Slika vjenčanja Mile i Annie Boban 31 srpnja 1965. Preko njihovih grudi se vidi hrvatska trobojnica.
Francuski Policijski časopis, br. 264. 15.12.1935. o ubojstvu kralja Aleksandra (1)
POLICE MAGAZINE = ČASOPIS REDARSTVA ili POLICIJSKI ČASOPIS
No. 264 – 15 Decembre 1935 – Br. 264 – 15 Prosinca 1935
Naslovna st. francuskog časopisa POLICE MAGAZINE o ubojstvu Aleksandra prvog.
Prvi dio (1)
Donosim u nastavcima iz francuskog časopisa POLICE MAGAZINE za Božićni broj 1935. godine opis pukovnika Perčevića o ubojstvu kralja Aleksandra prvog. Prijevod s naslovne stranice s francuskog na hrvatski jezik. Na sliki je umirući srpski kralj i tri hrvatska optuženika sa svojim odvjetnicima/braniteljima i francuskim redarstvenicima u sudskoj dvorani. Prvi s lijeva je francuski odvjetnik Georges Desbons. Slijedi prijevod:
“Čitajte dolje stranice 6 i 7 i 14 uzbudljiva, senzacionalna otkrića užasne drame koja je uzrokovala smrt kralju Aleksandru prvome i Louis Barthou, (Louis Barthou je bio francuski misnistar vanjskih poslova, mo. Otporaš.) 
koja otkrivaju razloge zašto je Maitre Georges Desbons (na francuskom jeziku se ne kaže za odvjetnik doktor, nego Maitre. Riječ “Maitre” sama za sebe govori da je dotični odvjetnik. Mo. Otporaš.) izbrisan sa liste francuske odvjetničke komore za vrijeme procesa Aix-en-Provence.
Gore slika: zadnji pogled ubijenog vladar i trojice optuženih Ustaša”.
Za povijest bilo bi dobro znati i saznati tko su na ovoj sliki optuženi Mijo Kralj, Zvonimir Pospišil i Ivan Rajić. U prvom redu sjede s lijeva Maitre George Desbons i možda druga dva odvjetnika, dok u zadnjem redu se mogu razaznati četiri francuska redarstvenika i tri druge osobe. Moglo bi se predpostaviti da su hrvatski optuženici uz policiju, a pred njima odvjetnici obrane.
Nastavlja se. Otporaš.
Preveo Mile i Annie Boban.
——————————
POLICE MAGAZINE = ČASOPIS REDARSTVA ili POLICIJSKI ČASOPIS
No. 264 – 15 Decembre 1935 – Br. 264 – 15 Prosinca 1935
Naslovna st. francuskog časopisa POLICE MAGAZINE o ubojstvu Aleksandra prvog.
Drugi dio (2)
LA VERITE SUR L’ASSASSINAT DU ROI ALEXANDR Iere
LE COLONEL PERCEVIC NOUS PARLE =
ISTINA O UBOJSTVU KRALJA ALEKSANDRA Prvog
PUKOVNIK PERČEVIĆ NAM GOVORI
Strana 6 francuskog časopisa POLICE MAGAZINE
Tko je pukovnik Perčević?
Pukovnik Perčević je Ivan Perčević sin Frane i majke Adolfine, rođene Šokolić, rođenog 21 svibnja 1881. u Beču. Po zanimanju aktivni oficir i privatni namještenik, stalno nastanjen u Zagrebu (posljednje vrijeme u emigraciji). Po narodnost Hrvat, državljanina mađarski od rođenja do osnutka NDH, a tada do konca rata državljanin NDH, dok danas neodređeno. Svršio osnovnu školu, realnu gimnaziju s maturom, vojnu akademiju i višu vojnu akademiju. Oženjen sa Margitom, rođene vest, bez djece. Govori osim hrvatskog, njemački i francuski, a djelomično engleski i mađarski jezik. Žene posjećuje izvjestan postotak dionica u britansko-mažarskoj banci u Budimpešti, biblioteku i namještaj stana u Zagrebu, Visoka 20, sudski navodno nekažnjavan (istraga vođena u Beču zbog sumnje za učešće (sudjelovanje, mo.) u marsejskom atentatu), uhapšen 27 kolovoza 1946. godine u Celovcu po Englezima, a izručen našim vlastima 30 septembra 1946. godine.
Upozoren sam na dužnost da govorim istinu kao i na blagodat iskrenog priznanja, te na štetne posljedice u slučaju da dadnem neistinite iskaze.
(potpis)
Izvor: Z A P I S N I K
(1) Hrvatski Državni Arhiv (HDA), SDA RSUP SRH, dosije Ante Pavelić, zapisnik o saslušanju Ivana Perčevića od 3. siječnja 1947. Ovo je samo jedan od zapisnika Perčevića, postoji ih još nekoliko u istom fondu. Zapisnik uredio Željko Karaula.
Prijepis sa stranice 6.
ISTINA O UBOJSTVU KRALJA ALEKSANDRA prvog
PUKOVNIK PERČEVIĆ NAM GOVORI
OTKRIĆA TAJNOG SPISKA/DOSJA
Intervju sa Antom Pavelićem, šefom Ustaša, u njegovu zatvoru u Torinu
Sjećamo se našeg suradnika Maurice Coriern-a, u jednom prijašnjem broju, je pričao kako je Gosp. Georges Desbons, odvjetnik Ustaša na procesu u Aix-en-Provence kako je bio izbrisan sa liste odvjetničke komore. Naš urednik koji je zapisao i zabilježio prosvjede uzvišenog branitelja, je najavio da je započeo anketu o uvjetima zbog kojih je zabrana došla, da su osobne naravi. Maurice Coriern je susreo jednu visoku osobu jako poznatu u slučaju Ustaša, upoznat do najmanjih sitnica, detalja ovog kompliciranog slučaja kojeg francusko općinstvo slabo poznaje. Sa najboljom željom informirati naše čitatelje, Maurice Coriern se odlučio dati prednost toj visokoj osobi da ima riječ. Nepristrano mi ne oklijevamo publicirati ova senzacionalna otkrića kao informacije i rezervirajući si svako pravo za upotrebu.
“Police Magazine”.
Jedan Ustaša je pred menom. (Pitanja postavlja novinar Maurice Coriern. Gdje je povlaka, tajanstveni ustaša govori. mo. Otporaš.)
To nije ratnik zvjerskih očiju, opasan samokresima i bodežima. Nismo mi od stijena i granita srednje Europe.
Jedan mladić blag i smeđ, jednostavne finoće, u jednoj mirnoj krčmi na izletištu, pije uz mene u jednom lijepom kafiću.
– Želite li vidjeti, upoznati i postaviti pitanja za optužene ubojice kralja Aleksandra?
Ovaj mladić govori savršeno francuski sa teškim akcentom. On piše francuski gotovo bez pogreške. On je u Austriji i u Italiji, na Fakultetima študirao najkompletnije studije. Šta on sada radi u Francuskoj? On ne skriva svoj boravak u Francuskoj. (Tko bi mogao biti taj tajanstveni Hrvat, Ustaša koji je proputovao sjevernu i južnu Ameriku, Europu i putuje u Indiju, možda će ostati zauvijek ostati tajna. Mo. Otporaš,) Tako mi je on rekao:
– Došao sam iz Amerike. Ja sam posjetio sjevernu Ameriku i onu na jugu. Ići ću u Indiju. Sada obilazim Europu. Ja sam ovog trenutka u Francuskoj kao što sam bio i kao što ću biti i u drugim europskim zemljama (ovdje u ovom smislu riječ “autre” nations europeennes” znači, kako sam preveo “drugim europskim narodima, mo. Mile Boban, Otporaš.) Ja sam Hrvat, zatim ja sam Utaša. Znate li vi da ima milijune Hrvata u svijetu koji su morali napustiti domovinu i da oni ne zaboravljaju svoju mučeničku domovinu? Ja idem posjetiti moju braću, našu braću. Ima ih u svim zemljama i kod svih naroda, u svim gradovima. Kako kod vas tako isto i na drugim mjestima.
Kako sam se približio i upoznao ovog čovjeka. To je što ne mogu reći i što, uostalom nije ni važno. (Govori novinar Maurice Coriern da ne može reći tko je taj čovjek. Mo. Otporaš.)
Ja mogu donijeti ovo osvjedočenje da ovaj čovjek, ovaj Ustaša, nije zlotvor, zločinac i on se brani da nije terorista. On je rodoljub, jedan ogorčeni rodoljub koji nastoji zataškati i prikriti žestinu svojih osjećaja.
Ovaj Ustaša koji je moćan i koji nešto znači u svojoj organizaciji, u njegovoj domovini (za njega je ista stvar) može reći sa pravom:
– Želite li se vi susresti sa optuženim kraljevskim ubojicama?
To je što ja hoću. Koji je to tajni dosije koji je bio toliko žestoko pitanje za prekid procesa u Aix-en-Provence? Koje su to najveće njegove misteriozne osobe koje Austrija i Italija nisu htjele nama izručiti? Koji su to ljudi koji su kod nas okrivljeni za zločinačko udruženje? Šta mi znamo itd., radije, što mi ne znamo o ovoj tragičnoj stvari? Govori se o vanjskim sakrivanjima i nejasnoćama, o otkrićima koji konveniraju zataškavanju? Koji je to roman? (Vjerojatno se ovdje radi o romanu LIEPA PLAVKA kojeg je Poglavnik pisao i završio u godini 1935.. dok je bio u toronskom zatvoru, mo. Otporaš.) Nastojim to saznati. Ustaša koji mi govori i koji mi kaže:
– Pospišil, Rajić, Kralj, vi ih nećete posjetiti. Oni su pritvorenu u zatvoru u Aix.en-Provence. Ali ja za vas ne mogu ništa učiniti da ih vi vidite, posjetite. Ostali Ante Pavelić i Parčević. Oni su progonjeni vašim Pravosuđem kao urotnici. Ali oni neće biti izručeni. Jedan je u Austriji, slobodan. To je Perčević. Drugi je u zatvoru u Torinu., to je Ante Pavelić. To su dvije velike ličnosti. Perčević je pukovnik, poznati povijestničar. Pavelić je odvjetnik, bivši Saborski zastupnik. On je veliki šef Ustaša.
– Mogu li ga otići vidjeti?
Perčević, da. Ali Perčević nije Ustaša. Ja sam ga poznavao sam kad sam ga susreo u Beču. To nije do mog naslova što sam ja član ustaškog pokreta da bi ga vi trebali susresti.
Što se tiče Pavelića koji je u zatvoru u Torinu, ja ne mogu otvoriti vrata njegove tamnice. Dalje on nadodaje, ja ću vam otvoriti vrata jedne osobe, – jedne žene, – koja ga je vidjela slobodno, ima nekoliko dana, i koja će vam izručiti točno njegove poruke.
Ustaša je održao svoje obećanje. Vidio sam Perčevića. Vidio sam onu koja je vidjela Pavelića. Ja sam potpuno zabilježio što su oni rekli i što se nikad nije reklo. To su važne stvari. Bez sumnje one će zaposliti i smutiti dvoranu buduće sudske rasprave Vrhovnog Suda Aix-en-Provence.
Zločinakčko udruženje?
Prije svega, moj sugovornik mi je rekao:
– Vi trebate znati što je jedan Ustaša i što su Ustaše. Za vaše Tužiteljstvo oni sačinjavaju zločinačko udruženje.
Doista, to su čak riječi i u Sudskoj optužnicu d’Aix-en-Provence. Taj sudski dokument točno govori da su optuženi progonjeni zato što su “u zadnjih proteklih godina od 1934. i skoro najmanje deset godina, kako u Francuskoj tako i drugdje sporazumno sudjelovali jednom utemljenju u svrhu zločinalkih djela protiv osoba ili njihovih vlasništva”. To je ta optužba a ne progoni, koja je u Srednjoj Europi podigla značajnu napetost. Bilo je potrebno i opravdano da su optuženi bili osuđeni, bilo na smrt i pogubljen. Ali ne pod ovom zločinačkom optužbom općeg uhodanog prava.
Evo zašto. Pa tako ostalo je dosta za pronaći politički zločin ne u progonjenima nego u krivcima prema njihovoj krivici.
Što su Ustaše
Imam u rukama jedan službeni dokument koji nije u sudskom doseju a koji bi trebao biti neohpodno važan. To je načelo ustaškog udruženja/pokreta. Ja sam se pobrigao ovaj dokumenat prevesti na francuski. Iznosi samo bitno:
Prva točka počima ovako:
Ustaša je jedna revolucionarna organizacija, koja ima zadaću osloboditi Hrvatsku od vanjskog ugnjetivača oružanim ustankom kako bi mogli uspostaviti jednu Državu slobodnu i nezavisnu na cijelom narodnom i povijesnom području.
https://hr.wikisource.org/
Treba razumijeti mojega prijatelja koji se raspali kad mi priča o svojoj domovini. Tako, za njega jedan dobar Francuz koji ne poznaje geografiju, podučavam ga da je Država hrvatska uspostavljena u sedmom stoljeću, da je od godine 925 bila jedna jaka i kršćanska Država pod upravom kralja Tomislava. Hrvatska je imala prije rata granice Dravu, Dunav, Kotor i Jadran. Imala je Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu.
Ova zemlja je veća od Srbije, Grčke, Holandija i Austrije. Ima dvadeset milijuna stanovnika. (Prostorno je Hrvatska mogla imati toliko stanovnika da ju hrvatski neprijatelji nisu smanjili i još uvijek nastoje smanjiti, mo. Otporaš.) Srcem su oni svi Ustše. Milijuni su to već. Bit će to znatno zločinačko udruženje. Ovaj naslov je opasan za proširiti jedno udruženje od dvadeset milijuna neprijatelja našoj zemlje.
Ima jedna stvar koju nije trebalo reći. Ja mislim da ju je bilo potrebno reći. Prevedeni dio dokumenta kojeg imam u rukama izlaže u detalje Ustašku organizaciju, točku po točku. To je jedan pravi zakonik. Treba ga dobro pregledati. (Prilažem link (treći (3) dio). Nastojete pronaći i ostale dijelove u kojima ćete naći razrađenu zadaću i ustrojstvo “RADA USTAŠE”, mo. Otporaš.)
https://otporas.com/propisnik-
 |
PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA “USTAŠE” (treći (3) dio) § 28. Prestanak članstva (1) Članstvo u Pokretu prestaje: a) smrću;
|
Ustaša se sastoji od “Tabora”, (camps), “Logora” (groups de camps), “Stožera” (haut etat-major) i od “Glavni Ustaški Stan” (Quartier General). (Ovo je vrlo dobra povijesna stvar a ta je da Glavni Ustaški Stan nije osnovan poslije Uspostave NDH kako su to mnogi mislili, nego davno prije, i to u prvoj emigraciji. Mo. Otporaš.) Šef Glavnog Ustaškog Stana je Poglavnik. On je šef ovog hrvatskog rodoljubnog udruženja koji broji milijune članova. To je Poglavnik Ante Pavelić.
Ante Pavelić kod nas se progoni kao šef zločinačkog udruženja. To je činjenica. Ja ju neću komentirati. Nema nikakve potrebe ni sa socijalne ni sa pravnom strane osuditi i kazniti kraljoubojice koji su prolili krv jednog suverena i prijatelja neše zemlje.
Pravda je pomješala/pobrkala fanatične rodoljube sa anarhistima. To je velika pogriješka. I to je velika i opasna krivnja za mir u svijetu.
To je još jedna stvar koja se nebi trebala reći na Porotničkom Sudu u Aix-en-Provence. Glavni tužitelj nije htio ništa izmijeniti u svojim molbama/optužnicama.
Biti Ustaša, prema pravilima, trebaš biti Hrvat, čestit i slobodan. Prilažem prisegu kako glasi:
“Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!”
Teško je shvatiti u našim umjerenim zemljama takova bijesna i strašna udruženja, a takvim idealom.
Trebalo je putovati u ove očajne zemlje da bi se razumijela ova uplakana duša i toliko bi se iznenadio ljubavlju za osamljenom samoćom na obalama Adrijatika i veličanstvene uvale Kotora.
Što je najosebujnije za ustanoviti je to da po jugoslavenskom režimu Ustaša nije jedno tajno društvo, kako to vjeruje Državno Tužiteljstvo u Aix-u. To je vrsta jednog naroda u jugoslavenskoj Državi. Ustaše imaju svoj novac. Važi samo između njih, podjednako ga koriste trgovci kao i Ustaše. Oni to osobito nose kao dekoracije njihova ustaškog udruženja, kojim su nosioci odlikovani po zaslugama njihova rada u društvu. Postoje također i poštanske marke koje stavljaju na njihovu korespondencija uz službene poštanske marke. Ustaško udruženje se sastoji kao Država u Državi.
Treba reći dvije nepristrane istine. Ustaša čini jednu stalnu opasnost europskog sukoba i pogibelj svojih političkih neprijatelja.
Ona (Prva istina, mo. Otporaš.) nije prijetnja protiv građana i protiv njihove imovine.
Ona (Druga istina, mo. Otporaš.) je poštena i neumoljiva.
Ustaša ima svoje administrativne neumitne (nepodmitljive) sudove. Tko je promašio u svojoj prisegi, kažnjen je. Kazne se kreću od opomene do smrti. Krađa i pljačka su kažnjeni ovom kaznom.
Ukratko, Ustaše su revolucionarci rodoljubi i katolici, sposobni za oružani ustanak i kraljoubojica. Njih se uz opće pravo brka, miješa sa lopovima i ubojicama. A predsjednik Porotnog suda je učinio – u najboljoj namjeri – jednu pogrešku koja je podigla na tisuće Hrvata kada je on rekao optuženome Rajiću, u času drugog prekida parnice na sudu Aix-en-Provence:
– Vi ste primili novac za počiniti taj zločin!
Ante Pavelić, šef Ustaša.
Da se je Ante Pavelić pojavio pred Porotni sud u Aix-u, bez sumnje bi proces bi imao sasvim drugu fiziognomiku. Ali Ante Pavelić je u zatvoru u Toinu. Znam da bi se on slobodno pojavio pred francuskom Pravdom = Justice francaise. To je najmanje njegova krivnja da se nije pojavio. On se je nalazio u Italiji kada je strašni atentat stavio Francusku u žalost. Kako je on bio šef Ustaškog udruženja, bio je okrivljen. I to bi mogla biti pravda. Očito je da zločin u Marseille-u nije jedan izolirani neprijateljski atentat jedne male oduševljene grupe.
Preveo Mile i Annie Boban.
Nastavlja se.
Preveo Mile i Annie Boban.
——————————
POLICE MAGAZINE = ČASOPIS REDARSTVA ili POLICIJSKI ČASOPIS
No. 264 – 15 Decembre 1935 – Br. 264 – 15 Prosinca 1935
Naslovna st. francuskog časopisa POLICE MAGAZINE o ubojstvu Aleksandra prvog.
Treći dio (3)
Ovo je st.7 francuskog časopisa POLICE MAGAZINE o ubojstvu kralja Aleksandra prvog.
Pogledajte dolje priložene 3 slike gdje ispod njih piše:
(1). Ispod njih piše: “Ustaški Križ za Zasluge (naličje i druga strana) dodijeljeni članovima Organizacije za specijalne usluge učinjene usluge i koje oni službeno nose na njihovim odorama (po veličini zasluga)”, br:
(2) “Dio ustaškog novca (lice i naličje) obično je izmjena novac između ustaša (po veličini zasluga)”
(3) “Specijalna ustaška poštanska marka (po veličini zasluga) koju jugoslavenska vlada ne priznaje, ali prihvaćena na pisma kao znak priznanja među ustašama”.
(Ovo je jedan od vrlo važnih do sada hrvatskom općinstvu nepoznati povijesni dokument Ustaškog Pokreta u borbi protiv srpske kraljevske Jugoslavije a za uspostavu Hrvatske Države. I ova povijesna odličja u borbi za Hrvatsku Državu su danas u RH zabranjena i kažnjiva isticati. Ovo sam napisao zato da se zna i da nadolazeća hrvatska pokoljenja znaju da su ova znakovlja bila dio hrvatske borbe za Prvu Hrvatsku Državu u dvadesetom stoljeću. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Nastavak iz prošlog broja (2)
Ovo je djelo snažng udruženja. Traži se njezin šef, to je pravda. Samo, Porotov sud u Aix-u ne sumnja niti jednu minutu u sposobnost onoga kojega traže. Sve se odigrava kao da se radi šefu jedne male nepoznate grupe anarhista ili šefa jedne bande provalnika ili nekih zlotvora. Ovdje se radi o vrsti jednog šefa Države. Sudski činovnici još uvijek u to sumnjaju. Sada se traže prijašnji sudski materijali o dru. Paveliću, čuvenom odvjetniku i iskrenom Saborskom zastupniku, državniku kojeg obožavaju tisuće ljudi.
Italija, prijateljska zemlja na molbu i traženje našeg Suda, je uhapsila doktora Pavelića. Ali, odlukom Suda iz Rima, on je odbio izručenje i nama ga predati. I tako, usprkos prividnosti ona (Italija, mo. Otporaš.) je pomogla optužbu ostavljajući poroti za saznati istinitu personalnost optuženika, njegov karakter i razloge njegova djela.
Njega sam ja želio vidjeti. Šefa Ustaša! Paglavnika Ustaša! Mogao sam vidjeti jedan dio tajnog dosija. To je jedno dugo pismo kojeg je Ante Pavelića pisao glavnom tužitelju Suda u Aix 25 svibnja 1935. a sudska uprava o njemu, (pismu, mo. Otporaš.) nije ništa učinila, poduzela. Predmet (tj. pismo, mo. Otporaš.) je bilo vrlo važno jer je sadržavalo najkompletnije podatke o naravi i važnosti ustaške organizacije. Ali optužba je to (pismo, mo.) smatrala varkom. Nesumnjivo sudski činovnici u Aix-en-Provence misle da oni ne pretjeravaju sa slučajem Marseille.
Bilo bi koristno, poželjno da ih je putnik/prolaznik točno obavijestio. Taj dokument je škrto iznio istinu za onog (radi se o Poglavnikovu pismu, mo.) koji je proputovao, kao i ja dio Jugoslavije i također pojasnio ogorčenost Hrvata. Naravno, domaći stanovnici srednjih pokrajina (odnosi se na Hrvate, mo.) brzo se i olako razljute. Svakako dokumenat donosi detalje o režimu pod kojim Hrvati pate, i neophodno je potrebno da porotnici budu upoznati, pošto se radi za optužiti krivce. Svakako (porota, mo.) treba biti sigurna u njihovu krivicu.
Tajni dokumenat ovog slučaja sadrži li on korespodenciju ministarstva pravde koji traži načine za izbjeći da se o tome iznese sva istina koja je rečena na Porotničkom javnom Sudu?
Ja znam da su službene intervencije sve upotrijebile za ugušiti glas (porote, mo. Otporaš.) i spriječiti da se istina iznese pred porotom.
I, istini za volju jednu su ušutijeli, onu o Paveliću. Ali ima i jedna druga stvar, osim ako uvijek nije ista stvar.
“Mi živimo u strahu” kaže Pavelić.
Pogledajmo Antu Pavelića!
Spis optužbe donosi da je optuženi, star četrdeset pet godina koristeći svoje odvjetničko zvanje i postao zastupnik jugoslavenskog Parlamenta, bio je osuđen na smrt na temelju jedne osude beogradskog suda.
Radi se o osudi jedno diktatorskog suda, također prema jednom jednako diktatorskom zakonu za zaštitu Države, koji ga je zbog njegova političkog djelovanja osudio na smrt u odsutnosti. Sud i posebni zakon koji su ga zadesili za političku promidžbu hrvatske pilozofije ili mišljenja.
Pogledajmo opet Pavelića!
– Vidjet ćete, reče mi moj prijatelj Ustaša, jedna žena ga je posjetila.
Vidio sam tu ženu. Kako, zašto je ona išla vidjeti tog velikog šefa? To je što ja ne mogu iznijeti. To je jednostavna žena, dražesna i skoro stidljiva. Ni najmanje na svijetu dodajem da se ne radi o osjećajnoj stvari.
– Trebalo mi je, rekla mi je (također neću reći na kojem jeziku) Mussolinijeva dozvola. Ja sam ju dobila i mogu slobodno razgovarati sa Ustaškim šefom.
. U njegovu zatvoru u Torinu njegova njegova se je situacija znatno poboljšala. Najprije je dugo ostao jednoj tijesnoj ćeliji. Sada ima mali stan sa dvije sobe i često i slobodno viđa osobe kojima je dozvoljeno da ga posjete.
“On me je (Poglavnik, mo. Otporaš.) uveliko počastio svojom skromnošću:
“— Evo, rekao mi je, moja blagovaonica. Moja supruga koja živi u Torinu je nedaleko mojeg zatvora, sprema mi moja jela koja su mi ovdje servirana. Čak kadkada ona ih dijeli sa mnom, jer me dolazi posjetiti svaki dan.
. Ante mi je rekao:
“—Ja sam ustaša zato jer sam Hrvat. Srbija je jedan narod. Hrvatska je jedan drugi narod. Jugoslavija je velika prevara. To je jedna izmišljotina. Hrvatska je kroz trinaest stoljeća slobodno živjela uz Srbiju.”
Naravno da odgovara Anti Paveliću ostaviti odgovornost njegovih izjava i odluka. Ali Pavelićeva posjeteljica uistinu mi se čini, je za mene izvor informacija:
“—Srbija je, kaže Ante Pavelić, na Balkanu a Hrvatska je u Europi. Mi smo različiti po religiji, po civilizaciji i po krvi. Kada sam 1929. razgovarao sa velikim političarom srpske Države Nikolom Pašićem i kada sam mu rekao da Hrvati ne žele biti Jugoslaveni, on mi je odgovorio: “Ja to znam. A Krfska (ovdje se radi o Krfskoj deklaraciji, prilažem link za bolje razumijevanje, mo. Mile Boban, Otporaš.) https://hr.
 |
Krfska deklaracija prvi je zajednički politički akt srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, objavljen 20. srpnja 1917. na Krfu u kojem se prvi puta navodi utemeljenje jedne nove zajedničke države nakon Prvog svjetskog rata.. Deklaraciju je u ime Jugoslavenskog odbora potpisao predsjednik Ante Trumbić, a u ime srpske vlade Nikola Pašić.Krfska deklaracija polazi od nacionalnoga …
|
je bilo pitanje ujedinjenja dvaju naših naroda pod nazivom Jugoslavija”. Ja sam mu odgovorio “da se prema meridijanima ne mogu narodi stvarati umjetno”. “Cijeli hrvatski narod”, nastavlja šef Ustaša, “i naša organizacija ne prihvaća sadašnju vlast i želi odstraniti tuđinsku dominaciju naše zemlje”.
Zatim on poduže govori o svojim Ustašama.
“—Pažljivo su unovačeni, regrutirani, kaže on, (Poglavnik, mo.) među pučanstvom koji su sposobni i voljni u oružanu službu bez razlike na spol, ali izričito da oni pod uvjetom njihova patriotizama i dostojanstva privatnog života dadnu garanciju časti.”
Napokon:
“—Niti jedan narod nije upoznao osvojača kojeg režim bi bio usporediv sa terorom kojem je hrvatski narod danas podvrgnut. Pod tuđinskom dominacijom iz Beograda, hrvatski narod živi u neobičajnom teroru u povijesti… Beograd je uništio sva naša materijalna dobra, sva seoska dobra hrvatskog naroda…U našoj Hrvatskoj, civiliziranoj i obrazovanoj, ona je, (Beograd, mo.) nametnula državne terorističke i barbarske metode koje ona koristi u najzaostalim krajevima Balkana…”
Detalji slijede. ne želim ih prepisivati bez kontrole, s jednim razumljivim osjećajem. Ova politika nas ne zanima. Ali bilo je koristno upoznati i donijeti najvažnije razloge optuženih za marseljski zločin.
Koji naboj je ubio Louis Barthou?
Marseljski zločin! Ne zna se koja iznenađenja može zadržati dosije tragične stvari. (Odnosi se na marseljski atentat, mo.)
Zna se, nažalost! strašna smrt Luis Bartou. Ali zna li se da nikada nije dokazano da je to bio naboj Velitchko, da je njegova smrt na mjestu zločina bolja kazna nego bi ju suci izrekli.
Metak nije pronađen na ruki nesretnog ministra. On je prošao kroz žilu kucavicu i razbio kost. Ali zatim se je otkrio u kolima suverena (kralja, mo.) između karoserije i sjedala i na istom mjestu gdje se je naslonio Louis Barthou, metak koji nije proizišao iz oružja ubojice i, kaže izvještaj, “sličan onima koji bi mogli proizići iz oružja čuvara mira – gardiens de la paix – koji su se nalazili u povorki pratnje.”
Tako, nesretni prolaznici, gospođa Dumazert i njezin sin, gđa. Gurbec i gđa. Larts – su obe ubijene – koje nisu bile pogođene nabojima Velitchko.
Šta se je dakle dogodilo? Tragična stvar, moj sugovornik ustaša zna točno, ili izgleda da zna. Kako? Nezaboravimo da je jedna žena ostala nepoznata, jedna lijepa plava žena koja je otpratila ubojice do mjesta njihova zločina. (Lijepa plava žena je Stana Godina, a roman je LIEPA PLAVKA. Mo. Otporaš.)
 |
Tko želi imati kopiranu knjigu LIEPA PLAVKA, neka samo klikne na priloženi link, pročita sadržaj poznatog romana u borbi za Hrvatsku Državu koja je poznata URBI ET ORBI kao NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, NDH. Usput želim naglasiti da ime glavne junakinje tog romana LIEPA PLAVKA Stana Godina, a ime glavnog junaka Dulibića je Eugen Kvaternik, Poglavnikova desna ruka sve do 1942. godine.
|
Nastavlja se.
Preveo Mile i Annie Boban.
——————————
POLICE MAGAZINE = ČASOPIS REDARSTVA ili POLICIJSKI ČASOPIS
No. 264 – 15 Decembre 1935 – Br. 264 – 15 Prosinca 1935
Naslovna st. francuskog časopisa POLICE MAGAZINE o ubojstvu Aleksandra prvog.
Četvrti dio (4)
I ona je odmah misteriozno nestala. Nestala je sa nepoznatom osobom označen pod imenom Petar. Ona je označena, ta žena, dosta nejasno i maglovito pod imenom Gođa. Vondraček. Tko su bile te osobe? Petar je jedan od Ustaških šefova, najvjerojatnije jedan “logornik”, šef grupe. Petar mu nije ime. (Taj Petar je Krunoslav Dulibić a Krunoslav Dulibić je glavom i petom Eugen Dido Kvaternik, a Liepa Plavka je Stana Godina. Pregledavam roman LIEPA PLAVKA, drugo izdanje, Buenos Aires 1954., na kraju knjige, poglavlje XXV, st. 311-317 opis kako je Liepa Plavka, čim je čula pucnjeve i glas: …kralj je ubijen…kralj je ubijen, napustila je Place de la Bourse kako bi što prije sa svojim automobilom “Packard” prešla talijansku granicu, doputovala u Genovu i u hotelu “Savoia” dočekala Dulibića…, st. 11. Predugo bi bilo sve prepisati. Ali svakako prilažem sliku sa suda gdje se očito vide trojica Ustaša u prvom redu iznad obrane. Za povijest bi trebalo saznati tko je tko na ovoj sliki od ove trojice Hrvata koji sjede između francuskih redarstvenika. Njihova imena se znaju a to su Zvonimir Pospišil, Ivan Rajić i Mijo Kralj. Mo. Otporaš.)
Što se tiče plave dame koja je sudjelovala u cijeloj drami i koja je u gomili iščezla, ona je napustila Marseille sa automobilom i ušla je u Italiju sa drugom putnicom koja je imala drugo ime a ne Vondraček, međutim bez da je nosila svoje pravo ime. Plava dama je imala, ona isto, neku čast, ulogu u ustaškoj organizaciji, najveću čast koju jedna žena može imati a koja je jednako vrijedna u jednoj Državi kao ministar.
Kako čovjek koji mi govori zna tolike detalje o njoj, to ne znam. Možda me to i ne pripada da otkrijem.
U trenutku zločina, pojašnjava mi moj prijatelj, jugoslavenski policajci koji su sudjelovali pri dolasku kralja na rivu, mogli su olako slijediti povorku koja je polako napredovala i koja još nije imala vremena da se udalji. Iz prvih Velitchkovih vatrenih hitaca, 
oni su odmah (jugoslavenski policajci, mo.) izvadili svoja oružja i počeli pucati u pravcu ubojice. Agenti službene policije (tj. Francuzi, mo.) su ih uzeli za napadače na kraljev automobil a neki su čak odgovorili i pucali na njih, bez da su znali tko su i kome pripadaju. Od tuda je jedan stračni nesporazum koji je povećavao vatrenu picnjavu. Jedan francuski redarstvenik i marseljski promatrači povorke su tako bili nedužne žrtve.
U stvari, sa vrstom jedne dogovorene zajedničke šutnje, naravno o istragi i duge potražnje za poludjelim počiniteljima ove pucnjave i nekom pogreškom to se nije uvelo u sudski dosije.
Film u kojem se je povećano u detalje mogao vidjeti pucanj koji je proizašao iz puka, je, kako se zna, slučajno je izgorio taj žaljenja vrijedan film, u ormaru sudije.
Nisu tu više to nevažni i neugodni detalji. Ali odakle je metak došao koji je ubio nesretnog Louis Barthou.
Pukovnik Perčević nam govori.
To nisu bili detalji te vrste koji su mi bilo dopušteni pitati pukovnika Perčevića. Spisi optužbe tu stvar prikazuju romantično. U rujnu 1934. pukovnik Perčević, koji je zapovjedao terorističkim logorom u Najy-Kanisiza izlaže (daje, mo.) prijedlog. Tu gdje su se u pucanju vježbali na pokretne siluete koje su prikazivale Aleksandra prvog imajući u vidu atentat. Tu je pukovnik trebao biti prvi među Ustašama pod njegovim zapovjedništvom za izvući kocku
tko će biti izabrani kraljev ubojica. Pukovnik za vrijeme atentata, živio je u Beču. Njegovo izručenje je zatraženo od strane francuskog ministarstva pravde. Pukovnik je bio uhapšen. Izručenje je odbijeno. Moj prijatelj mi je s najvećom iskrenošću rekao da Ustaše uzimaju odgovornost svojih djela.
—To, to je pogreška. Pukovnik je nevin. On čak nije ni ustaša. Da je bio osuđen, nebi bilo druge osude nego smrt. Dakle! to je bila sudska pogreška!
Vidio sam pukovnika Perčevića. To je bilo u aristokratskoj četvrti Beča, nedaleko Starenbergove palače, bagata kuća. Prostrano predsoblje puno rezbarstva koja predstavlaju konje i lovačke scene. Pukovnik je u jahačkoj pozi.
U velikoj dvorani kolekcije raznog pokućstva, divno vezivo i ćilimarstvo, kao i čitava slika jednog mađarskog vastelina načičkan ukrasima, prsa ukrašena uzicama i vrpcama. To je barun Feist, otac gospođe Perčević. (Z A P I S N I K o Ivanu Perčeviću od 3.1.1947. sastavljen u prostorijama UDBE za Hrvatsku na prvoj stranici stoji: “Oženjen sa Margitom, rođenom Vest, bez djece.” Zatim na strani 8 istog zapisnika piše: “…izvršen atentat na bivšeg kralja Jugoslavije u Marselju, nakon čega sam ja bio uhapšen i nada mnom je vršena istraga, pošto su francuske vlasti tražile moje izručenje, kao sudionika mareseljskog atentata. Budući su sve optužbe francuskih vlasti protiv mene ustanovljene kao izmišljotine, to je austrijski sud odbio moje izručenje i ja sam bio pušten na slobodu.” Izvor: (HDA), SDS RSUP SRH, dosije Ante Pavelić, zapisnik o saslušanju Ivana Perčevića od 3 siječnja 1947. Zapisnik priredio dr. Željko Karaula. Moja opaska, Mile Boban, Otporaš.) Na stolovima natječajni konjski trofeji kao i lijepih žena.
Pojavio se pukovnik. On je srednjeg stasa, vitak i upadljivo finog lica. Izrazito plave oči. Sive kratke brkove. Kaput besprikorno lijepog kroja. Svjetski čovjek. To je taj “terorista”. Pukovnik je jedna od vrlo visokih ličnosti bečkog društva. U trideset šestoj godini bio je potpukovnik glavnog stožera. Zatim bio je profesor na vojnoj školi. Služio je u pukovnijama austro-hugarskog carstva. Njegova zemlja, Hrvatska je uključena u Jugoslaviju. Promaknut je u čin pukovnika u novoj Državi. On je to odbio i nije se vratio na svoje mjesto.
—Pukovniče, pitam ga, vas je g. sudac optužio za pomaganje i suradnju u obučavanju za ubojstvo kralja Aleksandra prvog u Mareslju.
—I za zlikovačko udruženje! nastavlja pukovnik koji kao stranac govori vrlo dobro francuski. To je točno. Sudac iz Marselja je protiv mene izdao nalog za pritvor pod izlikom da sam ja u Mađarskoj upravljao na Janka Pusti i da sam ja vježbao ustaše koji su trebali ubiti kralja Aleksandra. Da sam ja predsjedao u bacanju kocke o atentau u Marselju.
https://otporas.com/u-odrazu-
Ovo radnja se dogodila u Najy-Kanisiza dne 24 rujna 1934. To su izjave pritvorenog o ovoj aferi imenovanog Kralja date preko jednog tumača.
 |
Prepisao sam od riječi do riječi. Davno je to bilo, prije 58 godina te ne mogu se svih detalja sjetiti. Sve što bih ovdje sada nadodao je to, a to je da je ovo daleko od one prave Ustaške Prisege.
|
.To je jedna komična priča, polako pukovnik ponavlja sa bolnim smješkom i čuđenjem: Komično…Komično…
. Ja sam napustio vojsku, odgovara, poslije primirja, (Armistice=primirje poslije WWI u studenom 1918., mo. Otporaš.) jer nisam htio služiti vojsku u srpskome režimu. ja sam se nastanio u beču i ne miješam se u politiku. Moja je jedina želja pisati o vojničkoj povijesti. Ne sakrivam moju veliku simpatiju za hrvatski nacionalistički pokret. Ali ja sam mađarski građanin. Stanujem u Austriji i uveliko poštivam gostoprimstvo koje su mi ovdje dali.
. Izjave Kralja Zvonimira, jedini sadašnji podignuti uzrok protiv mene su došle preko tumača koji je veliki srpski policajac. (Negdje sam pročitao, ne sjećam se više gdje, da je visoki policajac, tajni agent srpskog kralja Aleksandra Vladeta Milićević bio jedno vrijeme tumač optuženim Hrvatima na sudu u Aix-en-Provence. Koliko tu ima istine, ne znam. Mo. Otporaš.) Kralj nije ni jednu riječ govorio francuski. U nazočnosti drugog tumača Kralj je rekao sasvim drugu priču. To je cijela stvar. Upravo sam zato bio uhapšen i ostao dva mjeseca u zatvoru kao jedan obični zatvorenik.
– Ali pukovniče niste li vi bili u Najy-Kanisza za vrijemem pripremanja atentata, to jest krajem rujna 1934 i u prvim danima listopada, prije marseljske drame?
– Pukovnik je jasan. Ja citiram njegovu izjavu doslovce i tako precizno kao mi ju je on diktirao:
– Već dugo sam imao namjeru sprovesti kod prijatelja na obalama rijeke Garde u Descriano. (Na sjeveru Italije, mo, Otporaš.) Moja supruga me je trebala pratiti koncem rujna. Bili smo pripremi poći kad moj stari prijatelj pukovnik Stjepan Dujić je pronađen mrtav u Carlsbad. Mort! (Evo šta je o tome izjavio pukovnik Ivan Perčević UDBI u Zapisniku od 3.1.1947., st. 9: “…S tim smo se složili i nak toga Dujić je otputovao u Karlove Vari,… Čehoslovačka…Nakon što je tri nedjelje proboravio na bolovanju, jednog jutra je nađen obješen u sjedećem stavu o kvaku na vratima. Za njegovu smrt govorilo se je, da je umoren po svojim istomišljenicima, da je učinio samoubojstvo itd. Međutim, naknadno je u Grazu ustanovljeno, da je on po drugoj osobi ugušen, pošto mu je dušnik bio slomljen stiskanjem prstiju. Nakon toga bio je obješen, samo da bi se zavarala javnost. Iz karlovih Vari tijelo Dujića je bilo preko Praga preveženo u grac gdje je izvršena sahrana. Sprovodu smo prisustovali ja i Sarkotić koji je održao govor na njemačkom jeziku. Od ustaša iz Italije nije nitko bio nazočan, ali Pavelić je naknadno poslao vijenac sa hrvatskom trobojnicom. To je bilo 4.X.1934. Stjepan Dujić je ubijen 28. rujna 1934. godine…” Mo. Otporaš.) Službeno se je pričalo da je počinio samoubojstvo. Dujić je bio hrvatski rodoljub. Njega se je ubilo. Druge srpske terorističke namjere da ga se ubije nisu uspjeli. Pripremao sam se na njegov pogreb u Graz, prvi listopada, kad, nekoliko sati poslije mojeg odlazka, gosp. Loidl, sudski savjetnik me je izvijestio da će pogrebi biti 3 listopada. Ja sam na sprovod išao sa generalom barunom Sarkotićem, bivšim glavnim armijskim zapovjednikom. Treći listopada prespavao sam kod mog šogora pukovnika Fifila. Odmah iza toga povratio sam se u Beč. Supruga mi se razboljela. Morali smo odgoditi naš odlazak do 7 a 8 listopada uzeli smo vlak za Veneciju. Uvečer prenoćili smo u Hotelu Terminus. Tu smo ostali petnaest dana, u Italiji na ljetovanju. 23 listopada, u 23 sata došli smo u Beč.
– U Italiji da li ste susreli pavelića?
— Ja ga nisam vidio od svibnja 1934.
— Da li ste poznavali Miju Kralja? Optužnički spisi vam predbacuju da ste ga vi uključili u Ustaše.
Sljedeći nastavak je strana 14 istog POLICE MAGAZINE od 15 prosinca 1934.
Nastavlja se.
Preveo Mile i Annie Boban.
——————————
POLICE MAGAZINE = ČASOPIS REDARSTVA ili POLICIJSKI ČASOPIS
No. 264 – 15 Decembre 1935 – Br. 264 – 15 Prosinca 1935
Naslovna st. francuskog časopisa POLICE MAGAZINE o ubojstvu Aleksandra prvog.
Peti dio (5) kraj.
P U K O V N I K P E R Č E V I Ć N A M G O V O R I
(Suite de la page 7) – (Nastavak sa strane 7)
— Roman. Izaslanik francuske Državne Sigurnosti G. Roger Barthelt, došao je u Beč ispitivati me u studenome 1934. Vršio je jednu istragu. Iz nje nije ništa otkrio. Ja nisam poznavao Miju Kralja. Izvještaji prvog srpskog tumača! 24 rujna, dan izvlačenja kocke u Najy Kanisaza, ja sam bio u Beču odakle se nisam udaljivao niti jedan sat? To sam sa svjedocima dokazao. Dan izvlačenja kocke, ja sam kod mene imao društveni čaj kojeg je posluživala moja supruga u isto vrijeme izvlačenja kocke. Mnogi svjedoci su to izjavili.
— Gdje su oni dali te izjave?
— Pred višim bečkim Sudom, pred kojim sam se pojavio. Ovaj (sud, mo. Otporaš.) poslije istrage je odbio odlukom suda od 6 prosinca priznati moje izručenje i naredilo moje puštanje na slobodu, priznajući moju nevinost, protivno optužbama suda u Aix-en-Provance.
— Pukovniče, ako dobro razumijem sudski nalog iz Beča, poslije istrage na činjenice koje su vam predbacivali sud je izrekao vaše osobođenje krivnje, međutim Sud u Aix-u nastavlja sa svojom optužbom. Međutim, nije li odbijanje vašeg izručenja uzrok političkog slučaja, gdje vam se predbacuje sukrivnja za zločin?
— Odbijanje za izručenje, da. Ali, da je postojala činjenica da sam kriv, ja bih ovdje bio progonjen. Dakle ja sam oslobođen slijedom saslušanih izjava koje su išle u prilog moje nevinosti.
— U stvari treba istaknuti da je bečki nalog stigao poslije svjedočenja koje je upisano u dosju Ferdinanda Voduscheg, Lothera Hofman, jeanne Brumer, Josephine Braun, Gertrude Von Stert Robthal. Ovi svjedoci pripadaju visokom bečkom društvu a nisu bili ni ustaše ni Hrvati, potvrđuju pukovnikov alibi. Ovaj bečki nalog bi trebao biti prikazan u dosju slučaja (tj. atentata na kralja, mo. Otporaš.) Bečki Sud je ovaj nalog dostavio francuskom ministarstvu pravde. Zašto se taj nalog ne nalazi u dosju slučaja? Kako to da nitko o tome nije polagao računa? Zašto i kako pukovnik ostaje i dalje, poslije svega optužen kao urotnik u ubojstvu zločinačkog udruženja?
Ja sam ga to pitao. On puče od smijeha. Ali taj smijeh je bio ljutit i pun gorčine.
— Ja! Zlikovac! Ja, član banditskog društva! To je glupost…! To je budalaština…!
— A sada, pukovniče?
— Sada, ja mislim za mene ovaj slučaj je završen? Bečki sud je presudio. Svi me poznaju ovdje. Ja ću nastavite moje drage studije. Ima kod nas jedna izreka koja kaže: “Ako si me optužio da sam ukrao tornjove Notre Dame…” Ovaj slučaj je ista stvar. Ali je ne bježim. Ja sam potpuno miran. Doviđenja…
Napustio sam pukovnika Perčevića oduševljen njegovim izlaganjem, još više sa njegovom mirnoćom.
Hoće li se u nadolazem sazivu saznati istina?
Kada će se Ustaše pojaviti pred Porotnim Sudom u Aix-en-Provance ideući put? I tko će ih braniti? Hrvatski krugovi žele samo jednog odvjetnika: Gosp. Georges Desbons kojeg avantura i brisanje, izgon iz sudnice se zna. Što mi moj izvjestitelj ustaša priča me baca u zaprepaštenje. Ipak, on je iskren. I uvijek je kud i kamo bolje informiran. S mirnoćom mi govori o stravičnim pričama. Na njemu ostavljam odgovornost. Svakako imam na umu njegovu iskrenost i istinitost.
On je pristaša (pristalica hrvatske stvari, mo. Otporaš.) Ali informacije mi nalažu da ne zamarim što mi je rekao. I treba ga čuti reći:
— Neprijatelj (nije on samo rekao neprijatelj, on na ovu riječ dodaje ime jednog drugog naroda), naš neprijatelj je želio da mi Hrvati izgubimo pukovnika Perčevića čijeg utjecaja se je neprijatelj pobojavao. On (narod kojeg sugovornik nije htio imenovati, mo. Otporaš.) zloupotrebljava vašu Pravdu. Treba spriječiti javno objevljivanje ovog procesa. Htio je kupiti šutnju obrane za pola milijuna, svotu koju je ponudio visoki službenik Vlade. On je (taj isti visoki službenik Vlade, mo. Otporaš.) poduzeo mjere kod roditelja optuženih kako bi im diskretno predložio branitelje i prijatelje Vlade. Da, neprijateljska Vlade je sve poduzela za ugušiti istinu. Sav utjecaj su za to koristili i mnogo zlata…
Ne mogu zaboraviti ljubav ovog koji mi govori i o svojim kolegama. Poznata mi je ljubav i onih koje je on nazvao “svojim neprijateljima”.
Ponovit ću što sam čuo. Ja navodim jednu iskrenu istragu. Čuo sam optuženike govoriti “bijeg”, ili prikupljeno od onih koji su to čuli.
Strašni atentat u Marselju će ubrzo biti osuđen. Odluka pa čak ni kazna bez sumnje će donijeti nepristranu istinu. Moželi ovaj proces donijeti zadovoljstvo i pravdu, u čast naše pravde!
Kraj.
Slika: Mijo Kralj i Ivan Rajić.
|
|
||
|
|
Preveo Mile i Annie Boban.
Prilažem link kojeg sadržaj mnogo govori o ovom slučaju. Vrijedno pročitati. MB.
Milan Boban
Sat 11/23/2019 12:01 PM
Francuski Policijski časopis, br. 264. 15.12.1935. o ubojstvu kralja Aleksandra (1) POLICE MAGAZINE = ČASOPIS REDARSTVA ili POLICIJSKI ČASOPIS No. 264 – 15 Decembre 1935 – Br. 264 – 15 Prosinca 1935 Naslovna st. francuskog časopisa POLIC MAGAZINE o ubojstvu
| 5 attachments — Download all attachments View all images | |||
|
|||
|
|||
|
|||
|
|||
|
|||
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.