Veličanstveni završetak tjedna obilježavanja 77. obljetnice mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, piše Lili Benčik.
U ovom vremenu globalizacije, rodne ideologije i agresivnog nametanja LGBTIQ ideologije, koje znače razgradnju i raspad svih vrijednosti po kojima živimo, otvorenih napada na Kršćanstvo po svijetu, kao lijek za dušu i duhovnu obnovu, došlo je obilježavanje 77.obljetnice mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića.
Porečka i pulska biskupija osmislila je program obilježavanja po hodočasničkom putu Bl. Miroslava Bulešića Lanišću i Svetvinčentu. Program se odvijao po Dekanatima, pod geslom „ Budi volja tvoja“ što je dio blaženikova mladomisničkog gesla.“ pa su se vjernici mogli bez velike gužve posvetiti duhovnoj obnovi.
Središnje misno slavlje bilo je u Svetvinčentu 24.kolovoza, na dan kada je prolivena nevina krv našeg mučenika i blaženika Miroslava Bulešića i završilo veličanstvenom procesijom sa svijećama tisuća vjernika, hodočasnika u Svetvinčenat od kojih su mnogi došli pješačeći i po 25 kilometara iz, Medulina, Vrsara, Rovinja, Fažane, Vodnjana, Pazina, Labina…
Bl. Miroslav Bulešić istarski hrvatski sin, svećenik i blaženik, simbolizira u svojem liku i djelovanju hrvatski narod u Istri i Katoličku crkvu kao dva tijela jedne duše. Miroslav Bulešić potekao je iz naroda koji je sastavni dio Katoličke crkve u Istri, Crkve koja je ponikla iz naroda i u kojoj se kao svećenik posvetio narodu. Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge, što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos, predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.
Istra je kroz povijest dala 4 blaženika( Bl. Julijan iz Bala, Bl.Oton iz Pule, Bl.Miroslav Bulešić iz Svetvinčenta i talijanski svećenik Bl. Francesco Bonifacio iz Pirana) Istarski Blaženici ostavili su dubok trag u kolektivnoj svijesti Istarskog puka. Dokaz su da je Istarski puk bio duboko kršćanski -katolički i da je većinski bio hrvatski . Hrvatski u ruralnim dijelovima Istre ,a talijanski u priobalnim gradovima. Istarski Blaženici dokaz su i suživota u Istri između hrvatskog i talijanskog puka, koji je postojao kroz povijest, ali ne u ovakvoj IDS-ovoj multikulturalnosti, koja negira hrvatsku većinu!
“Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom” napisao je don Miro (Duhovni dnevnik, str. 155)
Istarski hrvatski svećenici prolazili su križni put skupa sa hrvatskim narodom za vrijeme vladavine Italije „u ime rase“ (nacije), i u vrijeme komunističke Jugoslavije „u ime klase“ (ideologije).
Nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943. i početnog oslobađanja od talijanskog fašizma, dolaze Nijemci sa Rommelovom ofenzivom , terorom, masovnih kaznenim ekspedicijama spaljivanja sela i likvidacijom stanovništva. Završetkom rata, nastupaju komunističke vlasti sa progonom Katoličke crkve.
Komunističke vlasti htjele su u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri , upravo zbog povezanosti sa narodom, kojemu je u vrijeme fašističke talijanske vlasti katoličko svećenstvo bilo jedina uzdanica i zaštita.
Stoga su progonili vjernike i svećenstvo, jer pored totalitarne komunističke ideologije nije smjela postojati nikakva druga vjera ni ideologija. Komunisti su u Istri ubili 8 svećenika, 23 narodnjaka i osudili na dugogodišnje zatvorske kazne 83 svećenika i bogoslova.
Tada je mladi svećenik u svoj Dnevnik upisao;
Na svoj 25. rođendan 13.svibnja 1945.godine Miroslav Bulešić upisao je u svoj Dnevnik, str.161-162: „Proživljavamo dane pune tuge i žalosti. Jako je sve potučeno. Ljudi su odvedeni obitelji žalosne, mladež nepametna. Bože moj, kako je teško ravnati se u dušebrižništvu. Pomozi mi!“
Stanje je bilo sve teže u Istri. Komunističke vlasti javno se na skupovima i medijima obračunavale sa Crkvom i Katoličkim svećenstvom. Biskup Radossi pokušavao je napraviti neki kompromisi, naći neki dijalog s novim vlastima, pa je 28.travnja 1945. godine imenovao vlč. Miroslava Bulešića da u njegovo ime razgovara s vlastima o vjerskim stvarima i odnosu prema svećenicima. Također, biskup ovlašćuje vlč. Miroslava da može dijeliti svete sakramente vojsci koja se nalazi u Istri, kao vojni Kapelan.
U takvoj atmosferi evangelizirati i djelovati bilo je jako teško. Komunističke vlasti nastojale su spriječiti dijeljenje krizme po istarskim župama, koja se zbog rata nije dijelila, pa je bilo puno krizmanika. Komunisti su bili bijesni i frustrirani gledajući kako cijele obitelji, a posebno mladi idu u crkvu, spremaju se za krizmu, a na njihove se sastanke slabo odazivaju.
Bulešić je u takvoj atmosferi mržnje divljački ubijen od novovjekih barbara, komunista, bezbožnika, koji sebe nazivaju naprednima i antifašistima. Miroslav Bulešić nije bio ni vojnik, ni fašista, bio je svećenik, koji nikome nije nikada naudio, koji je svakom čovjeku podijelio sakramente;
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu” znao je govoriti.
Velika mržnja usađena komunističkom ideologijom u svijest ljudi, bila je toliko snažna da je tražila ljudsku krv. U toj zaluđenosti gubi se svaku ljudskost i po njima neistomišljenici nemaju pravo na život. Uzimaju si pravo odlučivati o životu i smrti svih koji nisu po njihovoj mjeri. To je toliko duboko usađeno u njihovu komunističku indoktriniranost, da i poslije 75 godina, doživimo da Nenad Stazić, zastupnik u Hrvatskom Saboru izjavi;
„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“
Još gore su sramotne izjave prof.dr.sc. Ive Goldsteina kao tzv. znanstvenika, 79 godina nakon završetka 2.svjetskog rata;
„Lažljiva priča da Bulešić nije bio mučenik vjere kao što tvrdi Crkva i krije da je bio bjedni Talijančić“ piše „vrli“ profesor, doktor znanosti Ivo Goldstein.
I meni osobno piše da o Bulešiću imam priču „ prožvakanu iz kojekakvih kuhinja“
Zatim još veće nebuloze“ da je optirao za Italiju, te su ga skojevci upozorili da to ne čini, pa je došlo do natezanja i guranja u kojem je stradao“ ( i „naletio“ baš na nož?)
Te izjave samo dokazuju koliko je duh čovjeka bezbožnika ispunjen zlom i mržnjom, za razliku od Bulešićeve ;
„Moja osveta je oprost!“ Tu veličinu čovjeka, koja proizlazi iz vjere u Boga, takvi nikada neće postići! Ostaju zarobljeni u svojoj mržnji i zlu!
“Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“ Bulešićev je odgovor!
Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom.
Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice totalitarnih zločinačkih režima fašizma, nacizma i komunizma, samoproglašenih antifašista.
Međutim duh čovjeka ne može se ubiti. Nijedna ideologija ne može u čovjeku ubiti vjeru. Vjera je nešto duboko osobno u čovjeku sa čim živi, razmišlja i osjeća. Društveno se može kontrolirati, ali osobno ne.
To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika, koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!
I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi , licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije i njihova antifašizma!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Lanišće
Svetvinčenat
