VJERA I NARODNOST, priopćava dr. Tomislav Dragun
Turski putopisci u XVII stoljeću pribrajaju Bosance muslimane u hrvatski narod – Jedan članak bivšeg reisa g. Dž. Čauševića
Dragutin Hofbauer, “Jadranski dnevnik”, broj 200, 27. kolovoza 1935.
Sarajevo, kolovoza
G. Čaušević sin je junačke Krajine, koja je na zapadu od Vrbasa. Svoju je naobrazbu stekao u Carigradu, a usavršavao se po svim najvažnijim mjestima islamske kulture. Pri povratku u domovinu postao je profesor u Sarajevu, a poslije reis-ul-ulema, a to je toliko kao i nadbiskup. Reis je ostao i poslije rata, dok se nije odlučno protivio novoj vjerskoj uredbi, koju je uveo dr Milan Srškić, radi čega je Čaušević pošao u mirovinu.
Čaušević je od prvog početka svoga javnog rada nastupao kao modernista. Njegovim trudom i nastojanjem počinje prevađanje vjerskih knjiga na hrvatski jezik, da nauke islama budu pristupačne i onima, koji nemaju prilike ni mogućnosti da nauče arapski jezik. On je dosljedno radio na tome, da svoje vjernike privede u napredni život, u potrebe današnjice — sve na temelju odredaba islama.
Čaušević je najveći autoritet među muslimanima Bosne i Hercegovine, bio je priznat i na Istoku, a narod ga i danas smatra svojim reisom (poglavarom), premda je na njegovo mjesto postavljen drugi. Svaka se njegova izjava prima s velikim poštovanjem u narodu kao mjerodavna direktiva, može se reći i kao nalog za ravnanje u svagdanjem životu.
Spomenuti je članak njegova prva izjava o narodnosti, radi čega ćemo se ovdje samo s tom važnom izjavom pozabaviti.
Narodna pripadnost bila je u svijesti bosanskih muslimana i onda, kada je u drugim krajevima bila i te kako blijeda. Turski putopisac Evlija Čelebija XVIII stoljeća pribraja Bosance u hrvatski narod, naravno ne po svojoj volji, nego po izjavama, koje je dobio od tadašnjih uglednika prigodom svoga putovanja po Bosni.
Muslimanski redovnici spominju u svojim pjesmotvorinama Hrvate i hrvatski jezik.
Taj se naziv za narod nalazi u mnogim javnim ispravama, koje su pisane turskim jezikom, a i imena mjeseci u turskim kalendarima imadu nazive narodne hrvatske, dapače mnogo puta na prvom mjestu. Sve u ono vrijeme, kada je u dragim krajevima, naročito u Dalmaciji, hrvatsko ime uzmaklo pred slovinskim itd.
Kako je muslimanski živalj živio svojim posebnim životom, kao i pripadnici drugih vjera u Bosni, gubio se s vremenom sve više i više duh zajedništva sa sugrađanima ostalih vjera. Narod se podijelio po vjeri, jedino je ostalo zajedništvo lokalno, i ta je zajednica bila vrlo labava.
Austrijska je uprava taj separatizam podgrijavala i podržavala, osobito za vrijeme uprave ministra Kallaya. No narodna je svijest opet počela jačati utjecajem napredovanja kulture i nauke, ali osjetno samo kod katolika i pravoslavnih. Po svojoj vjerskoj pripadnosti deklarirali se katolici kao Hrvati, a pravoslavni kao Srbi. Muslimani su većinom ostali po strani kao posebna grupa, neodlučna, na koju će stranu, jer je identifikacija vjere sa narodnosti prevlađivala i prevlađuje još i danas i u inteligentnijim krugovima. Zato se vrlo često prigovaralo muslimanima, da su anacionalni. Oni to doduše nisu bili, ali se nisu isticali javno osim grupe oko ministra Hasanbegovića, jer je masa naroda pod sugestijom vjerske razdiobe nepovjerljiva, a narodni vođe nisu mogli riskirati narodnog povjerenja.
Prvi odlučni i autoritativni korak u tom pogledu poduzeo je najjači autoritet među bosanskim muslimanima u “Novom Beharu” broj 1—3 od 1 ov. mj. U tom se članku poziva preuzvišeni pisac na kuran i citira 40 poglavlje, koje glasi:
“O ljudi! Mi smo vas stvorili od jednog muškog i ženskog i učinili smo vas, da budete različitih nacija i različitih porodica, a ne da se svađate i koljete, nego da se sporazumijete. Kod Boga su najčasniji i najpribraniji oni, koji svoju čovječansku dužnost najbolje budu izvršavali.“
Prema tome potvrđuje g. Čaušević na temelju vjerskih odredaba onu našu poznatu tezu “Baška vjera, baška narodnost”.
U članku prikazuje pisac, kako on to tumači svojoj djeci i pripovijeda ovako:
“Kazujem im, da su svi ljudi od jednog praoca i od jedne pramajke. Tumačim im domovinsko i jezično bratstvo, kao i brat stvo, koje nastaje po vjeri. Razglabajući im, da su Nikola iz Zvornika, Ivo iz Bišća naša braća kao ljudi, kao naši sugrađani i i kao naši sunarodnjaci, jer pripadamo ljudskom rodu, stojimo u istoj domovini, govorimo Istim jezikom, a protiv vuka i medvjeda borimo se zajedno, dakle imamo tri jake veze, koje nas vežu jednog za drugog. Mujo iz Kladuše, Bešir iz Bitolja, Ramadan iz Peći naša su braća, jer su ljudi, jer su građani ove države i jer su muslimani. Kod Muje imademo četiri veze, a kod Turčina Bešira i Arnautina Ramadana imamo troje, što nas spaja. Prema ovom tumačenju naš Mujo iz Kladuše mogao bi biti kao musliman Hrvat ili Srbin.“
Nema sumnje, da če taj članak jako odjeknuti u narodu.