Vladimir Biondić, Čovjek koji zna kamo trebaju Hrvati ići, piše Vladimir Biondić.

Osvrt na knjigu Vladimira Biondića:

Napisao i posložio: dr. sc. Tomislav Dragun

Neobičan je čovjek taj Vladimir Biondić, neobična je ova njegova knjiga. Nije to zbirka povijesnih priča. Nije to slavoluk pobjeda. Nije to hrpa enciklopedijskog znanja.

Poruka Hrvatskoj mladeži koja dolazi iz slavne i nezaboravne hrvatske prošlosti.

Ova knjiga nije “predlog za razmišljanje”, nije monolog mudraca, nije “glas vapijućeg u pustinji”. Ona je govor konačne istine. “Ona je Hrvatska Besjeda u Vječnosti. To je to. Tako je to. Uzalud ju stranac mržnjom guši, Ne damo je za sve blago svijeta. Neka živi u srcu i duši, Ta voljena Kroacija sveta.

Zna dobro Vladimir Biondić za riječi Vinka Nikolića:

“Uredništvo Hrvatske Revije donijelo je u sv. 3., god. II., str. 206-244, članak g. Eugena Kvaternika

 ‘Ustaška emigracija u Italiji i 10. travnja 1941.’, u uvjerenju, da tako vrši jednu hrvatsku dužnost. Taj je članak, naime, svima dokazao, da Nezavisnu Državu Hrvatsku nije stvorio ni Hitler ni Mussolini, nego hrvatski idealisti u Domovini Ustaški emigranti došli su u Domovinu, kada je vlast već bila u rukama hrvatskog naroda, pa ni oni ni itko drugi nisu mogli stvoriti ono, što je već bilo stvoreno. Svjetska javnost i pogotovo naši neprijatelji to su dobro shvatili.”

Nu, njegove oči vide svjetlo u tami. Za njega je ona uvijek “Nezavisna” i kad ponekad (zbog prilika i neprilika) samo piše “nezavisna”:

“NDH je postojala kao željena, dugo iščekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada. Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponositoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi.”

Razlikuje dobro Vladimir Biondić u ovoj svojoj knjizi Ustaški pokret i ustaše. Njega zanimaju ustaše kao “mi”, kao hrvatske nacionaliste, kao Hrvate općenito, koje označuju tako širom svijeta, oni koji nas vole, čime ističu našu hrabrost, čast i čestitost, a osobito oni koji nas mrze (neprijatelji hrvatstva kao ideje, bezuvjetno), kako bi nam nakalemili nečovještva koja nisu ni u kakvoj svezi s nama. “Taj isti Vuković ističe da je zauzeće Gospića završilo zarobljeništvom od samo 25 ustaša koje objesiše po obližnjim borovima. Moj brat Pavao, tadašnji u partizane mobilizirani pitomac biskupijskog sjemeništa u Splitu, nadodaje da su prije vješanja tim ustašama jugo-partizani u živo meso na prsima nožem bili urezali slovo “U”.

 Sažeo je Vladimir Biondić kroz ovu knjigu svoju misao o dugovječnosti i trajnosti našega postojanja. Na slavu i ponos Boga Oca. Reljef u živoj stijeni Baga Stana, danas Bisotun, Kralj Kraljeva Darije I. Veliki u 14 ploča teksta slavi svoju pobjedu. Ploča ispod Darijevog lučonoše i kopljonoše, Gaubarve i Vindafarne, sasma lijeve napuknute ploče u lijevom gornjem uglu, opisuje 19. posljednju bitku i spominje nezamjenjivu pomoć svog oca bana Vištaspe i bana Harauvatije i vojskovođu Hrvata Vivanu, staro perzijski : harauvatim bandaka Vivana. Kralj Darije drži lijevu nogu na prsima svećenika krivokletnika Gaumate, vođu pobune. Na kraju reda uhvaćenih vođa pobune sa šiljastom kapom je kralj Skita, Skunša. Kralj Darije ispruženom desnom rukom prema znaku Ahura Mazde zahvaljuje Svevišnjem Gospodinu na milostima, junaštva, pobjede i jedinstvu kraljevstva.

Njegov odabir je danas bio Jure vitez Francetić. Jednako tako će sutra biti Domagoj, Derenčin, Šubić Zrinski. Uvijek i svagda oslonac na znake Tanajskih ploča. “Usprkos tome, ideološkom tezom unaprijed – dakle, posve izvan kontekstualno – razviđa se ‘životni put ustaškog revolucionara i teroriste’, jednog od prvih ustaških emigrant (1933.), koji ulazi „u ustaške redove prihvaćajući postulate njihove nacionalne i fašističke ideologije’. Međutim, ako išta, onda životni put Jure Francetića svjedoči posve suprotno. Naime, prouzročen velikosrpskim monarho-fašizmom i okupacijom– naspram importiranih revolucionarno-klasnih (komunisti) – nacionalni revolucionari (ustaše) pripadaju ‘autohtonome revolucionarno-političkome pokretu, koji je sebi za cilj postavio uspostavio neovisne hrvatske države’.”

Nije to bila krvožedna trka nemani u ljudskom liku za krvlju neprijatelja, nego junaštvo svega nekoliko stotina slabo naoružanih hrvatskih momaka pod njegovim zapovjedništvom: “Početkom travnja započeo je uspješnu akciju Crne legije u istočnoj Bosni. Ne obazirući se na zapovjedi njemačkog generala Johanna Fortnera, Francetić je samoinicijativno krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz.

S obale Drine 10. travnja 1942. godine šalje Poglavniku Anti Paveliću brzojavku sadržaja: Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.”

Ni korak nazad, uspravno pred neprijateljem. Čvrst kao granit. Otvorenih očiju i s pjesmom pobjednicom na usnama. “Slobodan Praljak, da nije u sudnici popio smrtonosni otrov, bio bi vrlo brzo, možda i kroz nekoliko dana od presude pušten na slobodu, u Hrvatsku, jer je odslužio dvije trećine presuđene kazne. Uobičajeno je, naime da se haaški osuđenici puštaju na slobodu nakon isteka dvije trećine vremena kazne.” On je to znao. Znao je i više od toga. Male i duhom siromašne duše to nikad ne će razumjeti. “Seppuku (切腹) je vrsta ritualnog samoubojstva, karakteristična za kulturu Japana. Sepukku je jedan od ključnih dijelova bušida, kodeksa japanskih ratnika samuraja. Samoubojstvo su činile osobe koje su izgubile čast ili im je to naredio gospodar, te kao izraz prosvjeda u slučajevima kada se vlastita moralna načela nisu slagala s gospodarovom naredbom.”

                    SLOBODAN PRALJAK U SUNJI 

Sunja je postojala Gvozdansko. Bezizlaz. Onda je došao On. Bezizlaz se pretvorio u slavu. “Slobodan Praljak svoj je ratni put započeo u Hrvatskoj, vodeći obranu Sunje u Banovini, a upravo tom, manje poznatom djelovanju kasnijeg generala, posvećen je ovaj članak. Sunja je gradić u Banovini, u blizini Siska koji je postao jedan od simbola Domovinskog rata. Napadi na Sunju započeli su u noći 27. srpnja 1991. Pobunjeni Srbi iz okolnih sela potpuno su opkolili grad, a kao jedina veza s ostatkom Hrvatske ostala je skela na rijeci Savi. Sunju su isprva obranili mještani i lokalna policija, a potom im je u pomoć stigla i jedna slabo naoružana satnija Zbora narodne garde. Unatoč premoći pobunjenici nisu uspjeli slomiti obranu kojoj su se potom priključile i druge hrvatske snage. Tijekom najžešćih napada na Sunju je dnevno padalo i po 3.000 granata, a željeznička postaja i hotel ‘Propuh’ na samom ulazu u grad postali su simboli obrane.”

Na obzoru zora. Vladimir Biondić skida šešir. Kleči. Zahvaljuje Bogu što ga je rodio Hrvatom. “Svakoga dana obveza nam je sjetiti se svih njih, i u njihovo ime, i u njihovu čast hrvatski barjak istaći na svoje krovove, na svoje prozore i svijeće im zapaliti. Svijeće za mir duše njihove. Neka ti barjaci svakodnevno vihore, vihore u znak sjećanja, sjećanja na sve one koji su svoj život položili za slobodnu Hrvatsku i neka oni budu TI koji predstavljaju svjetionik, svjetionik za sve one koji dolaze, a plam gorućih svijeća koje će gorjeti njima u čast neka nam u sjećanja vrati njihove likove, neka nam bude uspomena na ono vrijeme kada su bili s nama.” Amen.

————————————-

Komentar: Tomislava Jurađinovišć

sat. 12/8/2023  4:24 AM

Izvoli primiti ti i svi tvoji kao i Svi čitatelji ove poruke moje iskrene pozdrave i poštovanje. Tomislav Jurašinović.

……………………………………

Dragi brate Tomislave Jurašinoviću velika ti i najljepša Hvala na tim vrlo lijepim rijeima. Kao naša naša hrvatska povijest potrebno je podsjetiti današnji hrvatski naraštaj i reći im da si ti meni bio prvi Hrvat kojeg sam upoznao u Parizu rujna mjeseca 1959. godine. Upoznao sam te na 493 Rue de Vaugirarde gdje ja bio ured za izbjeglice itd.,

Veliki pozdravi tebi i svim tvojima.

Bog! Mile Boban i sva njegova obitelj iz Kalifornije te poZDravljaju gdje se sada nalazi u posjeti kod njih.Mile Boban.