ZA HRVATSKU I KRISTA PROTIV JUGOKOMUNISTA – PROČITAJTE IZMJENU MISLI IVANA VALEKA I MILE BOBANA

IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego “središnja” ili “stožerna” politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, često je citirao Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore – temelji su svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih – također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom “Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?”, objavljenom u “Otporu”, kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli “Nacionalno Pomirenje”, kao drugu “općehrvatsko jedinstvo”, kao treće “djelatnu vezu domovine i izbjeglištva”, a kao petu “nadideologijsku nacionalnu borbu”. Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje “Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima”, objavljen prvi put, u sklopu cjelovitog programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj “Drini” 1964. Tada je urednik časopisa “Otpor” bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (…)

Kratka povijest norvalske Hrvatske.

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem smislu.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (br. 3-4/1964.)

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk – usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. (Vjekoslav Maks Luburić je pokrenuo šapirografirani časopis DRINA u siječnju 1951. To mi je poznato iz prve ruke, jer sam imao skore sve te brojeve DRINA iz godine 1951. Na molbu jednog Hrvata iz Hrvatskeda mu za njegove povijesne radove pošaljem te DRINE što sam i učinio. To je bilo prije 4-5 godina. Mo. Mile Boban.)

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum – stvaranje hrvatske države – stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje.

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme – oko 1980. – osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala,  IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego “središnja” ili “stožerna” politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore – temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih – također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom “Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?”, objavljenom u “Otporu”, kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli “Nacionalno Pomirenje”, kao drugu “općehrvatsko jedinstvo”, kao treće “djelatnu vezu domovine i izbjeglištva”, a kao petu “nadideologijsku nacionalnu borbu”. Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje “Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima”, objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj “Drini” 1964. Tada je urednik časopisa “Otpor” bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (…)

Kratka povijest norvalske Hrvatske.

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (br. 3-4/1964.).

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk – usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum – stvaranje hrvatske države – stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje.

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme – oko 1980. – osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego “središnja” ili “stožerna” politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore – temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih – također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom “Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?”, objavljenom u “Otporu”, kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli “Nacionalno Pomirenje”, kao drugu “općehrvatsko jedinstvo”, kao treće “djelatnu vezu domovine i izbjeglištva”, a kao petu “nadideologijsku nacionalnu borbu”. Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje “Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima”, objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj “Drini” 1964. Tada je urednik časopisa “Otpor” bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (…)

Kratka povijest norvalske Hrvatske.

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (br. 3-4/1964.)

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk – usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum – stvaranje hrvatske države – stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje.

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme – oko 1980. – osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja centar u Norvalu fra Mladena Čuvalo (sliku stavio Mile Boban, mo.)

u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu.

            To je bilo na Banquettu Prve Konvencije HBZ, nedjelja 21 siječnja 1990.  
                 

U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u “Lisinskom”. Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

Šuškova misija.

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet “Tuđmanova gubernatora za BiH”. Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač – Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

Ovih deset točaka “Izuma Maksa Luburića” za cijelo mogu nekome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H. u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.