ZAGANGAJ MI MOJA STARA MAJKO, POZDRAVLJA TE IZ TAMNICE RANKO, piše Ranko Primorac 1986.

    Služeći se geslom “OTPORA” želim, s nekoliko rečenica, upoznati javnost – napose članstvo HNO i HDP o uvjetima života u ovom zarobljeništvu. Ja nisam sklon pisanju, ali kada se mučenjem želi utrnuti moj fizički život smatram, kao politički zatvorenik, potrebnim upoznati s nekim pojedinostima državotvorne Hrvate, koji su mi pružili moralnu i materijalnu podršku, kako u moje takozvane prividne slobode koju su sprečavale razne okolnosti, tako i u zarobljeništvu u kojem se sada nalazim.

    Nakon izrežiranog sudskog procesa, napominjem onima koji to ne znaju, meni je takozvano demokratsko sudstvo natovarilo 40 godina zarobljeništva.

    O svim uvjetima ovog života i s čime se sve suočavam ne želim mnogo govoriti, poučen hrvatskom izrekom: “Kaza istinu…” (Čini mi se da je Ranko Primorac htio spomenuti izreku Maksa Luburića koju je on rekao u svojem govoru Hrvatima za Deseti Travnja 1968: RECI ISTINU RAZBIŠE TI GLAVU. Prilažem poveznicu gdje možete čuti taj govor. Mo. Otporaš.)    http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/1968_Govor_generala_Drinjanina_Hrvatima_za_deseti_travanj_1 Ipak s nekoliko činjenica nastojim opisati ovo življenje koje bi svaki robijaš rado izbjegao vjerujući da se u ostalim zatvorima diljem USA sve čini lakišim. S mojih 40 godina ipak nisam pretrpan obzirom da ovdje mnogi imaju na sebi 200 godina optužbe, (Taj zatvor u Lewisburg-u, država Pennsylvenia je bio jedan od najstrožijih zatvora u Ameriki. Imao sam priliku ga posjetiti u svibnju 1985. Tada smo imali priliku pričati o svemu a ponajviše o našem procesu u New York-u Mo. Otporaš.) nekoliko doživotnih robija, a mnogi su izdržavali vrijeme u Alkatrazu koji je postao povijest američkog zatvora.

    I u ovim uvjetima ja sam primjeran, to jest bez i najmanjeg prekršaja u proteklih 40 mjeseci, što je rijetkost u ovom zarobljeništvu. Moje nepoznavanje njihovog engleskog govora čini mi poteškoću, ali vrijeme isto prolazi i bez komunicirajna. Tu postoje klase zatvorenika, koje su označene po broju od 2-6 (minimalno-maksimalna sigurnost). Iako je moj br. 2 meni je odredjen najstroži zatvor. Službeno zatvorsko osoblje zakonski uobičava svakih 6 mjeseci pozvati zatvorenika na razgovor pred 5-6 zatvorskih službenika, što oni nazivaju team. U tome razgovoru zatvorenik se upozna o svemu što mu zatvorski zatvor odobrava i čemu je odgovoran. Budući da je ne znam ebgleski meni nije omoguće tumač. U nekoliko navrata pozvali su me, ali bez tumača, pa nisam mogao sudjelovati u razgovoru. Molio sam ih da mi dopuste pribaviti mojeg tumača, koji je voljan doći u bilo koje vrijeme i to bez ikakovih troškova. Njihov odgovor je – ne može.

    Prije izricanja vremenske osude moj odvjetnik (kao povijestni dio ovog opisa hrvatske političke emigracije izricanje te vremenske osude je bilo 30 lipnja 1982. u New York-u gdje sam bio nazočan. Tada je Ranko Primorac održao vrlo značajan govor gdje je pred američkim sudom BRANIO HRVATSKU. Prilažem poveznicu https://otporas.com/remek-djelo-govor-ranka-primorca-prije-presude-na-sudu-u-new-york-u/ Jeff Evseroff, mo. Otporaš.) je zatražio od suca da budem zajedno s nekim od mojih suboraca, zbog engleskog i poteškoća sa zdravljem. Sudac je udovoljila zahtjevu, ali odluka se nije izvršila. Što se tiče zdravstvenih uvjeta ovog zarobljeništva, ja sam spriječen svih mogućnosti koje sam koristio služeći se uputama mojeg liječnika dok sam bio na prividnoj slobodi. Hrana, spavanje, lijek (insulin), laboratorijski pregledi – sve je bilo suprotno programu kojemu sam bio podređen i uspješno održavao, vjerujući uputama liječnika. Ne želim zalaziti u detalje, nego ću samo spomenuti dvije činjenice koje je prenosila televizija.

    a) Televizijska emisija 20/20 imala je poseban program o šećernim bolesnicima, gdje se moglo vidjeti kakovi uvjeti su potrebni i to za razliku svakog bolesnika, a ja sam najvećeg stupnja šećerni bolesnik, koji je preživio komu od nekoliko sati.

    b) Drugi slučaj s televizijskim programom jest obnovljeni sudski proces, takozvani Von Bulow Trial. U tom procesu uočava se kolika je važnost za bolesnika da se podredi određenoj dijeti i što može bolesnik doživjeti ako vremenski točno i laboratorijski određenoj mjeri i vremenu ne dobiva hranu, lijek (insulin) – komu i smrt.

    Više od godinu dana meni nije moguće da svakodnevno u određenom vremenu dobijem lijek (insulin). često s par sati zakašnjenja. Svake subote, nedjelje ili u vrijeme blagdana, vrijeme za lijek se mijenja. U te dane medicinsko osoblje počinje raditi u 1:30 sati za razliku od ostalih dana. Sve spomenuto čini fizičke poteškoće, pa osjetim gubitak snage (prospanost – slično komi) i vida.

    Prije godinu dana osjetio sam bolove u uhu. Više puta u danu desno uho mi se potpuno zatvori, a češće se javljaju sumovi. Pošao sam u ambulantu na pregled i tražio da me liječnik pregleda. Boliničar koji je taj dan radio nije mi dopustio liječnički pregled, nego je on to učinio. Njegov pregled bio je kratak. Reče, da mi nije ništa. Prosvjedovao sam ali bez pomoći.

    Idućeg mjeseca bio sam pozvan na pregled za šećerne bolesnike i zatražio od liječnika pregled i za uho. Nakon njegova pregleda reče da imam infekciju i propisao mi lijek – ampicilin. taj lijek sam uzimao više od 3 mjeseca. isti liječnik me pregledao ponovno i rekao da je infekcija prošla, te odredio mi druge lijekove i pregled kod specijaliste za uho. Bivao sam dva puta vezan u lance i vođen u pratnji zatvorskog osoblja liječniku specijalisti za uho izva zatvora. Novi liječnik, novi pregledi, novi lijekovi, ali bez pomoći. Koliko će sve potrajati i hoće li proći ne znam. Civilni liječnik odredio mi je još jedan pregled nakon 6 mjeseci.

    Sada želim opisati s nekoliko rečenica slučaj koji me je ponukao na ovo pisanje. Prije nekoliko mjeseci u vrijeme večere 5:30 – 6:00 zatvorenici se puštaju po redosljedu za večeru. Isto vrijeme, kada se puštaju zatvorenici iz mojeg odjljenja (C) puštaju se i iz drugog odjeljenja nasuprot našem (D). U toj skupini ima oko 200 zatvorenika. Prije nego sam ušao u prostoriju za večeru zaustavi me dežurni stražar i upita kako se zovem i broj pod kojim sam označen (73798-012). Kaže da ću biti pozvan u ured poručnika, da sam kažnjen jer da sam trčao. Budući da nisam trčao povjerovao sam da je po srijedi neka namještena igra. Poslije večere javio sam se u ured poručnika, koji me je čekao s nekim službenim ispisanim papirima po prijavi spomenutog stražara. Kako ne znam engleski nisam potpisivao ništa protiveći se lažnoj optužbi. U toj nazočnosti bio je još jedan poručnik i par stražara. U tom vremenu poručnik vadi iz ladice zemljovidnu kartu i postavlja pitanja što nema niša zajedničkog s navedenom optužbom. Ja sam davao odgovor, jer nisam sposoban koristiti engleski govor. Vjerujem, da je to tako i razumio.

    Ja jedino govorim na sudu u nazočnosti tumača, odvjetnika i to naznanje organizacije kojoj pripadam. Podredjen sam istini i načelima organizacije (Hrvatski Narodni Otpor, HNO, mo. Otporaš.) U agente raznih službi nemam povjerenja, jer nisu hrvatski službenici. Činjenice govore da su isti skrivali udbaške ubojice i da se isti lažno kune pred zakonom svoje Države, želeći nas nevine zarobiti, a vjerujem i više od toga. Poručnik je uvidio moj stav i predao mi dokumenat, ispisanu optužnicu rekavši, da je predam osoblju iz tima (skupu zatvorskih službenika), da će oni odlučiti jesam li kriv ili ne.

    Drugog dana predao sam taj papir jednom od spomenutih službenika koji me istog dana pozvao u ured i preda mnom potrgao optužnicu i da nemam nikakve kazne jer nisam učinio nikakav prekršaj.

    Zarobljeničko vrijeme prolazi. Sila ga ne može zaustaviti. Priredjuju mi nove poteškoće, koje osjetim i fizički. 22.10.85. bio je moj radni dan kada sam uredeno obavio radnu zadaću, kao i svakog prethodnog dana. Poslije obveznog rada uzeo sam propusnicu za slobodno vrijeme, koristeći ga za šetnju i laganu tjelovježbu što je medicinski određeno kao obvezna potreba šećernom bolesniku. U 2 sata poslije podne vraćam se s šetnje, predajem propusnicu stražaru mojeg odjeljenja i odlazim u sobu u kojoj skupa živi nas 14 osuđenika. Soba je velika i u sastavu iste je odjeljenje TV prostorija, tri ureda zatvorskih službenika, kupaonica i poveći zahod. Raskomodio sam se u dopuštenim mogućnostima i pošao u TV prostoriju gdje sam se zadržao više od jednog sata. Bio sam spreman za kupanje. U moju sobu ulazi poručnik s nekoliko stražara, vežu mi ruke na leđima i rekoše da iđem u izolaciju, da sam pod istraživanjem. Jedan od stražara, koji me je vezao, stavio mi je lisice obratno  i stegnuo da me poslije toga ruka dugo bolila. Gledajući ga kao osobu: povisok, debeo, neobrijan, neočešljan, cipele nečiste…dobijem dojam da je sadista koji se izživljava.

    Svezan u pratnji odveden sam u izolaciju. Zatvoren u poveću prostoriju s otvorenim prozorom (vani je bilo hladno) našao sam se s još trojicom, koji žive na istom odjeljenju gdje i ja, samo na drugim katovima. Dva crnca i jedan kanadski Indijanac po imenu Sky Horse. Govorio je engleski i svoj materinski jezik. Uglavno, svi u izolaciji smo zbog iste optužbe. Spomenuta soba, u kojoj čekamo raspored, bez zahoda je. Meni je previše hladno, jer sam u kratkim gaćicama i u papučama, a osjećam potrebu da koristim zahod. Budući da sam šećerni bolesnik tu potrebu činim više puta po danu i u noći. Zatražio sam od stražara da mi dopusti koristiti zahod, u hodniku u blizini naše sobe. Izgovarajući s podsmjehom nekoliko bezobraznih riječi nije udovoljio mojem zahtjevu. Trpio sam fizičke bolove i nakon sat vremena popustili su, te iza toga rasporedili su nas u ćelije. Ja sam određen u istu ćeliju sa Sky Horse, koji je meni ostavio dojam humana čovjeka. Nakon dva dana isti je oslobođen krivnje. On je napustio izolaciju, ali ja sam ostao sam.

    Drugod dana k meni u ćeliju doveden je jedan Amerikanac. Zbog čega je on u izolaciji ne znam. Ćelija užasno vruća, spavati se ne može, kupanje u znoju, gutalj vode došao bi kao lijek. U 48 sati dopuštena je šetnja sat vremena, tri puta kupanje u tjednu ali u goloj vodi bez sapuna.

    Ovaj okrutni režim fizički me uništava, ali DUHOVNO jača. Ne mogu razumijeti neljudsko ponašanje. Moje privatne stvari ne mogu dobiti (adrese, poštu, pribor za brijanje i ostale potrebštine). Drugog dana osjećam bolove u trbuhu. Ne koristim zahod jer ne osjećam potrebu. Dobijem ponešto hrane, ali sve ostaje u meni. Tražim lijek za probavu, ali mi ni to ne pomaže. Vrijeme za insulin nije redovito. Hrana kasni i loša za šećerne bolesnike mojeg stupnja. Prošlo je sedam dana pozvao me stražar od izolacije i reće da sam osolođen od optužbe, da preuzmem moje osobne stvari i da se vraćam u isto odjeljenje gdje sam bio.

    S ovih nekoliko primjera htio sam upoznati javnost o zarobljeničkom životu u ovom demokratskom svijetu. Izložen raznim nezgodama ovog života, a podređen Zavijetu za “Slobodnu Hrvatsku Državu” razgovaram sam sa sobom gangajući: Zagangaj mi moja stara majko, pozdravlja Te iz TAMNICE RANKO!

    Iz ovog pisma možete prepoznati one koji su nas nevine osudili želeći udovoljiti koncentracionom logoru – jugi. Slični takvima zatražili su sa mnom razgovor o čemu ukratko želim upoznati članstvo HNOtpora i HDPokreta.

    29.12.83. zatvorski službenik me zove imenom Ranko. Zastanem i pokušavam donekle razumijeti što hoće. Upoznaje me da sutra zasjeda zatvorski odbor i hoće znati želim li govoriti. Rekoh, da, ali posredstvom tumača. Klimnuo je glavom i reče – bit ćeš upoznat. Istog dana navečer ponovno me zove. Pomislih, odabrali su mi tumača i tražit ću što mi pripada po ovom zarobljiničkom zakonu.

    Ali, priča je druga. Kaže, da predstavnik Državne vlade FBI želi govoriti sa mnom. Ime tog agenta jest Ron Halter (ili Holter). Moj odgovor njemu je glasio: neka čita sudski zapisnik i da ja govorim jedino na sudu. Ubuduće ne zovite me za takove nešto. Drugog dana odbor je zasjedao, ali bez mene, jer mi nisu odobrili tumača.

    Ako želite govoriti (čeprkati) s agentima nije problem dobiti tumača, ali kada zakonskim pravom tražiš zbog sebe ne možeš ga dobiti, pa čak niti svojeg ne možeš imati iako ih ne bi koštao.

    Ovo dajem na uvid hrvatskoj javnosti jer je poznato da neki neupućeni pričaju s raznim službama i policijom pa takovi završe na gnjojištu jer te službe i policija nisu hrvatske. Tako našim izrodima prodaju kruške za krompire. Ako netko treba govoriti s njima onda govorite s predstavnicima Države, i to nakon odluke Vodstva Organizacije kojoj pripadaš. Ja pripadam HNO. Ta će biti priznata Organizacija, koja u osloboditeljskoj zadaći predstavlja HRVATSKI NAROD.

pozdravlja vas, sve skupa.

RANKO PRIMORAC

No. 73798-012

P.O Box 1000

LEWISBURG, PA. 17837

 https://www.tapatalk.com/groups/knightsarmy86976/umro-legenda-ranko-primorac-jos-jedna-zrtva-udb