Priložena slika je na Veliki Petak u Norvalu. Križ nosi sada pokojni Fra. Mladen Čuvalo.
Poštovane & Poštovani!
Na putu osloboditeljske istine hrvatskoga naroda i slobodne i nezavisne Hrvatske , podsjećam na, u nas organizirano prešućenu i temeljito prikrivenu, čiunjenicu da je u Francuskoj objavljena povijestna karta Kršćanskoga Zapada za godinu 1235, a na toj se karti nalazi naša država Hrvatska (CROATIE), sa zorno prikazanim povijestnim hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Tu sam kartu, koju pronađoh i kupih u Parizu, pokazao svojim francuskim studentima hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Rennesu godina 1990-ih . Na toj je povijestnoj karti Hrvatska prostorna i slobodna Croatie, s Jajcem u središtu, s označenim gradovima Zadrom (Zara) i Dubrovnikom (Raguse), a njezinim su i europskih svetim patronima zaštitnicima sv.Dominik i sv. Franjo ASIŠKI.
U ljubavi za istinu i za prijatelje, za smrtnu ugroženu hrvatsku Domovinu, izborio sam se za istinu hrvatstva i Hrvatske na akademskoj razini ne samo na tome Sveučilištu, na kojemu sam, s podporom francuskih studenata i sveučilišnih kolega i prijatelja, uveo
hrvatski jezik kao hrvatski (Croate), izdvojivši hrvatski izpod kape slavistike i ruskoga jezika.
Glede provelikosrbske politike esdeesesovskoga lidera profesora Pupovca i inih zagrebačkih UJDI-profesora promicatelja YUgosrbskih interesa (P.Matvejevitcha, R.Iveković i inih), bojovnih idejnih zagovaratelja jugokomunističkoga “bratstva i jedinstva” i države Jugoslavije i klevetnika hrvatstva i Hrvatske, oni su bili razkrinkani na velikome međunarodnom znanstvenom simpoziju u Parizu 3.i 4.veljače 1992.
Simpozij je bio priređen pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske, u organizaciji ugledne E.H.E.S.S. , na kojoj sam pohađao doktorske studije i pripremao doktorsku disertaciju pod mentorstvom profesora i svjetski slavnoga književnika i “komunističkoga disidenta” Milana Kundere.
Na samome sam simpoziju aktivno sudjelovao, uključen u pripreme samoga simpozija, koji je bio imenovan prema mojemu prijedlogu: SUDBINE NACIJA BIVŠE JUGOSLAVIJE / LES DESTINS DES NATIONS DE L EX-YOUGOSLAVIE.
Odgovor je na moj angažman za istinu i slobodnu Hrvatsku bio vrlo konkretan: ciljani topnički yugosrbski pogodci moga stana i doma u središtu Sarajeva, ujesen 1992., a zatim, pod “trećejanuarskim” raćan-mesić-pusićevskim režimom, verbalno političko nasilje, javni linč i pokušaj esencijalnoga i egzistencijalnoga uništenja.
Odgovorio sam svima mrziteljima i nasilnicima svojom knjigom života, knjigom obrane istine hrvatstva i naše Hrvatske: SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI.
Nekoć je davno Krleža pisao da “počelo je u Odesi, u krvavoj Odesi”, a, nažalost, bliži smo istini ako kažemo da počelo je u zagrebačkome “Srbobranu” godine 1902.,otvorenom srbskom genocidnom prijetnjom Hrvatima da će ih Srbi iztrijebiti,
proglasom srbskoga političara Nikole Stojanovića, sa zloglasnim sloganom “Do istrage vaše ili naše!”.
U nastavku zloduha istrage, idejni predvodnik komunističke diferencijacije iliti čistke zagrebački UJDI-profesor P.Matvejević objavio je pogromaški pamflet NAŠI TALIBANI u JUlistu 10.XI.2001., u kojemu zahtijeva specijalne sudove, strože od Haaškoga tribunala, da sude hrvatskim književnicima, poimence izvodeći pred taj njihov sud trojicu hrvatskih književnika: Ivana ARALICU, Milu PEŠORDU i Anđelka VULETIĆA.
Kao notorna klevetnika, iideologa jugoslavenstva jučer, danas i sutra, izveop sam pred Općinski ud u Zagrebu, koji je P.Matvejevića osudio kao klevetnika, što je potvrdio i Vrhovni sud RH, usuprot zahtijevu glavnoga državnoga odvjetnika DORH-a M.Bajića i njegova zamjenika Vučkovića da VRH poništi pravomoćnu presudu..
S poštovanjem – sursum corda!
mp
mob 098 18 44 255
P.S.
Mile Pešorda- : Genocidni program iz Srba*
Živeći „zbiljnost onih koje ne vidim”, koji nisu među nama iako sve ljudsko u našoj zemlji i njihovom ljubavlju diše, vjerujem u nadolazak dana objavljene istine u riječi što bit će sama ljubav, kada će njome biti ispunjen mir i otvoriti se svijet, smisleno povezan jedinstvenim doživljajem čovjekoljublja, radosti otkrivanja tolikih drugih i drugačijih, koji nas suoblikuju zasebnima u našem ovozemaljskom postojanju – za Nebo. Takva vjera kao „imanje onoga čemu se nadam”, kao volja za izricanjem istine na stazi pozvanosti suočenja pred ogledalom Riječi, tim mjerilom svega vidljivoga i nevidljivoga, može dati snage opstati u razgovjetnoj zapitanosti nad aktualnim ponižavanjima povijestne istine i preživljene nacionalne tragedije što su ih simbolično izvele hrvatske vlasti, predstavljene u osobi predsjednika države, podignuvši, u naše dane, novcem hrvatskoga naroda, i u zemlji Hrvatskoj, spomenik fašističko-banditskom zločinu nad nezaštićenim, sveudilj molitvenim, narodom i pukom, planski počinjenom u Srbu i okolici 1941., u sklopu „programske genocidnosti četničkoga pokreta prema hrvatskom narodu” (Z. Dizdar-M. Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941.-1945., str. 76., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet,1999.)
Uzmaknut će, ponadah se u jednome času, nesvjesni zastupnici sila zloga, ako ne pred živom istinom nevinih mrtvih, istragaški ubijenih na kućnom pragu, i pred vjerom bogoštovna i u tome smislu slobodotvorna ljudstva pogubljena u nadi uskrsnuća, a ono barem pred jedinstvenim stajalištem EU o trima totalitarizmima, pred dokazima i nepobitnim činjenicama o kroatocidu, pred znanstvenim djelima povjesničara i državnih institucija čiji je rukopis u službi istine i samo istine i koji su nedvojbeno ustvrdili (i o tomu izvijestili vrhovne obnašatelje vlasti u RH, mjesecima prije održavanja „državnoga” slavlja srbobranski priređena u čast zločinu nad miroljubivim pukom i narodom) kako su srbski četnici ustali, ne protiv talijanskih okupatora i fašista nego protiv ne-nezavisne i na tom ličkom području – nepostojeće NDH, i zarobili „44 Hrvata u Brotinji, koji su bili jedini Hrvati u općini Srb” i kako su zarobljenike „28. VII. 1941. na mjestu Poljice, kod Dolja mučili, zaklali i bacili u ponor” te da, u nastavku izvedbe genocidnoga programa tih nacifašističkih „antifašista”, već „u listopadu 1941. u Srbu, s osloncem na Talijane i pod njihovim nadzorom, četničke vođe preuzimaju općinsku civilnu vlast i ustrojavaju u studenom 1941. Četnički puk ‘Kralj Petar II.’ sa sjedištem u Srbu”.
Preispitat će, u svjetlu istine i radi sutrašnjice narodne slobode, naši zastupnici demokracije, antidemokratsku odluku o financiranju i podizanju spomenika zločinu, slavljeničkoga obilježja, djelomično izvedenomu i cjelovito opisanomu, „programu genocida” u Srbu i poništiti je kao protivnu biti samoj Croatiae i duhu Europe antitotalitarizma – u takvu se je pobjedu razuma i u ustavno ponašanje izabranih dužnosnika pouzdavao narod izvorno posvećen slobodom i opasan demokracijom. Međutim, niti je bilo razborita uzmaka, niti samokritičkoga preispitivanja, niti poništavanja nepravedne odluke stavljene u funkciju korjenitoga antikroatizma, nego je aktualni glavni relativizator povijestne istine i temelja naše kršćanske civilizacije nastojao, na tom mjestu simboličnoga zločina četništva nad hrvatstvom u srcu Hrvatske, uzveličati, ništa manje nego kao „simbol ljubavi”, i sve one „kape sa tri roga” kojima su se slavodobitno pokrivali ili podmuklo skrivali toliki izvođači „genocidnoga programa” od god. 1941. do 1995., od Bjelovara i Srba do Vukovara i Srebrenice.
A Bog je vidio, i hrvatski povjesničar zapisao, ono što su zli ljudi zlo uradili, odnosno, da su te petokolonaške snage, pod silnom zaštitom Mussolinijeve Italije, „početkom 1942.objedinjene u Dinarsku četničku diviziju”, i kako je, u ožujku iste godine, taj, nazovimo ga tako, jovanić-četnički „antifašizam” u službi fašiz(a)ma i uništenja Hrvatske svojim glavnim zadatkom istaknuo ostvarivanje „što jače organizacije srpskog naroda u ovim krajevima radi uspostavljanja srpske vlasti u danom momentu, radi obračuna sa Hrvatima i na koncu radi čišćenja Hrvata i Muslimana iz Like, Severne Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homogene i čisto pravoslavne srpske države, oslanjajući se na Srbiju i Crnu Goru”. Ali, i sami je narod dobro zapamtio, a pismoznanac za potomstvo zabilježio, da je taj spomenik u Srbu „za te velikosrpske snage bio i ostao simbol za borbu i rušenje bilo kakve hrvatske države te čišćenje Hrvata kako bi ta područja postala dio njihove zamišljene ‘Velike Srbije’ .”
I hrvatski je pjesnik i partizan, naš veli Jure Kaštelan, istinoljubivo vidio i opisao genocidni pothvat tih samoproglašenih „prvih antifašista u Jevropi”, izveden i u njegovim zavičajnim Gatima, kraj Omiša: „Nema srca da bi oplakalo sasječeno meso ljudsko od Prosika do Pocelja, od Graca do Mosora. Nema pjesme. Nema riječi. Nema glasa. // Mate, Ante, Ivane, ko vas može dozivati dozivanjem? Ko vas može oplakati plakanjem, rane na ranama. Viči niz Ilinac. Viči moru i zelenim livadama uz Cetinu. // Zorko, Marijo, Matijo, gdje ste da vas nema na paši za ovcama? // Mrtve ruke materine priviju iznakaženu djecu, sasječenu. Krvnička četnička kama isjekla je iz utrobe novorođenče. U krvavom bratstvu povezane su ruke i oči krvavim mlazom i krikom užasa. // Pokolj. // Mlijeko iz razlupanih kanta slilo se u krvi mljekarica, krv se spojila s brašnom iz proparanih rubaca i vreća. Žene su nosile kruh. Iz grada su nosile zalogaj gladnoj djeci. U stazici, u kamenoj Stazici, u kamenoj stazici, prekinuo se put. (…)” (Jure Kaštelan, G a t a, „Dalmatinka u borbi” br.1., god. I., travanj 1943.)
Slijepi vođa, koji ignorira istinu i povijest svoga naroda i kojemu, samim tim, nije dana milost razumijevanja znakova vremena, mogao bi narod, koji pristane sudjelovati u njegovim, globalnije osmišljenim, igrama zanemarivanja istine i propadanja u zaborav povijesti i neposluh Gospodaru Riječi, odvesti do nekoga novoga, samomorna, bezdana.
( Mile Pešorda/Hrvatsko slovo, 13. kolovoza 2010.kolumna EUROGLEDI)
*U knjizi Mile Pešorda, SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI, rujan 2018., str.430./2.
Prof.dr.sc. Ante ČUVALO, o knjizi SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI Mile Pešorde
Naš kršćanski i civilizacijski znamen za budućnost
- 16.06.2019.
Knjiga Sloboda, mir meju nami ― Eurogledi Mile Pešorde, književnika, pjesnika, prevoditelja i nakladnika, djelo je vrhunskog umjetnika riječi i pera, među ostalim, i dopisnog člana Europske akademije znanosti i umjetnosti u Parizu. Knjiga je izašla u vlastitoj nakladi i nakladi Matice hrvatske Stolac, a sadrži kolumne objavljene u Hrvatskom slovu.
Knjiga “Sloboda, mir meju nami” Mile Pešorde ima pet cjelina s ukupno 242 teksta, objavljena u Hrvatskom slovu osim što je zadnji prilog objavljen na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Uvodni tekst, “Svjetlost pamćenja”, objavljen je 9. lipnja 1995., a ostali (241) su objavljeni kao tjedne klumne od siječnja 2007. do prosinca 2012. Na kraju knjige nalazi se “Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku” od 28. I. 1971. Slika na naslovnici je preslik djela “Job i njegova žena” francuskog slikara Georges-a de La Tour (1593. – 1652.), naslikana 1630-tih godina.
Knjiga književnika Mile Pešorde jest zbirka od 242 kolumne. Mi, obični čitatelji, rijetko se sjetimo da za pisanje tjednih kolumna trebe čvrsta volja, ustrajnost, disciplina, dar pisanja; treba pratiti sve što se u njegovoj ili njezinoj sredini i u svijetu događa; treba biti u tijeku svih kulturnih, političkih, gospodarski, društvenih i inih zbivanja. K tomu, kolumnisti moraju na vrijeme dovršiti određeni broj kartica i predati uredništvu. Svojom umjetnošću oni trebaju čitateljstvo privući i zadržati da budu i ostanu njihovi vjerni “sljedbenici”.
Nadalje, kolumnisti govore ne samo u svoje ime, nego u ime svojih čitatelja. Njihove kolumne su odraz jednog vemena i prostora, jednog (višeg ili manjeg) dijela naroda. Kolumnisti su glas, poziv i upozorenje narodu. Oni obično vide što mnogi ne vide, čuju što drugi ne čuju. Oni imaju darove zapažanja, pisanja, izažaja, ljepote jezika… Oni ne smiju biti dosadni. Oni su umjetnici riječi i pera.
Naravno, imamo i kolumniste koji svojim perom siju i mržnju i prolijevaju otrov. Oslikani su u kolumni “Slavoserbistika” (HS, 17. rujna 2010), kao “omarxovljeni katastrofičari pera u dijelu naših masmedija, idejno oblikovani u okvirima balkanskoga ljevičarskoga jugonacionalizma, preveć zapleteni u političku paučinu strategije priča za malene o nekome boljem svijetu i pravednije uređenu družtvu od našega današnjega i nesuživljeni sa zbiljom samostojne hrvatske Republike…”. Dobro je imati na umu da među Hrvatima ima i takvih, i to ne mali broj!
Tijekom europskog srednjovjekovlja nije se pisalo povijest u današnjem smislu, nego su (uglavnom) redovnci pisali kronike i anale. (Tako imamo na primjer, “Hrvatsku kroniku” i “Ljetopis popa Dukljanina“.) Prvi nakon srednjeg vijeka koji je počeo sagledavati vrijeme “na šire”, ne na godine, nego na stoljeća bio je Hrvat Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), poznati protestantski teolog. Mile Pešorda je moderni kroničar koji pravi veliku uslugu ne samo nama danas nego i budućim povjesničarima. Njegove kolumne donose pregled ovodobnih političkih, kulturnih i inih događanja za one koji nemaju vremena ili interese pratiti danomice sve što se zbiva oko njih ili u svijetu. Kolumnisti prave sažetke i daju tumačenja. Ali važno je napomenuti da će Pešordina knjiga i u budućnosti poslužiti kao povijesni izvor koji će svjedočiti što se zbivalo u naša vremena.
Kako nisam pjesnik, književnik ili jezikoslovac, moj pristup ovoj zbirki kloumna u knjizi Mile Pešorde je slijedeći: zamislio sam da sam postdiplomski student povijesti negdje u budućnosti, recimo 50 ili 100 godina od danas. Istražujem povijest Hrvata krajem 20. i početkom 21. stoljeća i “naletio” sam na knjigu Mile Pešorde. Zanima me što bi iz nje mogao saznati. Kakva su to bila vremena za Hrvate i među Hrvatima.
Da bih to mogao saznati, moram iz knjige sagledati što je g. Pešordu “mučilo”, “kopkalo”, tako reći “progonilo”, dok je pisao ove tekstove; protiv čega on “protestira”, što ga “živcira”, kakve ga “more taru”. Ako knjigu pomnije pročitam, vidjet ću da je ova knjiga odličan pokazatelj i svjedok jednog za Hrvate, a i šire, burnog vremena. Kao istražitelj povijesti, moći ću osjetiti dušu autora, njegove ideale kao i njegove muke. Pešorda ništa ne krije, otvoreno jasno i glasno govori. Ne boji se jer zna da govori ne iz mržnje nego iz ljubavi; ne govori radi sebe, nego radi istine. Hrabar je bio i ostao, sve tamo od prije i poslije Sarajevske deklaracije od 28. I. 1971. godine. On je definiran. On nije “upakiran” u nekakav postmodernistički celofan, gdje je vanjština važna a bit bljutava. Njegove vrednote su jasne: ljubav za hrvatsku domovina, slobodu svog naroda i svakog pojedinca i svakog naroda.
Evo nekoliko pokazatelja, pa mogli bismo reći dokaza, njegove velike ljubavi, kao i bunta, briga i tegoba koje budući student hrvatske povijesti može naći u ovoj knjizi:
Počnimo od jezika, hrvatskog jezika! Pešorda izgara od ljubavi za hrvatski jezik i viteškim ga perom brani. To se vidi iz činjenice da on u ovoj knjizi govori o jeziku 107 puta (barem koliko sam ja mogao nabrojiti). Sudbina hrvatskog naroda i sudbina hrvatskog jezika za njega su nerazdvojive, a s time i sudbina pojedinaca, čuvara hrvatskog jezičnog nasljeđa. On piše: “Sve do jučer je u našim zemljama proganjan hrvatski jezik, njegovo ime pribijano na stup srama, a neprijateljima naroda i države proglašavani svi koji su ostajali vjerni jeziku hrvatskoga kralja Zvonimira”. Zbog ljubavi za hrvatsku riječ, Pešordi osobno je javno poručeno da je “nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ i zdrav”. (HS, 16. veljače 2007.)
Autor citira francuskog marksista koji veli “da oni koji vladaju jezikom vladaju vlašću”. (HS , 20. travnja 2007.) To je očito bilo u slučaju Hrvata i hrvatskog jezika. Ali nije to prestalo nakon oslobođenja, nakon uspostave hrvatske samostalne države. I dalje “poznati zli meštri raztakanja jezika i duha hrvatskoga opet su prionuli na svoj t(r)ajni posao, prilagođen novim globalnim trendovima”. (HS, 8. svibnja 2007.) Napadi na hrvatski jezik ne dolaze samo izvana, nego i od samih (nazovi) Hrvata ili kako ih Pešorda zgodno nazva “karadžićara”. (HS, 16. ožujka 2007.)
Mile Pešorda se ne ustručava nazvati pravim imenom ono što se njemu i nama pred očima događa pa tako on u knjizi spominje jezikocid, genocid, postgenocid, c(k)roatocid 157 puta. Svi ovi “cidi” su rezultat ideologija velikosrpstva, jugoslavenstva i komunizma. Nisu to samo ideološke tlapnje nego su te ideologije pokazale i dokazale svoju krvavu croatocidnost i genecidnost na djelu zadnjih sto godina. Nažalost one i danas žive. Trule jesu, ali još životare u post-jugo-srpskoj Hrvatskoj. Za one koji još “smrde” na te ideološke truleži Pešorda ima prikledne atribute, “jugoljubci”, “omarxovljenici” i ponajčešće “jugoovisnici” (26 puta). Od navedenih ideologija najčešće se spominje velikosrpska koju su provodili i danas nastoje provesti raznovrsni svetosavci. Velikosrbi, velikosrbizam i četništvo se u knjizi spominje 215 puta što pokazuje kakvo i koliko je zlo zateklo hrvatski narod, sve srpske susjede pa i srpski narod zadnjih sto i više godina radi nekoliko pokušaja provedbe u djelo svetosavskog velikosrpskog mita. Potreba da Pešorda toliko puta na to ukazuje govori da, i nakon zadnjeg rata, nakon Vukovara, Ovčare, Škarbnje, Dubrovnika…, nekima među Hrvatima nije jasno kakve im “darove” susjedi i danas nose. Oni su i dalje u mentalnom sklopu “jugosfere” pa zločine nad Hrvatima umanjuju ili o njima šute.
Već poznata hrvatska šutnja autora muči do boli. Zato on ne šuti i ne taktizira, nego zove na uzbunu. Njegove tri kolumne su posvećene šutnji: “Šutnja o jugodržavnome zločinu”, “Croatocid i ‘zakon šutnje’” i “Urotnička šutnja o kroatocidu”. A u knjizi on govori, bolje reći, prosvjeduje 120 puta protiv hrvatske šutnje što će zasigurno budućim pokoljenjima jasno svjedočiti o hrvatskoj ravnodušnosti nakon u krvi stečene slobode i državne samostalnosti. Šutnju u stopu prati zaborav pa autor naslovljava kolumne “Organizatori zaborava”, “Politika svezaborava”, “Strašno lice zaborava”, a u tekstovima se o samozaboravu, pamćenju i memoriji govori 187 puta. Prvi tekst u knjizi je naslovljen “Svjetlost pamćenja” a u kolumni u kojoj govori o Pupovcu i njegovoj stranci, kojima je omogućeno “suodlučivati o samoj državnoj politici RH” autor s pravom ocjenjuje “pokazateljem…ignoriranja naroda i poraza pamćenja, pamćenja koje je naciju izvelo iz porobljenosti i ‘plemenstva’ u osloboditeljsku Oluju i – Mir. Na europutu u Bruxelles, politika zaborava podarila nam je – ‘balvan’”. (HS, 11. siječnja 2008.)
Mili Pešordi, kao i svim mislećim Hrvatima, posebice smeta prešućivanje i nijekanje strašnih zločina i progona koji su počinjeni nad hrvatskim narodom zadnjih stotinu godina i da su zločinici prošli i prolaze, što bi u Dalmaciji rekli, “lišo”. U ovoj knjizi on govori o lustraciji 17 puta. Kolumna od 15. lipnja 2007. je naslovljena “Lustracijski zakon!” i u njoj autor među ostalim kaže: “Za početak istinski europskoga mirovnoga puta, predlažem da Hrvatski sabor, po žurnome postupku, dakle prije izbora, donese lustracijski zakon, nimalo blaži od onoga koji primjenjuje prijateljska nam Poljska.“ Ali, kako i znamo: “Državne vlasti ne daju odgovore i ne donose odluke glede zahtjevâ za lustracijskim zakonom i učinkovitim sudskim procesuiranjem zločinâ komunizma i srbske agresije...” (HS, 13. srpnja 2007.) Pešorda se pita, a i mi s njime: “Znači li to da je preveć udbinih sinova u sadašnjim stranačkim i državnim vrhovima i paradržavnim središtima moći?” (HS , 9. studenoga 2007.) Odgovor nam je svima dobro poznat: lustracije nema na vidiku, a udbini sinovi i unuci se snalaze “k’o cipli od porta”.
Knjiga pjesnika Pešorde vrvi raznolikim temama koje njega i nas s njime “muče”. Većina njih je iz naše svakidašnjice ili bliže i dalje teške prošlosti, ali tema koja prožima cijelu knjigu, koja se najčešće pojavljuje, je ljubav. Pisac se dotiče te svete teme 203 puta. Ali za razliku od tema koje ga “kopkaju” i “progone”, ljubav ga nadahnjuje. U toj temi on se “nalazi doma”.
Slijedeće kolumne su usko vezane sa temom ljubavi: “Hrvatsko slovo od Ljubavi” I, “Hrvatsko slovo od Ljubavi” II, “Čiste ljubavi nam žar”, “Zakon ljubavi”, “Ljubav bez granica”, “Puntarski glas ljubavi”, “Pozvani na ljubav” i “Veleljubav fra Bonaventure Dude”.
Ljubav je za Pešordu sveobuhvatna i cjelovita ― za hrvatski jezik, za istinu, za slobodu, za mir, za čovjeka pojedinca, za svoj narod i čovječanstvo… Ona je naš kršćanski i civilizacijski znamen. Ona je sebedarje; dio njega, dio hrvatskog naroda kao što je on i mi dio veličanstvene Ljubavi.
Spoznajući tu istinu, Pešora ne zagovara odmazdu i mržnju “već utemeljenjem u onom djelu ufanja i žrtvovanja za mir i dobro, kojim je objavljena civilizacija Ljubavi i Pisma, činu s kojim smo toliko srođeni da je to, uz jezik nam hrvatski, ključnim znakom naše duhovne suverenosti i prepoznatljivosti među narodima svijeta. HS, 12. siječnja 2007.) Dakle, na jednoj strani, autor glasno i jasno ukazuje na tegobe, patnje, žrtve i nepravde koje je podnio i podnosi hrvatski narod, a na drugoj poziva da jobovski sve prihvatimo s vjerom i ljubavlju jer “…u istini Riječi, i Ljubav prema neprijatelju, a ne osveta, naš je izabrani put. (HS, 11. svibnja 2007.)
Moj mogući mladi povijesničar negdje iz 2118. godine bit će zahvalan što mu je Pešorda osvijetlio današnja društvena, kulturna, politička, duhovna i ina zbivanja među Hrvatima, a i mi smo mu zahvalni za sav rad na hrvatskoj njivi, a ponajviše za žar i ljubav s kojom to radi.
Prof.dr.sc. Ante Čuvalo / Hrvatsko slovo
Hrsvijet.net
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.