VELIKI MONSTRUM IZ RODA HRVATSKOGA PAVELIĆ U PARTIZANIMA, piše Ivo Matanović, Zadar, 21.o1.2003.g.

. Ivo Matanović Zadar, 21. 01. 2003. g.

PAVELIĆ U PARTIZANIMA

    Mislim da nema odraslog čovjeka u Hrvatskoj, a i šire u svijetu tko još nije čuo za dr. Antu Pavelića, dakako misli se na bivšeg Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, koji je, nažalost, samo kratko bio Poglavnik, a ostale druge godine svoga življenja proveo je van svoje Hrvatske domovine, za koju se rodio, živio i kojoj je sve do svoje smrti 1959. godine bio odan. Međutim, malo je poznato ili, skoro pa više nikome neće biti poznato da je iz plemena Pavelića bilo i hrvatskih izroda i zločinaca kojima nije bilo premca u Europi. Jednog takvog osobno sam sasvim slučajno upoznao u Karlovcu davne 1955. godine.

    Dolazeći u Karlovac na neki seminar iz normiranja, a koji se održao u DIP-u (Drvno industrijsko poduzeće), odmah na prijemnom odjelu prišao mi je jedan ozbiljan čovjek, srednjeg rasta, smeđe koce i namrgođenog bezbojnog lica. Sve u svemu, sličio mi je na ofureno turopoljsko prase iz pasmine «šimšira» koja još i danas jedino u Turopolju postoji. Da, skoro, pa zaboravih, imao je na glavi naheren šešir, kakvog svi posavljak svakodnevno nose. Imao je i crvenu kravatu vezanu oko vrata sa lastikom, kakovu su, inače, nosili svi policajci i svi oni koji su došli sa sela. Čini mi se da je bio ogrnut sa kožnim kaputom i cigaretom utaknutom u muštiklu, koju je stalno držao na strani usnica i tako, ne vadeći je iz usta, razgovarao sa svojim sugovornicima. Čim mi je prišao i pozdravio se sa mnom, upitao sam ga, ne misleći ništa podrugljivo, gospodine, jeste l’ vi možda na kupac iz «Gavrilovića» firme? I dok još nisam završio sa pitanjem, sredito mi je uzvratio. Kao prvo, ja nisam gospodin, što se je, očito, vidjelo i po njegovu izgledu, nego drug, nastavio je ponosito dalje, a osim toga, ja sam vam sekretar Šumskog gospodarstva koji ima zaduženje da vam bude domaćin, dok budete boravili kod nas u Karlovcu. S nekim rustikalnim osmjehom poželi nam da se dobro osjećamo dok budemo u njegovoj firmi boravili. Začudo, pomisli, pa i nakupci stoke po katkad znaju se uljudbeno vladati. Ali, što je, tu je.

    Prisiljeni smo ga trpjeti punih sedam dana, koliko trebamo ostati u Karlovcu. Doduše, on sa nama seminarcima nije, na našu sreću, boravio cijeli dan, već samo ujutro, na kavi u restoranu. Katkad je i navečer zajedno sa nama večerao i pričao svoje partizanske viceve, koji su nalikovali više na bljuvotine nekog rustikalnog pijanca nego na iole neki «masni» vic iz seljačkih birtija. Iz pristojnosti, ipak smo ga pozorno slušali, a neki od nas, uz gemišt, i po nekoliko sati ostajali smo sa njime do kasno u noć. Što iz znatiželje, a što uz «podršku» Plješevičkog rizlinga, ostao sam sa našim drugom sekretarom sve do dva sata poslije ponoći i naslušao se svega i svačega. Ali ni u snu, normalan čovjek, ne bi mogao sanjati o užasima koje mi je ovaj, na izgled, normalan bivši partizančina ispričao. Između ostalih, posebno su me se dojmile druga sekretarove priče o tome, kako je ratovao u jedinici pukovnika, po zlu poznatog Milana Baste, Srbina iz Kosinja u Lici i majora Šime Dubajića iz okolice Benkovca, također monstruma kakvog hrvatski narod ne pamti, da je ikada u ovim krajevima postojao.

    A on, Ivan Pavelić, kako mi se u Karlovcu predstavio sa ushićenjem mi je ispričao da je u Bastinoj diviziji, odnosno u Siminom bataljunu bio «lični» Simin ađutant, a kasnije i komandir voda, jer je već kod prelaska Drave u Dravogradu prema Bleiburgu dobio čin vodnika.

    Dolaskom u Bleiburg, priča mi dalje drug sekretar Pavelić, odmah smo dobili zadatak što ćemo raditi sa zarobljenim ustašama i domobranima, a što sa njihovim ženama i djecom, koji su se skupa sa svojom vojskom povlačili prema zapadu u «zagrljaj» Engleza, kako bi kod njih zatražili utočište. Utočište kod Engleza, naravno, nisu odbili, jer smo mi partizani zaprijetili Englezima da ćemo i njih napasti, ako udome hrvatske fašiste, hvali mi se moj sugovornik drug sekretar, a na moju upadicu, a što se je sa hrvatskom vojskom i civilima dalje događalo, odgovorio mi je, da su se uplašeni Englezi odlučili predati nama (partizanima) sve opkoljene ustaše. Za sve hrvatske vojnike i civile moj sugovornik, sad već poprilično pijan, uporabljava samo riječ ustaša – ustaše, pa nastavlja.

    Odmah nakon predaje ustaša, razdijelili smo civile od vojnika i u odvojenim kolonama sprovodili smo ih natrag prema Jugoslaviji. Ne uporabivši ni u jednom trenutku riječ Slovenija ili Hrvatska – Hrvatsku govori dalje: «kad smo došli do jugoslavenske granice u Dravogradu u kolonama je bilo sve manje i manje ustaških zarobljenika…» Pa gdje su nestali, dodajem? Veliš, nestali? Sa osmjehom mi odgovori drug sekretar. Pa kad me već otvoreno pitaš, otvoreno ću ti i odgovoriti. U šancima i rijeci Dravi koja je cijelim putom pored nas prolazila. Sa njima (ustašama) smo nahranili ribe u vodi i životinje u šumi. Znaš, mi smo ti partizani, humani ljudi prema životinjama, pa smo s ustaškim životinjama hranili druge životinje – one prave u šumi i vodi…

    Tko zna koliko bi mi drug sekretar pričao još, da ga nisam iznenada prekinuo i naprasito napustio, otišavši na kat hotela na spavanje, koje je sve do zore, bilo sve više, osim spavanja. Pod dojmom sekretarovih priča nisam zaspao do sedam sati ujutro. Nisam išao ni na zajutrak, već pravo u sobu gdje se održavao seminar. Ni tamo nisam bio pribran, pa sam ubrzo morao napustiti predavanje i uputiti se u obližnju ambulantu potražiti neki lijek za smirenje. Ne znam kakve su mi tablete u ambulanti dali, ali znam da sam umjesto jedne tablete uzeo četiri i odmah zaspao kao top.

    Prespavavši tako cijeli dan i pola noći, ušao sam i sišao dolje u restoran, gdje je još uvijek svirala glazba i pjevala «pevaljka» za stolom druga sekretara. Ugledavši ga, skrenuo sam u drugu sobu, ali ne za dugo, jer je za mnom odmah došao i drug sekretar i ne upitavši je l’ slobodno, sjeo je za moj stol i ponudio me rizlingom kojeg je sa svog stola prenio na moj stol. Pun gorčine od prošle noći, nije mi se pilo, a pogotovo ne od njega, koji mi se sve više gadio i ličio na najodvratniju životinju. Osim toga bio sam i gladan, pa sam prvo zatražio da mi pripreme ćevapčiće. Dok sam čekao ćevapčiće, drug sekretar mi je nastavio pričati sinoćnju neispričanu priču o svojim partizanskim podvizima. Učinilo mi se, u tom trenutku, da je ovog puta moj partizančina puno sabraniji, jer je sa pričom nastavio točno tamo gdje je prethodne noći stao. Nisam imao izbora pa sam ga nastavio slušati. Ovog puta, puno sabranije, nego noć ranije, slušao sam ga, ne bi li ga nekako «namamio» da nešto više kaže i o imenima svojih žrtava, koje je sprovodio od Austrijske granice prema Hrvatskoj, a među kojima je bilo, sasvim sigurno i mojih bližih i daljih rođaka. Nisam puno čekao, odmah je nastavio, prisjećajući se pojedinih imena i prezimena koji su odgovarali nekim prezimenima iz mog kraja.

    Pričajući mi tako imena svojih žrtava, najednom se trgnuo i strogo me pogledao, upitavši me, zašto se ja toliko zanimam za imena ustaških zlikovaca? Nije li, možda, netko od tvojih rođaka bio u ustašama? O, ne, ne, odgovorio sam sabrano. Moj otac je umro još prije rata, a stric Ante nije nikamo išao, jer je sakat u nogu. Da bude uvjerljivije, nastavio sam lagati i reći mu, da je stric Ante odmah poslije rata umro, više od gladi nego od starosti. Brzo sam se snašao i prebacio naš razgovor na drugu temu – o uzgoju i eksploataciji šuma, što mi je, ustvari i struka. U tom sam uspio, ali sam zato i ovoga puta bio «zarobljen» od druga sekretara do kasno u noć.

    Na moju sreću nastavili smo pričati samo o šumama. Nastavljajući tako čavrljati o šumama, moram priznati, i ovdje me je iznenadio moj sugovornik o svojem «stručnom» izražavanju o šumama i drvnoj industriji, pa sam ga, onako usputno, priupitao, koju je on školu, osim mesarstva, još učio? Nikakvu posebno, odgovorio je. Nas su u komitetu odabrali po sklonostima i tako nas raspoređivali na ovakove dužnosti, sekretare, kadrovike i druge administrativne poslove preko kojih se mogu kontrolirati ljudi. Kako kontrolirati, opet se ubacujem u razgovor? Po odanosti partiji i drugu Titu, jer oko nas su svugdje neprijatelji koji jedva čekaju da sruše ovu državu i vrate kapitalizam. Sad već raspričani i u svom elementu, sekretar se toliko raspričao da ga više nisam mogao zaustaviti. Jednostavno sam se morao snalaziti. Na brzinu sam izmislio priču kako mi je pozlilo i da hitno moram uzeti lijek. Dobro kad je tako, veli mi, ali prije toga moramo se dogovoriti za drugi dan, kad da se mi opet nađemo. Rekao sam mu, bilo kada, jer mi seminarci ionako imamo slobodan dan, pa mi je svejedno. Neka to, onda bude oko deset sati, reče mi. Može i u deset, samo me pusti da idem popiti lijek i spavati… Dogovoreno, učinjeno.

    Sutradan, negdje oko deset sati, nastavio sam svoje «istraživanje» sa drugom sekretarom Ivanom, ali na moju žalost, ni ovoga puta nisam ništa istražio, jer je drug sekretar postajao sve ozbiljniji, a ja sve oprezniji. Bilo je već očito da smo se međusobno i obostrano «pročitali» pa je naš razgovor skrenut u drugom pravcu, u pravcu direktnih pitanja i odgovora. Bez trunke sažaljenja ili kajanja, govorio mi je sekretar, kako je on osobno postupao sa «ustaškom bandom». Ispričao mi je da su oni u okolici Siska, u šumi Brezovica – tamo gdje su braća Bobetko, Capo Janjić, Mika Špiljak i još njih desetak 1941. godine dizali ustanak, kasnije nazvan Prvi partizanski ustanak, poubijali preko 2.000 ustaša. A koliko ste ih, onda, poubijali na putu od Bleiburga do Siska? Ne znam točno, ali pet – šest tisuća sigurno i to samo u mojoj jedinici. Kako to jedinici, pitam opet? Ma, ne, jedinici nego je toliko moja jedinica (četa) poubijala njih. Malo čudno, pravim se naivan. Trebali ste ih sve poubijati na jednom mjestu. Njima biste skratili muke, a sebi truda i municije? E, moj kolega, sad smo već kolege. U tome i jest poanta. Sa njima se tako trebalo postupati, a možda još i gore, jer oni su jugoslavenski izdajice i fašisti, a mi smo narodni osloboditelji. Ne uočivši zašto ga to pitam, ponosito mi odgovori. Da, imaš ti pravo. I ja sam bio takvog mišljenja, ali su drugovi iz štaba Koste Nađa naredili da se zločince treba goniti sve do kraja jugoslavenske granice i usputno ih ubijati u zato odabranim mjestima. Primijetivši da moj sekretar sa užitkom priča o svojim zločinima, više ga nisam prekidao, jer sam se bojao da ne upadnem u klopku. Pustio sam ga da priča.                        Nastavljajući tako ispričao mi je, da je on, sad već kapetan (zamislite, od vodnika, za samo mjesec dana napreduje do čina kapetana), skupa sa majorom Jovom Kataraninom i kapetanom Đurom Borojevićem, do Gornjih Podgradaca u Kozari poubijali preko 5.000 ustaša. Ostale od 3.500 – veli mi, da su ih predali na Kozari domaćim partizanima, jer su njima trebali za sječu šume – osim toga imali smo strogo naređenje da sve one koji nisu Hrvati, ne smijemo ubijati jer oni su pod međunarodnom kontrolom. A koji su to bili, usuđujem se pitati? Uglavnom, svi su domaći Nijemci iz Vojvodine i Slavonije, a ostalih je bilo oko pet stotina, Hrvata iz okolice Banja Luke. Ove Hrvate iz Banja Luke, namjerno smo ih pomiješali sa Nijemcima, jer smo znali da će ih domaći partizani sa Kozare prepoznati i kazniti onako kako oni samo to znaju. Za ovu grupu zarobljenika, sve do današnjeg dana, kada ispisujem ovaj tekst, nisam nigdje pročitao, što se sa njima sve dogodilo, ali po pričanju mještana Hrvata ispod Kozare i nekih preživjelih zarobljenika, doznao sam da su svi redom potučeni toljagama i željeznim polugama i zatrpani u jednom usjeku, jarku iznad samog mjesta Podgradaca. Znaju se čak neki od ubojica koji su se najviše isticali tj., koji su bili najkrvoločniji. Spominju se imena Save Tendžerića, Rajka Tendžerića, Bore Ćirića i još nekih iz sela Tendžerića, jer se to selo nalazi pokraj rijeke Podgradčice, koja je, nakon što se izlila iz korita, provalila u jarak gdje su ranije bili zakopani zarobljenici i tako njih otkrila. O ovim detaljima još prikupljam podatke, pa to ostavljam za neku drugu prigodu.

    U proslovu ove priče spominje se samo ime glavnog aktera, a stvarni njegov životopis je slijedeći: Ante Pavelić, od oca Ante, rođen 1922. g. u Sisku. Otac mu se doselio iz okolice Gospića. Ante sin, kasnije u partizanima promijenio ime u Jovo, a prezime u Pavlaković. Poslije 1945. g. ponovno mijenja ime Jovo u Ivo i vraća prezime Pavelić. Po njegovu vlastitu priznanju sve je to radio po nalogu partije i drugova iz štaba Banijskog odreda Đure Kladarina, Srbina koji potječe iz sela Borojevića u općini H. Kostajnica. Imena je morao mijenjati, sam o tome priča, samo zato jer je Hrvat i to još sa ozloglašenim prezimenom i imenom kojeg nosi i Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nisam više mogao trpjeti pa sam se malo izletio, rekavši mu. Možda bi bilo bolje da si izgubio glavu kao Ante Pavelić, tada bi se bar proslavio među mrtvima, a da si kojim slučajem poginuo kao Jovo, onda danas za tebe nitko ne bi znao. Nije mu ova šala godila pa mi je, onako smrknuto, odgovorio. Da ga ne zajebavam, jer ni njemu nije bilo lako ubijati po nalogu, kad se kome prohtije. Tad sam, sam sebi rekao, dobro da me na vrijeme upozorio, jer tko zna što bi se i sa mnom dogodilo još da sam nastavio biti znatiželjan.

    Možda bi čovjek i povjerovao ovom hvalisavcu, da pisac ovih redaka nije čuo i drugu priču o «našem» partizanskom junaku, drugu sekretaru Paveliću, koji, ne samo da je bio veliki monstrum iz roda hrvatskog već i veliki lažov. Kako kada, sam o sebi, je pričao različite priče, ovisno o sugovorniku sa kojim bi razgovarao, a najviše i o «brlji» kako je nazivao domaću rakiju od kukuruza, koju je lokao kao turopoljska svinja, kada joj se rakija u jelo ulije. Pred Hrvatima pričao je priču o svojoj pripadnosti partiji. Sve što je u životu radio, nastavlja moj pričalica dalje, radio je po nalogu partije, pa je tako morao raditi i one zločine, koji se njemu nisu sviđali. Kad se, pak, našao u društvu Srba, onda je pričao sasvim obrnuto. Srbima je pričao o svojim podvizima i da je on «lično» osvetio sve banijske Srbe koji su pali braneći svoju dragu im Jugoslaviju. A za mijenjanje svoga partizanskog imena Jove u Ivo, Srbima bi govorio da je sa imenom Ivo skidao svaku odgovornost Hrvata, ustvari sa samog sebe. I tako vam vaš junak iz priče, Ante, Jovo i Ivo, sa zajedničkim imenom monstrum Ivo, opet optužiše Hrvate kao zločince koji kolju svoj vlastiti narod.

    O Anti, Jovi i Ivi ispričana priča bila bi sakata, kada bi se iz nje izbacilo i zanimanje. Kao Ante bio je mesar, a mesarski zanat učio je kod mesara Dušana Borojevića u Hrvatskoj Kostajnici a učio ga je 1935. – 1938. sa samo dva razreda osnovne škole. Sa dva razreda pučke škole u Sisku nije mogao pohađati nikakav drugi zanat, pa ga je zato otac Ante poslao na zanat svome prijatelju mesaru Dušanu da ga malo pouči «mesariji» a poslije će se, kad malo poraste, već nekako snaći. I zaista, sad već mesar Ante 1941. g. najprije odlazi u domobrane, a kada kao domobran od partizana bude zarobljen negdje u okolici Jabukovca kod Petrinje, brzo se, uz pomoć svog nekadašnjeg majstora Borojevića preimenuje u Jovo Pavlaković i tako si osigurava sigurno mjesto među «svojima». S ovim imenom drug Jovo harači i pljačka po Baniji sve do konca 1944. godine kada, kako se sam hvali, odlazi u neprijateljsku pozadinu u okolicu Siska da prikuplja podatke o neprijateljima iz redova hrvatskog naroda. Dakako, ovdje je ponovno promijenio ime – iz Jove u Ivo, a prezime Pavlaković zamijenio je sa svojim pravim prezimenom Pavelić, jer samo sa njim može dalje ostati neotkriven. Početkom 1945. godine u veljači mjesecu partija ga ponovno vraća u operativnu jedinicu Šime Dubajića sa kojim putuje do Dravograda i Bleiburga kako bi sudjelovao u masakrima hrvatskih civila i vojaka na samom Bleiburškom polju, a zatim sprovodeći zarobljenike na križnom putu sve do Gornjih Podgradaca u Podkozarju.

Tako završava svoj povijestni opis gospodin Ivo Matanović 21 siječnja 2003. Svaka čast i hvala dragi hrvatski brate i prijatelju Ivo Matanoviću! Mile Boban, Otporaš.