YU MEĐU NAMA, piše Mile Boban za Hrvatski Tjednik br. 192., 7 srpnja 1981., st.1-14

Glavna tema svih međuhrvatskih rasprava ovih dana u Sjedinjenim Državama i na sjevernom kontinentu općenito, nedvojbeno i neizbježno je nedavna vijest, da su pored petorice već optuženih i osuđenih Hrvata, u zatvor strpana još devetorica, te da se na listi za hapšenje nalzi još daljnih devet Hrvata. Razmatrajući vanjskopolitičke stavove Sjedinjenig Država, te situaciju u kojoj se nalazi Jugoslavija, ništa u toj tragičnoj aferi nema čudno, iznenađujuće i neočekivano. Međutim, jedna vrlo bolna i krajnje zaabrinjujuća situacija na sjeveroameričkom kontinentu izlazi na svjetlo unutar hrvatske, tzv. državotvorne zajednice.

Kada je u četvrtak 25 lipnja 1981. godine skupina od 9 Hrvata uhapšena, jedan broj “prominantnih” članova hrvatske zajednice, neki od njih debelo u vodstvu HNV-a, glasno je izrazilo zadovoljstvo razvojom događaja na tom kontinentu. Njihovo zadovoljstvo, kako se jasno vidi, dijeli i Jugoslavija, te se postavlja pitanje, koja bi to hrvatska struja mogla biti, čiji bi se interesi poklapali s interesima Jugoslavije? O hrvatskom smo političkom spektru govorili u rasponu između desnice i ljevice, o starima i mladima, o ideološko obojenima i neobojenima, ali niti u u jednoj od tih skupina ne bi se moglo naći onih kojima bi se smješak na licu stvorio, kad se i Jugoslavija smije.

Međutim, danas unutar hrvatske zajednice u emigraciji, a posebno na sjeveroameričkom kontinentu, postoji i jedna druga podjela, koja je uočljivija od svih ranije spomenutih, koja sobom donosi daleko više zla, nego je ikakva polarizacija ikada prije donosila, koju se ne može i ne smije zataškavati, jer je dotjerala dotle da jedna strana danas, rame uz rame s jugoslavenskom UDB-om, stoji kao tužitelj drugoj strani, čiji predstavnici jedan po jedan padaju u zatvor. (Tko je imao priliku pratiti u nedeavnim opisaima Dragu Sudara i na stranicama “UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO”, mogao je mnogo toga saznati o simpatijama onih Hrvata koji su se suglasili s jugoslavenskim tiskom povodom hapšenja i suđenja Hrvatima na njujorškom sudu. Mo. Otporaš.)

U zadnjem naletu palo je devet. Koliko će pasti u sljedećem? Da li će to biti prije ili poslije sljedećih izbora HNV-a? Što se to događa, da smo u ime pluralističkog društva, tolerantnosti u odnosu na ljude koji drugačije misle, i u ime koječega i koješta, dozvolili da se hrvatska politička emigracija danas dijeli na državotvorne Hrvate i Hrvate trećejugoslavene.

Hrvati trećejugoslaveni – kakva je to užasna politička konstrukcija? Ljudi koji su prihvatili sve ono što je u ovom momentu hrvatske povijesti sekundarno, upravo toliko da im može poslužiti kao odlična maska da bi mogli odbaciti sve ono što Hrvatskoj leži kao osnovno pitanje njena opstanka, to su trećejugoslaveni. Ljudi koji se s Jugoslavijom razilaze samo utoliko ukoliko njen opstanak neće biti ugrožen, baš tako da im može poslužiti odlična maska, da bi se mogli otvoreno suprostaviti svemu onome po čemu bi ta Jugoslavija mogla propasti, jednom zauvijek, da se sačuva život, da se ukloni nakaze iz ovog svijeta koji je stvoren da bude bolje, da bude sretniji i ljepši za sve naraštaje koji dolaze, to su trećejugoslaveni.

Upravo smo uhvaćeni s jednom divnom, crvenom jabukom u ruci, koju smo zagrizli, a znali smo da nismo smjeli. Zašto čovjek kroz tolike tisuće godina nije niti malo uznapredovao od onog naivnog i glupog Adama? Pričali su nam o strahotama jugoslavenskih zatvora. Mi smo mislili na Hrvatsku u kojoj ništa neće biti jugoslavensko, (ali to tako danas nije. Pitajte to one tzv. hrvatske portale koji su mene banirali samo i jedino zato – kako su mi rekli razlog – zbog veličanja ustaštva, Poglavnika, Luburića, Francetića, Bobana i druge MARTIRE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH, mo. Otporaš.) a oni nam spremaju “sretnu Jugoslaviju” Zgražali su se nad strahotama Bleiburga, da bismo nekoliko godina kasnije, kada su jednom pustili korijenje, za idola uzeli Milovana Đilasa, čovjeka koji je Bleiburg imao kao uvijet opstanka svoje države Jugoslavije. (Uskoro će biti punih 37 godina od kada je ovo pisano. Vremenski je to danas jedan i pol hrvatski naraštaj koji ne zna kako je prije bilo u hrvatskoj političkoj emigraciji. Hrvatska iseljenička migracija je vrvjela od jugoslavenstva, a hrvatska politička emigracioja se borila protiv tog i svakog jugoslavenstva. Milovan Đilas, Mihailo Mihailov i drugi su bili ljubimci, latinski INTIMUS političkog vrha trećeg sabora HNV. Čak je postojala službena lista pedesetorice (50) “jugoslavenskih emigranata” koji žele Jugoslaviju demokratizirati i uvesti demokratski poredak. Među tih pedeset “Jugoslavena” bilo je i nekoliko istaknuti Hrvata, da spomenem samo neke među kojima je bio predsjednik Saboar HNV gosp. Mirko Vidović, urednik NH Jakša Kušan, Jozo Vrbić, mislom da su bil Ivo Vučičević, dr. Jere Jareb ali nisam siguran i drugih čijih imena se više ne sjećam. Ako sam nekoga krivo naveo, molim za oproštaj i dozvoljavam da me se nadopuni. Mile Boban, Otporaš.)

Zlo uvijek dolazi zavijeno u nešto lijepo i uspavljujuće. Kad ga jednom uzmemo, onda je već kasno i preostane nam kao psu tek da ližemo rane. Kad su nam prodavali prvu Jugoslaviju, slušali smo priče o bratstvu ravnopravnih naroda, o Hrvatskoj koja će rame uz rame sa svojim susjedima postatit dovoljno jaka da više ne padne pod tuđinsku valast. Bilo je to iskustvo od koje se stara Austrougarska monarhija pričinila kao nevinašce. Kad su nam prodavali drugu Jugoslaviju, pričali su nam o socijalizmu, o jednakosti svih građana i svih naroda, o državi bez poreza, bez klasa, bez ugnjetavanja. (Danas nas varaju i pričaju o Istambulskoj Konvenciji. Pa zaboga miloga zapitajmo se malo od kuda ta ideja dolazi? Nije se moglo s jugoslavenstvom, daj ubaci kost među Hrvate s tom IK. Mo. Otporaš.) Mnogi hrvatski sinovi su nasjeli. Danas smo kao emigracija tragičan rezultat genocida koji su ti isti propovijedajući donijeli umjesto obećanja.

I sada opet, po treći puta, tom istom ošamućenom narodu nude “sreću” u opet novoj metamorfozi; pričaju nam o humanizmu, i dok na glas viču “život svakome, smrt nikome”, rame uz rame s UDB-om slave pir nad tragedijom hrvatske državotvornosti.

Ne treba opet spominjati imena onih koji su pali u zatvor. Nije potrebno hvaliti starinu koji je čitav svoj život, do zadnje kapi krvi posvetio Hrvatskoj. (Dok sam bio u pritvoru ovo sam pisao i mislio na “starinu” Mile Markić, mo. Otporaš.) On je prevelik da bi mu razlika između slobode i zatvora išta predstavljala. Ali zato dobro treba razmisliti o Hrvatskoj i ljudima bez kojih nikada neće biti ni slobode, ni Hrvatske, a koji zahvaljujući trećejugoslavenima bivaju toj Hrvatskoj oduzeti, ne zato što njih netko mrzi, ne zato što su loši i pogani, već samo zato što bi njihovo prisustvo onemogućilo kontinuitet ideje, koja može biti treća, četvrta, peta…ali uvijek nakazna Jugoslavija.

Mile Boban.