bio tjelesni čuvar ambasadora jedne zemlje koja je u prijateljskim odnosima s USA.

    Već je pisano u hrvatskim novinama kako je bila otkrivena i onda na brzinu zataškana jugoslavenska urota u Californiji, o čemu detektiv Zvonko Pavelić ima jake dokaze. Kad je u pitanju Anđelko Jakić, onda je dovoljno samo to što je izjavila najproblematičnija osoba u cijelom ovom slučaju na sjeveroameričkom kontinentu (Ante Ćaran) kako je tobože Ćaranu rekao Ivan Čale da bi Kujundžića trebalo ubiti, a da je to navedeno zaključio Ivan čale kad je njega i Ćarana došao u zatvor posjetiti Anđelko Jakić i kad im je navodno kazao da ih je tužio Branko Kujundžić. Međutim, kad je u pitanju jugoslavenska urota za likvidaciju Hrvata u Californiji Milu Bobana, Ranka Primorca i druge, onda se čini sve moguće da se o tome šuti kao u grobu.

    Vinko Logarušić je – kao i Ante Ljubas i Ranko Primorac, izjavio da se nikad nije bavio nedopuštenim djelatnostima na sjeveroameričkom kontinentu i da mu nije poznato da se je takvim djelatnostima bavio bilo koji od desetorice optuženih. Rekao je, da neke od optuženih pozna, a za pojedince od njih je samo čuo. Oružje i municija – pronađeno u njegovu stanu prilikom premetačine u travnju 1979. – nije bilo njegovo nego dvojice njegovih poznanika koji se bave lovom, a vojnička municija je bila američkog pukovnika dr. Zvonka Marasa. Da je Vinko Logarušić govorio istinu, potvrdila su dvojica svjedoka još na raspravi u Clevelandu, a pukovnik dr. Maras je to potvrdio pismom koje je poslao iz Belgije i koje je Vinkov odvjetnik pročitao na sudu u new Yorku.

    On je također priznao da se k njemu navratio jedan hrvatski djelatnik koncem 1976. godine iz Australije. Imao je konspirativno ime Zrinski, a Vinkovu mu je adresu dao jedan njegov poznanik kojemu sam zaboravio zapisati ime. Kako su iz Australije prije dolaska u Europu dolazili Josip Lenić i drugi organizatori i sudionici antijugoslavenskih akcija u Europi, posebno u domovini, on Zrinskoga nije htio ispitivati o svrsi njegova dolaska u sjedinjene Države, niti o svrsi njegovog odlaska u Europu.

    Budući da je Zdravka Logarušić bila aktivna u promicanju novina što ih je svojedobno izdavao Jozo Vrbić, te “Hrvatskog Lista” i raznih drugih promidžbenih izdanja, on je malo kada nazvao na telefon bilo koga iz Clevelanda. Zdravka je najviše nazivala kad je u USA i u Kanadi bio prikazan poznati film sa švedske i engleske televizije u kojem su bili prikazani zločini jugoslavenskog terorističkog aparata, ubojstvo, sprovof Brune Bušića i drugo. S Josipom Badurinom nije razgovarao nikad, a Jozi Vrbiću je samo javio vijest kad je Bruno bio ubijen. Budući da je on k njima dolazio, dopisivao se sa Zdravkom i s njim surađivao, Vinko nije imao nikakva razloga “prijetiti” mu preko telefona, pa priču Joze Vrbića kao državnog svjedoka protiv njega smatra običnom izmišljotinom.

    Vinko Logarušić je također opovrgao glasine o njegovom tobožnje sastajanju s Mirom Barešićem koji je kao tjelesna straža paragvajskog ambasadora bio u Udruženim Državama Amerike.

    Kad je Vinko Logarušić bio s odgovorima na postavljena pitanja gotov, državni odvjetnik Baskin je pismo pukovnika Marasa prihvatio kao točno svjedočanstvo i pitanje pronađenog oružja i municije bilo je riješeno.

    Poslije Vinka Logarušića govorio je Ivan Mišetić. On je ukratko iznio kako je u okupiranoj Hrvatskoj bio u nemilosti zbog svog vjerskog i hrvatskog uvjerenja, a kad je došao iz austrijskog izbjegličkog logora u Chicago, postao je kao član organizacije Hrvatski Narodni Otpor i hrvatskog nogometnog kluba veoma aktivan, sudjelujući na svim hrvatskim manifestacijama i antijugoslavenskim demonstracijama.

    Ivan Mišetić je sreo i upoznao Miru Barešića na proslavi Desetog travnja u Chicagu kad je kao tjelesni stražar došao s paragvajskim ambasadorom Mariom Lopez. Poslije proslave ambasador, paragvajski konzul i Miro barešić bili su u kući Ivana Mišetića. Kad je bio upitan, zašto Hrvati smatraju Miru Barešić junakom, Mišetić je odgovorio da je Barešić junak zato što je kaznio Eichmanna br. 2.

    Kao što je izjavila Iva Mišetić, Ivan Mišetić je rekao da su on i Blago Lončar mislili kupovati oružje, našto ih je nagovarala američka policija, da pomognu osloboriteljsku borbu hrvatskog naroda, zarobljenog u Jugoslaviji, da je to tako, potvrđuju i snimljeni razgovori, kao i u to vrijeme usidreni brod kojim je to oružje imalo biti prebačeno u Europu. On uopće ne zna Antu Ćarana, Andriju Škrabu, Milutina i Veljka Jakšića i s njima nikada nije imao nikakve veze. U kući je imao knjigu Josipa Barurine, Alijas Hrvoje Lun o “Revolucija i Sloboda.

Nastavlja se slijedeći opis stranica 20.

SLOBODA I REVOLUCIJA – Josip Badurina, Alijas Hrvoje Lun.