(Potražio sam sliku Nedjeljke Luetić-Tijan i naletih na ovu lijepu sliku i opis gospođe Nedjeljke Luetić-Tijan. To sam učinio zato što ću ovdje iznijeti odgovor kojeg je ona napisala u novini “Hrvatska Država” br. 174/175 srpanj 1969., a upućen na članak LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA kojeg je napisao Željko Bebek u novini “Hrvatska Država” br. 171/172, svibanj 1969. povodom gnjusnog ubojstva generala Maksa Luburića 20 travnja 1969. Mile Boban Otporaš.)

Uz Nadu Kesterčanek-Vujicu, Katarinu Pejaković i Malkicu Dugeč, ponajistaknutija hrvatska kulturna djelatnica u inozemstvu nakon Drugoga svjetskoga rata bila je Nedjeljka Luetić-Tijan, supruga enciklopedista i leksikografa Pavla Tijana.

Rođena je u Gradcu kraj Makarske 9. siječnja 1916. Djetinjstvo je provela u Zadru i Šibeniku, a mladost u Splitu, gdje je i maturirala. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1938. diplomirala je francuski, hrvatski, ruski i latinski jezik. Potom je u Splitu bila profesorica na Ženskoj realnoj gimnaziji. Bila je djelatna u Cercle Français, zbog čega su je u veljači 1942. Talijani zatvorili. Ozračje prvih dana NDH-a, obiteljske traume i život pod talijanskom okupacijom u Splitu snažnim je literarnim potezima opisala u članku »Pod talijanskom fašističkom okupacijom« u »Hrvatskoj reviji« 1981., pridodavši zanimljivu političku analizu ratnih godina, osobito postupanja talijanskoga režima prema Hrvatima i NDH-u.

U lipnju je nakon izgona iz Splita došla u Zagreb, gdje je radila kao profesorica na III. ženskoj gimnaziji te u uredništvu političko-kulturnoga tjednika »Spremnosti« i u uredništvu »Hrvatske enciklopedije«, gdje je upoznala budućega supruga, pomoćnika Mate Ujevića, Pavla Tijana, za kojega se udala 1944. Suprug je emigrirao u svibnju 1945., a ona je s kćeri tek 1955. dobila mogućnost odlaska iz zemlje, pridruživši se suprugu u Madridu. Svjedočanstvo o poratnim danima i stradanjima objavila je u članku »Prvi susreti u Zagrebu s ‘osloboditeljima’ 1945« u »Hrvatskoj reviji« 1962., a potom opširno 1980. u knjizi »Krov i kruh: deset godina u okupiranoj Hrvatskoj 1945-1955«, koja je 1981. dobila nagradu za najbolju knjigu objavljenu u emigraciji, kao nepatvoren dokument u kojem »proživljujemo veliku dramu okupirane Hrvatske«, kako je napisao Vinko Nikolić u objavi njezina izdanja u Knjižnici »Hrvatske revije«.

Bila je spikerica i sa suprugom suurednica dnevnih petnaestominutnih, a poslije polusatnih hrvatskih radioemisija na španjolskom Državnom radiju od 1956. do 1975., o čemu je njezin suprug opširno pisao u »Hrvatskoj reviji« 1988. g. Bio je to jedan od rijetkih autentičnih glasova hrvatskoga iseljeništva iz tzv. slobodnoga svijeta. »Našim emisijama utisnuli smo pečat nacionalizma, ne onog netolerantnog i imperijalističkog nacionalizma, koji slobodni demokratski svijet odbacuje, nego nacionalnog duha i svijesti koji okuplja pripadnike jednog naroda u čvrstu zajednicu što se bori za pobjedu nacionalnih prava i sprema bolju i sigurnu budućnost svojega naroda u izgradnji vlastite države« (P. Tijan).

Emisija je uključivala političke i kulturne komentare, analize i izvješća, donosila je vijesti iz života emigracije, pisma iz domovine, čitali su se članci iz emigrantskoga tiska, a imala je i moralno-odgojne i vjerske sadržaje, osobito nedjeljom i blagdanima. Posebice se prvih godina govorilo o kardinalu Stepincu, koji je, kako navodi Pavao Tijan, emisiju slušao kad god je mogao. Emisiju su dakako pozorno slušale i tadašnje jugoslavenske vlasti. Koliko je takav dnevni rad na radiju zahtijevao osobne žrtve i obiteljskih odricanja, može se tek zamisliti. Posljednju emisiju, 20. prosinca 1975., Nedjeljka Luetić-Tijan zaključila je porukom slušateljima »neka uvijek imaju na umu tri glavne kršćanske krjeposti: vjeru, ufanje i ljubav«. »Vjeru u Boga i u svoj hrvatski narod; ufanje da će pravda pobijediti i da će se Hrvati osloboditi ovog jarma pod kojim već godinama stenju, da ćemo se jednom naći zajedno svi Hrvati u domovini i mi iz progonstva; ljubav prema svom bratu Hrvatu bilo koje vjere i mišljenja.« Nije mogla dalje, svjedoči njezin suprug. »Riječi su joj zapele u grlu i suze se pojavile u očima. Skupila je svoju snagu i povišenim tonom poviknula: ‘Pozdravljamo sve svoje slušatelje diljem domovine i tuđine i za oproštaj kličemo još jednom: Živjela slobodna Hrvatska!’«

»Govorila je srcem i dušom pred mikrofonom, potpuno predana visokim idealima koji su sačinjavali srž naših programa. Njezin topao glas je osvajao i potvrđivao u slušaocima uvjerenje da smo na pravome putu. Ona je ne samo čitala konačni tekst svakoga programa nego ga je i sama sastavljala, pisala i prepisivala najveći broj tih tekstova. Ona je bila duša naših emisija i da nje nije bilo, ne bi bilo ni emisija ili bar ne onakvih kakve je ona slala u eter« (P. Tijan).

Članke je objavljivala u »Hrvatskoj reviji«, među njima i odličan esej »Miroslav Krleža i njegova okolnost«, u kojemu je pregnantno istaknula tragičnu nevažnost i važnu tragičnost Miroslava Krleže za hrvatski narod. Zanimljiv je i njezin članak »Mreža tajnih moći« iz 1985. Osim toga, predavala je ruski jezik, a surađivala je i u nekoliko španjolskih enciklopedijskih izdanja.

Bila je žena s »monumentalnim dostojanstvom« (M. Vidović). Pisala je i govorila »bez dlake na jeziku«: lapidarno, iskreno, zorno, otvoreno i odgovorno, kao ponosna Hrvatica i katolikinja. Umrla je 14. srpnja 2002. u Madridu, gdje je i pokopana.