Prije smrti ostavio je dva pisma: Bušić je za Hrvatsku dao sve, a od nje nije dobio ništa

Na današnji dan prvi rujna 2013. godine napustio nas je najpoznatiji hrvatski emigrant, Zvonko Bušić. Prije smrti, napisao je dva oproštajna pisma, supruzi Julienne, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je  učinio, jer više nije mogao izdržati.

“Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene. Povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj”, kazao je razočarano dvije godine prije smrti.

“Ne mogu više izdržati u Platonovoj pećini”

Bušić, koji je gotovo pola svog života proveo u zatvoru u SAD-u, 2008. godine pomilovan je nakon 32 godine izdržavanja kazne. Zbog čega mu je život postao neizdrživ teret i zašto nakon toliko godina robije više nije vidio smisao življenja, donekle se može iščitati iz njegova jedinstvenog životopisa. U jednom od pisama navodi kako “više nije mogao izdržati život u Platonovoj pećini…”

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti.

U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.