Priloženua slika je osmrtnica mojeg strica Mate i moje oca Petra Boban. Te osmrtnice sam morao predočiti sudu kao vjerodostojan dokaz da moj stric Mate Boban nije bio udbaš kako su me klevetnici optužili i tome htjeli dokazati da sam ja preko strica povezna sa jugo udbom. Mile Boban, Otporaš.
Pogledaj Full Version :
ZAPISI SA NJUJORŠKOG PROCESA HRVATSKOJ DESETERKI od 16. 2. do 15. 5. 1982.
Slika Ranko Primorac i njegova majka, Franjo Ivić, Ivan čale, Vinko Logarušić Milan Bagarić i njegove tri kćerke.
(U nastavcima ću iznositi izvještaje sa suda u New York-u Hrvatima i članovima Hrvatskog Narodonog Otpora, HNO. Većim dijelom ovi izvještaji su izlazili u hrvatskoj iseljenčkoj novini Hrvatski Tjednik iz Australije. Sve izvještaje ću u cijelosti prepisivati, sve izvore vjerno označiti tako da se ovu vrlo ozboljnu povijestnu stvar hrvatske političke emigracije nebi izvrglo ruglu i nekim sumnjama zbog nedostatka izvora. Gdje god se ukaže potreba za bolje razumijevanje samih izvještaja, ja ću nastojati dopuniti taj nedostatak mojim sjećanjima i informacijama, jer sam bio jedan od tih desetorice Hrvata. Na sudu sam iz sata u sat vodio neku vrstu zapisnika/dnevnika, te ću se po potrbi tim bilješkama i bilježnicama poslužiti u opisima ovih nastavaka. Bit će ih mnogo. Ja ću biti strpljiv ovo prepisivati, a vas molim budite strpljivi ovo čitati. Iz ovih sudskih izvještaja po prvi puta poslije tri desetljeća Hrvati će imati priliku saznati ZAŠTO JE UOPĆE DOŠLO DO NJUJORŠKOG PROCESA ČLANOVIMA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO. Otporaš.)
ZAVRŠNA RIJEČ ANTE LJUBASA NA SUDU U NEW YORK-u, srijeda 30 lipnja 1982.
(Na stranicama ovog Foruma i na zahtijev nekih mojih prijatelja, pa i onih koji se ne smatraju mojim prijateljima, ali bi svakako željeli znati kako je i zašto došlo do njujorškog procesa Hrvatskoj Desetorki (10), članovima Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO.; počet ću iznositi SUDSKE ZAPISNIKE OVE HRVATSKE DESETORKE. Zapisnik ili zapisnici neće biti kronološki opisivani, ali ću zato donositi sve moguće izvore, kako ne bi došlo do neke zabune. Ja sam bio taj koji sam od prvog dana kada sam ušao u utorak 16 veljače 1982. godine u jednu veliku i prostranu sudsku dvoranu, odmah odlučio voditi jednu vrstu zapisnika ili dnevnika.
Kao povijestni dio ovog suda za hrvatski narod, nastojat ću opisati izgled sudske dvorane:
Ulazi se na dupla vrata. Vrata su bila na polovini dvorane, tj. zida. Na lijevu i na desnu stranu poredane su klupe na koja su mogla sjesti desetak osoba. Sredinom je bio prolaz širok meter i nešto, kojim se je išlo do mjesta sudije. Bilo je nekih desetak redova klupa. Pred zadnjim redom je bio jedna drveni zid, ograda, visine nekih meter i 20 cm., što je bio znak da nitko ne može proći dalje od te ograde. Tu na dnu tog prolaza je bila kapija kroz koju su mogli proći do sudnice samo Sudac, sudsko osoblje, tižitelji, porota, sudski zapisničar, FBI, dvojica tumača, optužena hrvatska (10) desetorka, njihovi odvjetnici. Po redoslijedu kako su sjedili: (1) Ante Ljubas, umro u prosincu 2021. (2) Ranko Primorac, umro u prosincu 2009. (3) Mile Markić, umro 2007. (4) Anđelko Jakić, (5) Ivan Mišetić, (6) Milan Bagarić, umro 2015. (7) Vinko Logarušić, umro 1997. (8) Miro Biošić, umro 2020. (9) Mile Boban i (10) Drago Sudar, umro 2001. Porota je bila na desnu stranu i sastojala se je od 12 porotnika, u dva reda po šest, i zadnji red od šest kao pomoćnici. Na desnu stranu za jednu stepenicu se diže i tu je stolica za svjedočenje. Pred svjedokom je stol i mikrofon da ga se bolje čuje kada govori. Pred svjedočanskom klupom je stol za javnog tužitelja odakle on govori i optužuje. Na desnu strana svjedoka je Sudac koji vedri i oblači. Nadam se da sam prikazao položaj sudske dvorane najbolje kako sam znao. Prilažem sliku četiri kutije sudskih zapisnika preko desetak tisuća stranica.
Sada prepisujem u cijelosti završnu riječ Ante Ljubasa. Mogao bih ja to prevesti i na hrvatski, ali za sada neću. Neću zato što bih želio da i moja djeca, moji prijatelji i njihovi prijatelji ovo pročitaju na engleskom i da se tako upoznaju kako su i zašto Hrvati dobili 180 godine robije u slodoljubljivoj zemlji Ameriki. Poslije ovoga ću iznijeti i završnu riječ drugog optuženog Ranka Pimorca. Mile Boban, Otporaš.)
FINAL WORD OF ANTE LJUBAS IN NEW YORK COURT
30. 6. 1982.
Stavio sam sliku Ante Ljubasa gdje se nalazi i Zvonko Bušić, jer nisam imao druge slike od Ante Ljubasa. Hvala. Mile.
Your Honour!
My address to the court will be made up of facts which the indictment, and the United States Attorney faild to mention. Eight years before his death the French philosopher Rousseau put forward his definition of Justice; that one man may receive a gold medal and the other the death penalty for the same actions.
In 1980. The German news-magazine “Der Špiegel ” carried a report of its interview with Lybian President Kaddaffi which touched upon the same issue. Kaddaffi replied to a question concerning the assassination of Lybian dissidents in exile by referring to the assassinations carried out by Yugoslavia’s UDBA agents in Germany and United States. Those who would even dare to express vocal opposition to the regime of terror that controls my country Croatia, were targets. Personal friends of my own, boyhood companions, were singled out and cruelly cut down.
America did not cry stop! Nor did the United States Attorney who paraded various witnesses before this court. No! As Kaddffi correctly indicated, Tito’s reputation in the West did not suffer. Because at the time in question, it suited sections of the United States Government to cozy up to Tito. It is as a result of such political manipulations that I am before this court today.
I stand here innocent of wrongdoing. I know deep in my heart, deep in my conscience that I have done no wrong. Croatian Cardinal Stepinac was judged as a traitor by the Jugoslavian regime; denounced as a “terrorist to the highest degree”. Many good and loyal communists came forward and revealed to the court his traitorous plots against the State and his people. Well, the court assured the safety of the “people” by convicting this criminal Cardinal and placed him in remote confinement, where his “terrorism” could not continue. The court sang out its mercy by sentencing Cardinal Stepinac to only sixteen years of imprisonment. It proclaimed its magnanimity by indicating how in other countries the Cardinal would have been executed immediately. The three most prominent Cardinals in the Eastern Block: Polish Cardinal Wishinsky, Hungarian Cardinal Myncenty, and Croatian Cardinal Stepinac, during the 1950s were all sentenced to long terms of imprisonment for theirs terroristic and treasonable activities: loving their countries and freedom. Their convictions were assured by perjured testimony. My conviction has been produced by similar means, and for similar reasons.
No, Your Honour! Truth and love of liberty does not change. Political alliances do. Politicians make strange bedfellows, and it is because of such an alliance that I have been placed before this court, to face charges.
In recent years 56 Croatian dissidents have been murdered by UDBA throughout the so called Democratic countries of the West, some of those deaths have taken place here in the United States. But not one assassin has been brought before an American Court. Ask yourself why! Is it because the United States investigative agencies are unaware of the perpetrators? Or, is it because America is attempting to woo Yugoslavia to some degree from under Soviet influence?
I do not ask this question in a flippant way. I humbly search for a true answer. I ask this question out of a feeling of a great wrong having been committed in this-court-room, under the flags which hung when I took the Oath of Allegiance. For, this Court, in the name of American people, has found us guilty, and I know that this decision is wrong. We have been convicted not by the testimony of innocent and impartial witnesses, but by the perjured testimony of a self confessed murderer, and other people who have admitted to terrible crimes. We have been accused of false charges, and convicted with false evidence, of the very crimes carried out by those who accused us and bore witness against us.
When I took my oath of allegiance to become an American citizen I walked away from that ceremony feeling that I had a wonderful opportunity – and responsibility – in front of me; that of upholding the constitution of the United States to the letter. I was jubilant and excited because I felt as if I had achieved a marvelous dream; that of becoming a citizen in a true democracy.
When I made the journey from Europe to this country, my mind was still vibrating from the horrors of WWII and the experience by my own family at the reemergence of Yugoslavia. I did not come to this country out of any sense of adventure, or to seek any great wealth. I choose to come to the USA to experience for myself the meaning of freedom, democracy and equal rights. I was fully prepared to uphold my oath of allegiance I made to this country. I have kept my promise to America and her people. Why has America broken her promise to me, and found me guilty of a crime which I have not committed?
In many ways this trial has put the American legal system on trial, and twelve people have brought in a misguided verdict of guilty. The US Attorney has managed to convince twelve civilians that we should be convicted, and they pronounced their verdict. I do not condemn those twelve people, I do not look to them with hate in my heart, nor do I say this to mitigate your predetermined prison sentence. I am ready to go to prison and serve any sentence this court imposes upon me without malice. But, I will have this court-room knowing that I have committed no crime. I shall serve my sentence in the true knowledge that I am punished only because of my love for Croatia and her people.
I must borrow the words from Dr. Martin Luther King. He once said: “I believe that unarmed truth and unconditional love will have the final word. That is why the right, temporarily defeated, is stronger than evil triumphant” (end quote). I again emphasize that I am not guilty of the crimes for which I have been charged. America will not protect her own freedom by sacrificing the freedom of others.
I believe that we, the accused, have not been tried as individuals, but rather, we have been herded, into the position we have found ourselves in, by sinister forces that do not seek justice but instead political expediency. The aim of this trial was to destroy and injecting fear into every Croatian who dares to oppose the State Department policy of salvaging Yugoslavia. For supporting that fear and confusion in Croatian communities through the USA, US Assistant Attorney Stuart J. Baskin made public a list of so-called co-conspirators or co-racketeers. One man from that list Mr. Nikola Stedul wrote one letter to Mr. Baskin asked him about WHY his name has been on that list.
FOR THIS COURT AND HONORABLE JUDGE CONSTANCE MOTLEY I AM INTRODUCING MR. N. STEDUL LETTER:
(Tog istog Nikolu Štedula koji je bio glavni tajnik Hrvatskog narodnog Otpora, pod pseudonimom Tomislav Kvaternik, HNO je predsjednice RH Kolinda Grabar Kitarović primila u svoj ured, dala mu odlikovanje za sve njegove zasluge koje je on sa svojim suborcima u hrvatskoj političkoj emigraciji učino za promicanje hrvatskog imena i u borbi za oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije i za Obnovu Druge Hrvatske Države. Mile Boban, Otporaš.)
3rd Oct., 1981.
Stuart J. Baskin,
Assistant United States Attorney,
One St. Andrew’s Plaza,
New York, New York 10007.
Re: Indictment – SS 81 Cr. 402 (CBM)
Sir,
Today I have received (trough a friend) a copy of a list of names issued by you on the 26th August, 1981. together with your statement accusing those listed, on behalf of your government, of being agents, servants, employees, co-conspirators and / or co-tacketeers”, associated with the indictment SS 81 Cr. 402 (CBM).
It is indeed a very black day for me to learn that a person’s name can be added to such a list without it being necessary for your office to at least have the dignity to let such a person know he is being named on an indictment. I am absolutely appalled to think that I am being accused of a crime by your office and yet I have had to rely on the good graces of a friend to let me know. How does the law operate in the United States of America?
The purpose of this letter is to ask you to clarify my position. I have been named publicly by your office as some kind of “racketeer”. I would therefore ask you to either arrange a hearing which it will be possible for me to attend in order to defend myself, or else take my name from the List. And since the List has become public knowledge, I would ask you to be kind enough to publicly renounce your accusation unless you intend to go through with it.
I wonder if you are fully aware, Mr. Baskin, of the implications and seriousness of these lists you and your government are so freely distributing? I happen to come from a police state (meaning Yugoslavia, mo. Otporaš.) where almost every person is on some kind of a list or another. Is America truly embarking upon the idea of a police state? I would have thought your profession would have been the bulwark against the advance of the police state, instead of actually speeding up the process by allowing yourselfs to be used to prepare senseless accusations which are the hallmark of the police state or the middle-age witch-hunts.
In your Statement you are conveniently hiding behind the law and your government by saying that your government receives the right to “modify, constrict or expand upon its proof as new evidence is developed”. Such an ambiguous and open-ended clause is not only designed to give you “legal” protection against libel and false accusation, but also allows the charges to be perpetually on an “order book” for your government’s future use whenever Yugoslavia falls into another new crisis. Let’s face the facts, Mr. baskin. You are spreading your irresponsible Lists and accusations in the name of the Law; Hitler, Stalin and the likes were also conveniently hiding behind the Law.
But the multiplicities of laws to suit the occasion did not begin with the U.S.A., Stalin or Hitler. The problem was baffling Cornelius Tacitus, a first century Roman politician and historian, when he said: “When the state is most corrupt, then the Laws are most multiplied”.
You have one of the most powerful governments in history and the law of that government behind you, Mr. Baskin; I have my conscience which I would not trade for anything. Lyndon B. Johnoson had the following thoughts on conscience: “One man alone with his conscience – whether in the laboratory, or the classroom, or on the street corner – is to be jealously guarded from the thousand who, believing him wrong, would deny his right to search and his right to speak the truth. On that fact we have built a free and great and diverse country.”
Are the foundations of this “free and great diverse country” now crumbling under the laws which are juggled to safeguard dictatorships around the world?
Yours sincerely,
Nikola Stedul.
May the conflicts among the countries and among the people be destroyed and may love and the awareness of universal brotherhood arise among all people.
Long live true freedom and justice!
Long live to Croatian people!
Ante Ljubas.
(Nastavlja se. Idući opis je završna riječ Ranka Primorca na hrvatskom jeziku.
UZORNI GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE
Prepisao Mile Boban, Otporaš.)
REMEK GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORKu 30.6. 1982. (prvi (1)
(Ovj govor Ranka Primorca prije izricanje presude optuženim Hrvatima na sudu u New York-u 30 lipnja 1982. bi treblo usporediti s govorom nadbiskupa Alojzija Stepinca na komunističko/jugoslavenskim sudom u Zagrebu 3 listopada 1945. godine. Suđenje Stepincu: “Ne trebam milost, savjest mi je čista” – Brifing …
Za podsjetiti je da su Ranka policajci uveli u sudnicu u boliničkim kolicima. Ranko je bolovao od šećerne bolesti. Prepisujem ovaj govor u cijelosti iz Hrvatskog Tjednika br. 244 od 27.7.1982. HT je izlazio u Australiji kojeg je uređivao i bio glavni o odgovorni urednik Dinko Dedić. Mile Boban, Otporaš.)
Ranko Primorac pred američkim sudom svjedoči za Hrvatsku – GOVOR PRIJE PRESUDE
Gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre,
Nisam Ciceron, a nemam sposobnost mojeg odvjetnika Jacoba Evseroff-a, koji je s ostalih deset odvjetnika potukao laži na kojima se gradiala optužba protiv desetorice Hrvata. Ovdje se nije samo optuživalo i sudilo desetorici Hrvata, nego cijelom hrvatskom narodu.
Gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, da bih vas upoznao s nekim prljavim igrama tužitelja Baskina, s kojima je želio obmanuti odvjetnika Drage Sudara, za vrijeme njegovog procesa u Torontu, (Za podsjetiti je da su amerčki Marshali kidnapirali Dragu Sudara u Torontu pod imenom “Charly Brawn…, isto kao što su 1979. kidnapirali Miru barešića i Ivana Vujičevića iz Paragvaja, mo.) i neke odvjetnike u početku ovog procesa, moram kazati nekoliko riječi o povijesti hrvatskog naroda.
Hrvatska braćo i sestre, dame i gospodo, hrvatsko ime spominje se prije 2500 godina, iz vremena Darijeva carstva od Irana, Afganistana, preko Karpata do dolaska na Jadran, između rijeka Drave i Drine gdje više od trinaest stoljeća Hrvati žive. Kad govorim o našem dolasku na Jadran moram se sjetiti starih Ilira, čiji su se potomci očuvali sve do danas. Ti potomci starih Ilira, Hrvatski Arbanasi žive i danas čuvajući svoj jezik i kulturu i boreći se kroz cijelu povijest za ostvarenje slobodne Hrvatske Države.
Zbog tog državotvornog duh a hrvatski Arbanas Dr. Josip Đerđa je 1971. godine strpan u jugoslavenski koncatracioni logor u kojem je mučen i fizički uništen. Za tog hrvatskog Arbanasa protestirali su svjetski političari, državnici, humanitarne organizacije i cijeli europski tisak, tražeći njegovu slobodu. Sjetimo se braćo i sestre, cijenjeni odvjetnici, gospođo sudac, da je za vrijeme ovog procesa tužitelj Stuart Baskin pričao o čovjeku koji se zove Pavle Perović. Hrvatski Arbanas P. Perović bježeći pred jugoslavenskim udbaškim ubojicom, našao je sklonište u kanadskom zatvoru u Montrealu gdje ga je prije 7 godina posjetio Ante Ljubas. Grijeh P. Perovića jest taj što se bori za slobodnu Hrvatsku Državu.
Hrvatska braćo i sestre, dame i gospodo, na hrvatskom etničkom povijesnom prostoru do danas je živjela manjina hrvatskih Židova. Kada govorim o hrvatskim Židovima, poznato je da postoji Hrvatski Židovski Odbor na čelu s hrvatskim Židovom, filozofom i političarem Mladen Shwartzem. Cilj tog Odbora jest Hrvatska Država!
Govoreći o hrvatskim Židovima sjetimo se da je prije dvije godine u jugoslavenskoj tamnici mučen i ubijen 20-godišnji student hrvatski Židov Ernest Brajder. On je imao taj grijeh što je širio ideju hrvatske državnosti.
Taj hrvatski povijesni prostor pritiskalo je Habsburško i Otomansko carstvo, Mletačka vlastela ali zahvaljujući snazi duha državnosti, hrvatski se narod uspio očuvati. Sjetimo se dvije od stotine povijesnih činjenica. Sjtimo se Bečkog Novog Mjesta i Bleiburškog polja.
Znamo da su hrvatski velikani i plemenitaši P. Zrinski i F. K. Frankopan pozvani da odgovaraju pred car skim zakonom, kojeg su obi prekršili jer su željeli slobodu svom narodu. Njima je bilo suđeno, ali su pomilovani. U imperijskom zakonu tog carstva je pisalo: Onaj tko se ogriješi o zakon, da mu se odsječe desna ruka. Gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, tim hrvatskim velikanima nisu odsjekli desnu ruku. Odsjekli su ima glavu.
Braćo Hrvati, dame i gospodo, svima je poznato što je doživio hrvatski narod 1945. godine. Preko pola milijuna Hrvata, žena i djece bježalo je pred komunističkim hordama, tražeći zaklon na Zapadu, vjerujući u povelju ljudskih prava. Ali po naredbi zapovjednika SKOTA razoružan je taj hrvatski puk i predan Titovim koljačima koji su na Bleiburškom polju izvršili genocid.
Svima je poznato da Hrvati hodočaste Bečko Novo Mjesto, Bleiburško polje kao i stale događaje koji se spominju u našoj povijesti. Hrvati danas hodočaste sudove diljem Zapada gdje se sufi Hrvatima zbog državotvornog duh a.
Ukazujući na ove povijesne činjenice, želim da vas gđo. suče, cijenjeni odvjetnici, Hrvati i Hrvatice upoznam s čime niste bili upoznati. jedan od nas kojima se ovdje sudi, jest Mile Markić. Vama nije poznato da je naš Mile kao dijete, igrajući se razbio glavu zadobivši vidljivu oznaku. To što je naš Mile doživio kao dijete, tužitelj Baskin, želeći obmanuti našu obranu, to je prikazao kao nacističku oznaku kojoj je Mile bio podređen. S tim prljavim trikom željelo se okarakterizirati sve optužene i hrvatski narod. (Za podsjetiti je da se zna i da se ne zaboravi. “Vidljiva oznaka” o kojoj Ranko ovdje govori je na glavi Mile Markića u obliku “U” slova. Kako je Mile bio ćelav, ta oznaka je bila vrlo uočljiva i vidljiva. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: Tko je to sve tako – po jugoslavenski – pojasnio US državnom odvjetniku protiv hrvatske desetorke Stuart Baskin-u? Naravno da se zna. UDBA! Kroz ove i u ovim nastavcima će se toga mnogo otkriti i čitatelji će imati priliku saznati mnoge prave a (po)najviše krive i lažne nepoznanice ovog procesa STOLJEĆA Hrvatima. Mi. Otporaš.)
Nema sumnje gđo. sudac, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, da se (je) ova prljava zamisao, koju je upotrijebio tužitelj Baskin na štetu hrvatskom narodu, izlegala u jugoslavenskom inkubatoru. Svima vama kao i tužitelju Baskinu je poznato, a to ukazuju povijesne činjenice koje sam spomenuo da hrvatski narod nije djeljiv narod po religiji ili boji kože, da u Hrvatskoj nikada nisu u povijesti pastorali rezervati u kojima se uništavao narod (rasa) što se može usporediti s koncentracionim logorima. Ukazujući na nekoliko povjesnih činjenica, želio sam i ovog puta stati u obranu svojeg naroda i desetorice optuženih.
Hrvati i Hrvatice, cijenjeni odvjetnici, gđo. suče, ovaj moj govor kojeg slušate, jest ponavljanje svega onog što se govorilo za vrijeme ovoga maratonskog procesa, i što je zapisano u sudskim spisima. ovo nekoliko riječi koje ću izreći, nije niša novo. To su govorili neki od optuženih, njihovi svjedoci, njihovi odvjetnici kao i tužitelj Baskin i državni svjedoci koje je on (tužitelj) pozvao da svjedoće.
Kad govorim o državnim svjedocima, sjetimo se što je svjedočio Ante Ćarana. (Ante Ćaran (1937-2016) je Hrvat od Livna i bio je Krunski Svjedok US tužitelja Stuart Baskin protiv ovih optuženih Hrvata na njujorškom procesu. Bit će još govora o Anti Ćaranu u ovim nastavcima. Mo. Otporaš.) Taj Ćaran je na sudu pod prisegom svjedočio da je jednog jutra po nagovoru Marijana Rudele, ubio čovjeka koji se zove Križan Brkić. Tog jutra Ćaran je svjedočio da je pred kućom spomenutog pričekao i s tri naboja u prsa, kako reče, s tri fita (tri stope, mo.) udaljenosti usmrtio Brkića.
Nastavlja se.
REMEK DJELO – GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORK-u 30.6.1928. (dio (2)
(Ovj govor Ranka Primorca prije izricanje presude optuženim Hrvatima na sudu u New Yorku 30 lipnja 1982. bi trebalo usporediti s govorom nadbiskupa Alojzija Stepinca na komunističko/jugoslavenskim sudom u Zagrebu 3 listopada 1945. godine. Suđenje Stepincu: “Ne trebam milost, savjest mi je čista” – Briefing …
http://www.express.hr/…/
Jest, gđo. suče, dame i gospodo, ta Ćaranova priča je djelovala uvjerljivo dok ga nisu počeli ispitivati odvjetnici obrane. Te iste riječi Ćaran je ponovio desetorici odvjetnika, neznajući da isti odvjetnici posjeduju prikaze koji ukazuju na laži Ante Ćarana. Ti dokumenti su autopsija koja potvrđuje da je Brakić postao žrtva od jednog naboja zadobijenog u leđa i drugog u prsa. Drugi dokument kojeg su odvjetnici prikazali na sudu potvrđuje da je Ćaran u to vrijeme radio u Sacramentu gradu, 600 milja udaljenom od mjesta zločina i pokazujući vrijeme prekovremenih radnih sati. (Iako sam bio na tom sudu i sve pratio i sve slušao, ni danas, 34 i pol godine poslije tog suda, ne znam tko je Križana Brkića ubio 22 studenoga 1978. god. Ćaran je na sudu izjavio da ga je on ubio i na osnovu toga je postao i bio Krunski Svjedok br. jedan. Mnogi Ćaranovi prijatelji su uvijek tvrdili da on, Ante Ćaran nije ubio Križana Brkića. Kako sam od vjerodostojnih Hrvata čuo da je i sinovac Ante Ćarana, Jozo Ćaran koji živi u San Jose California – ili okolici – tvrdio da njegov stric nije ubojica i da on nije ubio Križana Brkića. Nadati se je da će se jednog dana i ta tajna otkriti. Mo. Otporaš.)
Kad sam kod ovog sudskog dokumenta želim reći nekoliko riječi iz završenog govora tužitelja Baskina, želeći povišenim tonom hipnotizirati porotu, govoreći da Ćaran nema interesa lagati, jer ako bi lagao da bi to činio protiv Ranka Primorca a ne protiv Marijana Rudele koji je mrtav. Zato gđo. suče, hrvatska braćo i sestre, cijenjeni odvjetnici, Ćaran nije lagao protiv mene – to tužitelj Baskin zna.
Poslije tog zločina agenti F.B.I. i policijski agenti su imali razgovore sa mnom, mojim prijateljima i mnogim Hrvatima Južne Kalifornije. Njima i gospodinu Baskinu je poznato gdje je u to vrijeme bio R. Primorac, što bi posvjedočili mnogi koji su to znali.
Gđo, suče, braćo Hrvati, cijenjeni odvjetnici, zašto je Ćaran za taj zločin želio optužiti M. Rudelu? Zbog toga što je M. Rudela bio član H.N. Otpora, što je naš prijatelj, i što se on ne može braniti i dovesti svjedoke, jer je on – mrtav. On je hrvatski rodoljub kojega je ubio zakleti neprijatelj našeg naroda.
Želeći kazati nešto i o državnom svjedoku Andriji Škrabo, (Andrija Škrabo je bio br. 2 državni svjedok, mo. Mile Boban, Otporaš.) ne mogu a da opet ne spomenem Antu Čarana. Njih dvojica su se zaklinjali pred vama, gđo. suče, i trebali su svjedočiti isti događaj, ali budući su to bile laži, pričali su različite priče kojima su optuživali mene i Miru Barešića koji je ovdje u (u ovom, pred istim tužiteljom Baskinom 1979. god., Miro Barešić, mo.) sudu i koji je oslobođen optužbe.
Ćaran je svjedočio da je 1978. godine primio telefonski naziv od osobe koja se predstavila kao Ante Ljubas. Da je ta osoba za koju je bio siguran da nije Ante Ljubas, zatražila da pošalje jednu bombu. Isti je svjedočio da je bio zauzet i da je pozvao Andriju Škrabu kojem je predao jednu bombu s ciljem da je Škrabo preveze iz San Francisca u Los Angeles. Kome i gdje, to Čaran nije mogao svjedočiti jer tu priču nisu naučili do kraja.
Kada se pojavio Andrija Škrabo da svjedoči pod prisegom ono što je posvjedočio Ćaran, njegova se priča razlikovala od Ćaranove. Škrabo je svjedočio da je od Ćarana primio tri bombe koje je prevezao u Long Beach, grad u kojem su živjeli zajedno Miro Biošić i Ranko Primorac. I dok je Ćaran svjedočio za jednu bomb, Škrabo je svjedočio za tri bombe, što potvrđuje da su to laži koje pobijaju jedna drugu, neznajući da im se protivila istina, koju su prikazivali odvjetnici obrane.
Naši odvjetnici su prikazali dokumente da Miro Biošić i R. Primorac u to vrijeme nisu živjeli skupa niti su živjeli u Long Beach. Biošić je živio u gradu Montebelo a Primorac u gradu San Pedro. Jedan od ostalih državnih svjedoka koje ću spomenuti jest Veljko Jakšić. Kao i Škrabo on je pod prisegom svjedočio da je prijatelj A. Ćarana. V. Jakšić je trebao svjedočiti isto što i Ćaran ali se isti kao i tužitelj Baskin iznenadio s obranom naših odvjetnika, kojima u ovom procesu bio imperative novac nego da obrane istinu, kojoj se tužitelj protivio s lažima što su ih njegovi učili godinu dana.
Veljko Jakšić je svjedočio da je 1978. prevozio oružje koje je dobio od Ćarana u San Franciscu za Chicago, i da je isto predao Ivanu Mišetiću. (Ivan Mišetić je otac poznatog hrvatskog odvjetnika koji je branio i obranio hrvatske generala Antu Gotovinu i Merčepa., Luka Mišetić. Mo.) Da, gđo. suče, laž tog svjedoka ubrzo se razotkrila. Na zahtjev odvjetnika Ivana Mišetića g. Monika koji je nazočan i sad u sudu, V. Jakšić trebao prepoznati I. Mišetića. Na zahtjev odvjetnika Monika I. Mišetić se ustao izgovarajući svoje ime i prezime. Kad je svjedok Jakšić uvidio da ne može lagati, isti je priznao da nikada nije s Mišetićem govorio preko telefona i da Mišetića prvi put vidi u sudu, što je morao priznati da mu ni oružje nije predao.
To nije bila jedna laž od istog svjedoka. Vama gođ. suče je poznato da su V. Jakšić i njegov brat Mićo svjedočili protiv optuženog Mile Markića. Isti su pod prisegom svjedočili različito. Govorili su o nekakvom oružju kojeg su dobili od M. Markića. Jedan je svjedočio da su kod M. Markića bili po danu, a drugi je svjedočio da je to bilo po noći. Za tužitelja Baskina je bilo važno da oni svjedoče jer za njih ne postoji razlika između noći i dana.
Isti je svjedočio, kada je bio kod M. Markića da je s njegovom ženom proveo u razgovoru čekajući Milu kojeg nije bilo kod kuće. Jakšić je svjedočio da je to trajalo oko jedan sat, i da je od Markićave žene bio počašćen pićem i kolačima. Isti državni svjedok je po drugi put lagao. Kao što nije prepoznao I. Mišetića, na zahtjev odvjetnika Mile Markića gosp. Reuben-a da li može u sudu prepoznati gđu. Markić, Jakšić je rekao da nije u sudu. Ali kada se gđa Markić digla izgovarajući svoje ime, Julka Markić, državni svjedok Jakšić je ostao iznenađen.
Ovaj moj govor gđo. suče, ja nisam pripremio i pisao, ovo je sve zapisano u sudskim dokumentima, što ja samo ponavljam. Ne mogu a da ne kažem kakvo je bilo svjedočanstvo državnog svjedoka Marka Jarak. U pratnji agent F.B.I. Jarak je došao da se zakune i posvjedoči da je na sliki, koju su mu pokazali agenti, (U ovom slučaju čitaj UDBA, mo.) prepoznao optuženog Dragu Sudara, kojeg je on, Jarak vidio u obitelji Ćarana. I na zahtjev naše obrane da pokaže jednog od optuženih koji se zove Sudar, svjedok Jarak je pokazao na jednog odvjetnika koji je ustao i rekao – odvjetnik Arno. (To je bio odvjetnik Anđelka Jakića, mo.) Vidjevši da Jarak nije pogodio, njemu je opet odobreno da pokuša, i on pokazuje na jednog od optuženih, koji ustaje i izgovara svoje ime – Milan Bagarić.
Nastavlja se.
REMEK DJELO – GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORK-u 30.6.1982. (dio (3)
Vi gđo. suče i tužitelji rekoste da nije mogao vidjeti Sudara jer je isti sjedio sa strane, ali to ne znači da je svjedok Jarak morao drugu dvojicu označiti kao Dragu Sudara.
Govoreći o svjedoku Lindi Lasica, htio bih reći i to da iata radio za F.B.I. Na temelju lažnog svjedočenja L. Lasice, jedan od desetorice optuženih mogao je dobiti 20 godina robije. To je Anđelko Jakić koji se sada nalazi ovdje u sudu. Telefonske razgovore Anđelka Jakića Linda Lasica je protumačila (i prevela, mo.) onako kako je to nekome, F.B.I-ju odgovaralo. Ali zahvaljujući odvjetniku A. Jakića, te iste razgovore državni tumač gosp. Lukianov i pet hrvatskih svećenika, (među kojima je bio i fra. Silvije Grubišić, mo.) koji su se svojim pozivom zakleli Bogu, protumačili su su, što je dokaz da je L. Lasica Lagala. (O čemu se ovdje radi. Hrvat imenom Branko Kujundžić živio je prije u New York-u i poznavao vrlo dobro optužene u prvoj grupi Hrvate iz New York-a, članove organizacije H.N.Otpor Ivana Čalu, Franju Ivića, Nedu Sovulja, Stipu Ivkošića i druge. U toj grupi je uhapšen i (kasnije krunski svjedok, mo.) Ante Ćaran koji nije bio član organizacije HNO. Ova grupa je uhapšena 12 prosinca 1980. godine. Branko Kujundžić se je iz New York-a preselio živjeti u San Francisco. Radio je za F.B.I. i bio njihov tajni agent. Federalni službenik F.B.I za San Francisco Bob, Robert Goret je bio zadužen za nadzirati, kako su ga prozvali “hrvatski terorizam ”. U tom “nadziranje hrvatskog terorizma”, čitaj Hrvatskog Narodnog Otpora, upoznao sam i tog Bob Goret-a. On, Bob Goret se je usko povezao s B. Kujundžićem, najprije u tajnosti, što je kasnije postala i javnost, jer su se “potajno” sastajali u javnom noćnom lokalu “VILLA HOTEL” u San Mateo, južno od San Francisca. I kako se je moglo iz nekoliko izvora saznati da je Branko Kujundžić s nekim svojim “pajdom” otišao iz San Francisca posjetiti svoje nekadašnje prijatelje u New York. Prijatelji iz New York-a su primili “prijatelja” iz San Franciska kao stvarnog i iskrenog prijatelja. Ali ovaj je u tajnosti svojim prijateljima stavio elektronske sprave za prisluškivanje telefonskih razgovora. O tome Ranko Primorac govori kako je državni tumač Linda Lasica krivo prevodila, dakle lagala. Mo. Otporaš.)
Gđo. suče, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, kada sam uhapšen nisam bio upoznat da se za “conspiracy” može dobiti zatvorska kazna, a da se ne dokaže prekršaj; ali je zato dovoljno da to posvjedoči onaj koji je već sudjelovao u konspiraciji protiv onog kome se sudi. Kad govorim o konspiraciji, želim reći što smo čuli za vrijeme ovog maratonskog procesa.
Svjedočenje državnog svjedoka Franka Striškovića potvrđuje ono o čemu sam već rekao. Kada je taj Strišković svjedočio, na pitanja koja mu je postavljao odvjetnik Mile Bobana Dennis Roberts, Strišković je priznao ono što nije očekivao ni javni tužitelj Baskin. Strišković je pod prisegom, gđo. suče, svjedočio da se prije nekoliko godina sastajao s udbaškim agentom Krešom Šimovićem i nekim Slobodanom Radićem, te da je bio upoznat da žele ubiti Rnaka Primorca, Milu Boban i Marijana Rudelu i da su mu isti pokazali veću svotu novca , jugoslavenske međunarodne putnice i pištolj s prigušivačem. Strišković je svjedočio da njegov razgovor s udbaškim agentom Krešom Šimovićem i Slobodanom Radić posjeduje policija u Glenddale u Kaliforniji. (Glendale je predgrađe Los Angelesa, mo.)
(Tko je Krešo Šimović, o kojem Ranko Primorac ovdje govri? Krešo Šimović je Hrvat, rođen u selu Proboju pokraj Ljuboškoga. Postao doušnik Mostaske Udbe koja ga šalje po zadatku u Los Angeles. Tu se kao “žestoki” Hrvat iz Hercegovine upoznaje s mnogim čestitim Hrvatima. Kako je i sam pisao Mostarskoj Udbi pismo ljeta 1978. godine, u kojem ističe da se je uspješno uvukao u hrvatske organizacije, ali da mu je žena počela davati probleme, jer je primjetila da za vas radim… Drugarski vas pozdravlja Petar.
(Molim kliknite na priloženi link i pročitajte sve komentare i tu ćete naći to pismo Mostarskoj Udbi kojeg je pisao taj Krešo Šimović.)
milanU · Profile · Disqus
https://disqus.com/by/milauu/
PISMO JEDNOG HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBUMoja supruga Annie sa šestero (6) nejake djece u ponedjeljak 18 prosinca 1978. je otputovala u Pariz provosti Božić, božićne i novogodišnje blagdane sa svojim roditeljima. Ja sam ostao sam kući jer poslovno nisam mogao napustiti posao, a osim toga, prije dva mjeseca sam bio u Parizu na žalosnom pogrebu našeg Brune Bušića. U četvrtak večer, oko pola nići, dok sam spavao, telefon zvoni. Uzmem slušalicu i čujem ženski glas. To je bila Marica Lević Korenić iz Los Angelesa. Bez velikih uvoda odmah mi je rekla da se pazim jer da su dvojica agenata Udbe iz Los Angelesa otišla u San Francisco mene ubiti. Rekla mi je njihova imena: Krešo Šimović i Slobodan Radić. Na upit: kako ona to zna, odgovorila je do joj je to rekao Frank Strišković i da on to zna za sigurno. Ja sam joj se zahvalio i rekao da ću nazvati policiju. Ona mi je rekla da će i ona to učiniti. Ja sam nazvao policiju i saopćio im stvar. Rekli su mu da su oni već za to čuli, a meni savjetuju da ne izlazim sam iz kuće. Odmah sam nazvao mojeg kuma i prijatelja Ivana Nikolića i u notama mu saopćio stvar. Čovjek je odmah došao. Upalili smo sva vanjska svjetla a i unutarnja. Za našu hrvatsku iseljeničku povijest moram priznati da su me američke federalne vlasti pratile, što bi se moglo podrazumijevati i čuvale od sigurne smrti jugoslavenskih i udbinih ubojica.
Kada sam u svibnju 2014. godine bio u posjeti mojem rodnom selu Bobanova Draga, imao sam priliku posjetiti jednog prijatelja Jozu Dedića u Ljubuškom. Poznavali smo se još iz Pariza 1966/67. godine. Dotakli smo se mnogih zajedničkih tema. Tako u razgovoru J.D. mi reče: Znaš, imam dobrog i povjerljivog prijatelja koji bi te želio vidjeti i upoznati. Vi se ne znate ali je on mnogo čuo o tebi, te bi želio s tobom popričati o jednoj važnoj stvari. Kako nisam znao o čemu se radi, pristo sam. On je svojeg prijatelja Ante Ereš (koji je poznat i kao Tony Ereš, mo.) nazvao. Za nekih desetak minuta dolazi čovjek kod prijatelja J.D. Upoznajmo se. Uz nekoliko uobičajenih riječi pri poznavanju, dotični A.E. odmah me pita da li ja znam tko je Krešo Šimović. Malo sam se zamislio i prisjetio se onog koji me je 1978. godine htio ubiti u San Francisku. Rekao sam mu da sam čuo za nekog Krešu Šimovića kojeg nikada u životu nisam video a koji me je htio ubiti. A.E. je odmah rekao da on o tom Kreši Šimoviću želi sa mnom govoriti. Bio sam vrlo oprezan i rezerviran, jer čovjeka ne poznam. On je rekao što je htio ili što je znao. On i taj Krešo Šimović su susjedi, poznaju se od djetinjstva i on o njemu mnogo zna. Mene pita i moli me da ga zajedniči odemo posjetiti. Ne pristajem. Supruga Annie me pita, naravno na francuskom jeziku, da zašto sam uzrujan. Kada sam joj rekao o čemu se radi i koga bi trebali vidjeti, supruga Annie je energično odbila da ga idemo vidjeti. Na vruću želju A.E. i J.D. i za povijesnu stvar presto sam otići sa A.E. vidjeti Krešu Šimovića. Dogovorili smo se kako. A.E. će ići sa svojim autom ispred mene stotinjak metara a ja za njim. Čim on stane pred jednom kućom, to će biti tu. Ante Ereš. će state tu, pozvati Krešu Šimovića vani. Kada oni budu vani, ja ću zatim doći i tražiti neku adresu koja je tu, u tom selu. Oni će se meni predstaviti, ali ja neću njima. Evo kako je kratak razgovor tekao:
“Dobar dan ljudi. Dobar dan odgovoriše obadvojica u isti glas. A.E se predstavi kao da se nikada prije nismo vidjeli. U isto vrijeme on, A.E. predstavi – prije nego se je on predstavio – svojeg prijatelja i susjeda Krešu Šimovića. A.E nas pita: dali se nas dvojica poznajemo. Ja sam odgovorio da ga nikada nisam vidio, ali da sam čuo da je jedan Krešo Šimović jedno vrijeme živio u Los Angelesu. Čim je ovaj to potvrdio da je to bio on, postao sam nestrpljiv. Supruga je to primjetila, te me za rukav tegli da što prije napustimo i idemo kući. Sve što sam rekao ovom Kreši Šimoviću je bio to: Gospodine Krešo Šimoviću da li vi vjerujete u Boga? Čim je odgovorio da jest, rekao sam mu da se ispovijedi za sve svoje grijehe prije nego umre, prije nego bude kasno. Iza toga supruga i ja smo otišli…
Neka i ovo bude jedan isječak hrvatske iseljeničke povijesti onih Hrvata koji su se na bilo koji način borili za Hrvatsku Državu, kao i onih koji su se po nalogu hrvatskog neprijatelja borili protiv Hrvatske Države. U ovim nastvcima će biti još priče o Kreši Šimoviću i mnogim drugima. Mile Boban, Otporaš.)
Nastavlja se.
REMEK DJELO – GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORK-u 30.6.1982. (dio (4)u
Zbog toga što je Strišković lagao protiv mene, on neće odgovarati za “conspiracy” s udbaškim agentima. (Krešom Šimovićem i Slobodanom Radićem, mo.) Iako je tužitelj Baskin isticao da ovaj proces o kojem je pisao jugoslavenski tisak, ne bi morali prikazivati kao politički, jer da je ova grupa ljudi odgovorna za kriminal. Ali kada su njegovi – državni svjedoci – svjedočili, on ih je nastojao istaknuti kao poštene Hrvate, angažirane u hrvatskim političkim skupinama koje se bore za Hrvatsku, ali ne nasiljem nego legalnim sredstvima, i da uživaju priznanje u hrvatskoj emigraciji. Dvojica od tih svjedoka su Hrvoje Lun i Jozo Vrbić. (1) Za podsjetiti je da je Hrvoje Lun, pravo ime Josip Badurina, bio glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV i da je on izdao knjigu REVOLUCIJA I SLOBODA u New Yorku 1978. Ta knjiga vrvi simbolima terorističkih simbola i metoda. Meni je tu knjigu dao dr. Dinko Šuljak 1981, istaknuti član HSS, s tim da upoznam mojeg odvjetika s tom knjigom i da na sudu otkrije plagijat ove knjige državnog svjedoka Hrvoje Luna, odnosno Josipa Badurine. Dok ovo pišem pred sobom imam tu knjigu i gledam u bilješke koje je moj odvjetnik Dennis Roberts koristio na sudu. Ništa nije pomoglo, jer su svi državni svjedoci imali imunitet, tj. potpuno pomilovanje od strane US državnog odvjetnika Sturta Baskina. Zato je dr. Dinko Šuljak napisao na engleskom jeziku jedan opširan članak koji je izašao u Hrvatskom Tjedniku br. 170 od 3 veljače 1981. s naslovom: “A QUESTION OF PLAGIARISM – REVOLUCIJA I SLOBODA”, što bi se moglo prevesti na: “PITANJE PLAGIJARIZMA KNJIGE – REVOLUCIJA I SLOBODA” U ovom dugom članku dr. Šuljak donosi iscrpne izvore te knjige u originalu. Knjigu je tiskala 1961. agencija koja se je zvala: Special Operations Research Office (SORO), knjiga koja se bavi: Undergrounds in Insurgent Revolution and Resistance Warfare. Možda će doći vrijeme da bi bilo potrebno ovaj članak dra. Šuljka prepisati i staviti ovdje čitateljima da čitaju i da se upoznaju koliko je ova knjiga pridonijela hapšenju istaknutih državotvornih Hrvata Amerike i Kanade (2) Jozo Vrbić je jedan od rijetkih Hrvata koji je u sebe imao veliko povjerenje, zaštićeno stranim službama. On je napisao knjigu “ŠTO MORA ZNATI SVAKI HRVATSKI GERILAC”. Knjiga je tiskana u srpnju 1972., dakle dok su se Bugojanci još borili protiv Jugoslavije po hrvatski šumama. Knjigu je Jozo Vrbić izdao pod imenom I. Ivanović Krašan. Prilikom hapšenja članova Otpora – dan poslije ukazivanja Blažene Marije Djevice hrvatskoj dječici u Međugorju – 25 lipnja 1981. i premetačine njihovih kuća, kod nekih se je ta knjiga pronašla, pa i kod mene. I ta knjiga je bila jedna od krivičnih točaka protiv mene. Zahvaljujući dokazima koji su se predočili sudu o osobi Joze Vrbića, ponajviše članka iz novine Nova Hrvatska kojeg je napisao Boris Maruna 1975. godine u Kulturna Rubrika kao komentar na tu knjigu. Boris Maruna je tu knjigu Joze Vrbića prozvao “EVANĐELJE PO UDBI” i ne sluteći da će ta knjiga igrati jednu od važnih uloga na sudu Hrvatskoj Desetorki (10) u Njujorku. Drago Sudar je redovito slao izvještaje hrvatskim državotvornim izdanjima, novinama, časopisima, pa se ovaj opis može naći u novini Hrvatski Tjednik iz Australije, br. 257, od 26.10.1982., st. 17. Otporaš.)
Oni su pod prisegom svjedočili da su autori knjige to jest priručnika terorizma. U tim knjigama piše kako se prave bombe, kako se može primjeniti strah na cijelu koloniju, narod kad se želi postići odgovarajuće sredstvo. Iz jedne od tih njihovih knjiga odvjetnici su čitali slijedeće: “Za jednu noć potrebno je izvršiti nekoliko ubojstava da bi se prenio strah na cijelu naseobinu”.
Vi, gđo. suče i tužitelji ste to čuli i to je zapisano u sudskim dokumentima. Vama, gđo. suče je poznato da sam ja za vrijeme procesa dva dana odgovarao na pitanja naše obrane i pitanja koje je postavljao tužitelj Baskin. Tužitelj me htio pred porotom prikazati kao lažova, što nije uspio. Donosio je kopije mojih članaka što sam pisao iz ovog njujorškog zatvora. Donosio je odrese i telefonske brojeve Hrvata da bi dokazao nekakvu konspiraciju. (Urotu, mo.)
Sjetite se, gđo. suče, cijenjeni odvjetnici, hrvatska braćo i sestre, kad je tužitelj govorio o Miri Barešiću, čiju sam ja adresu imao kod sebe. Adresa Mire Barešića, gospođo suče, tog hrvatskog sveca i heroja, nalazi se u svim hrvatskim iseljeničkim novinama. Ali ovo što sada pokazujem to nije tužitelj kopirao, a pisalo je u istim novinama iz kojih je donosio i druge kopije mojih članaka. Ovo je moje pismo pisano hrvatskom heroju i svecu Miri Barešiću, koji je u to vrijeme štrajkao glađu 56 dana. (Prilažem link tog pisma kojeg je Ranko pisao Miri Barešiću i molio ga kao što se Bog moli da odustane od štrajka glađu. Pismo je Ranko pisao Miri prije našeg hapšenja, tj. dok smo bili na slobodi i ne sluteći da ćemo i mi za mjesec/dva dana biti u zatvoru. Ako se link ne otvori, molim potrudite se i otvorite ga preko priloženog linka, jer pismo je uistinu važno i vrlo interesantno i vezano uz ovu temu, tj. ovaj Rankov govor. Otporaš.)
PISMO RANKA PRIMORCA MIRI BAREŠIĆU 23.2.1981. | Kamenjar
kamenjar.com/pismo-ranka-
-
Počivao tu u Miru Božjem, dragi naš Ranko.
Prilažem ovdje četiri (4) linka a jedan od njih je i govor Ranka Primorca na sudu u New York-u od 30 lipnja 1982. Ovaj tvoj govor bi trebalo usporediti s govorom nadbiskupa Stepinca kojeg je on rekao 3 listopada 1946. godine na suđenju u Zagrebu…https://otporas.com/pismo-dra-m
… https://otporas.com/tko-su-bili
…
REMEK DJELO – GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORK-u 30.6.1982. (dio (5)
Ovo je jedno od 15.000 hrvatskih pisama (Ranko misli na svoje pismo kojeg je pisao Miri Barešiću 23 veljače 1981., mo. Otporaš.) što je dobio heroj Barešić. Neki hrvatski petnaestogodišnjaci su pisali da će se zapaliti ako ne pristine s štrajkom. Hravti su zbog toga prosvjedovali diljem svijeta, u nekim gradovima i po 10.000 Hrvata je demonstriralo želeći spasiti svojeg heroja. Vama, gđo, suče kao i tužitelju je poznato kada je štrajkao Bobby Send da su vjerski poglavari i svjetski političari htjeli spasiti tog irskog heroja. Ali, gosp. Baskin je imao drugu želju, jer je Miro Barešić u ovom sudu pred tužiteljem Baskinom dokazao svoju nevinost. (Stuart Baskin je bio US. tužitelj 1979. godine u istoj dvorani kidnapiranim iz Paragvaja Miri Barešiću i Ivanu Vujičeviću. O tome ovdje R. Primorac govori. Miro Barešić kada je dva dana svjedočio i kada ga je javni tužitelj Baskin toliko gnjavio i pred zid pritiskao s pitanjemima o Miri Barešiću, naš junak Ranko Primorac se ispravi na stolcu s kojeg je svjedočio i okrenuo se prema poroti i malo povišenim tonom rekao: Što je za vas Amerikance Audy Murphy to je za nas Hrvate Miro Barešić. Audy Murphy je jedan od najodlikovanijih američkih vojnika drugog svjetskog rata. Mo. Otporaš.) Što je Bobby Send za Irce – Miro Barešić je za naš hrvatski narod, gospođo suče.
Drugi Hravt o kojem želim reći nekoliko riječi, vama gđo. suče, tužitelju, Hrvatima i Hrvaticama, koji su ispunili ovu dvoranu, (Za podsjetiti je naš današnji hrvatski naraštaj da su Hrvati i Hrvatice s ljubavlju došli taj dan – 30 lipnja 1982. godine – iz svih krajeva Amerike i Kanade da podjele radost i tugu s onim Hrvatima koji su iz tamnih i mračnih ćelija i sudskih klupa SVJEDOČILI ZA HRVATSKU. To mogu posvjedočiti desetak tisuća stranica sudskog zapisnika. Prilažem sliku od četiri (4) kutije u kojima se nalazi cijeli zapisnika sudskog procesa hrvatskoj deseterki. Mo, Mile Boban.)
Kada sam govorio o onome što su svjedočili državni svjedoci, reći ću nekoliko riječi o svjedocima moje obrane i ostalih devet Hrvata. Sjetite se gđo. suče, da je na ovom sudu pod prisegom svjedočio Krsto Rudela. To što je Krsto Rudela svjedočio agentima F.B.I. bilo je poznato prije par godina. Isti je svjedočio da je mene poznavao od mojeg dolaska u Kaliforniju, da smo skupa igrali nogomet i da sam bio prijatelj njegove obitelji. Krsto Rudela je potukao laži državnog svjedoka Čarana još prije par godina. Kada je ubijen Križan Brkić agenti F.B.I. su Krstu Rudelu pitali gdje se u to vrijeme nalazio njegov brat Marijan Rudela. Krsto Rudela je dao izjavu agentima F.B.I., da je Marijan Rudela te noć bio kući i da je istog jutra kad je polazio na posao vidio brata Marijana gdje spava. On je izjavio agentima F.B.I. a to je posvjedočio na ovom sudu, da je njegov brat Marijan živio s njim od njegova dolaska u SAD. Laži Ćarana protiv Marijana Rudele potukao je Marijanov brat koji je dao izjavu F.B.I., u vrijeme kad je ubijen Križan Brkić.
Na ovom sudu je svjedočio u korist obrane Drage Sudara mali Andrija Krmpotić. On je pod prisegom svjedočio pokazujući na igračke i sat da je to njegovo i njegovog mlađeg brata. Te igračke su s baterijama koje je policija oduzela kad je Drago Sudar bio uhapšen. Te baterije i taj dječiji sat poslužili su tužitelju Baskinu da tumači poroti, da je to Drage Sudara, što mu je služilo za pravljenje bombi. (Pošto sam tu bio, uz Dragu Sudara, i pratio svaki pokret svjedoka malog Andrije Krmpotića, kod čijih roditelja je Drago Sudar živio kao podstanar i kiriju plaćao. Kada je na mig US. državnog tužitelja Stuart Baskina Kanadska policija uhapsila Dragu Sudara, tada su premetnuli kuću. Naravno da je policija premetnula kuću gosp. Krmopitća misleći da je to kuća Drage Sudara. Sve su pokupili i što su god odnijeli iz kuće Krmpotića, napravili su optužbu protiv Drage Sudara. Smijao sam se kao i svi drugi u sudnici kako mali Andrija traži svoj sat i svoje stvari. O tome R. Priporac ovdje godori. Bit će još govora o tome. One koje zanima ovaj slučaj neka redovito prate, jer će toga biti mnogo. Ovo je tek početak. Mile Boban, Otporaš.)
Nastavlja se.
PISMO RANKA PRIMORCA MIRI BAREŠIĆU 23.2.1981. | Kamenjar
REMEK DJELO – GOVOR RANKA PRIMORCA PRIJE PRESUDE NA SUDU U NEW YORK-u 30.6.1982. (dio (6) kraj
Da gđo. suče, cijenjeni odvjetnici, Hrvati i Hrvatice, hrvatska djeca, po tumačenju tužitelja Baskina, ne smiju imati igračke, satove, ona se trebaju odgajati tako da djeluju mentalno. Jer ako hrvatsko dijete to posjeduje, može se dogoditi da njegovi roditelji ili prijatelji s kojima žive, mogu biti suđeni zbog terorizma. Želim kazati, gđo. suče, da ste vi zabranili svjedoku obrane, književniku, publicisti, novinaru i hrvatskom političkom radniku gosp. Bogdanu Radici da svjedoči na ovom sudu iako je već bio položio prisegu. Gosp. Bogdan Radica je želio ukazati na djelatnost jugoslavenske tajne police Udbe koja je pobila stotine Hrvata diljem Zapada. Gosp. Radica je želio nešto reći o karakteru nekih državnih svjedoka, ali je bio spriječen. Ali, braćo Hrvati, gospođo suče. cijenjeni odvjetnici, desetogodišnji mali Andrija Krmpotić iz Toronta i osamdeset-godišnji Bogdan Radica su dokaz da je hrvatski državotvorni duh neuništiv.
Vama, gđo. suče je poznato da je svjedok optuženog Bagarića, gosp. Ray pod zakletvom svjedočio da mora reći da nije onako kako kaže agent Boroson.
Sada želim reći nešto o svjedoku obrane Zvonku Paveliću, sigurno je da će njegovo svjedočenje ući u povijest sudstva SAD. Zvonko Pavelić je policijski agent iz Glendale-a, Kalifornija, koji je završio kriminologiju i koji je proveo više godina s još trojicom drugih agenata radeći na događajima iz Južne Kalifornije, s čim su optuživali nas desetoricu. Kada je položio prisegu Zvonko Pavelić je svjedočio da je šef iz Washingtona nazvao njegova šefa u Glendale-u, a ovaj šefa policije u New York-u da ga spriječe da ne svjedoči. Kada to nisu uspjeli njegovi šefovi, to ste učinili vi, gđo. suče. (Ovo je živa živceta istina, i to naša hrvatska povijesna istina sa suda u Njujurku hrvatskoj desetorki. Detektiv policije Los Angelesa hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić je pod prisegom htjeo istinu govoriti, ali državni odvjetnik Sturat Baskin je energično prosvjedovao protiv tog svjedočenja da istina ne bi izašla pred porotu, sudkinja Constance Motley je podržala javnog tužitelja tako da je Detektivu Los Angelesa Policije Zvonki Paveliću bilo zabranjeno svjedočiti, mo. Mile Boban, Otporaš.)
(Kada je riječ o detektivu hrvatskog podrijetla kriminalne policije grada Los Angelesa i okolice Zvonka Pavelića, potrebno je ovdje reći riječ/dvije o njemu, iako će u slijedećim nastavcima biti o njemu govora više puta. Njegova majka Marija (udata kasnije za jednog Španjolca Lopez) se je povlačila sa hrvatskom vojskom prema Bleiburgu u svibnju 1945. Njezin muž je bio hrvatski vojnik kojeg je sudbina završila na Bleiburgu. Ona je došla sa malim sinom Zvonkom Pavelić (nisu u nikakovoj povezanosti sa Poglavnikovim prezimenom Pavelić) u Ameriku, Los Angeles. Tu je Zvonko završio kriminologiju i kao takav počeo raditi za LAPD, što je “Los Angeles Police Demartment”. Pošto u Los Anđelesu – a grad San Pedro nije daleko – živi veliki broj Hrvata, LAPD su Zvonka za svaku zgodu/nezgodu zadužili da nadzire Hrvate, jer je savršeno govorio hrvatski. Tako je bio zadužen da tajno prati državnog svjedoka Franka Striškovića koji je bio na sastanku sa agentima Udbe Krešom Šimovićem i Slobodanom Radićem kada su mu ovi pokazali pištolj s prigušivačem, oveću svotu novca, krivotvorene YU putnice i namjeru odkrili da će u Los Angelesu ubiti R. Primorca i druge i u San Francisku Milu Boban.
Kada smo mi bili uhapšeni 25 lipnja 1981. i kada je Zvonko Pavelić video i moje ime da sam i ja uhapšen, živo se je interesirao da me posjeti. Iako sam odprije poznavao njegovu majku Mariju, njezina sina Zvonka nisam poznavao. U velikoj opreznosti i tajnosti me je došao posjetiti. On je znao tko sam ja i imao je povjerenje u mene. Htio se je sastati sa mojim odvjetnikom Dennis-om Roberts. Sastali smo se. Ona dvojica su se u sveme vrlo dobro slagali i zajednički su radili u korist naše obrane. Kada je Zvonko Pavelić došao kao svjedok obrane svjedočiti zadnji tjedan u travnju 1982., tužitelj Baskin i sudac Constance Motley su upotrijebili svu sudsku, državnu sliu i moć da spriječe Zvonki svjedočiti. Pošto sam bio tu i to natezanje, prepirke i svađe pratio, tim više da su Rankovo i moje ime bili tema tih natezanja, a državni tužitelj Baskin nije htio da Zvonko Pavelić i moj odvjetnik Dennis Roberts iznesu poroti dokaze da moj stric Mate Boban nije bio visoki dužnostnik Udbe u Mostaru, nego da je živio u Velikoj kod Požege i da je nastradao u saobraćajnoj nesreći 21 rujna 1966. Prilažem link i ako se otvori, molim izvolute pročitati: Kome smeta istina. otporas.com/kome-smeta-istina/ Otporaš.)
Ono o čemu sam govorio nisam pisao, niti su me učili. Ovo je zapisano u sudskim dokumentima za vrijeme ovog procesa koji je trajao trinaest tjedana. Isto tako ovo što ću pročitati, to je napisao veliki Shakespear: “U pokvarenom svijetu ovome, još uvijek može ruka zločina izvrnuti pravo, zakon otkupiti”.
Htio bih reći nešto o poroti koja nas je proglasila krivim. Ta porota je bila složna u odluci da su mnogi plakali. Vjerojatno su se njihovi osjećaji i mišljenja protivili nečijim.
Moram reći o čemu je pisao jugo-tisak početkom ovog procesa. Poslužili su se trikom da zastraše porotu. Jednom od porotnika bacilli su baterije u stan, jer se o baterijama mnogo govorilo za vrijeme procesa. Drugog dana je jugo-tisak donio vijest da je jednom porotniku bačena bomba i da je to djelo pristaša optuženih Hrvata.
Isti tisak je spomenuo naša imena, pa je pisalo Ljubaš, a ne Ljubas, a Vama gospođo sudac je poznato da su umjesto Ljubas na ovom sudu izgovarali Ljubaš samo tužitelj Baskin i agenti koji su svjedočili protiv nas. Tko je informirao jugo-tisak, gospođo sudac, cijenjeni odvjetnici, Hrvati i Hrvatice? Zaključite sami.
O svemu što sam govorio i o drugim činjenicama što se nalaze u sudskim spisima, pisao je hrvatski tisak, ali mi već nastojimo tiskati brošuru, koju će milijuni Hrvata čitati, da mogu bolje upoznati zakon onih koji uništavaju hrvatski državotvorni duh.
Ovom prilikom želim pozdraviti Hrvate u domovini i iseljeništvu. Oni su s nama bili i ostali. Oni su prosvjedovali, štrajkali glađu pred poslanstvom Sjedinjenih Američkih Država, ukazujući na nepravdu učinjenu prema nama.
Hrvatski narod je organizirao FOND ZA OBRANU HRVATSKE, tj. našu obranu. (Ovaj FOND ZA OBRANU HRVATSKE su pokrenulu Hrvati San Francisca. Fond je vodio gosp. Leon Galić. Kolika mržnja je bila uperena prema tom Fondu, drugim riječima prema nama optuženima najbolje pokazuje i pismo koje je stiglo na adresu Fonda. Pismo je poslato na: FOND ZA OBRANU PAKLA. Kada sam iz New York-a došao kući, oslobođen svih optužbih i krivnjih, dao sam to pismo mojem odvjetniku Dennis Roberts da vještački preko rukopisa pronađe tko bi mogao biti taj koji je poslao to pismo. Odvjetnik je zatražio od mene ako mu mogu pronaći rukopise onih osoba na koje ja sumnjam da bi mogle biti koje su to pismo pisale i postale. Kako sam imao teku imena mnogih Hrvatica i Hrvata koji su se sami potpisivali kada smo sakuplja dobrovoljne doprinose za obranu Zvinka Bušića i njegove petorke a i drugih hrvatskih potreba, dao sam tu teku mojem odvjetniku. Neko vrijeme iza toga moj odvjetnik mi je dao dva imena i prezimena koja bi to mogli biti. Oba su mi bili prijatelji. Jedan je već umro. Bio je vrlo dobar i državotvoran Hrvat, ali u vrtlogu hrvatske polarizacije i mržnje, prilagodio se LINIJI LAKŠEG OTPORA. Drugi je bio jedan od svjedoka državnog tužitelja Baskina. Danas ponedjeljak većer 14 ožujka 2022. godine sa suzom u oku i istini za volju, jer sam jedini svjedok toga, da mi je moj odvjetnik Dennis Roberts dao dva imena koja bi mogla biti sa rukopisa one liste koju sam mu ja dao, a ta dva imena da naviše po rupopisu bi mogli biti Zvonko Pribanić i Andrija Škrabo koji je bio državni svjedok s imunitetom. Mo. Otporaš.) Danas, gospođo sudac, ovu sudnicu su ispunili Hrvati koji dođoše iz svih gradova SAD, želeći da i u buduće brane hrvatski državotvorni duh. Zato, gospođo sudac, želim naglasiti da sam nevin, i da ću se žaliti na Vaši sud SAD.
Živjela Slobodna Hrvatska Država u svojem povijesnom, etničkom prostoru, između Jadrana, Drave i Drine.
NEKA ŽIVI MOJ HRVATSKI NAROD!
Ranko PRIMORAC.
Izvor: Hrvatski Tjednik, Australija, br. 244, 27.7.1982., st. 7-8.
Prepisao Mile Boban, Otporaš.
TKO SU BILI TI HRVATI KOJIMA SE JE SUDILO U NJUJORKU?
Donosim redosljedom imena optuženih Hrvata i njihov sažeti rezime. Izvor: Hrvatski Tjednik br. 221, 16 veljače 1982.
ANTE LJUBAS
Djete Duvanjske krajine. Rođen 1944. u Raškom Polju. Neoženjen. Nakon završenog zanata bježi u Francusku. U Parizu proba prvi emigrantski kruh. Za čovjeka odgojena u pravom kršćanskom duhu, nije ništa teško. Tu stiče prognaničko iskustvo osjetivši veću nepravdu nad hrvatskim narodom.
1967. godine dolazi u Chicago. U ovim godinama čikaškog života aktivno djeluje u hrvatskom folklore i u par hrvatskih drama izvrsnoj je glumio glavne uloge. Nakon kraćeg vremena postage član Hrvatskog Narodnog Otpora i od tada mu Hrvatska postaje najveća briga. Nije ga zanimo logodan život, nego rad i samo rad za Hrvatsku. kao takav, postao je crna vrana u očima hrvatskih protivnika. Ante se nije osvrtao ni na kakve podvale, nego je ponosno išao naprijed. Plašeći se takocve osobe, na mig Beograda policija ga zatvara 25 lipnja 1982. godine s drugom subraćom. Optužnica se temelji isključivo na rekla-kazala. Ponos i hrabrost čovjeka su dokaz pravednosti, što je kod Ante slučaj i ovim događajem.
MILE MARKIĆ (ime i prezime po rođenju Ivica Hećimović, mo.)
Rođen je prije 56 godine u Perušiću, Lika. Otac je šestero djece. Kao maloljetnik stupio je pod ustašku kapu da brani mladu Hrvatsku Državu od stranih grabljivaca i osvajača. Kobnog svibnja 1945. povlači se prema Zapadu s drugim hrvatskim nesretnicima. Božijom voljom izbjegao je krvnički hugo-srpski nož na Bleiburgu.
Saznavši za Kavranovu zamisao, stavlja se Boži na raspolaganje. Ukratko, nakon započete akcije slanja ljudi u Domovinu doznaje se, da je cijeli plan otkriven i da ljudi padaju u partizanske ruke, odlučio je bolje odustati, nego bezkorisno izgubiti glavu. Ova odluka povukla je sa sobom mnoge bestemenljne komentare. U među vremenu je Mile, u par navrata išao u Domovinu sa zadatcima, koje je uspješno izvršio.
Živeći u Austriji, donosi odluku da odseli u Kanadu, gdje dolazi 1950. godine. Radi po rudnicima da bi prehranio sebe i svoju obitelj. U hrvatskom radu uvijek je aktivan i nikada nije zastajao. Za Hrvatsku je uvijek imao vremene, mako je znao govoriti: “Za Hrvatsku mora biti vremena i novaca”.
Od prvih dana obnavljanja HN Otpora usko suradjuje s generalom Drinjaninom i sve do dana uhićenja 25 lipnja ove godine, obnašao je dužnost u Pročelništvu HN Otpora.
Iz Kanade dolazu u USA 1967. i nastanjuje se u Chicagu. Za Milu možemo reći da je izuzetak ratne generacije, da ga povijest nije zadržala u razmišljanju o ratnim godinama, nego čitanjem svega što je došlo pod ruku, uz razgovor i rad s ljudima, išao je s vremenom.
Pokušalo se na sve razne načine izvaditi ga iz zatvora na jamčevinu, ali nikako ne ide, jer drugovi uvijek nešto nađu za ispriku. Sada se nalazi u njujorškom zatvoru. Nadajmo se, privremeno.
RANKO PRIMORAC
Rođen 1947. godine u Metkoviću. (R. Primorac je rođen u malom Hercegovačkom selu, mjestu Bijača. Izvoriz knjige: “Moj brat RANKO” st. 13, mo.) Kao dijete dobrostojećih roditelja, posvećuje se nogometu i uskoro postaje nada mjesnog kluba NERETVA. Igrao je u prvoj momčadi, dok nije došao u Toronto, na poziv trenera hrvatskog nogometnog kluba “Croatia” 1974. godine. Radi nesređenih papira u Torontu iste godine odlazi u Chicago i postaje jedan od stubova obrane slavne momčadi “HRVATSKA”.
1975. godine odlazi u Los Angeles, gdje nastavlja nogometnu karijeru u hrvatskom timu “CROATIA”. U istom mjestu postage član mjesnog odbora ogranka HN Otpora i od tog vremena postage policijska meta. Iako se je prijavio Useljeničkom uredu, stalni papiri boravka ne dolaze. Ne znajući svoju sudbinu, sve je češće potišten, ali povremeno vatren (na južnjački način). Mnogi su počeli širiti neistinite priče, (o Ranku, mo) koje nisu koristile Hrvatskoj, ali sve to pobijaju Rankove kvalitete.
Bataljon od četrdesetak policajaca naoružanih do tuba vežu Ranka i odvode u tamnicu 25 lipnja. Tuže ga za stvari, za koje je Beograd odgovoran, ili netko drugi. Sud će odlučiti, iako je njegova odluka češće neispravna.
IVAN MIŠETIĆ
Rođen je u Grabovniku, kod Ljubuškog, 1944. godine. Bježi u Austriju 1967. i tu jedno vrijeme provodi u logoru. Uskoro upoznaje časnog hrvatskog svećenika Cecelju, koji mu daje prvu emigrantsku školu.
Dolazi u Chicago 1968. godine. Oženjen je i otac je troje djece. Po dolasku u Chicago stupa u redone HN Otpora, čiji je član i dans. Ističe se među ostalim članovima, te je obnašao razne dužnosti u mjesnom ogranku i u Pročelništvu za Sjevernu Ameriku. Zgob svog tipičnog temperementa često zapinje za oko protivnicima suprotnog gledanja, a napose neprijateljima Hrvatske. Često su mu podbacivane trice ili pucali kroz prozor. Sve te makinacije Ivana nisu kolebale, nego naprotiv, tjerale su ga da bude još aktivniji. Uhićen je 25. lipnja. Pokušaji da se brani sa slobode, do sada nisu uspijeli. Zašto? Razlog treba tražiti na odgovornim političkim mjestima ove države.
ANĐELKO JAKIĆ
Iako je rođen u Runovićima, kod Imotskog, svojim temperementom djeluje kao sjevernjak. Čovjek radon i ne baš od velike priče. Mući ga hrvatska dvoličnost, a napose hrvatski skeptici i cicije. Mrzi mudroliju, zastupa djelatan rad. Za Hrvate u nemilosti i za Hrvate koji su trebali bratsku pomoć, Anđelkovo srce je uvijek veliko. Davao je, kako kažu naši stari, šakom i kapom, a hvala Bogu i može. Vrijedan i probitačan dečko, otvorio je tokarsku radnju. Posla ima dosta, ne na lijepe oči, nego zato što radi dobro i na vrijeme.
Emigracija nije razočarala Anđelka, nego mu daje još veći elan za rad. Njegov rodoljubni rad u Parizu i New Yorku su jamstvo za povjerenje. Radi njegove širogrudnosti, neprijatelj je odlučio zatvoriti ga pošto-poto. U hajki na Hrvate, zatvaraju i njega, ali ubrzo izlazi na slobodu, nakon položene jamčevine. Anđelko vjeruje u pobjedu.
Nastavlja se.
TKO SU BILI TI HRVATI MOJIMA SE JE SUDILO U NJUJORKU? dio (2) i kraj
VINKO LOGARUŠIĆ
Rodio se 10 travnja 1946. godine u Tolovcu, kod Prozora. Domovinu je napustio iz istog razloga kao i tisuće drugih Hrvata. 1968. dolazi u Austriju. Tu živi neko vrijeme i okusio je što znači biti tuđinac u tuđoj domovini. 1969. ponovno se vraća kući, misleći da će naći posao i nastaviti život u svojoj zemlje. Nepravde i pomalo mladost gone ga nazad u Austriju, odakle dolazi u USA 1970. godine. Nije čekao ni prolijevao suze, nego se odmah priključio rodoljubima. Od 1976. godine zapeo je jugovićkoj i američkoj policij za oko radi svoga rodoljublja, te ga nikako ne puštaju na mire. (Tu je u Clevelandu Vinko Logarušić upoznao brata svoje supruge Zdraveke, hrvatskog junaka Zvonka Bušića. Mo.)
Vinko sudjeluje u svim hrvatskim akcijama za koje je uvjeren da code dobrobiti Hrvatske. Bogata Amerika nije opsjenula Vinka, aiko je dobro zarađivao. Hrvatska mu je ostala glavna briga. Tajno policija mu je podbacxivala razne smicalice, mako bi ga uplašili. Kada nisu uspjeli, podbacuju mu namjerovano ubojstvo nekog Lasića iz Clevelanda. Duga sudska rasprava ga oslobađa svake krivnje.
U New Yorku, sa preostalom devetoricom Hrvata, čeka ga novi sudski proces. Vinko hrabro podnosi sve ove progone i vjeruje, da će i ovaj proći u najboljem redu. (Poslije izlaska iz zatvora, Vinko Logarušić živi jedno vrijeme u Clevelandu. Zatim se vraća u Hrvatsku gdje ubrzo umire. Zakopan je u Aleji hrvatski Velikana na groblju Mirgoju. Mo.)
MILAN BAGARIĆ
Rođen 1936. godine u Mesihovini, kod Tomislavova grada. U desetoj godine ostaje bez majke. Vrijedni i ponizni otac biva i otac i majka za šestero djece. Neimaština u kući natjerala je Milana u ranoj mladosti, da napusti rodno mjesto i potraži kruha na drugom mjestu. Tako se mučio jedno vrijeme u domovini, da bi je napustio 1960. kada dolazi u Pariz. Od prvih dana prebivanja u emigraciji stupa u redove Ujedinjenih Njemačkih Hrvata, čiji zakleti član ostaje do smrti Nahida Kulenovića. Iz Francuske seli se u USA 1970. i za stalno se nastanjuje u Chicagu. Ostaje i dalje vjeran svojoj rodnoj grudi. Pomaže u granicama mogućnosti sve što je za dobrobit hrvatske sutrašnjice. Po prirodi je šutlji i ne midruje Svakog iskrenog Hrvata voli kao brata svoga. Oženjen je i otac troje djece. Zatvoren je tri dana poslije prve hajke, tj. 28. lipnja, i isti dan pušten na slobodu, kada je za njega položena jamčevina u nekretninama u iznosu od 250.000 dollara. (Za povijest ovdje je potrebno reći i to da su federalne vlasti tri dana mučile, gnječile i gnjavile Milana Bagarića da bude njihov, to jest državni svjedok. Obećavali su mu kule u oblacima, sve što je htio, samo da pristine raditi zanjih. To ja, Mile Boban koji sam već tada bio u zatvoru, znam iz prve ruke. K meni u zatvor je dolazio svaki dan moj odvjetnik Dennis Roberts i izvještavao me o situaciji uhapšenih Hrvata. Kada mi je pokazao pismo kojeg je US tužitelj Stuart Baskin po zakonu morao poslati svim odvjetnicima obrane, gdje je ime Milana Bagarića kojeg US Federalne vlasti prisilno nagone da bude izdajica svojih prijatelja i hrvatskog naroda, tj. hrvatske stvari, tada sam mojem odvjetnioku rekao da je Milan Bagarić oženio moju rođenu rodicu Filomenu Grubišić. Milan Bagarić, duša i kremen hrvatskog poštenja i hrvatske vrline, nije pristao na pritisak i ucijenu federalnih vlasti, jer je znao da su to sve jugoslavenske podvlae državotvornim Hrvatima. Kada su Federalne vlasti vidjele da je Milan Bagarić neslomljiv, onda su ga uhapsile. Milan Bagariće je umro godine, 2015. i zakopan uz velike počasti u groblju Mesihevina. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Vjerujemo i njegovu nevinost, i da će i ostati na slobodi.
MIRO BIOŠIĆ
Čestiti je sin pitomog sela Zmijavci, gdje je rođen 1948. godine. Neoženjen je. Imotska krajina mu daje prvu školu. Već u ranim godinama svoga života proba gorčinu kruha u domovini, pa u emigraciji. U Ameriku dolazi 1968. godine. Prva mu je postage bila Chicago, gdje se bavi nogometom, a potom odlazi u Los Angeles, da bi se zaustavio u Sjevernoj Kaliforniji, nedaleko od San Francisca. U Los Angelesu postaje član HN Otpora i sa time wastage prekretnica u njegovu životu. Posvećuje se hrvatskom rodoljubnom radu. Hrvatski patnički narod postaje njegova prva briga. Nažalost, dosta ih ne posjeduju žarku ljubav prema rodnoj grudi, pa zato ne mogu shvatiti Mirinu ljubav. Znog toga je nemilosrdno uhićen i našao se uza rašetaka 25. lipnja ove godine, zajedno sa svojim istomišljenicima i velikim rodoljubima. Nalazi se u zatvoru u New Yorku, u isčekivanju na slobou.
MILE BOBAN
Sin je Bobanove Drage, rodnog mjesta slavnog Ranka Boban. Rođen je prije 42 godine. (rođen 1939. mo.) kao dijete brojne siromašne obiteljei (Petar i Iva/Vićeka Boban, Gabrić su imali petnaestero (15) djece. mo.) napušta hercegovački kamen u 17 godini i bježi u Francusku. Pariz mu biva privremena postaja, gdje se ženi sa Francuskinjom s kojom ima šestero djece. Molim za bolje razumijevanje kliknite na priloženi link HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965 …
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe Parizu se čeliči. Hrvatska i fransuska knjiga daju mu školu i političke putokaze. Ideje Generala Drinjanina su ga opsjenule i postaje njegov glavni ljubimac. Za vrijeme boravka u Parizu biva jedan od nositelja hrvatskog gibanja.
U Ameriku dolazi 1968. godine i nastanuje se u San Franciscu. Kao vrijedan čovjek dobiva povjerenje svugdje gdje radi. Uskoro počima raditi kao građevinar za sebe. S teškim poslom i uz brojnu obitelj nije zanemario rodoljubni rad. Naprotiv, ostao je u tome nepomirljiv. Već četiri godine obnaša dužnost Pročelnika za Sjevernu Ameriku. Upravo radi toga dospio je u nemilost sa ostalim suradnicima. Brani se sa aslobode.
DRAGO SUDAR
Poznat je po svojoj prošlosti i radu Hrvatima širom emigracije. Kao sedamnaestogodišnjak, Drago je 1948. godine bio uhićen sa skupinom Hrvata iz Like, s optužbom da su usko surađivali s Kamišarima na tom području. Također su bili optuženi da su usko surađivali s tajnom hrvatskom organizacijom ODRA (OSVETNICI DRAVOGRADA, mo. Otporaš.) iz Zagreba, čiji je vođa Dane Šarac bio streljan. (To se je tada samo nagađalo da je bio streljan, mo.) Sud ga proglašuje krivim i osuđuje na kaznu izdržavanja strogog zatvora u trajanju os 13 godina.
Nakon izdržane kazne uspijeva pobjeći u Europu i nakon kratkog vremena dolazi u Kanadu. U Torontu postage članom HOP-a, gdje se ističe svojim nesebičnim radom. Zbog neslaganja s politikom vodstva HOP-a izlazi dobrovoljno iz organizacije. Međutim, s time njegov rad na hrvatskom polju ne prestaje. Pomaže sve hrvatske akcije, ne samo moral no, nego i materijalno u okviru svojih mogućnosti. Zahvaljujući dobrom poznavanju njemačkog i engleskog jezika, prati i čita sea zbivanja koja dotiču gospodarstvo, političko i socijalno pitanje Jugoslavije, odnosno srpsko-hrvatske odnose. Zahvaljujući svojoj političkoj oštroumnosti i pronicljivosti, predvidio je još 1973.,1974. albansku revoluciju na Kosovi. Bez mogućnosti za školovanje, Drago je uspio postati hrvatski intelektualac u pravom smislu riječi, iako nema diplomu sa sveučilišta. Većini može biti dobar primjer.
Kraj.
Nastvlja se.
Izvor: Hrvatski Tjednik iz Australije, br. 221, 16 veljače 1982., prvi dana suđenja u New York-u HRVATSKOJ DESETORKI.
PISMO DRA. MATE MEŠTROVIĆA MILI BOBAN 5. LISTOPADA 1980.
(Dr. Mate Meštrović je bio Tajnik Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV. Upoznao sam ga u lipnju 1971. godine na Konvenciji Hrvatske Bratske Zajednice, HBZ koja se je održavala u gradu San Francisku. Kako sam bio član te organizacije “Ogranak HBZ Ivan Meštrović 1007”, imao sam pravo pristupa to Konvenciji. Dr. Mate Meštrović je bio delegate Konvencije HBZ. Tu smo se upoznali i s vremena na vrijeme i po potrebi pisali jedan drugome. Kako smo nas obadvojica bili aktivni u hrvatskom emigrantskom političkom gibanju, on mi se je javio s ovim pismom i preko istog mi dao do znanja šta še sve govori o organizaciji HN. OTPORA kojoj sam ja tada bio Pročelnik za Sjevero Američki Kontinent. Ja tada nisam ni slutio da će ikada doći nužda da ja o ovome pismu pišem poslije punih 36 godina.
Također gosp. dr. Mate Meštrović je poslovno došao u San Francisca u svinju 1981. godine. Mene je nazvao u nedjelju 24 svibnja oko dva sata poslije podne i zaželio se s menom sastati. Sastali smo se u DOMU HRVATSKIH UDRUŽITELJA 415 South San Francisco. Ostali smo u lijepom razgovoru najmanje tri sata. Kroz taj naš razgovor dr. Meštrović mi je dao naslutiti da se nešto sprema i da će se nešto ubrzo dogoditi pojednim članovima OTPORA. Nekoliko puta je rekao da se čvrsto nada da se meni neće ništa dogoditi, tim više, kako je sam rekao: “…Tko će tvoju obitelj sa šestero djece uzdražavati i odgajati…” Da se nije dogodilo ono što se je dogodilo u rane sate, u jutro, četvrtak 25 lipnja 1981. godine, ja nikada ne bih ni pomišljao na ovo pismo, pa čak ni na ono šta je prof. Mirko Vidović rekao 21 ožujka 1981. godine u kući Stive Butigana u glavnom gradu Californije Sacramentu, između ostaloga i ovo: “…Vidjet ćete šta će se za par mjeseci dogoditi nekim članovima Otpora, Ranku Primorcu, Mili Boban i drugima…” Skupina oko Mirka Vidovića, Jozo Vrbić, Jakša Kušan, Marica Lević, Ivo Vučičević i još (po)neki koji su s njim surađivali, su bili svjesno ili nesvjesno, namjerno ili ne suradnici stranih i obavještajnih služba. O tome je pisao i Domagoj Margaretić na svojoj mreži: CENZURIRANO. Zato, danas, na blagdan sv. Mihovila 29 rujna 2016. godine, dakle 35 godina poslije svih tih nezgoda mogu mirne duše i savjesti reći da je dr. Mate Meštrović nešto naslućivao ili znao, jer je to čuo iz krugova s kojima je surađivao, s kojima je bio u društvu, koje je slušao, pa je mene kao prijatelja htio indirektno upozoriti. Ovim putem želim se zahvaliti mojem prijatelju dru. Mati meštroviću s jednim velkim HVALA na upozorenju! Mile Boban, Otporaš.)
Fairleigh Dickinson University
5. listopada 1980.
Mr. Mile Boban
1190 Tournement Drive
Hillsborough, California
94010
Poštovani g. Boban,
Želio sam Vam odmah pisati nakon našeg telefonskog razgovora, no nisam stigao. Otpočela mi je škola, a imam i razne druge poslove. (Dr. M. Meštrović je profesor i predavao je na gore spomenutom Univerzitetu, mo.) Na primjer ovih dana ponovo čitam (proof read) čitavu Tuđmanovu knjigu, koja izlazi u sijelnju, da ispravim tipografske i druge greške. A sada su mi natovarili i to da dotjeram na engleskom neku Rullmanovu studiju o kršenju ljutskih prava u Jugoslaviji, koju hoće da predaju Madridskoj konferenciji krajem godine.
Ono glavno o čemu sam Vam želio pisati je slijedeće: Bilo bi nam milo kad bi Otpor aktivno sudjelovao u radu i vodstvu Vijeća, pa smo se razgovarali i o tome koga od uglednih Otporaša bi bilo moguće uključiti u vodstvo nakon izbora za četvrti Sabor sredinom iduće godine. Tako se je u više navrata spominjalo i Vaše ime. Od nekih čujem da je problem u tome da se neke druge grupacije razmoilaze ideološki sa Vašom organizacijom OTPOR, pa da neće da glasuju za Vaše ljude. (Ako se samo ovo uzme u obzir, postaje automatski jasno da je čelno vodstvo HNV s njegovim predsjednikom prof. Mirkom Vidović i onih 30 Sabornika koji su sačinjavali HNV, među kojima je bio i državni svjedok s imunitetom sada pok. Jozo Vrbić a sa kojima je dr. M. Meštrović bio u društvu, a polovica od tih Sabornika HNV su bili protiv hrvatske organizacije OTPORA, dr. Meštrović iz svoje hrvatske uljudnosti na indirektan način meni daje do znanja kakova politička klima je u vodstvu HNV. Mo. Otporaš.) Međutim, meni se čini, da je moguće prebroditi teškoće i zapreke ako postoji cobra volja i razumjevanje sa obe strane.
Vaša je organizacija, koliko mi je poznato, odlučna i borbena, pa neki tvrde da je baš zbog toga pod teškim udarom Udbe i infiltracijom njenih agenata, koji tele da podjele i razbiju organizaciju. Stoga se nadam da će Vama i drugim razboritim ljudima uspjeti da održite i sredite organizaciju tako da se svi zajedno možemo djelatvorno posvetiti glavnim nacionalnim i političkim ciljevima, mjesto da se međusobno sukobljavamo. (Samo u ovom paragrafu je dovoljno rečeno za svakog Hrvata, i onog koji je bio za rad OTOPR u rušenju Jugoslavije i za Obnovu Hrvatske Države, i onog koji je bio protiv dada OTPORA u rušenju Jugoslavije i za Obnovu Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)
Kao što sam Vam bio spomenuo, bio sam se svojevremeno upoznao u Madridu sa generalom Luburićem i sa njime sam se dosta dugo razgovarao. Na mene je napravio dojam čovjeka koji izvanredno brzo shvaća srž problematike i koji je bio širok i fleksibilan u svojim političkim nazorima, kao što se vidi iz toga da je bio prvi koji se je založio za izmirenje svih hrvatskih političkih struja. Čini mi se da bi bilo više discipline i usmjerenog rada u našoj političkoj emigraciji da nije poginuo.
S poštovanjem
Mate Meštrović
10 Ackerman Road
Saddle River, N.J. 07458
UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO
(Donosim ovdje dva pisam. Jedno kojeg je pisao ured za Okrug Los Angelesa “Public Disoredr Intelligence Division (PDID) Zvonki Paveliću 1 ožujak 1979. Iz sadržaja pisama se može razumijeti da je taj ured (PDID) zadužio gosp. Zvonka Pavelića za hrvatski slučaj na području Okruga Los Angeles. Prije tri i pol mjeseca, tj. 22 listpoada 1978. godine u Los Anđelesu je poginuo Hrvat Križan Brkić iz sela Poganova Vlaka, općina Grude.
Kako je na području Okruga Los Angeles djelovala jedna udbaška mreža među Hrvatima, a u toj mreži je bio i Krešo Šimović, Hrvat iz Proboja, nedaleko Ljubuškoga. On je taj koji je pisao u rujenu 1978. godine pismo “svijima”, tj. njegovim kolegama u Mostarskoj Udbu i pisao im kako se je infiltrirao među Hrvate. Upravo detektiv Zvonko Pavelić je to pismo otkrio. Pismo je na engleskom jeziku. Ako ga tko želi prevesti na hrvatski, više nego dobro je došao. Drugo pismio je na hrvatskome jeziku kojeg je detektive Z. Pavelić pisao Mili Boban 30 kolovoza 1983. Najprije ću iznijeti pismo pisano Zvonki Paveliću na engleskom, zatim njegovo pismo Mili Boban na hrvatskome jeziku. Mile Boban, Otporaš.)
INTRADEPARTMENTAL CORRESPODENCE (37P. 4.3.79)
march 1. 1979
1.4.2
TO: Commanding Officer, Public Disorder Intelligence Division
77TH STREET FIELD SUPPORT DIVISION
Officer Pavelić is to be commented for his cooperation with Pubic Disorder Intelligence Division (PDID) in a homicide investigation involving a Croatian terrorist suspect in the Los Angeles area. His concern, dedication, and knowledge of Croatian problems, not only in the Los Angeles area but on an international level, were of major assistance in the case.
PDIP has the responsibility of investigating and monitoring Croatian terrorist activity, however, because of cultural and language differences, (between Croats and Serbes, mo. Otporaš.) investigators were limited in the scope of their investigation. Officer Pavelić, as Croatian, was contacted and agreed to assist PDID in any way possible. It is directly through the assistance of Officer Pavelic that PDID investigators have been able to piece together facts, heretofore unknown.
Officer Pavelić was borne in Croatia and speaks Croatian fluently. His expertise of the Croatian heritage and historical background*has assisted PDID investigators beyond measure. Portions of the investigation have placed Officer Pavelic in personal danger because he is dealing directly with persons that are believed to be involved in crimes such as murder, extortion, and terrorist acts throughout the world. This investigation has, at time, been long and devious, primarily because information obtained in the Croatian language required translation into English. Many hours were spent witouth compensation, but this did not defer Officer Pavelić from assisting in essential segments of the investigation. Throughout the investigation, Officer Pavelic has maitained the high professionalism and attitude expected of a Los Angeles police officer.
Without Officer Pavelic’s expertise in these matters, PDID ivenstigators would not have been able to maintain a high level of intelligence information on the current problems facing the Croatian community in the Los Angeles area. Officer Pavelic should be highly commented for his contribution to PDIP and the Demartment. He has shown and maintained a high degree of excellence in the tradition of the Los Angeles Police Department.
J. MEJIA Capitain
Commanding Officer
Public Disorder Intelligence Division.
(To pismo je upućeno dektetivu hrvatskog podrijetla Zvonku Paveliću 1 ožujka 1979. godine, neznajući da će mu US javni tužitelj Stuart Baskin i sudac Constance Motley zabraniti svjedočiti u prolog ISTINE u New York-u na sudu Hrvatskoj Desetorki u ponedjeljak 19 travnja 1982., dakle poslije pune tri (3) godine i 49 dana od kada ga je Okrug Kriminalne Policije Los Anđelesa zadužio da nadir i prarti taj “hrvatski terorizam” nad Hrvtima. U tom nadziranju i istraživanju “hrvatskog terorizma” detektive Z. Pavelić je otkrio kako su Krešo Šimović i Slobodan Radić htijeli ubiti Milu Babana u San Franciscu, Ranka Primorca u Los Anđelesu i još neke druge Hrvate. Za sigurno US javni tužitelj Stuart Baskin nije htio i nije dozvolio da detektiv Z. Pavelić svjedoči i pred porotom iznese ona kriminalna djela, mako njegovih štićenika krunskih svjedoka sa total nom amnestijom, tako isto udbinih agenata, što bi mu sve moglo promijeniti kurs procesa. Mo. Otporaš.)
xxx
PISMO ZVONKE PAVELIĆA MILI BOBAN U TEXAS 8 kolovoza 1983.
Dragi naši: 8-30-83
Papire sa suda sam primio još prije dva tjedna, a tek sam ih neki dan pročitao. Iz te dokumentacije se može vidjeti sličnost između Beogradskog i njujorškog suda. Glavni tužitelj Baskin je izabrao namještenog sudca Motley na temelju toga da je unaprijed znao “o čemu ću ja tumačiti”, što je jedna obična laž. On je stavljao pritisak na mene što sam ja na svaki način izbjegavao. Kad sam mu napisao pismo onda je telefonski sa mnom razgovarao. On me je pitao da li ja vjerujem da je A. Ćaran ubio K. Brkića, našto sam mu ja odgovorio: “Da je policija kojom srećom utrošila toliko vremena na istrazi Jugo konekcije, koliko su istraživali OTPOR, onda sam siguran da bi situacija danas sasvim drugačije izgledala. I onda bi se pred sudom nalazila sasvim druga grupa ljudi.”
Oni su se jako plašili mene jer ja bi tumačio da se je u stvari radilo O KONSPIRACIJI PROTIV OTPORA i da u to CONSPORACIJI (Urota, mo.) su igrali uloge ljudi koji su bili informeri (denuncijant, doušnik, prokazivač, mo. Otporaš.) FBI a možda čak i UDBE.
Ja duboko vjerujem u to da bi ti danas bio mrtav čovjek da ja nisam doznao preko Marice Lević i Franka Striškovića o tvom ubojstvu. Kako to da ni jedan od tih KONSPIRATORA nije završio u Zatvor??? Jeli to samo “slučaj” da se Strišković (od Marice najbolji prijatelj i tadašnji predsjednik Hrv. Radio Sata) sastao sa Radićem i Šimovićem? A Šimović je bio taj koji je napisao pismo Mostarskoj Udbi da je u kontaktu sa uglednim Hrvatima u L.A. (L.A. je skraćenica za Los Angeles. mo.) i da se uspio infiltrirati u hrvatsku emigraciju. (Radić je nekada radio za Striškovića). Još jedna interesantna stvar; mada su se Šimović i Radić vraćali za Jugu preko N.Y. tamo su htjeli ubiti Antu Filipovića. Pitaj Antu o tome.
Zašto je Marica Lević imenovala Radića kao R A I Ć kad je pisala o njemu u Novoj Hrvatskoj? Je li ona to učinila da se ne dozna njegov identitet jer se vratio nazad? Zašto je ona zatajila imenovati Mladena Pavlovića iako je o njemu pisala kao čovjeku koji je plaćao Udbaše i imao direktne veze sa Đaltom i Kerkezom? (Za pojasniti: Tugomir Džalto je Hrvat od Livna. Oženio Hrvaticu iz Gorice, odakle je Zvonko Bušić, Njezino djevojačko prezime je Sosa. Tugonir Džalto je bio jugoslavenski konzul u San Franciscu na 1919 Sacramento ulica. Svijim jugoslavenskim terorističkim i nametljivim metodama dozlogrdio je Hrvatima San Franciska i okolice do te mjere, da je na pritisak Hrvata američke su ga vlasti protjerale iz Amerike. Blagoje Kerkez je Srbin iz okolice Bihaća. Bio je jugoslavenski poslanik u Švedskoj. Kada se je doznalo i dokazalo da je on bio taj koji je organizirao ubojstvo Pročelnika Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Skandinaviju Stipe Mikulića 17 prosinca 1975. godine. Ubio ga Udbaški plaćenik Kubura Kuburaš, musliman od Banje Luke za 35 tisuća švedskih kruna. Tada su švedske vlasti protjerale Blagoju Kerkeza iz Švedske, a jugo vlasti ga tada postale da u San Francicsku zamjeni protjeranog Tugomira Džaltu. Mo. Otporaš.)
Kad su Zvonko Šimac i Marijan Rudela ubijeni, proširili su glas da su ta dvojica htjeli ubiti Balova a na procesu su izostavili to da je njihov auto bio parkiran pred kućom gdje je živio rođak A. Ćarana Stipe Gospić. (Stipe Gospić je brat Ante Ćarana spurge Kate, a ne rođak, mo.)
Stipe Gospić je igrao ulogu da se ubije Marija Forđerinija al nikad zato nije pred sudom odgovarao. Zašto?? Ja sam ostao šokiran kad sam ga video u N.Y. na sudu kao “promatrača”. O Stipi Gospiću bi trebali na samo razgovarati drugom prilikom.
Iza svega toga se može vidjeti jedna čista slika a to je da je Jugo-Konekcija imala veliku ulogu u ondašnjem kriminalu, i zahvaljujući Hrvatskim Izdajicama (plaćeni sigurno po Udbi i FBI) niti jedan od njih nije bio kažnjen, a sve je ispalo kao da je OTPOR sve na svoju ruku učinio.
Ja još uvijek stojim na tome da će jednog dana istina pobjediti i da će povijest sasvim drugačije gledati na ona teška vremena. (Kada smo kod toga, smatram potrebnim reći da su mi se mnogi javili na ovu temu i žele znati sve ono što ja znam; znajući da sam ja jedan od tih Hrvata koji je bio na tom sudu u New York-u. I mene, dragi moj Zvonko Paveliću kao i mnoge druge Hrvate zanima ISTINA ovog njujorškog procesta Hrvatske Desetorke. Ja ću iznositi sve ono što znam i kroz što sam prošao. Mile Boban, Otporaš.)
Zbog štrajka telefona kompanije, onog čovjeka nisam nazvao. Nadam se da ćemo se jedan dan, Ja i Ti, sastati i stvoriti nekakav plan da istina dođe na površinu i da se ta cijela stvar kristalizira.
Mislim da će idući mjesec mama doći u posjete i siguran sam da će ostati dok se nova beba ne rodi. Ako bude sin, bit će Maks Budimir. Ako bude curia za ime još se nisam odlučio. Pisat ću ti kad bude krštenje.
Ja se nadam da ste svi vi i tvoja obitelj dobro i da ste se snašli u Teksasu i da ćeš dalje nastaviti sa radom da se nevine ljude iz zatovra oslobodi i da se kurvinu Jugoslaviju na bilo koji način sruši.
Love! Volimo Vas!
Zvonko & obitelj.
Nastavlja se sa drugim stvarima. Pratite i čitajte…
PISMO DETEKTIVA “LAPD” ZVONKA PAVELIĆ US. TUŽITELJU STUART BASKINU, 15 travnja 1982.
(Predhodni opis br. #11 je pismo detektiva Zvonke Pavelića koji je radio za “LAPD” što znači da je radio za Los Angeles Police Department. Sada donosim pismo detektiva Pavelića kojeg je uputio 15 travnja 1982. godine US. tužitelju Stuart-u Baskin-u. Pismo je na engleskom jeziku a radi se o tome da je Detektiv Z. Pavelić htio svjedočiti u korist obrane i optuženih Hrvata na sudu u Njujorku. Javni tužitelj Baskin je znao da će Detektiv Pavelić iznijeti hrpu dokaza i dokumentacije o onim terorističkim činima sa područja Los Angelesa koje nisu počinili optuženi nego sasvim netko drugi, a ponajviše onih koji su direktno ili indirektno bili povezani sa Jugo/konekcijom kako ju je nazvao Detective Pavelić. US. javni tužitelj Stuart Baskin se je uplašio istine te vršio preko svojih naredbodavaca velik pritisak na Detektiva Pavelića da ne svjedoči. Donosim pismo u originalu na engleskom, a dobro došli svi oni koji znaju engleski te da ga prevedu na hrvatski jezik. hvala svima. Otporaš.)
LETTER TO MR. BASKIN April 15, 1982.
Stuart Baskin
Assistant U.S. Attorney
Southern District of New York
Re: U.S. vs. Ante Ljubas i co.
April 15, 1982.
Dear Mr. Baskin:
On April 7, 1982 I received a defense subpoena (sudski poziv za svjedočenje, mo.) from the Southern District of New York to appear in new York on April 12, 1982. to testify on the above case. On that date I notified my immediate Suprevisor, Det. lionel Robert, of subpoena.
On April 9, 1982. in compliance with our LAPD Manuel I completed from 15.7 notifying my Superiors in writing of the above information. On that 15.7. I advised that I had, in 1978, been asked by LAPD to investigate terrorist activities in the greater Los Angeles area. My activities centered around providing background information on the overall problem involving Croatian and Yugoslave activities. I was instrumental in translating documents from Croatian to English and I interviewed several individuals for LAPD.
On April 13, 1982. I spoke to Detective L. Robert and was informed that my commanding officer, Capitain Kozak wanted to know what my testimony would center around. He was interested in specific names and incidents. I referred him to my 15.7 which indicates the nature of my testimony.
On April 14, 1982. det. Robert called again and indicated that the LAPD Manuel clearly states that I have to notify the prosecutor of my defense subpoena. As you know, on April 15, 1982. i personally approached you in court and told you of my appearance pursuant to the subpoena. Your reply was “I’d like to meet with you later”. Outside the courtroom i was stopped by Detective Dale who advised that you wanted to meet with me to discuss my testimony at 6 p.m. Det. dale indicated that he had been in touch with Capt. Kozak. later on in the afternoon det. Cassidy advised that he would be present at the interview with you and asked that i agree to meet without the presence of any defense counsel. i said I would be more comfortable if my wife and Mt. Dennis Roberts (who represent defendant Mile Boban and who subpoena me) were present as I had noting to hide. I was later informed by Mr. Roberts that the meeting was mutually rescheduled for 10:30 a.m. on April 16, 1982.
At 9 p.m. on April 15, 1982. I received another call from Det. Robsrt. At that time I learned that the manual had been misinterpreted to me, and that there was no requirement that I meet with the prosecutor.
Besed on this information I wish to advise you that I respectfully decline to meet with you, which comes jointly from your office and my Department iz designed to intimidate me from testifying as a defense witness. My testimony will be given under oath in open court and will not be pre-screened by you or anyone ales.
Very truly yours,
Z. G. Pavelic,
Det. L:A:P:D.
(Eto, za one koji se razume i govore engleski, iz ovog pisma se može vidjeti koliki je pritisak imao Det. Z. Pavelić da ne svjedoči istinu za Hrvatsku na njujorškom sudu. Usporediti ovo pismo i njujorški proces Hrvatima se može samo onda ako se uzme u obzir jugoslavensko/komunistički montirani proces nadbiskupu Stepincu 1946. godine. Mo. Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.