ZA PEDESET (51) PRVU OBLJETNICU SMRTI GENERALA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA

https://otporas.com/misija-u-hrvatskoj-i-pro-domo-sua/

PITANJE RATNIH OZLIEDJENIKA JE PITANJE NAŠEG OBRAZA, ČASTI I OBVEZE

(Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine neka dans Hrvatima bude uspomena na pedeset prvu (51) obljetnicu mučeničke smrti 20 travnja 1969. godine.
Ovo pismo se ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Izvor: “DRINA” br. 9 prosinac 1951., st. 16-17-18-19. Pročitati ovo generalovo pismo koje je on pisao prije šesdeset pet (69) godina, podsjeća nas na današnju situaciju u Hrvatskoj gdje sve vlade od prvog predsjednika RH Franje Tuđmana pa do danas ne žele ni čuti o poštekoćama i zahtijevima hrvatskih ratnih ozliedjenika Drugog rata za drugu Državu Hrvatsku, RH. A kako je tek bilo tada u hrvatskoj političkoj emugraciji kada su se Hrvati bojali izjasniti da su Hrvati, a kamo li novčano priskočiti u pomoć hrvatskim ratnim ozliedjenicma rata Nezavisne Države Hrvatske, NDH. Što se osobno mene tiče, ovo ističem da se zna i da se nezaboravi, a u mojim emigrantskim mogućnostima, ja nikada nisam odbio pomoći hrvatske potrebe u mojoj dugoj političkoj emigraciji. Mile Boban, Otporaš.)

General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bavali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

Budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

” Sve komisije za izseljenje (Ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači “Sve komisije za izseljivanje…” Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo.Otporaš) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto”?

” Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjeka. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira.”

Da li ste čitali u “Hrvatskom Glasu”, (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru.”

” Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić osnivač (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa.”

” Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu.”

” Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. ”

” Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. ”

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.

JEDAN KONKRETNI KORAK PREMA riješenju problema je osnivanje Odsjeka za ratne ozliedjenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA u BUENOS AIRESI. Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog o poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovanosti naše emigracije u Argentini, koja se odazvala Odsjeku i pukovniku Štiru.

Svi ste čitali izvješća u novinama, a i k tome i mnogbrojna pisma ratnih ozliedjenika. Jedni se zahvaljivali, drugi nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma.

Najpotresnije je pismo M.J., (šteta što se nikada neće znati too stoji iz ovih inicijala “M.J.”, mo.) koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa maker nikad ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se vratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nužne korake. Bog svojih ne ostavlja, tako veli. Podsjeća nas na slavne dane borbe za Državu. Radi se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako i divine rieči koje je izgovorio taj bistri seljački sin: “Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo u krpetinama predeverali zimu, da toplog rublja nismo ni vidjeli, da četiri godine nismo spavali u krevetu. Dvije godine nisam bio na dopustu. I kada nije streljiva, probijali smo se bajunetima, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako danas pada kamen sa srca, jer vidim da nas ima i da gismo ostavljeni na milost i nemilost”.

Nije običaj da generali kade pukovnicima, iako ni protivno nije običaj kod nas. Nije običaj, da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozledienici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, iz perspective gladne Europe znamo ocienuti rad Domobrana i pukovnika Štira.

IDEMO KORAK NAPRIED

Mjesto kilometarskih, sentimentalnih farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozetivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanism, o političkom katalicizmu, osnovali smo masu odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlje nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Priedjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista pribaviti ugled kod “malog naroda”, o kojem toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je izbjeglicama dosta promidže, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči.

DAKLE, MORAMO DJELOVATI

Treba postrojiti “Savez Hrvatskih Ratnih Ozliedjenika”. Postaviti mu na čelo starijeg ozbiljnog častnika. Postrojiti povjereničtvo od samih zainteresiranih. Organizirati stvar odozdo, s ljudima od povjerenja, inicijative. Kao što se mora vojska stvarati planski, tako se mora plan ski voditi i brig o onima, koji padaju u toj borbi. Tada nam se neće moći ništa predbaciti. Nećemo se izlagati, da se na nas bace blatom, niti ćemo se trebati nabacivati, niti ogradjivati.

VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE

Emigracija je izvarana. (Ovo general govri samo šest i pol godina druge hrvatske političke emigracije, dakle, prosinac 1951. Kako je kasnije bilo, bilo je mnogo puta gore. Mnogo novih emigranta, mnogo novih stranaka, mnogo novih potreba i zahtijeva, mnogo kupljačina, mnogo prevara, mnogo uzajmnog nepovjerenja, itd. To znamo mi koji smo vrlo maldi došli u emigraciju, a sada u njoj i ostarili, i malo nas je danas živi koji bi htjeli hrvatskim naraštajima ostaviti naše dojmove, naše emigrantske patnje, naše uspomene i naša nastojanja u tuđim zemljama kako pomoći hrvatskome narodu u porobljenoj Domovini Hrvatskoj. Mo. Otporaš.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novaca emigracije. Tukli su žicu “Banovi” i tuku je sada predsjednici za “slobodnu Hrvatsku”, a misli se na novu Jugoslaviju. (Moglo bi se reći da ovdje general misli, kada kaže: “Tukli su žicu “Banovi”…na vodstvo HSS-a, jer su oni uistinu djelovali u ime hrvatstva a šurovali obilato sa jugoslavenima svih vrsta. Mo. Otporaš.)

Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tišuće dolara da “vodja” dodje u Ameriku, pa da tamo obtuži Ustaše, da su mu napastovali kuharicu. (Treba pročitati dra. Branka Pešelja članak: “S PREDSJEDNIKOM MAČKOM (tako piše u HR, mo) U EMIGRACIJU” u Hrvatska Revija, br. 4 prosinac 1970., str. 757-812. Tu u tom opisu od preko 50 stranica dr. Pešelj točno opisju kako je on tražio od Američkih Hrvata da mu pošalju novac u Paris gdje je on živio s drom. Mačekom sve do polaska u Ameriku 18 kolovoza 1947. godine. Mo. Mile Boban, Otporaš.) O novcima emigranta pišu se “Hrvatsko Antunovo” i slično štivo. No, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davit će. Izvarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriječimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje rathe ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.

Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima svoju!

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA.

“DRINA” u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, dra. Ante Pavelića; Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; ministra prosvjete Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina; pukovnika Pušića; Dra. Branka Marića i “Božićni Prolog”.

General Drinjanina.