ZA HRVATSKI DOM! (3)

ZA HRVATSKI DOM! (3)

Viktor Grmović (Hubert Strauch)

10. Prizor (Nura, Zubejda i Raska.)

Zubejda: Majko, šta će to biti? Da i mi kuda odemo, da čujemo šta se događa.

Nura: Ne možemo mi nikuda. Moramo ostati kod kuće, jer može stići kakav glas od Nezira.

11. Prizor (Prijašnje i Behra Tabaković.)

(Ulazi sva uzplahirena Behra Tabaković. Nura i ostale ustaju i prilaze joj.)

Behra (odmah s vrata): Jeste li čule, da su odmetnici prerezali sve žice, pa da naši ne mogu ni na koju stranu javiti, da smo u opasnosti. Pobit će nas sve. Kuku nama, što će biti sada. Jadne smo mi kad nam izvade oči i kad nas osakate.

(Raska i Zubejda plaču, a Nura zagrli djecu, kao da ih želi zaštiti od nesreće.)

Nura (Behri): Šuti jadna ne plaši mi djece, i onako su sva izprepadana.

Behra: Kuda ćemo, jadna ne bila, s našom ženskom djecom?

Nura: Ne će dati dušmanima Bog provaliti u grad, jer se naši bore.

Behra: Jadno im je boriti se, kada nemaju dosta oružja. Kuda samo predadosmo svoje oružje, kao da nismo znali, tko su oni. — Poludjet ću od straha.

Nura: Ne boj se! Alah će nas čuvati!

Behra: Ti, Nuro, sve govoriš: Alah će nas čuvati! — A vidiš li jadna, šta se događa? Poginut ćemo svi. Atif kaže, da ima odmetnika toliko, da se sve crni od njih.

Nura: I ti slušaš Atifa, onu kukavicu! Do jučer se je udarao u prsa, da nema većeg Srbina od njega, a sad nema od njega većeg Hrvata. Mani se ti Atifa!

Behra: Pa i Marko govori isto tako. Marko kaže, da ih nećemo moći nikad odtjerati. On veli, da se boji, da će odmetnici pobiti sve muslimane i katolike u Bosni, a njega među prvima, jer da im je on trn u oku, jer je bio uviek Hrvat, ali da mu nije žao makar i poginuo.

Nura: A šta je bolji Marko, pitam ja tebe od Atifa? Gad jedan kao i drugi. Njima je samo do lopovluka i pljačke. Nikad nisu ni bili ljudi.

Behra: Možda on i zna štogod, ali ne smije reći.

Nura: Hajde, jadna, ne budali! Šta ti on može znati? On bi volio, da propadne Hrvatska, pa da opet mognu pljačkati lopovi, kao on. Isti su i on i Atif — barabe i propalice.

Behra: Priča se, da nijedno mjesto u cieloj Bosni nije više u hrvatskim rukama, pa kada padne Olovo, bit će ciela Bosna u rukama odmetnika.

Nura: Vidi nitkova! To ti je sigurno pričao Marko ili Atif. Ovakovi nam nanose veću štetu, nego svi odmetnici. Ti lopovi, ti pakleni izmeti; trebalo bi ih ubiti! Zar ja nisam bila prije tri dana u Sarajevu, pa nigdje nisam ni vidila odmetnika. A ti opet vjeruješ svakoj barabi.

Behra: Ma, nije mi to pričao niti Atif niti Marko, nego sam tako čula.

Nura: A od koga si čula, van od njih! De reci, od koga si čula?

Behra: Ne znam, — ne mogu se sjetiti.

Nura: Znaš ti dobro, od koga si čula, samo te je stid, kome si vjerovala. A kome si vjerovala? Izmećarima! Njima si vjerovala, a meni, koja sam došla iz Sarajeva, ne vjeruješ. Kako bih

mogla ja iz Sarajeva ovamo, da su sva mjesta u odmetničkim rukama? Valjda nisam ptica?!

Behra: Ma ne ljuti se! Eto bila sam povjerovala, a sad vidim, da ne valja, A misliš li ti, da nema za nas opasnosti?

Nura: Ja mislim, ako smo u opasnosti, da će nam naši pravodobno javiti, da bježimo.

Behra: Samo da nam pravodobno jave, da ne poginemo!

Nura: Šta se ti, jadna, bojiš toliko? Pa jednom valja umrieti! Kada toliki mladi ginu za Hrvatsku, možemo i mi stare.

12. Prizor (Prijašnje i Mara Ravlić.)

Mara Ravlić (ulazeći): Dobar dan.

Svi: Dobar dan.

Nura: De sjednimo! Šta stojimo?

(Svi sjedaju na sećiju. Zubejda i Raska pažljivo slušaju, šta ostale govore.)

Mara (Nuri): Čuješ li šta za Nezira?

Nura: Nisam čula ništa.

Mara: Ni ja nemam nikakovih viesti od moga Mate.

Nura: Jesi li čula šta u čaršiji?

Mara: Sav ti je sviet kao izpamećen. Nitko ne zna, što radi. Neki se spremaju da bježe, a neki opet misle ostati. Sve jedan izluđuje drugoga. — A šta ti misliš, Nuro?

Nura: Ne znam ni sama, dok me ne obaviesti Nezir. Ja ću raditi onako, kako mi on rekne.

Mara: Ti bi trebala pokupiti stvari, pa ako uztreba bježati, da su ti pri ruci.

Behra: Pravo veli Mara: valja sve prirediti. Ne daj, Bože, nesreće! Odoh ja kući. (Ustaje i odlazeći pozdravlja.) Alah imanet!

Sve osim Mare: Alah imanet!

13. Prizor (Prijašnje bez Behre.)

Mara (prilazi djeci i miluje ih): Ne bojte se! Nas štiti Majka Božja Olovska. Pomoći će ona nama.

Nura: Nad nama svima je Alah. Uzdajte se u Njega!

Mara: Ne valja, šta radi naš sviet… Tu ti šire svakojake viesti, pa izludiše ljudi.

Nura: To su ti dušmanska posla! Oni ubacuju među nas preko svojih prijatelja strah, a naše im budale nasjedaju. Iz koliko je samo mjesta pobjegao sviet bez razloga! Mjesto, da su uzeli puške i branili se.

Mara:. Pričao mi je Drago, da su bili obkolili i Derventu. Ali se skupiše Dervenćani i Plehančani, pa ti pograbiše ko pušku ko vile, netko sjekiru, digoše se i žene i djeca, pa udri po odmetnicima, da se je sve prašilo.

Nura: Čula sam i ja. I nije im više nikad palo na pamet, da tamo pokušaju sreću.

Mara: A naši ovdje, kao da im je Bog pomeo pamet!

Nura: Velim ti ja, oni ubacuju strah među ljude. Nađu ti kakvog lopova, kakvu barabu od zla otca i od gore majke, pa ti on zađe od čovjeka do čovjeka i priča čudesa. A kada jednom zahvati ljude strah, onda je gotovo zlo.

Mara: Kada bi se samo svi borili kao tvoj Nezir i moj Mato, mjesto da mlate praznu slamu, ne bi trebalo bježati, ali se ovako bojim, da ćemo morati ostavljati svoje dobro.

Nura: Pravo kažeš. Trebali bi sve skupiti, pa ako nema pušaka, ima vila, sjekira, lopata i noževa! Ovako je u ljude udario strah, i sada je zlo.

Mara: A jesi li čula kako su odmetnike pomlatili u Doboju?

Nura: Kako?

Mara: Navalili ti oni ljetos u Doboj, a u Doboju bilo malo vojnika. Ali, moja draga, Dobojlije ti prihvatili ko za pušku, ko za sjekiru, pa drži ne daj, i bome ti ih pobiše i pohvataše, da je bilo milota.

Nura: Bore se i naši, ali je dušmaninu uspjelo pomutiti sviet, pa nisu složni. Jedni bi se borili, a drugi bi bježali. Vidiš, toga ti se ja bojim.

Mara: Tako je. Zato bi ti trebala pokupiti sve, što ti je najpotrebnije, pa da si spremna za svaki slučaj.

Nura: A kuda ćemo, sestro? Ja nemam nikoga svoga, do Boga i ove dječice. Tko će nas primiti?

Mara: što to govoriš, za Boga miloga! Pa zar nije ciela Hrvatska naša kuća! Kud će ti, sestro, veće rodbine! Svaki je Hrvat naš rođak!