Bog! poštovani i dragi gosp. Marko,
Tako mi je bilo drago da ste mi se jutros, srijeda 18 rujna 2024. javili i zatražili da prepišem svih 11 stranica ovog povijesnog opisa Maksa Luburića. Pročitajte pa mi se javi. Sve je tu.
Prilažem vam sliku kopije prve stranice od 11 stranica s naslovom: “Z A N O V I D E S E T I T R A V N J A” kojeg je naš dragi i nikada neće biti zaboravljeni general HOS-a NDH Vjekoslav Maks Luburić pisao.
Prilažem ti sliku kopije od 11 stranica s naslovom: “Z A N O V I D E S E T I T R A V N J A” kojeg je naš dragi i neće nikada biti zaboravljeni general HOS-a NDH Vjekoslav Maks Luburić pisao. ![]()
Poštovani gosp. Marko iako u ovom vrlo važnom povijesnom opisu Maksa Luburića nema datuma, mjeseca ni godine kada je ovo pisano, ja ću u prepisivanju ovog važnog povijesnog opisa nastojati po vremenskim događajima odgonetnuti kada je to moglo biti. Uz pomoć Boga Velikoga mišljenja sam da ću to uspjeti odgonetnuti. Ja počimam prijepis s prvom stranicom koju vidite sa slikom, a ostale stranice ću kroz prepisivanje staviti po brojevima .
Bog! i s velikim poštovanjem vas hrvatski i prijateljski pozdravlja Mile Boban.
Z A N O V I D E S E T I T R A V N J A (Prva strana (1)
——————————
(Odgovor na tisuću pisama)
Nisam odgovorio kroz nekoliko zadnjih mjeseci nikoe ništa, jer sam želio slušati šta vele ostali, pa nakon što sam savjesno proučio sve što su mi braća rekla, odgovaram ovim putem svima. Time ujedno dajem i odgovor na kritiku zadnje “DRINE” i “Načela” koja smo u njoj donieli. (Kako general ovdje spominje časopis “DRINA” i “Načela” pregledao sam moju Arhivu i pronašao tu “DRINU” koje sliku ovdje prilažem, a to je bilo 1966 god., mo. Otporaš.)
Neka mi nitko ne zamjeri, da ovako odgovaram, ali se radi o načelnim pitanjima i odgovor mora biti načelan, svima, i za sve. Ja sam u 30 godina djelatne borbe mnogo toga učinio, dobra i zla, (neka mi se dozvoli dodati i to da sam negdje po internetu čitao da je Maks Luburić pisao pismo početkom 1961. godine Dervišu Šehoviću u Pariz, u kojem je naveo nekako ovako: “….da nema božje zapovjedi koju nisam prekršio u borbi za hrvatski narod i za Hrvatsku Državu S KULTOM GRANICA NA DRINI…”, mo. Mile Boban, Otporaš.) mnogo toga napisao, dobra i zla, pa je vrijeme, da jednom i saslušam i ostale. Nije to skromnost, nego potreba, nije taktika nego iskrena želja, da se maknemo s mrtve točke i izadjemo iz ćorsokaka u kojem se nalazimo. pa ako će ovo okružno pismo uvjeriti samo jednog jedinog hrvata, osjetit ću se sretnim.
Jedan stari beg iz Bosanske Dubice pričao mi je, kako je jednom išao obilaziti svoje kmetove, pa pozvao jednoga, u kojeg je imao posebno uvjerenje. Htio je s njim govoriti kao čovjek i prijatelj, a ne kao beg sa rajom. Kmet mu reče, da, odlično, ali neka sadjem sa konja, pa mu dadne ruku, pa kada su zafrkali svaki svoj cigar, razgovarali su kao dva stara prijatelja. I postali su prijatelji i suradnici, čime se koristio i beg i raja, i narod cielog kraja se sjeća tog čina. Nisam ni beg, ni kmet, pa ni želim biti ni beg, ni kmet, ni želim sjašiti, da drugi uzjaši, ni želim, ni želim da se iz ove priče, koja može i ne mora biti istinita, nauči, i da to bude od koristi za našu stvar. Želim biti brat bratu, Hrvat Hrvatu, i ni manje, ni više. Vrieme je, da razgovaramo ovako, a ne na bazi, tko je od nas bio general, ministar, ili “barem nešto”, kako vele, ili tko od nas želi biti generalčministar, ili nešto ili ništa sutra i preksutra.
To bi bila naša HRVATSKA DEMOKRACIJA. Znam da će nas biti, koji će podrugljivo primjetiti, da je jadna ta demokracija, kada sam eto i ja demokrata, i da sam jadan ja, kada sam, eto, postao demokrata. Postoji toliko demokracija koliko i želja. Zapadna, istočna, narodna, organska, kršćanska, socijalna, – ali jedno stoji, da se svi natječu tko će biti veći demokrata. Pa kad je tako, onda nama, hrvatskim vojnicima, ne preostaje drugo nego biti demokrate, ili pustiti druge, da to budu, a budimo što jesmo, tj. vojnici u službi domovine, i poštujmo zasade koje vladaju u svietu, ili koje naš narod želi udomaćiti u hrvatskoj politici.
Mi ne možemo protiv čitava svieta, ako ne želimo svršiti i opet u Bleiburgu, ili ako ne želimo, da Tito i svi njegovi učenici imadnu za sva vremena mandat nad hrvatskom sudbinom, a mi ostavimo kosti diljem svieta.
Druga strana (2)
U tom duhu odgovaram svima.
1. Srpski degenek u službi hrvatskog jedinstva.
Ako je život učiteljica, onda je najbolje koristiti se životnim izkustvima. na Janka Pusti nas je bilo svega i svačega, iz svih krajeva, svih dobi, zanimanja i odgoja. Dielili smo se na “gospodu” i “raju”, na seljake, radnike, obrtnike, zanatlije, fiškale i nesavršene djake, ili kako se danas kaže, intelektualci. Bilo je seljaka, ovako, jednostavno, seljaka, koji su kopali i orali, bogatih seljaka, ali i nadničara, ili kako se to danas veli, bogatih kulaka i agrarnih proletera. Bilo je seljaka, jer su sa sela, jer su se bavili seljačkim poslom, i bilo je “seljaka”, koji nikad nisi vidili sela, a nekima ni otac nije vidio ni sela, ni zemlje, ni pluga, ni motike, nego su bili hrvatski advokati, ili fiškali, a neki nisu bili ni Hrvati. Bilo je medju nama čak i Amerikanaca, a da nam ništa ne fali, imali smo i svoje židove, ili čifute, kako smo ih zvali nekada od milja, nekada od zlobe. Bilo nas je “turaka” jer tako su nas zvali i katolike i muslimane, koji smo bili iz Bosne i Hercegovine. I za uzvrat mi smo zvali one od preko Save “kranjcima” a one blizu mora “špercima” i “škutorima”. Naši dobri torbari su bili dobri trgovci, pa i diplomate, a mi smo im se rugali, da hoće kruha bez motike i da odoše u diplomate, medju gospodu. I kad su neki naši politički seljaci dobili iz USA i Kanade “seljačkih” dolara, onda se prolivala luda noha i pjevalo: “za dom i slobodu i ne za gospodu…..” Dobri rahmetli Salčko nije mogao ni zamisliti svoju “Rvacku” bez begova, paša, aga i kmetova i raje, a bilo je dosta Dalmatinaca, koji su htjelo Branka za kralja, jer su bili uvjereni, da je zadnji potomak kraljevske hrvatske kuće. Seljaci nisu htjeli ni čuti o državi Hrvatskoj, nego hoće svoju Republiku. nekada u šali, nekada u zbilji, mi smo bili šaka ljudi, koji smo predstavljali sve odlike i sve jade nađe zarobljene Hrvatske. Ni na Janka Pusti nismo se mogli oteti dojmu, da smo od doba dobrog kralja Zvonimira prokleti, kako su ljudi govorili u ona vremena svadja i stranačarstva zagrženosti.
Pa ipak, pa ipak, ta je šaka ljudi, tako podjeljena do jednoga ili skoro do jednoga pala u borbi za hrvatsku, jednu, jedinu, jer ih nema nego jedna i ta jedna je bila porobljena. Bilo je hrvatske narodne sviesti, bilo je ponosa i prkosa, bilo je i političke sviesti, pa ipak, pa ipak, samo i jedino nas je ujedinio srpski degenek. On nas je pokrenuo u akciju, i tada smo počeli stavljati “ljutu travu na ljutu ranu” i “klin klinom izbijati.”
Srpski degenek je jednako mlatio po ledjima seljaka Zrinskog, po žuljevitim rukama proletera Soldina, po bogodanoj lubanji Šuflaja i Budaka, i na srpskim vješalima njihali su se predstavnici svih narodnih slojeva. A tako nam je i danas. Ne, nisu svi Srbi komunisti, niti svi Hrvati antikomunisti, ni svi Srbi hajduci i vici, ni svi Hrvati andjeli i tamburaši. Ali naprema hrvatskoj državnoj ideji i danas stoji velikosrpska jugoslavenska državna ideja, pa makar i u komunističkom ruhu kamuflirana.
Srpski degenek je pljačkao begove i batinao kumeke, četnička je bajuneta klala “turke” i “rimljane” podjednako sami i jedino zato da nam nametne svoju državnu ideju, svoju vlast, svoju silu.
Treća strana (3)
Što se je dogodilo 1941. godine DESETOG TRAVNJA?
Hrvatski narod je zgrabio drugi krajk degeneka i vrlo je vjerojatno, da će to učiniti u svakoj zgodu, koja mu se pruži. A sve drugo su priče za djecu, ono što vele “Markovi konoci”. Kad smo godine 1945. izpustili hrvatski degenek iz hrvatskih ruku, taj se degenek i opet našao u srpskim rukama i mlati po nama do dana današnjega. Samo što god.1961. dok ovo pišem, mi Hrvati nismo ono, što smo bili Desetog Travnja 1941.
2. Kaplar Mujica Hrnjica preuzima komandu.
Svi stari ustaški borci poznavali su popularnog poručnika Mujicu, koji je prošao sa svojom braćom svu Hrvatsku i pao junački na čelu svoje satnije u borbama na Kozari. Bio je iz Velike Kladuše, seljački sin, jedva znao čitati i pisati, ali je bio bistar, nadaren, inteligentan. God. 1941. našao se na služenju vojnog roka u Jugoslavenskoj vojsci i postao bio kaplar. I čim se pročulo da su “Švabe” napali na “Gedje”, (tj. Srbe, mo. Otporaš.) okupio je Mujica, kako je znao reći “ljute Krajišnike”, razoružao srpske vojnike, stao pred jedinicu i PREUZEO KOMANDU U IME RVACKE. O politici je znao malo, tako malo, da još 1943. nije imao pojma o dogadjajim u svijetu, ni u Zagrebu. radilo se o borbi “naših” i “onamo njiha” kako je to znao reći. I tako je i pao, junački, s oružjem u ruci, u navali na jednu partizansku poziciju na Prosori i kozaračkom području.
I kao Mujica, tisuće je Hrvata preuzimalo komandu, razoružavalo Srebe i branilo svoje, svoj imetak, svoju zemlju. I kao što su ustaše, povratnici, ta revolucionarna manjina, isto kao i domovinske Ustaše, elita pokreta, uopće svi nacionalisti, pravaši, isto tako su i pripadnici HSS-a Muslimanske Stranke, katoličke Stranke, i katoličkih organizacija, isto tako su jurnuli u borbu protiv Jugoslavije a za hrvatsku Državu, Gradjanska i Seljačka Zaštita, pa i malo brojni hrvatski komunisti. To se je dogodilo u svim hrvatskim krajevima, u svim slojevima, u gradu i na selu i ako izključimo otvorene izdajnike u službi neprijatelja, cieli hrvatski narod je jednako mislio, jednako djelovao, jednako osjećao i jednako žrtvovao.
Eto, tu je odgovor na pitanje a šta treba učiniti danas. Eto tu je odgovor na pitanje, kako će se Hrvati složiti u borbi za Državu. Odgovor je teoretski vrlo jednostavan: složiti se u osnovnom a to je rušenje Jugoslavije i stvaranje svoje Hrvatske Države, a onda, ako zaista mislimo pošteno, prepustimo narodu i politici, da odluče, kako će se Hrvatska Država urediti iznutra.
Četvrta strana (4)
Znam da će biti Hrvata, koji će se podrugljivo nasmiješiti, pa reći, da je to lako tvrditi, a mi im, koji smo jednom Državu stvarali i branili, odgovaramo, da je stvar jednostavna kada je nebi komplicirali oni, koji se ne mogu nagoditi: TKO ĆE U DRŽAVI VLADATI U danom času treba učiniti, što je učinio Mujica, a to je preuzeti komandu, i staviti hrvatsku pušku na hrvatsko rame i hrvatske pare u hrvatski džep. I na tom je raditi.
3. Jugoslavenski narednik Petar Cvek proglasuje Državu
Dok sam bio prvih dana NDH na službu na Markovu Trgu kao Glavar Poglavnikove Tjelesne Bojne
(kao vrlo ozbiljan povijesni izvor vojnika PTB, prilažem sliku Hrvata iz Hrvatske Hercegovine koji je bio u PTB. Stavit ću samo
njegove inicijale J. M. (1922-1962) Mo. Mile Boban, Otporaš.
poslao mi je Blaž Lorković narednika Cveka s molbom, da ga predstavim Poglavniku i da ga se uvrsti radi posebnih zasluga u Poglavnikovu Tjelesnu Bojnu, kako je to bio običaj sa sinovima i braćom povratnika, te posebno zaslužnih domaćih ustaških prvpboraca. Upravo kada sam mu ispunjavao Temeljni List, stigla je bila obaviest, da su četnički odredi počeli žariti i klati u Donjem Lapcu, Srbu i okolici. Stigao je bio i Veliki Župan Ljubo Kvaternik iz Bihaća i tražio zapovjednika, povratnika, da se mobiliziraju u Miliciju. Poglavnik me stavio i odredio da smjesta idem na put, što sam odmah i učinio i sa dva kamiona pripadnika satnije “Braća i Sinovi i nekoliko starih emigranata, krenuo sam na put. Bio sam zaboravio na Cveka, jer je onih dana bilo dvadesetak slučajeva dnevno, da su dolazili ljudi, koji su tražili instrukcije za održanje reda i sigurnosti, za organizaciju milicija i da vide, ujedno Poglavnika i Zagreb.
Tek kada smo stigli u krupu primjetih Cveka na kamionu, i već je imao ustašku kapu na glavi i trobojnicu, a povratnici mu prišivali čin ustaškog vodnika. Kada je vidio, da se ide u borbu, zaprtio se svojoj puščetinom, sjeo na kamion i otišao prema svojoj vojničkoj sudbini.Bio je dodjeljen Cazinskoj miliciji, koju je stvarao stari Alija Omamović i poručnik Enver kapetanović. popularni Ale već je bio poslao u Bosanski Petrovac jednu grupu ljudi. Cvek je poznavao već od prije kapetanovića, koji je isto bio podnarednik jugoslavenske vojske i brzo se sprijateljio sa cazinskim dobrovoljcima. pao je među prvima u Oštrelju i pokopan ja jednoj okuci, skupa sa dvadesetak ustaša, katolika i muslimana, u zajedničkom grobu.
Kakva je zasluga Petra Cveka? Nije bio ustaša, nije bio ni politički izgradjen, bio je vojnik, kako se reklo “zupar”, dalje služeći vojnik, podpuno dezainteresiran za politiku, barem za stranačku politiku, i nije imao pojam o tome, šta će nam sutrašnjica donieti. Nije pridodavao važnosti ni svom činu. pa ipak, šta je učinio? On je rekao, ništa, brate, nego kada sam vidio, da će biti rata, pokrenuo sam dečke i 7. travnja u Bjelovaru proglasio Državu Hrvatsku, preuzeo vlast, stavio se u dodir sa domaćim hrvatskim prvoborcima, zaštitom, ustašama, vojnicima, stao pred vojnike i proglasio Državu hrvatsku.
Peta strana (5)
Danas smo mi Hrvati podijeljeni na one, koji vjerujemo, da je Država Hrvatska stvorena Desetog Travnja, i na one, koji tvrde da su Državu stvorili Hitler i Mussolini, a mi pali u ropstvo. Front Desetog Travnja podieljen je opet na one, koji žele da se Deseti Travnja slavi kao dan Države, drugi pak, da se Deseti Travnja ima vezati samo i jedino uz ime Poglavnika i uz Ustaški Pokret.
Istina je, pak, da je Poglavnik bio Vodja jednog borbenog Pokreta, i da ima velikih zasluga za ostvarenje Desetog Travnja i Države Hrvatske. Kvaternik je Državu Proglasio u ime Poglavnika kao član Pokreta, a sasma je svejedno, da li je imao za taj čin tek generalne upute, načelne ili mu je Poglavnik odredio, da to učini. Ali je istina, da je i Cvek Državu Proglasio, a uz Cveka i drugih tisuđe Hrvata, koji nisu znali ni za Poglavnika, ni za Kvaternika, ni za Hitlera, ni za Mussolinija, nego su osjetili zov krvi, zov djedova i grobova, osjetili potrebu i poviesni čas. Pa je zasluga i Poglavnikova, što je išao stopama oca Domovine Ante Starčevića. Zasluga je Kvaternika, zasluga političara, zasluga Ustaša, domaćih i povratnika, zasluga zaštite, zasluga bivših jugoslavenskih časnika i dočasnika, zasluga tisuće Cveka i Mujica. Bilo je to djelo za slobodu na Državu sazrela naroda i svaka druga interpretacija bit će s vremenom izbrisana.
Treba stvoriti opet duhovno jedinstvo hrvatskog naroda, stvoriti organizacije različitih političkih smjerova, koji će se sastati pri stvaranju novog desetog travnja. A propustiti sudu vremena da svakoga od nas postavi kamo spada. Mi smo bili sudionici toga velebnog čina i logično je, da branimo sebe i svoj čin. Logično je da nieču veličinu Desetog Travnja oni, koji su se isticali pri njegovu izgradjivanju i obrani države, ali nije logično, da se ne možemo složiti u potrebi stvaranja novog Desetog Travnja, pa makar se zvao kako bilo.
4. Od Kulina Bana do naših dana……
Kada sam početkom 1945. god. bio poslat od Glavnog Stana Poglavnika, da preuzmem zpovovjedničtvo fronte na Ivan Planini i tako zaustavim prodiranje novih snaga partizanske vojske, koje su bile ubačene sa juga i opremljene od zapadnih saveznika sa najmodernijim oružjem. jedna od prvih dužnosti bila mi je posjetiti logore muhadžira. Učinio sam to u društvu ministra Mehičića i dielom ministra Frkovića, koji je prije moga dolaska imao koncetriranu gradjansku vlast u svojim rukama.
U jednom od tih logora, ministar Mehečić, general Markulj i ja, u društvu raznih predstavnika vlasti, razgovarali smo sa jednim starim muhadžirom iz Vlasenice. Bio je teško obolio od tuberkuloze i glai, od patnjah fizičkih i moralnih, vidio je zaklanu unučad, silovanu kćer, obješena tri sina, preklani grkljan skoro ciela sela, vidio je krvavu Drinu i krvavi most. Ali se nije tužio. Ministru Mehečiću su suze išle niz oči, a Markulj je stajao oborene glave. Bilo nas je sram. Stidili smo se svog vlastitog života, jer nismo mogli obraniti njihov. Starac je mirno sjedio, gledao u ništa, pogled mu je išao daleko, daleko, bio je sjena, živio kao sjena, i sigurno bi se jedan Greko nadahnuo…(Ne znam tko bi mogao biti taj Greko. Ova peta (5) stranica završava ovako i ja sad prelazim prepisivati šestu (6) stranicu, mo. Mile Boban, Otporaš.)
Šesta stranica (6)
Njegov je duh bio jači od našeg. On je i primjetio naš sram, zabunu, i njegov odgovor na našu šutnju bio je na nas i još teži. rekao nam je da to nije ništa, da je hrvatska Bosna uviek tako patila i uviek bila na straži od kulina bana do današnjih dana…… I kad u Bosni spominju Kulina bana nije zato, da se istakne, da prije njega nije bilo Bosne i hrvatstva i veličine, ali je u narodu Bosne ostao spomen na Kulina Bana, koji je bilo veliki i pravedni ban, ujedinitelj, koji je učvrstio granicu na DRINI.
Zato, nama hrvatskim vojnicima, bilo je i jeste svejedno, da li su naši banovi, kraljevi, velemože, paše, veziri, ministri i poglavnici sjedili u Jajcu, Bihaću, Ključu, Banjaluci, Sarajevu, Travniku, zagrebu, Solinu ili Šibeniku. I to je bilo od vajkada, ili kako kažu, od Kulina Bana do naših dana…..Pa i nama, danas, sasma svejedno hoće li naši ministri sjediti u Sarajevu, Zagrebu, ili u banjaluci, hože li nositi fes, cilinder, kapu ili šešir, isto nam je svejedno hoće li se zvati ministri, bani, župani, ili zapovjednici južnog fronta na Ivan Planini, koji sam položaj imao čast obnašati u zemlji Kulin bana i Kralja Tvrtka, ili Bega Gradaaščevića.
Bezuvjetno je potrebno da to znaju i Hefer (Stjepan Hefer je u to doba bio predsjednik organizacije HOP-a, Branko Jelić je bio predsjednik organizacije Hrvatskog Demokratskog Odbora, V.Maček HSS-a, Ivan Oršanić je bio predsjednik HRS, a Juraj Krnjević je naslijedio V. Mačeka kao predsjednik HSS-a, mo. Mile Boban, Otporaš.) i katolici, i muslimani, i buržuji i proleteri, da se je hrvatska Bosna smatrala Hrvatskom Državom, i da se sva politika vodila zato, da se očuva ne samo hrvatski karakter Bosne, nego i njeno jedinstvo, i njen državni karakter. zato je nama, hrvatskim vojnicima, Antima i Alijima, svejedno da li će biti i u budućnosti federacije, konfederacije, autonomije, ili kako će se zvati državna podjela, ali valja računati, da je Bosna bila Hrvatska Država gdje se je okrunio prvi hrvatski Kralj Tomislav 925. god., i da je u svoje vrijeme bila Bosna, te da su mnogi ili skoro svi banovi, kraljevi, paše i veziri vodili i hrvatsku politiku, htijući tim reći da Bosna, proširena, jaka, bude Hrvatska Država. nije Bosna Hrvatski privjesak, i zato ne smije biti ni ničiji kusur, niti se s njom može taktizirati. I to nije mišljenje muslimana, nego i katolika i to je ujedno i jedini način, da se dobar dio bosanskih pravoslavaca, pa i Srba, dobije za Hrvatsku Državu. To je ujedno i odgovor svima, koji mi još i danas vele, da nisam smio kidati s Poglavnikom u doba razgovora i ugovora sa Stojadinoveićem. (Prilažem poveznicu “Pozor Ustaše prodano je pola Bosne” koje sadržaj mnogo objašnjava o – kako Maks kaže – “kidati”, tj. Razlaz Poglavnik/Luburić 1956, mo. Otporaš.) https://otporas.com/
Sedma stranica (7)
I tko ovo ne shvati, nema izgleda, da će shvatiti naše Kraljeve, bane, Vezire,, paše, Župane, ministre i generale, neće shvatiti ni patarene, ni krstjane, ni “turke”, niti će shvatiti Zmaja od Bosne, ni 21 poslanika muslimana iz Bosne, koji su išli u Begrad, iako su isticali svoje hrvatstvo, kada su ga zatajivali oni iz Zagreba i Dalmacije. I neće shvatiti ni naše dalmatince, koji su htjeli u redovima Titove vojske voditi borbu protiv okupatora s onu stranu Jadrana. Neće ni shvatiti nađeg Hebranga, koji je htio svoj, naš hrvatski Srijem, da bude ravan, širok i CRVEN KO PAPRIKA……I platio je glavom taj svoj Srijem. I tko sve ovo ne shvati, neće shvatiti suvremenu hrvatsku politiku, niti će išta dobra donieti svojo domovini u budućnosti, pa makar kako sposoban i pošten bio. Zato je posve beskorisno savjetovati me, da neka pustim tu stvar i sagnem šiju u ime sloge, reda, stege, i budućnosti. Budućnost se gradi na drugim temeljima, i te smo temelje mi naučili iz primjera od naših banova, kraljeva, župana, paša,, vezira, ministara, generala, nadbiskupa, i prije i posle svega od naših očeva, djedova i majki.
5. Nema slobode bez krvavih gaća
Znam da ima hrvatskih umova, profinjenih, evropejskih, kojima se neće svidjati moje teorije o srpskom degeneku i krvavim gaćama. Ovima bih savjetovao, da se vrate svom narodu i stvarnosti. kada je netko postigao slobodu bez borbe? Kada, tko i gdje je ikada pomogao hrvatskom narodu iz pustih sentimentalnosti? Ni Rim, ni Beč, ni Pešta, ni Beograd, ni Istanbul, ni Pariz, ni London, pa zato ni Washington nema zašto nama dati slobodu. A sloboda košta i nas je koštala mnogo krvi.
Ali na snagama samih naših izseljenika u Tursku mi nebi mogli osloboditi Hrvatsku, a sa snagama koje smo dali u izgradnji Amerike bi mogli osloboditi Hrvatsku pa čak i cijelu Europu iz ruka komunizma. I obje snage su ostale izgubljene za hrvatsku i njihov udjel je tek simboličan. Hrvatski su sinovi u redovima američke vojske, isto kao i oni u turskim brigadama, nastojali osloboditi Koreju, da govorim samo o najnovijim žrtvama, ali nisu dali nijedno borca protiv komuniste Tita a za svoju domovinu Hrvatsku.
Vjerovali smo u zapad kada smo se borili protiv istoka, i jednako nam je platio car leopold, kao i ministar Churchill. Vjerovali su u Istok i osvojili Zapad, ali nisu plemići Bosne politički griešili više nego Sveti Kralj Francuske, koji je bio na strani Istoka protiv kršćanstva Europe. Mi nismo ni Zapad ni Istok, nego smo Hrvatska na razmedju Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, jer smo i Istok i Zapad. Uviek smo se borili i na Grobničkom Polju s obje strane ginuli su Hrvatski Plemići. (Zato, od podjele rimskog carstva 395 pa do podjele svijeta u Jalti 1945. godine granica Istoka i Zapada je na RIJECI DRINI, što i priložena slika knjige “j a l t a” svjedoči. Mo, Mile Boban, Otporaš.)
Danas je poznato da je zastarila ideja o Istoka i Zapada, jer svemirske rakete u 35 minuta obidju sviet. Mi pripadamo tom svietu, i imamo pravo na svoju slobodu, ali nam to pravo neće nitko priznati, a ako i prizna, nitko ga neće provesti u djelo nego samo mi, hrvatski sinovi, hrvatski vojnici. Pa zato moramo i uskladiti hrvatysku politiku u tom pravcu.
Osma stranica (8)
Ne, ne propovjedam neutralizam. U novom ratu neće biti neutralni iako to mnogi žele. Mi smo uviek u “DRINI” jasno istakli da tražimo mjesto medju snagama, koje se bore protiv tiranije i imperalizma, ali nismo vjerovlai, da će nam netko dati slobodu. Mi se moramo sami osloboditi a zadaća je hrvatske politike, da nam osigura to pravo i slobodu pred slobodnim svietom. Zadaća je hrvatske politike, da u narodu stvori red, i da se svi Hrvati budu osjećali sinovima svog naroda i dužnosnicima svoje Države, da ju brane svi, da nema “dalmatinske”, “bosanske” ni drugih politika, nego neka samo bude hrvatska politika u hrvatskoj demokraciji i za hrvatski narod, za sve Hrvate, za sve seljake, za sve proletere, za sve stališe, za sve vjernike, sve gradjane. Ali jedno je sigurno, a to je da svi Hrvati neće uzeti udjela u oslobodjenju svoje zemlje, kao i Desetog Travnja 1941 god.
Židovi imaju više intelektualaca, više novca, više ideja, više upliva u svietu, više radio i televizijskih stanica, više novina i stranaka nego itko drugi, ili više nego svi skupa. pa ipak morali su zgrabiti revolvere, bombe, paklene mašinke, puške i topove, pa da postignu svoju državu izrael. Ne razpravljamo ovaj čas je li pravo ili ne, nego samo spominjemo primjer. Ipak su stvorili Državu tek onda, kada su počeli pucati po Englezima, a po onima tko im je stao pred revolverske cijevi. Nekadašnji šefovi terorističkih grupa danas su ministri, generali, predsjednici, akademici, kao što su to bili vodje velike francuske revolucije ili španjolskog gradjanskog rata. Tako je to i u svim drugim slučajevima, a gdje je nekome pomognuto, da postigne svoju slobodu, ako je nije branio, onda ju je izgubuio, čim su se pojavile oružane snage, koje su im slobodu niekale.
Mi smo, Hrvatska Država, na žalost, naviestili rat Ameriki iako nismo ispalili ni jednog hitca protiv Amerike. Pa ipak, Amerika je onda saznala da ima Hrvata i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, ne samo jedan milion u Americi u rudnicima i fabrikama, farmama i amerčkim armijama. Dok nije general Mobutu u Kongu raspalio po trupama ONU, nitko nije htio uzeti na znanje, da i sinovi Konga imaju pravo na rieč u svojoj zemlji. Danas ga ozbiljno uzimaju. Snaga uvjerava.
Tito uredjuje Aziju, Afriku, Ameriku, jer je hrvatska uredjena. Tako to shvaća sviet. Mi se, pak, emigracija, igramo politike, stranaka, pa imamo i Revolucionarnu omladinu, koja u Buenos Airesu igra drmeš i pravi jeftini folklor, a nije u dvadeset godina izvršila ni jedno djelo, kako smo mi u svoje vrijeme izvršili svaki dan. jedini prašak, kojega prouzrokuju jest lomljenje suhi grana hrvatskog narodnog stabla u emigraciji. Umeiremo stari, a mladi nas gledaju sa sažaljenjem, jer dolaze iz Hrvatske sa idejama i niti oni nas shvaćaju, niti mi njih. Izgubili smo kontakt sa svojim narodom, izgubili smisa za stvarnost, izgubili kompas. Vratimo se narodu, vratimo se Domovini, vratimo se stvarno, vratimo se oružju, a to je i revolver, i bomba, i paklena mašina, i pučka kad bude čas, i topovima.
Deveta stranica (9)
Amerika deklamira o pravu čovjeka, o demokraciji, o slobodi, ali se američki Glavni Stožer sprema za borbu. Mi očekujemo da nas oni učine snagom, a stvarnost je u tome, da će nam oni pomoći, ako vide u nama snagu. Bilo je Amerikanaca, koji su pomogli akciju Kavrana i računali s nama, ali smo zakazali. da nismo, pomogli bi nas. Madžarska revolucija (1956. ,mo. Mile.) je bila pomognuta, ali nije imala snage. Sutra će je biti. Oni su pomogli Tita ne jer ga vole, nego jer su ga trebali protiv jedinstva komunističkog carstva. Mi nemamo atomskih oružja i svi smo, apsolutno svi, ignoranti u atomskoj strategiji, ali će budući ratovi biti atomski i partizanski. U našim brdima će pax croatic moći osigurati samo hrvatski čovjek sa puškom u ruci, a to ni u kojem slučaju neće moći učiniti nikakva atomska bomba ni svemirska raketa, pa bilo u njoj majmuna ili vojničkih genija. Valjati će ići, zametnuti se puščetinom onim starim modelima sa kote na kotu, iz sela u selo, iz rova u rov, i to nitko neće moći učiniti nego mi, hrvatski vojnici, naša mladja braća i naš hrvatski narod.
Desetog Travnja su me stopili Pohodni Bataljuni sastavljeni iz hrvatskih sinova, koji su se našli pod oružjem u Jugoslavenskoj Vojsci, stopili se sa milicijama Mačekove i Pavelićeve stranke, sa Antama i Alijama, koji su pogrlili iz svih krajeva zemlje u borbu za Državu, za biološki opstanak za veličinu majke Hrvatske, a ne za Poglavnika, ne za Kulenovića, ni za mačeka, i niti protiv ijedne stranke.
Treba obnovit Deseti Travnja i to moramo, možemo i znamo učiniti samo mi hrvati. Kao što je stara Jugoslavija dala nezaboravljene Simiće, Zorne, i stotine zapovjednika Brzih, Gorskih bojna, zdrugova i Divizija, dala je i nova, ustaška generacija Francetića, Devčića, Pjanića i Moškova. I današnja Jugoslavenska Vojska dat će nove zapovjednike i iz naših, ustaških poručnika borba će dati nove generale. Glavu Gore, hrvatski vojnici, na nama je ta misija, mi ju znamo izvršiti, a netko drugi niti zna, niti može, niti hoće, niti ima zašto da krvari svoje gaće. Amerika će morati krvariti svoje ako hoće da ima mir, blagostanje i demokraciju.
Mi ćemo ići na strani Amerike za svoju Dražavu, a nismo voljni odreći se slobode i Države ni za volju Amerike. Tako će nas znati cijeniti i Amerika i sviet.
Deseta strana (10)
Srbi nisu naša braća, iako mogu biti dobri susjedi. Hrvatski pravoslavci mogu i moraju biti dobri gradjani Hrvatske Države, iako ne moraju biti Hrvati Nekada su Srbi vjerovali da smo mi jagnjaci, tamburaši, pa su se zato odlučili da nas pokolju. Danas ni jedan Srbin ne vjeruje da smo janjci, niti da ćemo se dati klati. Mi znamo da imaju pravo miran život, kulturni, vjerski, ekonomski napredak, ali nemaju pravo osnivati na hrvatskom tlu jedinice, koje će nas klati. Ali je na nama, da ih uvjerimo u to. Mi ne mislimo da će nas “plavi šljemovi” (ovdje general misli na organizaciju ONU, mo. Mile,) medjunarodne Unovske vojske spasiti od “četničke kame“, i oni to i ne misle činiti, a oni, koji su jednom vjerovali, kao oni u Kongu, uvjerili su se u protivno. Vratimo se samima sebi, svom narodu, svojim vrlinama, svom duhu, svojim snagama, svojim grobovima, pragovima i djedovima.
Neki nas optužuju, da smo militaristi, pa to čini čak i jedan stari ustaški borac, revolucionarac, iako kao izgradjeni intelektualac zna, da to nismo. I sam je bio optužen da je “koljač”, jer se je branio u svoje vrijeme protiv jugoslavenskog i komunističkog noža, a i bio optužen radi ubojstva drugog ustaškog borca, koji nije mislio jednako kao on o sudbini Hrvatske Države. Nedavno je, nažalost, u “Danici” (franjevačka novina u Chicagu, mo, Mile.) pala i druga optužba, naime, da su i mnogi hrvatski narodni junaci izdali, pobjegli i zatajili. Ne treba braniti Stepinca, kao što je to učino taj stari i zasluženi pisac uvodnika u “Danici” na način, da ga se uzdiže nad počinjene ili izmišljene griešnike hrvatskog rata i hrvatske revolucije. Ima hrvata koji su bolje poznavali Stepinca, a on je sam svojim držanjem svoj stav pokazao. Hrvatski su vojnici poslušali zapovijed svojih starijih i pošli u susret Zapadu, da se predadnu, a ne da budu prodani i poklani. Vjerovali su hrvatski odgovorni ljudi, da će nas spasiti hrvatska mladost i da će Amerika povesti rat protiv Rusije. i prevarili su se, kao što se prevarila Amerika da to nije učinila. Danas bi drugačije postupala, mena sumnje, sasma drugčije.
Zato neka prestanu optužbe protiv onih, koji su se borili, kako bi se dao veličanstven primjer novim generacijama. Kako će vjerovati, recimo, jedan vojnik, kojega sam osobno, iako sam bio ranjen u Prosari, imao iznio iz vatre na svojim rukama, jer je ovaj bio još teže ranjen, kako će vjerovati da sam postao izdajnik, ruglo i sramota svoje vojske. Kako će to vjerovati novi, mladi, borci, kojima stariji pričaju o danima slave i žrtve, kada smo se svi žrtvovali, ili barem toliko kao naši propagandisti, koji danas, u tudjini iz sasma političkih, vulgarnih i providnih razloga optužuju svakog onoga, tko ne misli njihovom glavom?
Tako ćemo se vratiti samima sebi, vjeri u same sebe. Pa tko će se sutra primiti nezahvalne dužnosti zapovjednika i kroz 25 godina sve
Jedanaesta trana (11)
i kraj ovog opisa “Za novi Deseti Travnja”
od sebe davati, ako nije siguran, da mu neće biti zaboden nož u ledja o svojih vlastitih. Nisu izdajnici oni pripadnici HOP-a sliede svoje vodstvo ili svoha vodju, nisu izdajnici oni, koji to čine, nisu izdajnici radićeve nuuke oni, koji su branili svoju Državu i gimuli za nju, kao što nisu izdajnici Domovine ni oni, koji su vjerovali, da na drugoj strani mogu nešto za hrvatsku učiniti. Tako će doći do jedinstva duha medju nama hrvatima, i posebno medju hrvatskim vojnicima. Ta smo načela propovijedali u Načelima Hrvatskih Boraca (Prilažem sliku knjige “TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI” drugo izdanje 1966., mo. Otporaš.)
ta ćemo Načela provadjati u djelo, iako znamo da je to nezahvalan posao i težak, naporan, skoro nedokučiv cilj. Pa ipak, ako se budemo držali tih načela, netko će od nas stići do cilja, a taj je Država Hrvatska gdje će vladati Bog i Hrvati.
Predjimo preko sićušnih granica “moga društva” i “tvoga društva”, preskočimo umjetne ograde stranačkih i klikaških grupa i grupica, ujedinimo se u Legiju Novog Desetog Travnja, jer bez toga nema slobode, ni života. Neka nas vodi Novi Duh Desetog Travnja, a ne dan, mjesec i datum. Ako to ne učinimo odgovarati ćemo ne preg stranačkim forumima nego pred Bogom i svojim narodom. Bog se ne bavi strategijom, a politiku pustimo svom narodu. na nama je hrvatskim vojnicima, da se uzdignemo na Olimp=VRHUNAC hrvatskog vojničkog jedinstva. A onda svim sredstvima, pa i zubima i noktima, u borbu za slobodu i opstanak svoga naroda. naša borba ne ide protiv Srba, kako to pogrešno analizira Ciliga. Mi idemo po svoju slobodu a boriti se protiv onoga, tko nam je nijekao pravo na život i slobodu. rado bi visio Srbe u borbi protiv Jugoslavije i protiv komunizma. Spremni smo razgovarati sa Dražinim namjenikmo o suradnji protiv komunizma. ja sam jednom pregovarao sa Dražinim zamjenikom o suradnji protiv komunizma. Spremni smo razgovarati sa svakim Srbinom, koji želi voditi borbu protiv komunizma, a za svoju Srbiju koja neka ne bude ni velika, ni mala, nego Srbija u Srbiji. I kada su Dražini emisari mislili, da su nam i opet podvalili, došlo je do Lijevča Polja, gdje smo razbili srpsku četničku vojsku. Ni nama ni njima njema drugog riešenja, nego granica NA DRINI. Svaki gospodar u svojoj kući, a Bog u obadvije..
Živjelo hrvatsko vojničko jedinstvo !
Živjela Hrvatska Vojska !
Živjela Hrvatska Dražava, gdje će vladati
Bog i Hrvati !
General Drinjani.
——————————
Dok sam danas, četvrtak 19 rujna 2024. prepisivao, bio sam potpuno pijan idejama Maksa Luburića. Taj čovjek, Maks Luburić je gledan ponajviše kroz ogledala hrvatskih neprijatelja, a ne kroz odraz vremena u kojem je on živio i u kojem se je on razvijao u borbi za prava hrvatskog naroda. Za mene je Maks Luburić Hrvatska povijesna BIBLIJA. Ja sam rekao svoje. Svi čitatelji ovog opisa “ZA NOVI DESETI TRAVNJA” imaju demokratsko pravo iznijeti svoja mišljenja, a ne mišljenja izrađena MRŽNJOM nego ISTINOM.
Pozdrav svima.
Prepisao Mile Boban, Otporaš,
četvrtak 19 rujna 2024. godine.
—————–
On Wed, Sep 18, 2024 at 10:09 AM Milan Boban <froate@hotmail.com> wrote:
Bog! Dragi moj voljeni Marko, kako je to bio običaj sa sinovima i braćom povratnika
…
[Message clipped] View entire message
16 Attachments • Scanned by Gmail