Na današnji dan 1928. u svom stanu u Gundulićevoj ulici 63, u Zagrebu, umro je Vjekoslav Klaić „primivši Sveta Otajstva umirućih“ u 79. godini života. Sućut Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu izrazili su rektori sveučilišta u Pragu, Beču, Parizu, Ženevi, Grazu, Berlinu, Heidelbergu i Padovi. Sprovod je vodio Klaićev prijatelj zagrebački nadbiskup Antun Bauer.

Njegova kulturna i znanstvena ostavština je ogromna (u knjizi Vjekoslav Klaić – lik i djelo, 2000. na 30 stranica navedena je njegova bibliografija, a toliko je toga još ostalo u rukopisima). No nisu to samo vrhunska ostvarenja tadašnje znanosti kojima je postavljao temelje za razvoj mnogih hrvatskih suvremenih znanosti već prije svega ta su djela i djelovanja imala važnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti i kulturnom razvitku Hrvatske. Živio je u vrijeme koje je, kao i svako vrijeme od početaka čovječanstva, bilo zahtjevno te je trebalo odgovoriti na njegove zahtjeve, preskakati prepreke, ne izgubiti iz vida što je moralno, dobro, ispravno te se izgraditi kao čovjek. Gledajući Klaićev život, zaključujemo da je u tome uspio.

Deset zapovijedi majke Hrvatske svim vjernim sinovima i kćerima

Godine 1917., tri godine poslije početka Prvoga svjetskoga rata, u vrijeme rata, smrti, trpljenja, neizvjesnosti i očaja piše djelo kojim želi ohrabriti svoj narod i podsjetiti na prave, neprolazne vrijednosti i dati nadu u tim nezamislivo teškim vremenima. Čitajući Deset zapovijedi majke Hrvatske svim vjernim sinovima i kćerima (Hrvatska njiva, 1917.) teško je zamisliti da takvu uputu daje hrvatski intelektualac, sveučilišni profesor te da je taj tekst pisan prije 100 godina tako aktualan. Tekst  će (ili njegovi dijelovi) biti objavljeni još u Sisačkom glasu, Jutarnjem listu, Vjernom drugu, a onda se prestaje reproducirati (sve do 1962.).

(dijelovi Deset zapovijedi majke Hrvatske svim vjernim sinovima i kćerima)

„I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća. Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru. Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš. Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske (njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš svoga jezika. Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. (…)

1. Radi!

Bog ti je stvorio dvije ruke, – ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš. Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje Božje. Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, – već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. (…) Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši. Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi. Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili nogama. Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo. Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat, privredjuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi takodjer u napasti da se dočepaš čega nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u znoju lica svoga.

III. Štedi!

Lijepo kaže narodna poslovica: “U radiše svega biše, u štediše jošte više.” Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. (…) Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto od svoje zarade otkineš i pohraniš. (…) Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od štediše ne postaneš škrtac. (…) Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. (…) Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

IV. Budi umjeren i trijezan!

Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ. Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje? (…)

V. Čuvaj zdravlje!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta. Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj produljiš do najdublje starosti. Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati. Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih muka na nogama.
Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga! (…) Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo mišice i živce. Mišice da nam budu tvrdje od kamena, a živci jači od željeza. Jer trebat će nam jedno i drugo.

VI. Ženi se!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš! A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi u dvoje, nego svaki za sebe. Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski “Božji ljudi” i “Skopci” pa do dalekog zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po Evropi lozinka; Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače ozvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj! (…) Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dodje pod kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili nemoćnica ili opskrbilište!
Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. (…) Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. (…) Često se čuje tužba: “Malen je nas Hrvata broj!” Do nas je, da nas bude što više, da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. (…)
Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.

VII. Uči i napreduj!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu takodjer zdrava i jaka duša. Ali i duša zardja, ako je ne njeguješ. A ponjegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i napreduješ. Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: “Pleti kotac, kao što i otac”, ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih. Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tudjina, koji se je u tvojoj domovini naselio (…) Ako može marljivi Bugarin kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš svoje zemlje na pretek (…) Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu. Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali. Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni tmasti oblaci neznanja i gluposti. Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.

VIII. Budi svoj

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad izmedju misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj. Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si jednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja. Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina, koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.
Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; – ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada. Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. (…)

IX. Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu! Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga? Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu! Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. (…) Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu hrvatskoga naroda i domovine. (…) Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili “hrvatski jal”, a druga je rana slavenska nesloga. (…) Ej da Bog da, da se “hrvatsko bratimstvo” naskoro stane slaviti i obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge.

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi. Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.
Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu! (…) Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda. Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju umrijeti. Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa!  (…) ‘Pleme naše izginuti ne će’.“

Klaić to djelo objavljuje u 68. godini, prošavši već dobar dio svoga životnoga puta,  koji je imao uspona i padova, te se nalazi na poziciji iz koje dobro može sagledati za što se u životu vrijedi boriti.

Jabuka (ne)pada daleko od stabla

Vjekoslav Klaić rođen je u Garčinu, 21. 6. 1849. Kršten istoga dana. Njegov je otac Franjo (a i djed Ferdinad) bio učitelj pa se obitelj 1852. preselila u Varaždin. Franjo Klaić napisao je Mali ratar ili kratki nauk o ratarstvu u pitanjih i odgovorih za pouku pučkih učionah. To je prvi udžbenik za učitelje za osnivanje školskih vrtova i agronomski savjetnik za seljake jer je vidio koliko narod stradava zbog neznanja. Objavit će i priručnik za svilare (Nauk o svilarstvu, 1850.), Kratki nauk o gojenju pčela (1859.), Mali stočar ili kratki nauk o stočarstvu (1865.) U Beču se specijalizirao za učitelja gluhonijeme i slijepe djece. Ravnatelj prve male realke u Varaždinu, ravnatelj Učiteljske škole u Zagrebu, zemaljski školski nadzornik, urednik dvaju novina, tvorac (neprihvaćene) nove osnove školskog zakona za pučke i učiteljske škole. Vjekoslavova majka bila je Tekla Jung, Njemica iz Petrovaradina i umrla je kada je Vjekoslav imao četiri godine. Otac se ponovno oženio Varaždinkom.

Školovanje, obitelj, karijera

Vjekoslav Klaić školovao se u Varaždinu, Zagrebu i Beču. U Varaždinu je završio pučku školu. Godine 1861. obitelj se seli u Zagreb pa Klaić tu pohađa gimnaziju. Jedno će vrijeme živjeti u orfanotrofiju (sirotištu za nezbrinutu i siromašnu djecu koje je osnovao biskup Vrhovec u Vlaškoj ulici) gdje je otac smjestio svoju djecu iz prvoga braka zbog financijskih problema. Klaić će školovanje nastaviti u nadbiskupskom sjemeništu. Poslije je u autobiografiji napisao da je  od života u sjemeništu imao velike koristi: usavršio latinski, učio hebrejski, povijest istočnih naroda, hermeneutiku Svetog pisma.

Budući da nije imao svećenički poziv, izašao je iz bogoslovije i počeo raditi kao namjesni učitelj u Varaždinu. Dalje se školuje u Beču dobivši stipendiju. Za vrijeme studija radi u hrvatskom akademskom društvu Velebit, posjećuje predavanja uglednih bečkih profesora. U Beču će završiti obrazovanje u listopadu 1872. Vrativši se u domovinu, u Zagrebu postaje suplent (nastavnički pripravnik) na zagrebačkoj gimnaziji te predaje prvo zemljopis, a onda i matematiku te povijest. U lipnju 1873. polaže profesorski ispit te ga ban Ivan Mažuranić imenuje 28. rujna učiteljem.

Godine 1875. (27. 11.) oženit će se Ankom (Anom) Cvetko s kojom će imati 13-ero djece, od kojih je devetero umrlo prije njih.

Naslov profesora dobiva 1877. Iduće godine dobiva službu suplementa hrvatske povijesti na Sveučilištu u Zagrebu no u natjecanju za mjesto profesora hrvatske povijesti preteći će da Tadija Smičiklas. U toj mu borbi za radno mjesto sigurno nije pomoglo predavanje koje je održao na Sveučilištu koje je protumačeno kao uvreda za Habsburgovce. Rekao je da hrvatski narod vodi bitku za bitak, s jedne strane nož mu pod grlo stavlja okrutni Osmanlija, a s druge strane tjelesno i duševno ga hoće zatrti Nijemac. (Obzor 143. i 144. od 24. i 25. lipnja 1879.) Gubitak položaja na Sveučilištu i povratak u gimnaziju donekle su pogodili Klaića te je na neko vrijeme napustio znanstveni rad i posvetio se glazbi, književnosti i publicistici.

Dana 15. listopada 1882. postaje privatni docent za geografiju južnih Slavena te paralelno radi i u gimnaziji sve do 1893. kada potpuno prelazi na Sveučilište nakon što je Iso Kršnjavi podržao njegovu kandidaturu za profesora na novoosnovanoj Katedri opće povijesti na Sveučilištu u Zagrebu. Akademske godine 1902./1903. bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu. Ponuđeno mu je mjesto na Katedri hrvatske povijesti nakon Smičiklasova umirovljenja, on je to odbio i preporučio Ferdu Šišića.

Godine 1906. tražio je dopust da bi mogao više raditi na svom monumentalnom djelu Povijest Hrvata, a kada mu dopust nije odobren umirovljen je (što je i objavljeno u Službenom listu Kraljevine SHS). Na to neprimjereno umirovljenje reagirao je hrvatski tisak jer je Klaić bio poznati znanstvenik, kojega je češko sveučilište te godine izabralo za počasnog doktora filozofije. U pozadini toga bilo je njegovo neslaganje i nepristajanje uz politiku Hrvatsko-srpske koalicije. U to predratno vrijeme nije bilo lagano biti povjesničar koji inzistira na posebnoj povijesti hrvatskog naroda jer je ideja hrvatsko-srpskog prijateljstva, tj. jugoslavenska ideja po kojoj bi ulazak svih krajeva gdje žive Hrvati u jednu državu, bila sve življa i prikazivala se puno puno ljepšom (jedinstvo, nadbratstvo, jednakost) nego što je bila. Katedra za povijest je reducirana, brojni povjesničari (Milan Šufflay, Karlo Horvat, Vjekoslav Klaić) nestali su s Katedre (i u srednjoškolskom obrazovanju slična situacija: umirovljenja, premještanja profesora u udaljenije krajeve daleko od arhiva). Klaić je 1908. ponovno, budući da nije bilo nijednoga kvalificiranoga kandidata za njegovo radno mjesto, primljen u službu sveučilišnog profesora, iako je njegov rad marginaliziran, na kojem je radio do konačnog umirovljenja 1922.

Gotovo je nemoguće u jednom tekstu obuhvatiti čime se sve Vjekoslav Klaić bavio i to na takvoj razini da je njegov doprinos u stvaranju identiteta Hrvatske nemjerljiv.

Član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, počasni član Matice hrvatske i Hrvatskoga sokola, počasni građanin Zagreba, doživotni predsjednik Hrvatskoga glazbenoga zavoda, doživotni član družbe Braća hrvatskoga zmaja (njegovo ime: Zmaj Garčinski), Sveučilište u Pragu dodijelilo mu je počasni doktorat za zasluge u proučavanju povijesti…

Geograf

U Varaždinu u pučkoj školi geografiju mu predaje Senjanin dr. Petar Matković, osnivač suvremene hrvatske geografije. Iako se geografijom bavio u svojim mladenačkim danima, usmjerio je razvoj hrvatskoga zemljopisa. Sudjelovat će i u osnivanju Katedre za geografiju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu 1883. na kojem će i predavati (1884. – 1893./94.). Najplodnije razdoblje djelovanja na polju geografije bilo je od 1875. do 1885. U tom je razdoblju objavio svoje najvažnije geografske radove, sudjelovao u izradu prvih udžbenika, prvih značajnijih hrvatskih školskih atlasa bez kojih je bilo nezamislivo napredovanje geografije u školama. Ipak najznačajniji doprinos u stvaranju hrvatske suvremene geografije bilo je pisanje prvih sveobuhvatnih knjiga o krajevima gdje su danas živjeli Hrvati, prije svega u Hrvatskoj i Bosni pa ga se može smatrati i rodozačetnikom hrvatske regionalne antropogeografije, tj. socijalne geografije u Hrvatskoj. Njegova „trilogija“:  Prirodni zemljopis Hrvatske (prvi put prikazuje prirodno geografska obilježja Hrvatske metodologijom suvremenog geografskog pristupa što je bio iznimno težak posao jer je bilo vrlo malo literature, malo pravih podataka i sve to s metodologijom koja tek nastaje); Opis zemalja u kojima obitavaju Hrvati (opsežno djelo u 3 toma);  Zemljopis Bosne usustavila je suvremena dostignuća moderne kartografije (to je tada značilo njemačke kartografske škole koja je bila predvodnik u formiranju geografije u suvremenu znanost)  u tadašnju hrvatsku geografiju. „Trilogija“ postaje obrazac  pisanja niza geografskih knjiga i udžbenika.

Povjesničar

Ljubav za povijest u srce mu je zasadio, kako Klaić kaže u autobiografiji, Čeh Franjo Kořinek, profesor povijesti, gorljivi slavenofil, vješt učitelj i dobar govornik koji je učenike poticao da prate tadašnje burne prilike poslije pada Bachova apsolutizma. Jedan od profesora bio mu je i Vatroslav Jagić (lat. i grčki; koji ih je upućivao u hrvatsku književnu baštinu). U vrijeme kada je Klaić stasao kao povjesničar, hrvatska historiografija tek je počela svoj uspon. Klaić je počeo pisati i objavljivati još tijekom studija 1870. (Vienac, Bog Svetovid i proročište mu u Arkoni), a za života je objavio mnoga povijesna djela, studije,  rasprave, brošure, zbornike, udžbenike, razne knjižice. Osim političkih povijesti bavio se i crkvenom, gospodarskom, glazbenom, kulturnom povijesti, biografijama, povijesnoj topografijom, genealogijom, arhontologijom. Napisao je  jednu od prvih sinteza srednjovjekovne bosanske povijesti u početcima moderne historiografije, genealoške monografije o hrvatskim i slavonskim plemićkim rodovima (Šubići, Nelipčići, Gusići, krčkim knezovima Frankapanima) koji su i danas temeljna literatura o njima. U svom magnum opus Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća obradio je događaje iz hrvatske povijesti do 1608., nije ju stigao dovršiti.

Dosljedno pravaškoj ideologiji o značaju duhovnoga i političkog jedinstva hrvatskog naroda, u svojim je školskim udžbenicima povijesti isticao misao o stoljetnoj samostalnosti Hrvatske.

Književnik

Urednik časopisa, književni kritičar, pisac pjesama, novela, polemika, autobiografsko-memoarske proze, eseja. Kao gimnazijalac surađuje u listu Smilje i kovilje, 1875. Urednik pravaškog književnog tjednik Hrvatska lipa, a 1883–89.  i urednik vodećega hrvatskoga književnoga časopisa Vienca. Svoja je djela objavljivao u Hrvatskoj lipi, Hrvatskoj kruni, Narodnim novinama, Hrvatskom pravu, Hrvatstvu, Glasu Matice hrvatske, Hrvatskoj, Hrvatskom kolu… Osim toga utjecao je na tadašnje hrvatske pisce (Kumičića, Gjalskog, Kozarca, Markovića) surađujući s njima kao urednik Vienca i dajući im na raspolaganje svoja historiografska djela kao izvore književnih tema.

Glazbenik

Glazbeni povjesničar, skladatelj, dirigent, publicist, kritičar, organizator zagrebačkoga glazbenoga života, skladatelj, osnivač zborova, časopisa za glazbu, priređivač pjesmarica, reformator glazbene škole koja je 1916. proglašena Konzervatorijem Hrvatskoga zemaljskoga glazbenoga zavoda i čije se jedno  razdoblje u razvoju, 1890. – 1920., naziva »Klaićevom erom«. Njegovi glazbeno-historigrafski radovi obuhvaćaju 17 članaka i jednu monografiju (o Lisinskom).

Domoljub široke naobrazbe, gotovo enciklopedijskog znanja, koji je nakon Hrvatskoga narodnog preporoda dalje sudjelovao u formiranju nacionalnoga identiteta u svjetlu onoga što je iznosio u svojim rasprava o smislu povijesti: o utjecaju pojedinca na povijesna zbivanja te o opisivanju činjenica koje se onda da bi se ispravno vrednovale i razumjele povezuju u cjeline. Bitno je kako živiš, kako tvoje djelovanje utječe na druge i kako će činjenice iz tvoga života biti dalje redane u naslijeđe Hrvatske i čovječanstva.

Izvor: narod.hr