UZ PROSLAVU 250. GODIŠNJICE DOLASKA BUNJEVACA U BAČKU
Božidar Stari, “Hrvatska smotra”, Zagreb, br. 9/10 – 1936.
Zagrebu, koji svom svojom hrvatskom dušom drhće za sve dijelove svoga u borbi i patnjama velikoga naroda, još je u živoj svijesti ona velika skupina Bunjevaca, što je prigodom proslave hiljadugodišnjice hrvatskoga kraljevstva i državnosti došla k njemu u svojim neizrecivo lijepim nošnjama, da kaže svima:
“Eto tu smo, svoji sa svojima, Hrvati s Hrvatima.”
A Zagreb je sretan i zahvalan sasuo pune pregršti svoje topline i razdraganosti na Bunjevce doista neizmjerno kulturne sinke i kćeri svoga naroda. I još nešto! Obećasmo, da će Zagreb pohrliti u goste svojoj braći za 11 godina, na proslavu 250. godišnjice časa doseljenja i isto toliko održanja njihova. Dugo vrijeme, koje samo govori o dubokom značenju i važnosti ove trenutne javne manifestacije!
Ali Zagreb nije ovaj puta došao, no nije ni pogazio riječ!
Tjelesni izostanak cijeloga našega kulturnoga Zagreba s te velebne proslave teška je optužba na sve one nedaće, koje je hrvatski narod tokom posljednjih godina morao prepatiti i preko leđa svih svojih vrijednih sinova prebaciti. No ništa zato. Zagreb je poslao svoje velike predstavnike, da im kažu, da se vaskoliki hrvatski narod raduje bunjevačkom slavlju, jer je ono samo malo sjećanje svih onih teških borbi, koje su morali vječito, kroz 250 godina voditi u novoj svojoj postojbini ne samo za svoje ekonomsko održanje, nego još više za svoju ličnu i narodnu osebujnost. I ne samo, što ti naši dragi Bunjevci ne klonuše i ne propadoše, ne samo što ne usvojiše drugi duh i tuđu kulturu, već naprotiv, oni danas u općem hrvatskom narodnom naletu u kulturi, u socijalnom preobraženju, vjeri i politici blistaju kao alemovi zadivljujući sve, kako reče dr. Pernar, lični izaslanik velikoga Vođe, svojim prekrasnim nošnjama, — svjedočanstvom ljepotnih osjećaja i osobite profinjenosti duše — svojim svjetlim obrazom, zanosnim i otvorenim srcem, hrabrom i vedrom dušom. Očeličena karaktera u vječnoj borbi za svoje, Bunjevci prinose danas općoj hrvatskoj kulturi svoj veliki značajni dio. Bunjevački život i bunjevačka misao ostala je naša, hrvatska, domaća, samo u finijem i dotjeranijem obliku. A kad je ono na proslavi jašio na konju, predvodeći, franjevac u svojoj mantiji, htjelo se pokazati simbolički, da su Bunjevci ostali do danas onako djetinjski nevini i časni, kako bijahu pred 250 godina, kad ih je upravo na isti način doveo u novu domaju franjevac. I još nešto bijaše stvarnoga u toj simboličkoj slici, što se ne smije mimoići, nego posebno istaći. Predvodi — crkva! Ako za ikoga, to je za Bunjevce zaslužna crkva i njeno narodno svećenstvo, koje je svoje živote žrtvovalo Kristu i hrvatskom narodu, nalazeći u Kristu uzor za podnošenje trpljenja, muka i pregaranja, a u svom bunjevačkom hrvatskom narodu onaj visoki cilj i predmet svojih dobrih i plemenitih nastojanja. Podižući spomenik svom svećeniku Nikoli Kulundžiću. dr Pernar zgodio je pravi smisao bunjevačkoga slavlja, kad je rekao, da svi mi osjećamo veliko slavlje i veselje njihovo, njihove plodne livade, gradove i trgovišta, a najviše divna sela, u kojima se već preko 250 godina čuva stara poštena ljubav prema rođenoj hrvatskoj riječi i neslomiva odanost svima narodnima svetinjama.
I zato je na dane bunjevačkoga slavlja treptala radosna duša cijeloga našega hrvatskoga naroda i srce narodne misli. Zagreb, odobravajući misao narodnoga vodstva, koje je postavljajući za uzor Bunjevce i njihovu 250 godišnju borbu, izrazilo, da pravica i sloboda ne idu same po svijetu, nego se za slobodu i pravicu treba boriti, ustrajno boriti, dugo boriti sve do pobjede.
A mi se ne borimo za to, da bilo kome učinimo nepravdu, nego se borimo za svoje pravo, da budemo slobodni na svojoj hrvatskoj zemlji.
Bunjevačka borba za opstanak i njihov veoma razvijeni duševni život, njihova visoka kultura, izražena svijest, smisao za disciplinu, uzorno uređeni obiteljski i komunalni život i još mnogo drugo ukazuje na snažnost uzora, a svima, koji vrebaju na naše ljude i na našu zemlju dokazuje neslomivost čovjeka — Hrvata. Udara li se po Hrvatu u centru ili na periferiji, po duši ili po tijelu, svagdje je on jednako žilav, jednako otporan i — neslomiv. Sjećanje na prošle patnje čelici ga u sadašnjim, i ne ubija vjeru u budućnost. U svemu, cjelina se saživljava s dijelovima, dijelovi sa cjelinom, a mi čestitamo Bunjevcima i želimo im da budu i ostanu:
Bunjevci-Hrvati, jer time je rečeno — sve.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.