ZA POVIJEST – DIO POVIJESTI PROČELNIŠTVA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

                               HRVATSKOG NARODNOG OTPORA 

                                          P.O. Box: 161263

                                      Austin, Texas, 78716-63

                                Predmet: ZAUZIMANJE STAVA                                                                                    Austin 17, ožujka 1986.

Mile Boban pred zgradom GEORGE COFFEY CAR DEALERSHIP koju je kao poduzetnik poslova gradio 1987/88 godine u Austin, Texas.

Odmah u početku želim naglasiti žaljenje što neću biti nazočan na sastanku Radnog Skupa HNO, koji će se održati dana 21 ožujka ove godine. Vjerujte mi da su me važni poslovi moje struke spriječili. (To je bila samo moja izlika. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Zato Vam pišem ovo pismo u kojemu će biti nabačeno mnogo primjera i ideja, koji Vam mogu poslužiti za što odredjeniji put u Zauzimanju Stava.

Nastojat ću u što kraćim crtama opisati moj odlazak iz domovine ima skoro tri desetljaće, moj život i političku afirmaciju u emigraciji, moja oduševljenja i razočaranja, moj rad i moja nastojanja da se nešto napravi u emigraciji za što brže oslobodjenje Hrvatske, dok je još bilo nacionalnog i revolucionarnog borbenog POLETA. Sva su se ta nastojanja razbijala o zakone zemalja u kojima sam živio i o osjećaje preživjele hrvatske politike koja je sustavno ubijala ELAN svakom hrvatskom rodoljubu i revolucionarcu. A Vas braćo molim za strpljenje dok se ovo pismo bude čitalo. Naravno da će biti  potrebno uzimati bilješke za vrijeme čitanja, koje ćete kasnije razmatrati i na temelju kojih ćete Zauzeti Vaš Stav.

Dakle, kao maloljetnik i u mem rodnom selu sam prkosio onima koji su u meni ugnjetavali svaki začetak mojih osjećaja. Na predvojničkoj u Tihaljini su me uvijek držali u zatvoru po kazni zato što sam na njihovim političkim nastavama tražio obješnjenja o ishodu rata, o Ustašama i ratnim invalidima koji nije bilo na drugoj strani nego samo kod njih. Njih je moja znatiželja smetala toliko da su me jedne noći u veljači 1957 god. napali i napmatili. Jedan susjed koji je radio u vojnom u Grudama, mi je jedne prilike rekao: “Milane, jadan ti ćeš ti biti kada odeš u vojsku. Sve ćeš hodnike izribati. Nećeš nikada imati mira. Grgoćat će ti kosti u mišini kao špice u tikvi. Bit ćeš mekiši od smokve”. Jerko (to je bio Jerko Boban, Pikaćev koji je umro ima par godina, mo. Mile Boban, Otporaš.) kako ti to znaš, pitam ga ja. “Ja imam uvid u tvoju vojnu kartoteku i kažem ti da bi najbolje za tebe bilo da bježiš preko granice”. Ja ispričam sve to mojem ocu, našto i on kaže: “Sine ovdje ti života nema sa takvom pameti. Velik ti je svit. Okrći na bilo koju stranu. Gdje god budeš naći ćeš naši ljudi. Svugdje će ti biti bolje nego ovdje”.

Tako ja bez znanja i bez sredstava i zbog prkosa nametnutim vlastima napustim moju voljenu i dragu grudu Hrvatsku, za koju bi vjerojatno bio tučen, proganjan i mnogo patio.

Jest, izbjegao sam jednim mukama, ali mi je zato sudbina odredila emigrantske muke koje su kud i kamo teže i koje su me počele gnjaviti od mojeg prvog dana emigrantskog života u Parizu. Počeo sam odmah tražiti one za koje sam jedino znao, a to su bili Ustaše. Našao sam ih i odmah se upisao u HOP. Bio sam vjeran načelima organizacije i mojim predpostavljenim. U početku sam naučio kako slušati i biti stegovan, što svakako spada u zasluge mojih roditelja. Mojom požrtvovanošću sam ubrzo stekao povjerenje kod članova koji su mi povjerovali najodgovornije dužnosti u organizaciji. Tako sam postao poznat među Hrvatima Pariza pa i dalje.

Bio sam oduševljen ustaškom prošlošću i bilo bi nepošteno odreći se ustaštva zbog kojeg je i u kojem je palo skoro milijun Hrvata. Ali sam bio nezadovoljan taktikom i metodama kojima se je prelazilo u ime ustaštva Hrvatima koji nisu bili članovi organizacije. Bilo nas je koji smo bili nezadovoljni i zbog toga što se je osudjivalo svakoga tko se usudi bilo što protusloviti ustaškoj politiki. Mnogi su bili klevetani, izbacivani iz organizacije, nazivani svakakvim imenima, ožigosani izdajicama i bezkičmenjacima i tako dalje.

U tome metežu i nezadovoljstvu ja sam pisao jedno pismo generalu Luburiću i pitao ga otvoreno zašto je on napustio ustaški pokret. Koliko se sjećam naveo sam mu pedeset tri pitanja na koje sam očekivao oštar odgovor. On je meni odgovorio staloženo ne prigovarajući meni što sam ja bio član HOP-a a drugi Hrvati drugih hrvatskih organizacija, jer da je spas u onima koji negdje pripadaju, a ne u onima pripadaju nigdje pripadaju, te da je onaj narod jadam kojeg samo članovi jedne organizacije mogu zaštititi i braniti, a ne cijeli narod. “Ja sam general – kaže general Drinjanin meni u pismu 13.lll.1962. – i organiziram vojsku. Ta će biti Hrvatska. A neka se hrvatski političari slože gdje i kako hoće. Meni je svjedno….Da je Ranko Boban živ, bio bi danas isto izdajnik, kao skoro svi živi stari zapovjednici, generali, ministri, pukovnici. Tako je i Maks postao izdajnik a bio je Ustaša kada svi ti razni viećnici nisu znali ni šta je Ustaša…Ja imam tvrdu ćivericu i iđem vojničkim putem…A kada ti srce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi…” Eto, tako sam ja još godine 1962. postao Maksov Otopraš, ne radi i zbog Maksa, nego radi i zbog Hrvatske.

Žarko Luburić, Pavo Miličević, Milan Bagarić i ja smo počeli otporovati u Parizu što se nije svidjelo ustaškoj politiki. Zato nas je Andrija Ilić iz Londona – Engleska – napao u pozdravnom pismo za 10 Travnja 1963. godine kao beogradskih Hrvati, a Josip Biošić u svojoj “Grudi” nas nazvao bezkičmenjacima i provokatorima bez spominjanja naših imena.

Ilustracije radi navodim primjer sa dočeka Dana Hrvatske Državnosti u Parizu 1963. god. kada je vjećnik HOP-a Marko Grabić zabranio ulaz dvojici braće i njihovim ženama samo zato što ovi nisu bili članovi HOP-a. Mislim da su njihova imena bila Ćubelić i da se danas nalaze negdje u Kanadi. Ja sam tada posredovao i rekoa toj braći da nesmetano mogu ući u dvoranu, jer je 10 Travnja cijelog Hrvatskog Naroda, a ne samo ustaški. Tada ja pred Markom ispjevam onu poznatu pjesmu: “Plug i brana Hrvatu su hrana, a Ustaša to mu je obrama”.

Zbog moga sveopće hrvatskog a ne stranačarskog stava, razni predsjednici i vijećnici HOP-a su mene uzeli na zub, tako da me nisu htjeli niti obavijestiti a kamoli pozvati na sastanak kada je predsjednik HOP-a gosp. Stjepan Hefer dolazio posjetiti Pariz u kolovozu 1964. god. Ja sa tada bio rizničar u društvu i preko druge osobe (to je bio Marin Špika, mo. Mile.) sam ipak saznao i došao na sjednicu. Ja sam odmah uočio da gosp. Hefer nije mogao reći što je htio, jer ga je Andrija Ilić iz Londona i Zvonko Putica iz Madrida uvijek laktovima gurali kada bi on jadnik govorio, vjerojatno opomene radi: šta i kako treba govoriti. Meni se to laktanje nije svidjelo i ja upozorio nazočne, našto je Zvonko Putica rekao: da general Boban nije bio kao što sam ja. On je radio i šutio a ja da se uvijek nešto bunim. Počeli smo se prepirati i htjeli su me izbaciti iz dvorane. Ja sam im rekao da ja ovdje poštivam i slušam samo mojeg predsjednika. Ako mi moj predsjednik kaže da iziđem, ja ću izići. Moj direktni predsjednik Josip Čavčić mi reče da napustim sjednicu, što sam i učinio, jer sam samo mojeg predsjednika poštivao i slušao.

Jedne zgode me je zaustavio pred crkvom gosp. profesor Roko Mišetić – Dubrovčanin – i čestitao mi na mome hrvatskom stavu koji nije ustaški iako sam ja iz ustaške obitelji. Rekao mi je da je on zastupnik HSS-e stranke i da on ne vjeruje da će ikada Ustaše doći više navlast, kao što neće doći Maček niti HSS-a, iako je on zastupnik iste za grad Dubrovnik. Dalje kaže Roko Mišetić da bi ja čuda učinio samo kada bi imao novca. Tada sam se ja naljutio i spočitovao Roki da ja nisam nikakav materijalista, već da sam ja hrvatski idealista i nacionalista. Dugo godina iza toga sam shvatio Roku Mišetića šta je on htio reći. jer svi naši potezi počimaju sa novcem, a tragično završavaju bez novca.

Po povratku u Argentinu gosp. Hefera, vijećnik HOP-a u Parizu gosp. Marko Grabić je dobio obavijest da se mene i sve Luburićevce izbaci iz organizacije. I tako je moja karijera završila u ustaškoj organizaciji, u kojoj bih, da sam ostao, postao nostalgičar prošlosti, slavio Hrvatsku od 10 Travnja do 10 Travnja, čestitao Božiće i Nove Godine prijateljima sa onom: “Dao dragi Bog pa iduću godinu dočekali u domovini Hrvatskoj”. (Neki mi i danas spočitavaju da mnogo pišem o prošlosti, malo o sadašnjosti a ništa o budućnosti. Odgovaram: Prošlost je naša zajednička povijest i zato ja o tome pišem; današnjost su dnevne vijesti koje se mogu vidjeti na TV ekranima i u novinama pročitati; budućnost je priželjkivanje i nagađanje, a samo dragi Bog zna šta će se, zašto će se i zbog čega će se nešto sutra dogoditi. Moja primjedba, danas dok ovo prepisujem, utorak 30 kolovoza 2022, Mile Boban, Otporaš.) To bi se smatralo velikom žrtvom i još većim radom za Hrvatsku, što sam ja smatrao onda a i danas to smatram jednom velikom obmanom.

Kod francuskih vlasti sam imao neugodnosti samo zato što su me oni smatrali Ustašom a ne hrvatskim rodoljubom. Tada je takva politička klima bila u svijetu – pa i u Francuskoj – koja je diktirala događajima i prema tome koja je i nama Hrvatima dirigirala ono što je bilo njima od koristi i u njihovom interesu. Mi moramo shvatiti već jednom da nije uvijek za Boga i Povijest istina ono što govore takozvani veliki i jaki i da mi živimo u doba ispaštanja za “grijehe” velikih i moćnih.

I baš zato što se nisam odrekao naše slave, niti naše tragedije, niti naše borbe za Hrvatsku Državu, baš zato nisam zatvorio oči pred HOP-ovom politikom niti pred stvarnostima u svijetu, koje su me silile da izvršim reviziju svih mojih koncepta u pogledu naše borbe, politike i strategije. I baš zato sam svim srcem prišao Luburićevu Otporu – ako ga iz emocije netko želi takovim zvati. Tu sam našao sinove bivših partizana i bivših ustaša, i uvijek smo se mogli sporazumjeti za budućnost Hrvatske a rijetko se posvađali radi prošlosti.

Shvatio sam mnogo a nešto i naučio od Francuza koji su se bavili francuskom politikom. Teško je njihov slučaj primijeniti na naš hrvatski slučaj, jer nam mentaliteti nisu slični niti isti, kao niti sudbine, tragedije niti potrebe i nezgode iste. Ali ipak, ako se želimo baviti politikom koja stvara svjetske događaje i koja je nama Hrvatima išla u prilog i pomogla nam stvoriti našu hrvatsku politiku onog vremena koju su Hrvati iskoristili i Proglasili svoju Hrvatsku Državu 10 Travnja 1941. godine, onda ne vidim  razlog zašto se to ne bi moglo opet ponoviti. Jer politika je igra, a sve igre imaju svoja pravila koja su usmjerena vrhovnom strateškom cilju, a to je POBJEDA.

Charles de Gaulle, glavni zapovjednik francuskog narodnog otpora “La Resistance Nationale Francaise” za vrijeme prošlog rata, osloboditelj Francuske i prvi predsjednik Francuske Pete Republike je bio svjetskog glasa političar, imao je velikih zasluga i veliki autoritet. Ali kada je izbila studenska i radnička pobuna 1968. godine, koja nije htjela podlijeći slavi zastarijelih autoriteta, već je tražila svoju vlastitu afirmaciju, de Daulle je morao popustiti. Doduše on je svojom lukavišću uspio smiriti nemirne duhove i spasiti Francusku od građanskog rata. Ali kada je kasnije htio sprovesti referendum u cijeloj zemlji i narod glasovao protiv njegova referanduma, de Gaulle je izgubio i povukao se u mirovinu.

U kolovozu 1962. godine sazvan je sastanak svih hrvatskih stranaka u New Yorku, kod kojeg je HNO. bio sudionik sa službenom izjavom: “da Hrvatska Vojska ne želi voditi nikakove politike, ali želi i zahtijeva da se stvori Hrvatsko narodno Predstavništvo, koje će u svijetu govoriti, ne u ime bilo koje stranke, već u ime Hrvata i Hrvatske i u ime potlačenog naroda…Neka svi iđu u New York sa svojim posebnim programima – ali iz New Yorka neka se vrate sa zajedničkim hrvatskim akcionim programom, koji će nas sve obvezati”. Kako se iz spomenutog može vidjeti da HNO. nije nikada pretandirao na politiku, jer se je smatrao vojničkom ustanovom koja je u svojim redovima imala viših i nižih časnika, vojnika i vojničkog elana. Danas su sve te kreposti nestale, te zbog tog pomanjkanja su potrebne promjene, sastanci, dogovori i nek se iđe u Cleveland – ali nek se svi iz Clevelanda vrate sa zajedničkim programom koji će obvezati svakoga Hrvata da nešto učine, da nešto pomogne na polju hrvatskog osloboditeljskog djelovanja.

Ovih dana su u Francuskoj izbori za saborska mjesta u Saboru. Predsjednik Francois Mitterand se nalazi u velikoj političkoj stupici koju mu priprema njegov politički protivnik za predsjedničko mjesto na prošlim izborima iz 1981. god. gosp. Giscard Valery d’Estaing. Iako je Giscard d’Estaing već bio predsjednik Francuske, iako ima veliki politički ugled među Francuzima i u svijetu, ipak se nije htio upustiti u političku avanturu sam, već je napravio koaliciju sa drugim političkim skupinama, kako bi osigurao pobjedu. Vjerujem da će mu uveliko pridonijeti i pomoći na ovim izborima i politička linija Amerike na koju se on oslonja kao i druge zapadne zemlje sa kojima Francuska ima tradicionalne veze.

Kod naših opravdanih nastojanja mi danas moramo računati i na svjetska politička mijenjanja, jer svi oni danas pričaju protiv terorizma, a terorizmom čuvaju svoje stražnjice i rješavaju sve svoje probleme. Svjedoci smo ovih dana kako američko javno mnijenje uveliko utječe na odluke dvaju diktatora, Duvalijer (Haiti, mo.) i Markos (Filipini, m,o.) koje je Amerika službeno i politički podržavala sve dok im je to bilo u prilogu. Znači da se je u politiki uvijek ovisilo o nekome.

Ako je to tako, što događaji potvrđuju da jest i da je to tako, onda nama Hrvatima u iseljeništvu ne preostaje ništa drugo osim uspostaviti jednu nacionalno političku suradnju sa hrvatskim komunistima u domovini. Od njih danas najbolju pomoć možemo očekivati, jer za njih neće vrijediti zapadno pravilo osuđivanja “Pakt o (ne) napadanju” kao što bi, recimo, vrijedilo za nas koji bi došli iz udobnog zapada kao “fašisti”. Osim toga oni savršeno znaju kako zavrnuti šijom i kao se svtari “udešavaju”, jer su ih naučili Jugoslaveni sa kojima su bili prisiljeni živjeti više od četiri desetljeća. Dakle, priđimo onamo odakle smo došli i što nas spaja, a to je naša Hrvatska, a odbacimo ono što nas razdvaja, a to je ideologija.

Svi smo mi na jedan ili drugi način prevareni i razočarani. Hrvatski komunisti u jugoslavenstvo koji su slijepo vjerovali u socijalnu pravdu radničke klase i koji nisu u komunističkoj partiji zbog pomanjkanja lubavi za Hrvatsku Državu niti zbog pomanjkanja smisla za svoj hrvatski narod, nego jednostavno za goli opstanak za život, kao što su i hrvatski politički izgnanici razočarani u zapadnu demokraciju od koje su očekivali mnogo a dobili su ništa! I zato smo i jedni i drugi nemoćni išta poduzeti dok se politički i nacionalno ne ujedinimo i dok ne izbacimo ideološke probleme iz naših redova, kako u domovini tako isto i u emigraciji.

Draga hrvatska braćo ne bih bio iskren kada Vam ne bih priznao da već duže vremena osjećam da su vremena prisilila HNO. na potrebne promjene, jer, nakon stanovitog vremena sve sazrijeva, ideje se množe, oblici borbe se mijenjaju, itd. Znam da će mnogi nastaviti slijediti isti pravac, koji hrvatskoj osloboditeljskoj borbi neće mnogo pomoći. Zato treba tražiti načina kako postići jedinstvo DUHA, kako bi hrvatska borba mogla staviti sve Hrvate u službu oslobođenja Hrvatske.

Ja previše volim Hrvatsku i ne mogu se pomiriti činjenicom da će ju osloboditi jedna stranka ili neki stranačari koji su po stotine puta dokazali da živu samo od nade. Ja vjerujem u onu Hrvatsku osloboditeljsku borbu u kojoj budu sudjelovali i oni novaci koji budu u jugoslavenskoj vojsci, i jugoslavenski časnici i dočasnici koji će se sa svojim znanjem, vezama i oružjem itd. u njihovim rukama boriti se za Hrvatsku Državu.

Ja se ne bojim ambicija. One su potrebne kao što je kruhu potreban kvasac. Čovjek bez ambicije samo smrt čeka. Zato se natječimo u konstruktivnim ambicijama u radu za položaje koji vode do oslobođenja Hrvatske.

Mi moramo što više raditi na tome kako sačuvati svaku kap hrvatske i ljudske krvi. To se može postići razumnim političkim radom gdje se  sve nesuglasice mogu riješiti za stolom. Ako to ne bude moguće postići, onda se moramo pripremiti za hvatanje “Bika za rogove”, ne između nas Hrvata i Hrvat protiv Hrvata, nego zajedno protiv Jugoslavije i svakog jugoslavenstva. Tada će biti oružja u izobilju i dobit će ga samo oni koji se pokažu organiziranim i jakim, koji budu vrijedni i odgovorni preuzeti u svoje ruke sudbinu svojeg hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske. Ja nestrpljivo čekam povratak u Hrvatsku, jer se osjećam dužnim pomoći mojem hrvatskom narodu u njegovu gospodarskom, političkom, kulturnom i nacionalnom progresu.

Mi se nalazimo na području Amerike koja nam nije sklona. Ona nama nije bila sklona ni prije WW2 rata. Tadašnji predsjednik Amerike Franklin Delano Roosevelt je pisao Hitleru u ožujku 1939. i molio ga da ne dira u integritet Jugoslavije. Hitler mu je rekao što je rekao i Cincaru Markoviću: da on . Hitler – voli Jugoslaviju i da je njeni iskreni prijatelji. A kad su političke prilike bile sazrijele, hrvatski narod je proglasio svoju vlastitu državu, unatoč Roosveltovoj i Hitlerovoj želji da se Jugoslavija očuva i sačuva. Kada opet dođe političkki trenutak, Hrvati će znati iskoristiti priliku i ponovno proglasiti svoju demokratsku Hrvatsku Državu, sa većim sikustvom i željom nego je to bilo godine 1941.

Amerika je okarakterizirala HNO. kao jednu radikalnu organizaciju i osudila ju na uništenje. Oni su uništili sve svoje radikale: KKK, Ku Klux Klan, crnu Panteru, Angelu Davis, Patricia Hearst, Indijanski Pokret pod vodstvom Dennis Banka, te prošle godine u Philadelphiji ono bombardiranje šezdeset kuća i ubijanje nevinog pučanstva kako bi uništili takozvane radikale.

Draga braćo ovo sam smatrao potrebnim reći kako bi se imao jedan sažeti pregled okolnosti i zbivanja u kojima smo prisiljeni raditi i živjeti, rodoljubno djelovati pa i umrijeti. Sada treba samo trijezno sabrati da li je uopće nama moguće djelovati kroz Otpor. Ja mislim da nije. Ja mislim da mi možemo sačuvati HNO. samo ako se priključimo uz neku postojeću hrvatsku organizaciju, kao što su HNV, ili HDP., kao što republikanci rade i svoj politički rad usmjeravaju među onima koji nisu njihovi članovi, ali postepeno postaju njhovi simpatizeri.

Ja sam mišljenja da bi mi trebali oživiti HDP. i na osnovu njega i kroz njega djelovati među Hrvatima u svim hrvatskim naseobinama. HDP. je jedini u hrvatskom iseljeništvu kojem se ne može hipoteka prošlosti prišiti. To je ono što razne čuvare Jugoslavije njaviše smeta. A kako bi ih tek onda smetalo kada bi mi službeno izjavili da se borimo protiv svake političke jugoslavenske koncepcije a ne samo protiv jugoslavenskog političkog zakonika kojeg zapadne demokracije priznaju i podržavaju, i kojim će se sada suditi i Dru. Andriji Artukoviću!

Časopis “Otpor” bi trebao izlaziti samo jedan put godišnje, i to u formi Godišnjaka, koji bi pokupio sve važnije podatke hrvatskog iseljeništva i kronološki to prikazao pod: “Godišnjak Otpor” – Glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora. Tako bi sačuvali tradiciju i ime HNO., a kada dođe vrijeme za potpuni okup mladih snaga, jer su stare dotrajale i dosadne sami sebi, onda će barem ideja biti tu ako nas i ne bude.

Ja sam pisao Miri Biošiću (član Otpora, umro ima dvije godine, mo. Mile.) da ne bi bilo zgorega osnovati ogranak HDP-a baš tu u Los Angelesu, gdje je dr. Andrija Artuković živio i dati mu ime Ogranak HDP dr. Andrija Artuković, više iz političkih i nacionalnih poribitaka nego potrebe. Tako su i Republikanci iskoristili slučaj Bugojna i njihove Akcije Fenix 72. Izvori potvrđuju da oni nisu ništa znali dok stvari nisu bile poznate i ptici na grani.

Ja mislim da ćete iz izloženoga shvatiti situaciju u kojoj se nalazi HNO., te na sastanku – bez mene a sa mojim idejama izražene u ovoj Okružnici Pročelništva Hrvatskog Narodnog Otpora., HNO. – živo i trijezno porazgovarati o svemu raspravljati. Demokratski ću poštivati svaku Vašu odluku iako iz demokratskog načela se ne budem sa nečim slagao.

Ja sam graditelj kuća i znam kakva istrošena i stara kuća se može popraviti a kakva se nikako ne može popraviti. Sa tugom u srcu iznosim da se HNO ne može za sada popraviti. Može mu se sačuvati lijepo ime, stare vrline, ljubav za Hrvatsku, ili napisati jedan lijepi i simboličini: IN MEMORIAM HNO. To je sve, za sada!

Ja želim politički djelovati među Hrvatima, i to sam već naveo kao ambiciju. Mislim da u tom nije nikakv grijeh. Uzmimo za primjer jednog vojnika koji nema ambiciju da jednog dana postane general, taji vojnik, ustručavam se reći neće nikada biti dobar vojnik.

Želim Radnom Skupu HNO uspjeh u radu kojega ne može biti bez odluka. Želio bih da mi se pošalje detaljniji izvještaj sa sjednice kako bih mogao uskladiti moje ideje sa odlukama Radnog Skupa HNO.

Sretan Uskrs svima i Sretan Dan Hrvatske Državnosti Deseti Travnja svim Hrvatima, kako u domovini tako isto i u iseljeništvu!

Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora.

Mile Boban, vr. Podpis.