ZAPISI SA SUDA U NEW YORKU, piše Drago Sudar (2) dio

    Drago Sudar i ja smo nastojali zapisati koliko god smo mogli tijek sudskog procesa i bilježili smo što smo god smatrali zanimljivo i koliko smo mogli napisati izjave raznih svjedoka, kako tužitelja tako isto obrane. Poslije završetka dnevnog procesa ja bi dao moje zapise Dragi a on bi preko noći u svojoj ćeliji to sve prepisao, sastavio i poslao na razne adrese hrvatskih novina. Malo koja je to objavljivala osim Hrvatskog Tjednika iz Australije, Hrvatskog Lista i OTPORA. Nadati se je će doći vrijeme kada će neki zainteresirani Hrvat zasukati rukave, pljunuti u dlane i sam sebi reći: Iđem napisati knjigu o sudu hrvatske desetorke u New York-u. Potražiti i prikupiti svaku moguću zapisanu riječ i se jedne (optužničke) i s druge (obranbene) strane. Ponajviče bi se tih zapisa moglo naći u hrvatskom Tjedniku iz Australije. Ja posjedujem skoro sve te brojeve i spreman sam ih za tu svrhu dati tom zainteresiranom Hrvatu. Mile Boban, Otporaš.

Slika sa korice knjige Drage Sudara (1930-2001)

   Budući da je do sada bilo dosta govora o državnim svjedocima i njihovim optužbama, vjerojatno će naše prijatelje, suborce i istomišljenike (koji nije mali broj) također zanimati što su govorili i kako su se držali optuženi Hrvati i njihovi svjedoci. Stoga je potrebno ukratko i o tome nešto reći kako bi pregled bio bolji i slika jasnija.

    Možda se svi optuženi i svi svjedoci optuženih neće slagati s ovim kratkim opisom, ali će se s time morati pomiriti, jer je cijelo ovo suđenje bilo jako zapleteno i zamršeno, pa je nemoguće opširno o njemu pisati. kao što sam u jednom izvještaju spomenuo, poslije suđenja će biti dozvoljeno donositi sudske dokumente, pa ako tko bude držao potrebnim o nekim događajima ili o pojedinim ljudima reći nešto više, imat će mogućnosti i priliku za to. Dva tjedna prije nego što je suđenje bilo završeno, bilo je već napisanih preko deset tisuća stranica i nije se bilo lako snalaziti, pogovtovo pod zatvoreničkim uvjetima.

   Da se stjecajem okolnosti nisam našao na optužničkoj klupi s devetoricom optuženih Hrvata iz Udruženih Američkih Država, ja bih kao Hrvat i kao bivši robijaš bio na njihovoj strani, jer je ovo samo mali dio velike tragedije hrvatskog naroda za koju su krive zablude jugoslavenstva i za koju je odgovorna  neprirodna – Jugoslavija. Za veliku tragediju hrvatskog naroda i za teško stanje u koje je doveden i u kojem se nalazi još i danas, jednako su krive jugoslavenska komunistička i jugoslavenska antikomunistička komponenta koje su pomagale velikosrpskim imperijalistima srušiti Neovisnu Državu Hrvatsku i obnoviti tamnicu hrvatskog naroda – Jugoslaviju. Jer, da nema Jugoslavije tog najvećeg bezumlja i zločina dvadesetog stoljeća – ne bi hrvatski maldići i hrvatske djevojke morali lutati tuđim prostranstvima i tuđim bespućima, nego bi u svojoj hrvatskoj državi normalnim životom kao što žive svi oni narodi koji imaju svoju državu.

    Prije nego ukratko opišem što su govorili optuženi Hrvati i optuženih Hrvata svjedoci, potrebno se je osvrnuti na ucjenjivačka pisma o kojima je bilo dosta pisano po novinama i o kojima je bilo na ovon suđenju raspravljano. Kako nisam čuo da su takva pisma u Toronto dolazila, ni meni nije bilo jasno o kakvim se pismima radi.

    Raznim ucjenama (uključujući i pisma) bavili su se mnogi revolucionarni pokreti, a komunisti su provaljivali u banke i tako dolazili do novca potrebnog za njihovo revolucionarno djelovanje. Jugoslavenski su komunisti i u tome prednjačili. Budući da su imali bogato iskustvo iz predratnog ilegalnog djelovanja i iz kasnijeg partizanskog “ratovanja”, oni od naučenog zanata nisu ni poslije htjeli odustati kad su tuđom pomoći i uz pomoć antikomunističke jugoslavenske komponente, zajedno s velikosrpskim imperijalistima, obnovili Jugoslaviju u svibnju 1945. godine i uveli u njoj svoju krvavu vladavinu i teror.

    Kad su drugom polovicom 1946. godina zatvorili tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i oko dvije stotine drugih Hrvata u Zagrebu, oni su (“narodna vlast”) – ka da su toga trenutka došli iz šume – provalili u zagrebačku katedralu i odnijeli iz nje sve crkveno zlato i razne druge dragocijenosti. Za vrijeme ovog sramotnog suđenja, poznati izdrodi Jakov Blažević i Žarko Vimpulšek javno su lagali sebi i cijelom svijetu da je to “ustaško zlato”, a to je bilo u obliku raznih darova i zadužbina skupljeno i čuvano stoljećima.

    Prilikom svjedočenja državnih svjedoka o ucjenjivačkim pismima, kasnijih raspravljanja i izlaganja vještaka za otiske prstiju, nije na sudu dokazano za ni jednog optuženog da je u to bio umješan. Pisma su dolazila iz Zapadne Njemačke i na njima nisu pronađeni otisci prstiju. Nije pronađen ni pisaći stroj kojim su pisma i adrese napisane. Sve se temelji na glasinama, sumnjama i predpostavkama.

    Za razliku od ucjenjivačkih pisama i raznih drugih oblika ucjenjivanja kojim su se bavili revolucionarni pokreti raznih naroda i ideologija, svrha ucjenjivačkih pisama u ovom slučaju ostala je i dalje nejasna iz nekoliko razloga. Da su oni koji su dobili pisma i htjeli poslati traženi novac, to nisu mogli učiniti, jer je primanje novca na takav načion po međunarodnim zakonima zabranjeno. Osoba na koju bi ček bio poslan, bila bi u Paragvaju uhićena u pošti ili prilikom mijenjanja čeka u banki. “Uputstva” da se o poslanom iznosu izvijesti urednika “Hrvatskog Glasa” u Kanadi ili urednika “Nove Hrvatske” u Engleskoj, protumačio je primatelj pisma dr. Ante Sertić. običnom neozbiljnošću, jer pravi konspiratori tako ne rade.

    Iako mi nije jasno na temelju čega su u ovom primatelji ucjenjivačkih pisama bili dijeljeni na “dobre” i “loše” Hrvate, činjenica da su ih dobili jedni i drugi, svakoga pri donašanju zaključka zbunjuje. Pismo je dobio i Stipe Ivkošić, a on je prošle godine osuđen u skupini Ivana Čale za – racketeering! Prilikom ispitivanja na sudu, najviše je primatelja pisama rekla da nemaju pojma tko im je pisma poslao, a bilo ih je i takvoh koji su izjavili da vjeruju da je to učinila jugoslavenska sigurnosna služba. Novac nije slao nitko i nitko nije ni pomišljao na to.

    Međutim, dolaženjem do novca putem ucjena i raznih drugih nedpouštenih načina, kao i ulaganja novca na nedopušteni način, kažnjivo je po novom zakonu “RICO” u Udruženim Američkim Državama. Budući da su optuženi Hrvati bili osumnjičeni da su bili umješani u slanje ucjenjivačkih pisama, pisma su bila temelj na kojem je sastavljena optužnica za “racjeteering”. Da optuženi nisu bili osumnjičeni za ucjenjivačka pisam, optužnica bi morala biti postavljena na druge temelje, a vjerojatno nekih od optuženih ne bi bili ni pozvani na sud.

                                                       ll.

    naknadnom odredbom sudca Motley ponovno je bila donešena vrpca, prenos s vrpce i prijevod s hrvatskog na engleski na koji su bili snimljeni razgovori Anđelka jakića i Ivana Čale. S vrpce na papir i onda na engleski jezik prenijela je i prevela gospođica Linda Lisica koja je zaposlena u uredu FBI. Jakićevu odvjetniku nije ništa preostalo nego unajmiti naprave za slušanje vrpce i pozivati poznavatelje hrvatskog jezika da sve to ponovno provjere i utvrde konačnu istinu. U njegov ured su došli fra. Silvije Grubišić, fra. Jozo Grubišić i gđa Ankica Ćapin. Nji su troje slušali vrpcu punih pet sati i pravili svaki svoje zabilješke. Na sudu su pod prisegom izjavili: razgovor izmežu Anđelka Jakića i Ivana Čale uopće nije bio u New Yorku niti o Hrvatima u tom gradu, pa savezno s tim nitko nije spominjao niti je mogao spominjati ulicu Broadway ni Hrvoje. Poslije dvojice hrvatskih franjevaca i Hrvatice Ankice Ćapin, sudski tumač ruskog podrijetla, Božo Subianov, iznio je svoju “verziju”, koja se nimalo nije razlikovala od onoga što su iznijeli Hrvati. Nekoliko tjedana kasnije, bio je kao svjedok Ranka Primorca fra. Slavko Soldo.

Nastavak ovdje: