ZA BOŽIĆ 1962. “DRUGI KORAK” HRVATSKOG NARODNOG ODPORA
(Donosim ovdje “DRUGI KORAK ” HRVATSKOG NARODNOG ODPORA kojeg je general Drinjanin tiskao pred Božić 1962. godine. Koliko je meni poznato general je tiskao TRI “KORAKA”. Ja imam prvi i drugi. Prvi je tiskan neposredno Poglavnikove smrti, mislim 1960. Moglo bi biti i 1961 godine, ali nisam siguran. Imam ga za sigurno i nije izgubljen, nego negdje među masom kutija: novina, knjiga, pisama i ostalog papira se zagubio. Zbog povijesne važnosti kad ga pronađem, iznijeti ću ga ovdje. Za “KORAK” nisam više siguran da li ga imam, jer već dugo godina nije naišao pod ruke.
Nedavno me je iz Kanade nazvao jedan stari borac Hrvatskog Narodnog Odpora koji redovito prati PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zamolio me je da svakako iznesem prvi, drugi i treći “KORAK” HNO, koji su nove smjernice poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959 godine. Moglo se je iz prošlih pisama uočiti da general često spominje: neka nam ovo bude “DRUGI KORAK”. Pismo “DRUGI KORAK” je veličine 15 i pol sa 9 i pol inches-a ili 40 sa 24 i pol centimetara gusto tipkanih redaka s obje strane. Ove detalje donosim kako bi zainteresirani imali što pregledniju sliku dotičnog dokumenta, koji, za tri mjeseca bit će upravo pedeset (50) godina da je pisano. Prelazim sada na opis: Mile Boban, Otporaš) 
” D R U G I K O R A K “
“DRINA”
Apartado 5024
MADRID – ESPANA
HRVATSKI VOJNICI !!
Stojimo na pragu 1963. godine, vjerni našem običaju, nastojati ćemo reći ponešto o učinjenom u 1962. Godini, kao i o našim namjerama za budućnost.
Rekli smo načelno, da “Drinu” nećemo upotrebljavati za riješavanje političkih i inih problema, jer je njena uloga čisto odgojna. To ne znači, da mi nemamo pravo kometirati političke dogadjaje. Zato ćemo putem letaka i okružnica nastojati razjasniti stanovita pitanja, kao i odgovoriti na mnoge upite pripadnika Odpora, na koje nam je nemoguće odgovoriti u osobnim pismima.
U našoj analizi nastojati ćemo biti stvarni do krutosti i, baš zato, biti ćemo apsolutno objektivni prema svemu i svakomu.
ŠTO SMO I ZA KOGA SMO?
Nama je već dosadilo u pismima i “Drinama” (Novina OBRANA je pokrenuta na Novu Godinu 1963. i to je dan prvog (1) broja “OBRANE”, mo.) uvjeravati hrvatske vojnike razasijane po svijetu, da nismo dio ni u sastavu ni jedne postojeće političke stranke ili grupe u emigraciji. Mi smo HRVATSKA VOJSKA i služimo samo i jedino Hrvatsku. Za to činiti nije nam potrebno, kao ljudima, biti pripadnici neke političke stranke, a kao institucija ne bi nam služilo na čast biti dio ili sastav bilo koje hrvatske političke stranke. Mi , kao moderni ljudi i demokrate, ne niječemo nikome pravo biti član bilo koje stranke ili organizacije, ako rad te stranke ili organizacije nije u protivbi s hrvatskim, demokratskim i moralnim zasadama.
HRVATSKA VOJSKA
je, dakle, institucija sama za sebe, kako smo to dosta puta istakli, i ta će Hrvatska Vojska izvršiti svoju dužnost kao takova. Zato molimo sve one, koji nas bombadiraju s pitanjima: da li smo prišli ovomu ili onomu političaru ili organizaciji, te, da li je s nama ovaj ili onaj…, neka ne troše svoje vrijeme na takva pisma i neka nas poštede od čitanja i dužnog odgovaranja. Mi znamo, da bezsavjestni stranačarski korteši i agenti UDB-e vitlaju našim ljudima, koji ima dobro namerno nasjedaju. Nu, mi imamo previše posla, a da bi na takove besmislice mogli odgovarati. NISMO NOVA NITI NEKA STARA STRANKA, NISMO SASTAVNI DIO NI JEDNE I NE MISLIMO TO BITI! Mi smo vojnici naše domovine Hrvatske onako, kako su i ostali vojnici svijeta svojih domovina.
NOVA “DRINA”
U isto vrijeme dok odpremamo ovo okružno pismo, razašiljemo po svijetu novu “Drinu” br. 7-9 od 1962. godine, koja ima 300 stranica i 20 klišeja, a posvećena je Njegovom Veličanstvu kralju Jordana Huseinu I. (U prošlim pismima koje sam već iznio ovdje bilo je o tome govora. Potrebno je samo potražiti ta pisma i povezati slučaj s ovim pismom, mo. Otporaš.) Prema tome, “Drina” će do vas stići odprilike kad i ovo pismo. Iz nje ćete vidjeti mnogo toga o našim vezama s muslimanskim svijetom. Ova “Drina” je posvećena kralju Huesinu zato, jer je Njegovo Veličanstvo priznalo Državu Hrvatsku i odredilo čitavi niz mjera u našu korist. U novoj “Drini” ima i nekoliko i stručnih članaka, na čemu bi nam mogli zaviditi mnogi slobodni i vojnički jaki narodi.
“Drinu” ćete dobiti od naših povjerenika u skoro svim hrvatskim kolonijama u svijetu, a gdje istih nema, obratite se nama te ćemo vas uputiti na najbližeg povjerenika.
Sljedeća “Drina” posvećena je fra. Dominiku Mandiću i već se sprema. Odajemo hvalu Ocu Mandiću za njegov naporni i dugogodišnji znanstveni rad, kojim je zaslužio titulu najboljeg hrvatskog povjestničara svih vremena. Njegova tri debela svezka povijesti bosansko hercegovačkih Hrvata najjača je podloga našem geslu: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”.
PRETVARANJE RIJEČI U DJELA
Trebalo je imati hrabrosti, 1945., 1946. godine itd. reći da si Hrvat, (Čitajte dra. Branka Pešelja i druge istaknute prvake HSS koji su u mjesecu svibnju 1945. godine u povlačenju slijedili sudbinu na stotine tisuća drugi Hrvata. Oni su stalno i neumorno izjavljivali da su Jugoslaveni, kako bi što zgodnije i lakiše došli do Pariza i dalje, mo. Otporaš.) a kamo li to, da želimo Hrvastku Državu. Čitati onu staru “Croatiu”, koja je izlazila u Fermu, Italija, ili recimo “Danicu” iz Chicaga, izpunjava nas ponosom. Ali danas, na pragu 1962. godine i nakon 17 godina emigracije, izgleda nam suvišno pisati kilometarske članke o tome, kako Hrvati žele svoju državu, kako imaju na to pravo i kako moramo ostati vjerni nekim našim evoropskim i zapadnim poslanjima. Danas znamo, ne samo da su Hrvati za svoju državu, nego da je i dobar dio hrvatskih komunista za to i da se medju hrvatskim pravoslavcima i Srbima diže glas za Hrvatsku Državu.
Došlo je vrijeme, da razgovaramo o tome, kako ta naša priželjkivanja sprovesti u djelo; kako protjerati srbokomunističkog okupatora iz Hrvatske, kako srušiti Jugoslaviju i stvoriti (Obnoviti, mo.) Hrvatsku Državu?
Eto, to je ono, o čemu vam želimo govoriti. Riječi bez popratnog djela ostaju puste i dosadne fraze, koje ubijaju duh. Mi se ne želimo izživljavati.
HOĆEMO LI OSLOBODJENJE HRVATSKE VEZATI ZA TREĆI SVJETSKI RAT ?
Nitko, pa ni Hrvatska Vlada ni Poglavnik, ne bi mogao iz Hrvatske izvesti 17 divizija naše vojske, da nam nije bilo rečeno, da se imaju veze s Amerikancima i Englezima te da se ide po novo oružje i da skorom počima rat izmedju Amerike i Rusije, a da ćemo mi na strani Amerike pobjedonosno doći natrag na Drinu. Računalo se, dakle, s trećim svjetskim ratom kao s gotovom činjenicom. Danas, nakon 17 godina emigracije vidimo, da je onda bilo ljudski na to računati, ali je sada sasvim druga situacija. Činjenica je, da Amerika i Rusija imaju straha od rata, u kojem mogu samo izgubiti. Posebno je pitanje tko sve ima pravo, a tko nema i da li će uopće biti trećeg svjetskog rata, a ako ga i bude, da li će to biti i atomski rat. U to nema sumnje. Rusija subverzivnim, revolucionarnim i lokalnim ratovima osvaja pozicije u svijetu i priprema sprovodjenje svjetske komunističke revolucije. Posljednjim dogadjajima u Kubi i Indiji dokazuje se, da Amerika neće to dozvoliti.
Dok se u mnogo brojim Božjim hramovima diljem svijeta moli Boga za svjetski mir, većina Hrvata moli, da dodje do rata. To je logično, iako nismo sigurni, da će ga biti.
Što onda, dakle, čekati? Čekati treći svjetski rat, koji ne dolazi, ili početi borbom i bez njega? Previše smo čekali i ništa ne dočekali.
REVOLUCIJOM I USTANKOM DO SLOBODE !
Morali smo već jednom kao vojnici doći do zaključka, da ne možemo čekati treći svjetski rat. Trebamo sprovesti našu vlastitu HRVATSKU REVOLUCIJU i povesti HRVATSKI rat, istjerati dvojstruke okupatore i uzpostaviti Hrvatsku Državu.
U tu svrhu treba koordinirati sve moguće snage. Emigracija je dužna stvoriti vanjsko – politički i diplomatski front, koji će pisati strancima na stranim jezicima o pravima Hrvata, mjesto dosadašnjeg medjusobnog uvjeravanja, da : JOŠ HRVATSKA NIJ’ PROPALA, DOK MI ŽIVIMO !….Mi vam velimo, da Hrvatska propada, iako smo svi za nju. Mi vam tvrdimo i to, da imamo dovoljno snaga za sprovesti hrvatsku revoluciju, samo te snage nisu mobilizirane, nisu svrstane za bojni pohod. Do sada nitko ništa nije učinio (osim Kavranove Akcije), da se narod povede u borbu.
Hrvatski narod danas ima revolucionarnu i vojničku elitu mnogo jaču, nego 1941. godine. Snage su tu i nude se hrvatskoj revoluciji. Treba ih mobilizirati i krenuti u konačno.
112 VRHOVNIČKIH ZASTAVA vijore se na zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Preko 50 nacija postigle su svoju slobodu u posljednja vremena, nakon drugog svjetskog rata. Neke od tih zemalja su podpuno beznačajne, primitivne, mizernog gospodarskog nivoa i još mizernije kulture. Da li je netko tim narodima dao slobodu na tanjuru? Ni jedan od tih naroda nije došao do slobode bez borbe, Ni jedna od kolonijalnih zemalja nije darovala slobodu nikomu. Činjenica je, da su ti narodi svoju slobodu kombiniranim akcijama vojno – revolucionarnog smjera u zemlji i političko – diplomatskim akcijama u svijetu.
Kada su počele padati glave, izbijati štrajkovi, goriti poduzeća i kada se skoro uvijek vodila crvena ruka, koja je darežljivo dijelila instruktore i diverzantska sredstva, (odnosi se na komunističke zemlje koje su svugdje u svijetu pomagale pobune i takozvane “osloboditeljske popularne frontove” iza kojih je uvijek stala, naravno USSR, tako, da su mnoge te pobunjene zemlje, pod okriljem USSR-a, dobile, s jedne strane svoju državnu nezavisnost, dok s druge strane simpatije prema USSR-u, Moskvi i svim komunističkim zemljama. Tako je i Tito postao popularan u tom, kako se je to tada tako zvalo, trećem svijetu, kojeg je on pomagao i kapom i šakom, i pod šarlatanskim vodstvom Tita stvorio se je BLOK NESTVRTANIH, koji, kako današnje vijesti kažu, ima svoj sastanak nesvrstanih, hoćeš/nećeš i bivši predsjednik RH šarlatan, lažov, Izdajiac Stjepan Mesić je bio pozvan, ali nije išao, jer mu je mali prst bio ozlijeđen i malo otekao, mo, Otporaš.) onda su progovorili “humanitarni” osjećaji te se nekima i previše brzo dala sloboda, da još i danas, kao u Kongu, moraju držati okupatorske snage. (Plave kacige ujedinjenih naroda u borbi protiv ljevičarskog popularnog fronta kojeg je vodio Patrique Lumumba i koji je u tim borbama protiv plavih kaciga poginuo (1925-1961., mo. Otporaš.)
Zato je i na nama Hrvatima stvoriti ta dva fronta i povesti borbu za oslobodjenje i riješiti se jednom onog buržujskog nazdravičarstva i hrvatovanja. Narod je svjestan potrebe revolucije. Narod je zreo i ne želi samo govoriti o slobodi, nego se za nju i boriti.
HRVATSKO NARODNO VIJEĆE.
Mi smo dugi niz godina sustavno naglašavali potrebu koordinacije hrvatske emigracije. Kada smo bili primorani na šutnju, (u vremenu od razlaza s Poglavnikom početkom 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god., to bi se mogao nazvati “zimski san” generala Drinjanina, mo.) u anonimnim i skromnim letcima koji su kružili Domovinom i emigracijom, zagovarali smo ideju snošljivosti, sloge i koordinacije snaga. Podpisivali smo te letke skromnim imenom “Sluge Domovine” i mnogi je od vas dobio te letke, a da nikada nije znao od koga su. Mi smo uvjek zagovarali ideju narodnog predstavnika ili vijeća. Od onoga dana kada je fra. Silvije Grubišić (1909-1985) s Rudom Erić, Došanom i drugovima u Chicagu počeo stvarati Ujedinjene Američke Hrvate pa do sadašnjeg predsjednika Hrvatskog Narodnog Vijeća Dra. Ibrahim-bega Džinića, hrvatski vojnicu su uvijek bili prvi u požrtvovanom i nezahvalnom radu zagovaranja sloge i zajedničkog nastupa. Zato smo sve od sebe dali, da se sastanu delegati i stvori Hrvatsko Narodno Vijeće u New Yorku. Predsjednik Vijeća beg Džinić emotivnim riječima je molio, da se u njegovo ime zahvalimo hrvatskim vojnicima na nesebičnoj pomoći svake vrste, te da se ideja sprovede u djelo. Pa ipak, mnogo smo progutali dosta gorkih pilula, a i još danas gutamo, od naših nesvjesnih političara.
ŠTO JE VIJEĆE?
Nasuprot HOP-a i HSS-a njihovih mnogo brojnih kompleksa, legaliteta i kontinuiteta itd., ogromna većina predstavnika hrvatskih živih snaga u emigraciji našli su se na okupu u New Yorku. To je već samo po sebi jedan od najznačajnijih uspjeha hrvatske emigracije. Sama činjenica, da smo u kozmopolitiskom gradu Ujedinjenih Nacija u New Yorku uspjeli održati jednu hrvatsku demokratsku političku koncentraciju, znači više, nego sve što smo napisali u 17 godina emigracije. To je bio ispit zrelosti, a on je takav, da nikada nije odličnim uspjehom položila jedna čitava škola; nisu svi učenici jednoga kvaliteta.
Vijeće, dakle, nije ono, što smo mi želili. Ni mi nismo onakovi, kakovi bi mogli i trebali biti. Ni naši političari i stranačari nisu išli u New York “s djavolskim rogovima na glavi”, a da bi se vratili preporodjeni “s andjeoskim krilima” iz New Yorka. Vijeće nije onakovo, kakovo je potrebno hrvatskom narodu, ali je tu i na nama je, koji smo ga stvarali, ojačati ga, reorganizirati, poboljšati i osposobiti za akciju, koju mora sprovesti, a to je koordinacija svih hrvatskih snaga za oslobodjenje Hrvatske.
ODPOR VIJEĆE
Naši su glavni predstavnici brat Erić i brat Rover (prvi iz USA, a drugi iz Australije) na čelu elitne, stegovne i mnogobrojne delegacije Odpra sudjelovali u radu Vijeća, te je na prvoj sjednici Izvršnog Odbora zaključeno, da će brat Erić biti veza izmedju Odpora i Vijeća, kako bi se u službi Domovine izvršila kooperacija vojno revolucionarnih snaga Odpora s političko propagandističkom akcijom Vijeća.
Brat Srećko Rover, glavni povjerenik Odpora za Oceaniju, postao je član Vijeća i šef odsjeka za organizaciju. Zadaća je, dakle, svih pripadnika Odpora suradjivati s Vijećem preko naših glavnih povjerenika i predstavnika.
Hrvatski vojnici biti će vjerni izrečenim obećanjima i vjerni svojoj misiji te će svugdje u svijetu pomagati nastojanja Vijeća na političkom polju, dok će kao svjestni pripadnici Odpora izvršiti svoju domovinsku dužnost na vojno revolucionarnom sektoru kada ih Zapovjedništvo Odpora pozove.
VOJSKA I POLITIKA
Reći će nam kritičari, neki i dobronamjerni, zašto mi kao vojnici pravimo medjunarodne ugovore i podpisujemo ih u ime hrvatskog naroda. Dati ćemo im vrlo jednostavan odgovor:
Prije nego što pozovemo hrvatsku emigraciju na vojnorevolucionarnu akciju i hrvatski narod na gverilu i ustanak, morali smo stvoriti jasne baze. Podpisani, kao posljednji zapovjednik hrvatske vojske od 1945. godine, vrši svoju ulogu zapovjednika, ne po pravu, nego po dužnosti. Činjenica da smo izgubili rat ne može osloboditi preživjele sa Bleiburga od služenja Domovini kao vojnici. Mi, zapravo, trebamo vladu i državnog poglavara, da nam zapovjedaju. Ne vidimo nigdje te vlade ni poglavara. Stari hrvatski političari svadjaju se upravo oko toga tko je na vlasti, a mi te vlasti nigdje ne vidimo. HSS smatra, da uopće nismo vojska, jer smo služili NDH, a to nije bila država njihove stranke. Poglavnik je umro i pokoj mu duši, a ono, što se danas zove HOP, ne liči ni vlasti, ni opoziciji, ni stranci, ni pokretu i nas samo boli, da čitave legije dobrih idealista u zbrci pojmova gube svaki smisao za stvarnost. Iz tih jednostavnih razloga htjeli smo na vrhu hrvatske politike viditi jednu demokratsku ustanovu, koja bi u hrvatskoj hijerarhiji zauzela svoje mjesto, a da se mi vratimo našoj misiji. Naš teret se povećao.
ŠTO VIJEĆE NIJE?
Rekli smo, da smo željeli vidjeti vrhovničke poslove u rukama Vijeća, da ono stvori vojni odsjek, odredi nam odnosnog ministra ili vijećnika, kojemu bi se mi kao vojnici pokoravali i uzpostavili ravnotežu izmedju gradjanske i vojničke vlasti, kao što je to uvjek bilo u hrvatskoj državi u prošlosti i kao što je to danas u zapadnim demokratskim državama.
Mi smo prije podpisa ugovora s organizacijom “Braća Muslimani”, Sveislamskim Kongresom u Jeruzalemu i prije nego smo preko častnika HOS-a stupuli u kontakt s preko 20 nama sklonih prijateljskih zemalja, ponudili Narodnom Vijeću (Hrvatskom Narodnom Vijeću, mo. Otporaš.) preko našeg glavnog povjerenika brata Erića i izravnim pozivom predsjednika Džinića, da on stvori odnosnu ustanovu i preuzme taj dio posla, koji na nas vojnike i ne spada, osim ako od civilnih vlasti za tu ulogu budemo pozvani. Mi, dakle, nismo uzurpali nikakovih vlasti niti iz svog vojničkog zvanja želimo praviti cirkus. Nama se je dogodilo, da s nam jednostavno nitko ne želi zapovijedati. Ni Vijeće nije što bi trebalo biti. A Hrvatska čeka 17 godina. Ne želimo čekati još 17.
AMERIČKA I HRVATSKA KONSTITUCIJA
Prije održavanja Vijeća nama su skoro svi prisutni, pa i sam predsjednik Džinić, govorili o bezuvjetnom stvaranju vojnog odsjeka i o akcijama. Mi vjerujemo i to javno ispovijedamo, da bi svaki od prisutnih na Kongresu uzeo pušku u ruku i išao u borbu za Hrvatsku. Vjerujemo, da bi to učino i Dr. Krnjević, pa i Dr. Hefer, unatoč godina starosti i fizičkih poteškoća. Pa ipak, kada se je Vijeće sastalo, prevladao je stanoviti strah i izvjestne antimilitarističke natruhe.
Zašto? O neugodnim stvarima, vele, da je najbolje ne govoriti. Dobar dio nazočnih, koji su imali glavnu riječ na zasjedanju Vijeća, američki su državljani i imaju obligacije (obveze, dužnosti, mo.) prema svojoj novoj domovini. S druge strane, srbokomunisti svih boja nastojali su podsjetiti ih, da smo 1941. godine navijestili rat Americi.
Mi razumijemo situaciju. Njih osobno obvezuje američka konstitucija. Ljudi Odpora uvijek su bili, jesu i ostaju prijatelji Amerike s punim rešpektom za američku konstituciju. Ali, pored našega razumijevanja i rešpekta, mi dugujemo naše živote zarobljenoj Hrvatskoj i to predpostavljamo bilo kojem drugom osjećaju ili interesu.
Odpor veže samo i jedino HRVATSKA KONSTITUCIJA. Što ne može Vijeće, može Odpor.
NAŠA POLITIČKA I DIPLOMATSKA DJELATNOST
Danas u slobodnom svijetu postoje tri ozbiljne hrvatske političke konstitucije: HSS, HOP i Hrvatsko Narodno Vijeće. Svi ostali, manje ili više, gledaju neku mogućnost u tim konstitucijama. Mi bi vojnici najsretniji bili, da se što prije sastanu Dr. Krnjević, Dr. Hefer i Dr. Džinić te da barem skupa popiju kavu, ako već ne mogu napraviti hrvatsku vladu u emigraciji ili neki drugi organ, koji bi za nas vojnike predstavljao vrhovničku vlast. Medjutim, ako oni to ne učine, mi ćemo vršiti našu ulogu kako najbolje i najpametnije budemo znali.
Predstavnici Odpora nalaze se u pregovorima s preko 20 zemalja i predstavnicima medjunarodnih antikomunističkih organizacija. Svjestni smo, da ćemo progutati mnogu gorku pilulu u tim pokušajima, ali ćemo uvijek iznova pokušati, jer znamo, da ne možemo zagaziti u ozbiljnu borbu, dok ne budemo našli bratske ruke, koje će nas pomagati, da plod naše borbe i krvi bude zaista iskorišćen. U Kavranovoj akciji palo je 100 divova, a da je odjek u svijetu bio ravan nuli u korist Hrvatske. Reklo bi se…”od sto glasa, glasa nije bilo”…Čekali smo 17 godina, ali više ne možemo. Hrvatski su političari vojnike pretvorili u diplomate. Idemo do konačnoga! (Koliko je ovo “DRUGO PISMO” “ODNOSNO DRUGI KORAK” pomoglo onoj devetorki iz Australije ljeta 1963., teško je reći, mo. Otporaš.)
VOJNIK DO VOJNIKA – SATNIJA
Prema onoj narodnoj “zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača”, postavimo našu parolu : vojnik do vojnika – satnija, satnija do satnije – armija.
Ni komunisti ni kapitalisti, ni Hrvati ni Srbi ne prave nikakovih iluzija u pogledu Jugoslavije. Hrvatski komunistički prvak Hebrang bio je u našim rukama i nismo ga ubili, nego su ga srbokomunisti ubili zato, jer se borio, da hrvatski Srijem bude u sastavu “Hrv. Republike ”, a ne Beograda. Imamo sasvim jasan uvid u stanje medju bivšim hrvatskim partizanima iz Dalmacije i Istre. Mnogi od njih danas nam daje pravo (kao što je i dr. Hebrang mlađi rekao prije par godina da se je Luburić borio za hrvatske interese i Hrvatsku Državu, pa je dobio po trtici od Mesića, Josipovića i kompanije, mo.) da smo se borili za Državu Hrvatsku i protiv komunizma, kao što i mi njih mnoge shvaćam, da su se borili protiv Talijana, fašista i četnika u partizanskim sastavima.
Mnogi su hrvatski sindikalisti i socijalisti svršili na Golom Otoku i beogradskim kazamatima zato, jer su uvidjeli, da je komunistička doktrinalna revolucija bila prevara i da je komunistička stranka u Hrvatskoj bila slijepo oružje u rukama srpske soldateske i beogradske čaršije. Mi sa sažaljenjem gledamo na one Hrvate u emigraciji, koji zatvaraju oči pred činjenicom, da će naši saveznici biti mnogi od dojučerašnjih dalmatinski partizana (i to se ostvarilo u drugom ratu za Drugu Hrvatsku Državu sa dva (2) inicijala RH, mo) i mnogi od starih hrvatskih sindikalista i socijalističkih vodja, koji su mislili, da se na strani Tita bore za socijalna prava.
Mi ovima pružamo ruku (iz ovoga “…pružamo ruku”…je proizišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj “DRINI” 1964., st. 18-21, mo. Otporaš.) u zajedničkoj borbi protiv komunističke podvale i srpske okupacije. Pozivamo hrvatske pravoslavce i one, koji se osjećaju Srbima, a žele živjeti kao lojalni gradjano Hrvatske, da nam se pridruže. Svi smo gradjani Hrvatske i svi smo vojnici svoje Domovine.
NAŠ PSIHOLOŠKI RAT
Uspjesi hrvatske emigracije stvaranjem Vijeća, vezama s islamskim svijetom, radom Bleiburškog Odbora (koji je izdao 1970. knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, hrvatski KLAONICA a koja je prevedena na hrvatski HOLOKAUST II. U Zagrebu 2005., mo.) i stotinu drugih uspješnih akcija u slobodnom svijetu, a mi medju uspjehe ubrajamo i putovanja Dra. Hefera, kao i izjave Dra. Krnjevića, te zahvati mladih hrvatskih snaga i borbenost nove generacije, pokrenuli su hrvatske duhove.
Čim su se snage usmjerile protiv Jugoslavije i komunizma, a došlo do zbliženja Hrvata medju sobom, poveden je hrvatski psihološki (hladni) rat. Nastalo je vrenje i u redovima HOP-a i HSS-a. Svugdje ima idealista i boraca. Medju malim ljudima zapravo i nema problema. Problem je medju vodjama. Onoga časa kada naša sigurnosna služba pronadje i odstrani agente UDB-e, (što je bilo jako teško, iz jednostavnog razloga, da je Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina bilo više od jednog milijuna u slobodnim zapadnim zemljama, koji su, preko pisama, telefonskih razgovora, telegrama, brzojava, posjetama i uzajmnim poznavanjima držali veze u oba smjera: iseljeništvo/domovina, domovina/iseljeništvo. Poslije Rankovićeve amnestije iz 1962. godine, prilike su bile mnogo povoljnije nego prije da bi svojta mogla posjećivati svojtu ili svoje u iseljeništvu. Kroz te posjete UDB-a je vršila svoj antihrvatski posao i slala svoje doušnike i plaćenike u emigraciju medju “svoje zemljake”, kako se je to tada govorilo. Varka je bila smišljena koju je jako bilo teško otkriti, jer smo nekako svi bili nekim slučajnim poznajstvima povezani. Svak svakome vjerovao a u isto vrijeme svaki u svakoga sumnjao. Kako je UDB-a preko svojih agenata ubrzala ubojstva hrvatskih političkih emigranata i djelatnika, medjusobne sumnje su se povećavale iz dana u dan. Tako su propale mnoge dobronamjerne hrvatske akcije, kako ona Božidara Kavrana iz 1947/1948., tako i ona 1963. Oblak/Tolić/Stojić, kao i najpoznatija braće Andrića Bugojanska Akcija iz 1972., mo, Otporaš.) niknuti će neodoljiva hrvatska volja za slobodom. Ta je volja sada paralizirana. Tito baca “kost” medju nas i mi trošimo naše energije u medjusobnoj borbi. Onoga časa kada oslobodimo te energije i usmjerimo ih pravom cilju, Tito će izgubiti svoj psihološki rat, koji melje naše živce i naše nade. Jedinstveni i borbeni nastup emigracije dignuti će i naš narod i osigurati nam saveznike, (kako lijepo rečeno “…i osigurati nam saveznike…”, mo.) ugled i pomoć u slobodnom svijetu. Biti ćemo snaga, s kojom se računa. Hrvatska emigracija je već stupila u fazu psihološkog rata. Podržavajmo ga !
HRVATSKI MARSHALLOV PLAN
(Riječ/dvije o ovom planu. George Catlett Marschall (1880-1959) je bio američki general u WW2. Svojim sposobnostima je postao ministar vanjskih poslova SAD 1947-1949., te kao takav svojim utjecajem je uspio uvjeriti vladu predsjednika Trumana da je neophodno potrebno pomoći gladnu i razrušenu Europu. Tako se je stvorio MARSHALLOV PLAN. Osobno se vrlo dobro sjećam te humanitarne pomoći, najviše u hrani. Kada bi dobivali “deke”, tako se je to tada zvalo, što bi značilo sljedovanje koje bi dobivali po broju članova u obitelji, dobivali smo i jaja u prašku; na osnovu čega su momci izmislili pjesmu koju su pjevali u gangi: “Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja Trumanova vruća”, mo. Otporaš.)
Ne znamo, da li je ta usporedba dobra. Nu, mi je upotrebljavamo, jer je poznata. U Španjolskoj je jedan film pod naslovom “Dobro došao, mister Marshall !” postigao ogromnu popularnost, jer se je izrugivao s Marshallovim planom i pustim vjerovanjem da ne treba trti glavu za budućnost, jer da dolazi mister marshall i dati će svakom gradjanu iz svoje vreće onoliko dolara, koliko mu je potrebno. Poznato je, da je zaista gen. Marschall poslije II. svjetskog rata stvorio plan i s milijune dolara spriječio socijalne potrese u nastradalim zemljama.
Na nama je Hrvatima stvoriti vlastiti “Marshallov plan” za oslobodjenje. (Hrvatske, mo.) Pored svih nastojanja u slobodnom svijetu kod naših starih i novih prijatelja, dužnost nam je u prvom redu mobilizirati naše vlastite snage, racionalno ih iskoristiti i povesti borbu. Kada pokažemo da smo dostojni i požrtvovani, da dajemo svoja sredstva i ginemo za stvar oslobodjenja, onda će nas pomoći i drugi i pojačati naš potencijal. Ako mi sami ne budemo žrtvovali svoju krv i svoj znoj, nemamo prava očekivati ni od Istoka ni od Zapada da za nas čine ono, što sami za sebe nismo kadri učiniti.
SEDAMNAESTI BOŽIĆ U EMIGRACIJI
Nastojati ćemo, da vam ovi redci stignu za Božić i Novu Godinu; velike blagdane kršćanskog svijeta. Naši su muslimani s poštovanjem gledali na naše božićevanje, kao i katolici na muslimansko bajramovanje. Do sada smo uvjek čestitali Božiće i Barjame sljedećim riječima: “Dao Bog, da dogodine slavili Božić i Bajram u našoj dragoj, patničkoj, slobodnoj, nezavisnoj itd…Hrvatskoj….”
Mi kao vojnici vjerujemo i u Božija čuda, jer ih je i do sada činio. I Biblija i Kur’an govore o pobjedama, koje je Gospodar bitaka davao pravednim vojskama. Naša je stvar pravedna i molimo Boga, da nas pomogne. Vjerujemo, da će Bog biti uz nas u danima borbe. (što se je i ostvarilo u drugom ratu za Drugu hrvatsku Državu 1991-1995., mo.) Medjutim, bez Velikog Petka nema ni Uskrsa i bez naše vlastite žrtve i pregnuća nemamo pravo očekivati milost. Ne smijemo računati s milošću Neba kao strateškim čimbenikom. Bog nam je dao srdca junaka, milost vjernika i inteligenciju Božjih stvorenja, a na nama je ostalo.
HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKA BRAĆO!
Ako ste uvjereni da smo na pravom putu, pomozite nas i to odmah, individualno, pa i onda, ako ste do sada uvjek pomagali. Učinite to ovim putem i izravno, u znaku plebiscita i odobrenja. Nama treba moralna i materijalna podrška. Mi znamo s kim se hvatamo u koštac i dokazali smo, da smo i u prošlosti s uspjehom pobijali neše neprijatelje. Nisu oni nepobjedljivi. Imamo mi ljude i ideja. Složni hrvatski ljudi mogu sve učiniti kada hoće.
Prilog svakog od vas za nas je znak, da nismo sami. NEKA ZA BOŽIĆ 1962. GODINE I VAŠE IME UDJE U SPOMEN KNJIGU ODPORA !
ŽELIMO SVIMA SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU !
Uz naš vojnički pozdrav,
general Drinjanin v.r.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.