VLADIMIR JURČIĆ I BOSNA – RIEDAK PRIMJER RAZUMIJEVANJA DUŠE NAŠE MUSLIMANSKE SREDINE, piše Emeritus dr. Tomislav Dragun

VLADIMIR JURČIĆ I BOSNA – RIEDAK PRIMJER RAZUMIEVANJA DUŠE NAŠE MUSLIMANSKE SREDINE, piše Emeritus, Iskusni dr. Tomislav Dragun.

                                                           

Enver Čolaković, „Osvit“, Sarajevo, broj 116, 14. svibnja 1944.

Ulomak iz knjige –

1. sc. Tomislav Dragun

„OSVIT“ SARAJEVO – 1942/44

Knjiga 84-18.c

Nepoznavanja i nedovoljna duhovna povezanost, izazvani češće nemarom nego namjernim ignoriranjem, stvaraju sukobe i razmirice ne samo među narodima nego i među raznim pripadnicima istog naroda, u jednoj periodi razdvojenih granicom i podređenih raznim divergentnim kulturnim utjecajima, među pojedincima, pa čak i među najbližim suradnicima.

Duhovna povezanost, kulturna suradnja, a prije svega poštivanje svačijeg truda i vriednosti, uvjeti su stvaranju snošljivog međuljudskog, pa i međunarodnog života, uvjeti bez kojih — ma kako bila prirodno nuždna povezanost diktirana bilo političkim, bilo rasnim, bilo geografskim, bilo poviestnim činjenicama, — ne može biti normalne suradnje, a sve se to može postići samo dubokim poznavanjem, t. j. proučavanjem kulturnih tekovina susjeda, bližih ili daljih.

Koliko nepoznavanje i nemar za proučavanje kulturnih tekovina pojedinih naroda može utjecati ne samo na krivi i nenormalni kulturni razvoj, nego čak i na političke, privredne, pa i religijske odnose među narodima i izazvati nepotrebne sukobe, ratove i štetne posljedice, vidimo iz raznih poviestnih činjenica.

Zar bi došlo do krvavih križarskih ratova, da je kulturna Europa prišla nauci islama bez strasti i nepoznavanja?

Zar bi velika Rimska imperija imala tako tužan i nagao razpad, pa u toku jedva jednog vieka s razine svjetskog imperija pala u robstvo barbara Odoakra, da dekadentni kulturni radnici Rima i Konstantinopola nisu tako odlučno odbijali svaku vezu i svako kulturno upoznavanje i zbližavanje s barbarskim narodima, poričući im kulturnu vrednotu i vitalnost samo zato što nisu bili „civis Romanus“?

Zar bi, konačno, došlo do posve suvišnih sukoba između pripadnika istih naroda da su se poznavali?

Zar bi u borbi Zrinjskog i Frankopana, ili Sokolovića i Mahmut paše morala biti izticana više suprotnost vjera i kultura kojima su pripadali (iako ni kulture, ni vjere ma kakove u suštini bile ne predstavljaju povod za borbu, nego tek možda različite putove istom cilju međuljudske snošljivosti, nego istina, da su pripadnici jednog naroda iste krvi?

Nepoznavanje je i tu odigralo svoju razornu ulogu. Najbolji primjer do kolikog razornog djelovanja dovodi ignoriranje i nepovezanost imamo baš u našoj zemlji, u našoj bližoj i daljoj prošlosti, jer mi smo se, kako je musliman pjesnik rekao „zvjerski klali“.

Hamid Dizdar: „Šljivik nad Miljackom“

Mi smo se, jedni kao graničari zapadno europskog habzburgovskog imperializma, vješto zakrabuljenog u fraze o čuvanju kršćanske kulture od „turske kuge i islamskog paganstva“, a drugi u službi turskog osmanlijskog imperializma, opet zakrabuljenog u krilatice za „din i padišaha“, zapravo među sobom triebili i klali, a obje zavađene sile u svom nadmetanju, našle su mnogo puteva i opravdanja da između nas podignu kinezki zid netrpeljivosti i da ruše sve mogućnosti upoznavanja.

Tako se je dogodilo da su na istom jeziku, sinovi istog naroda stvarali svoja umjetnička djela, stvarali svoju literaturu, a istovremeno se triebili, makar što nikad nisu bili pravi neprijatelji, nego se samo nisu poznavali.

Neobhodno je iztaći, da baš … književni i umjetnički uobće … rad veći utjecaj ne samo na kulturno nego i političko zbliženje od svih konvencija i ugovora.

Nikad i ni po čemu ne ćemo bolje upoznati jedan narod, jednu sredinu, njihov mentalitet i njegov način života te pronaći put zbližavanju i snošljivosti, nego ako upoznamo njihovo kulturno stvaranje, njihovu glasbu, običaje i t. d.

A najveća je nesreća i prepreka za normalni život jednog naroda, kad se sami njegovi pripadnici međusobno ne poznaju, kad je, recimo, kulturni razvitak Zagreba u Sarajevu isto toliko ili manje poznat kao kulturni razvitak Carigrada, Kaira ili čak Pekinga, ili kad je Zagrebu kulturni razvitak Sarajeva manje poznat i zanimljiv, nego, recimo, onaj u Rimu, Beču ili čak Parizu.

Ovakove misli obuzimale su nas, kada smo listali knjige hrvatskih povjestničara književnosti, antologije, časopise i uobće kulturne poviesti sve do najskorijih vremena, pa u njima nalazili niz imena i djela pisaca u raznim čakavskim i kajkavskim dijalektima, mnogo jezično udaljenijim od čiste štokavšiine i ikavice starih pisaca muslimana iz Bosne, o kojima u njima nije bilo ni spomena. Ako k tome pridodamo, da su tu spominjani svi katolici pisci iz Bosne (Divković, Martić i drugi), a da o muslimanima nije bilo ni spomena, pa kad još pridodamo, da ni u jednoj antologiji hrvatske lirike ne nađosmo pjesme odličnog literata Muse Ćatića ili bar Ahmeda Muradbegovića, koji je čak i živio u Zagrebu i tamo književno djelovao, onda nam je sve jasniji jaz nepoznavanja. Možda pisac-ovog članka nije dovoljno upućen u sva djela iz područja poviesti književnosti u Hrvatskoj, ali je istina, da se lupom moraju tražiti u tim djelima sve do najskorijih vremena imena pisaca muslimana.

Sve ove činjenice uzdižu značaj mladog i vriednog hrvatskog književnika Vladimira Jurčića (Do svibnja 1945. radio je na III. Muškoj gimnaziji u Kušlanovoj, Zagreb, gdje je uhićen, odveden i ubijen. – hr.wikipedia.org), koji je mnogo doprinio, a i sada mnogo doprinosi upoznavanju i kulturnom zbližavanju istokrvne braće raznih vjera.

Osim djela E. Mulabdića, Osmana Aziza, Fikreta, prije svjetskog rata, te Muradbegovića i Nametka poslije, samo kao predstavnika čitavih književnih generacija, koje su plodonosno i na nimalo nižem niveau-u nego u ostalim pokrajinama Hrvatske djelovali u užoj Bosni, koja je izdala „Matica“, jedva da je u Zagreb prodrla po koja knjiga iz Bosne.

Mladi književnik Jurčić, već od godine 1931. surađuje u sarajevskom „Beharu“, pokušava iskreno, toplo i prijateljski, bratski,  stvoriti most za trajnu suradnju i duboko upoznavanje, a u svojoj knjizi „Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici“ godine 1936. piše o Musi Ćazimu Ćatiću toplo i, što je glavno, uvrštava ga, kao jedini kritičar onog doba, među najbolje pjesnike Hrvatske svoga vremena, što je Ćatić i bio.

Ljubav prema Bosni, iskrena želja da razbije kinezki zid nepoznavanja i smišljenog razdvajanja, značajniji su za poviestnu vriednost i ocjenu ličnosti Vladimira Jurčića, nego sam njegov plodan i umjetnički vriedan rad. Jedan mladi idealista, pjesnik, kulturni trudbenik i, što je najznačajnije, profesor hrvatske literature, uviđa, poslije proučavanja poviesti naše književnosti iz domaćih izvora, da je jednom velikom dielu naroda Bosne učinjena kulturna nepravda, da se u književnosti nije dalo pravo mjesto liepom broju književnika, koji to zaslužuju, da je time nastala šupljina, pa dolazi u Sarajevo, okuplja oko sebe književne radnike muslimane, popularizira ih, piše o njima, upoznaje s njima Zagreb, a istovremeno upoznaje Bosnu s djelovanjem na kulturnom polju u ostalim dielovima Hrvatske.

Žalostno je, ali je istina, da je Jurčić zakašnjeli pionir, da je stigao za čitavo stoljeće prekasno, da izpravlja propuste naših otaca. Tek ako značenje i rad tog kulturnog radnika promatramo s ovog stanovišta, možemo o njegovom djelovanju donieti pravi sud. Ne želimo nipošto precieniti njegov značaj i oduzeti onom malom broju hrvatskih poviestničara književnosti, koji su prije njega zapazili književnu vriednost i vitalitet muslimana u Bosni i Hercegovini, ali je on prvi koji je problemu književno-kultumog stvaranja muslimana ovih krajeva prišao sustavno, bez strasti, bez ikakvih rezervacija, pa očekujemo, da će vremenom baš Jurčić predstaviti i prikazati veliki rad i napredak te književnosti široj javnosti ciele Hrvatske.

Sad da se pak malo osvrnemo na dosadanji književni rad Jurčićev. Domena njegovog rada uglavnom su: poezija, književna, kazalištna kritika, esejistika i povest književnosti. O Jurčiću kao pjesniku, koji je prošao razne razvojne faze i nažalost ponekad zapadao u prigodničarstvo na štetu umjetničke kvalitete, te u svojoj poeziji obrađivao razne motive i udaljivao se često povremeno i privremeno od svoje osnovne umjetničke linije, tražeći sve nove i nove izraze, ne ćemo u ovom članku pobliže govoriti, nego ćemo se tek letimično osvrnuti na njegov poetski rad, pogotovu na one pjesme u kojima obrađuje motive Bosne.

Do sada je što samostalno, što u zajednici s drugim pjesnicima izdao 4 knjige lirike. U prve dvie knjige mladenačkih stihova predstavio se kao buntovan pjesnik, koji osjeća svu bol bližnjih i sve terete socialno nezdravih prilika onog vremena. Ta zahuktala lirika dokazivala je tek, da se iz Jurčića, ukoliko se ne bude udaljavao od sebe, može razviti pjesnik. Treća njegova knjiga „Ogledalo vremena“ (1936.), koju je izdao u zajednici s Novakom Simićem i još dvojicom pjesnika, obiluje već zrelijim motivima. Tu se već jasno ocrtava, da Jurčić u vrlo krhkim stihovima, punim muzike i ritma, umije umjetnički doživljeno opisati kratke, trenutne motive iz stvarnog života ulice, grada, sela. Njegove kratke pjesme, iz jedva desetak stihova mnogo su bolje i ljepše od dugih, pomalo razvučenih, u kojima progovara više profesor poviesti književnosti nego pjesnikovo srdce.

Nezaboravne su pjesme o gimnazialcima, činovnicima i ka-naldžijama, dok su pokušaji satira na vrieme i analize pojedinih pjesnika u stihovima neuspjelije. Posljednja njegova zbirka „Svietli vidici“ obiluje liepim pjesmama, poglavito pejsažima, portretima i elegijama. Tu Jurčić kao pjesnik nema one zahukialosti, kojom je počeo svoj lirski put, metrika i forma pomalo ubija polet mašte, profesor i esteta savladavaju buntovnu mladost. Njegova verzifikacija postaje istina obilnija i raznovrstnija, ali se osjeća da počinje suviše povlađivati formi. Najvriednija je njegova poezija iz zadnjih godina, još nesakupljena u zbirci. Sonetni vienac posvećen starom profesoru, niz portreta i pejsaža iz Bosne, te nekoliko liepih doživljenih pjesama o staroj školi sigurno su mu vriednije i umjetnički zrelije od niza prigodnih pjesama.

Zanimljivo je kako pjesnik Jurčić doživljava Bosnu. Njegovi stihovi o Trebeviću, o nebu nad Šeherom, o mladim djevojkama i starim mušebcima, njegovo podpuno uživljavanje u kolorit, dušu, bit, praduh, prabiće i sve životne manifestacije muslimana Bosne dokazuju ne samo da je našao Bosnu, da ju doživljava, razumije i voli, nego i to, da će pjesnik Jurčić pomoći esejisti i kritičaru Jurčiću u njegovom velikom zadatku, da u jednoj izcrpnoj knjizi prikaže književni rad muslimana.      

Jurčić kao književni i kazalištni kritičar zbog svoje pretjerane dobronamjernosti i ljubavi prema mlađim talentima često odstupa od one prave kritičnosti, ali je nesumnjivo, da baš na tom polju mnogo doprinosi populariziranju mladih talenata. — Jurčić kao kritičar dakle često na štetu vlastite reputacije pomaže razvitku novije naše literature. Pored ogromnog broja kritika, pjesama i eseja, koji su pisani često dosta površno, zbog pretjerane raztrzanosti autorove izazvane ovim nenormalnim ratnim vremenima, ali u koliko se jasno naslućuje ozbiljan i zdrav esejista vrlo oštrih i pozitivnih estetskih zapažanja i riedko finog ukusa,  Jurčić je bar za nas u Bosni najznačajniji kao povjestničar književnosti.

U velikom nizu članaka, objavljenih po raznim časopisima i listovima, on upoznaje najšire, a i uzke kulturne arbitarske krugove cjelokupne Hrvatske s radom muslimana književnika svih generacija u Bosni. Težko, a i nepravedno bi bilo te njegove često više informativne nego esejističke osvrte podvrći kritici, pogotovu u ovako obsegom ograničenom članku, ali treba svakako podvući da njegov pionirski rad, njegova velika ljubav i riedko razumievanje zaslužuju ne samo pažnju, nego i poštivanje. Jurčić je u nekoliko značajnih članaka i eseja, od kojih navodimo samo neke („O Musi Ćazimu Ćatiću“, „Ahmed Muradbegović kao dramatičar, liričar i pripovjedač“, nekoliko studija razbacanih po raznim listovima, „Hamid Dizdar, pjesnik hercegovačkog krša“, te članci i eseji o narodnoj poeziji, Muratu Šuvaliću, S. Bašagiću i t. d.) pokušao, i to vrlo uspjelo, ući u bit i srž duhovnog života muslimana u Bosni i dokazati da su oni kulturno djelovali i djeluju isto toliko intenzivno kao i ostali naši kulturni radnici.

Još je jedna činjenica veoma značajna da nam bar približno ocrta lik kulturnog radnika Jurčića. On naime prilazi bez strasti, bez predrasuda svakom piscu, pokušava da uviek pusti da progovori onaj o kome piše, citira ga (možda malo previše), a šio je glavno promatra kulturu zaista s kulturne razine, bez imalo šovinizma ili, da tako kažemo „zadnjih misli“, pa u literaturi ne traži ništa više od literature. Konačno treba iztaći da Vladimir Jurčić svoju ljubav prema muslimanima dokazuje i svojim djelovanjem preko krugovalne postaje u Sarajevu.