Uz 75 obljetnicu smrti Bl. Miroslava Bulešića, značaj i posljedice, piše Lili benčik

 

Uz 75 obljetnicu smrti Bl. Miroslava Bulešića,  značaj i posljedice, piše Lili Benčik

1.Moja osveta je oprost

„Miro, spomeni se što si, što postaješ, što ćeš postati. Sjeti se obećanja i dužnosti svojih i onda nećeš zalutati“ napisao je u svoj dnevnik Miroslav Bulešić 10.listopada 1942.godine.

Duhovni dnevnik Bl. Miroslava Bulešića, str 79

Da bi nakon nepune tri godine, svjestan komunističkog zla koje dolazi iz ljubavi prema čovjeku, poslao poruku svijetu „ Moja osveta je oprost“ 23.travnja 1945.godine

Danas je 75 godina kako je Slavko Sanković, nakon krizme u Lanišću zaklao našeg istarskog blaženika Miroslava Bulešića, ali on oprašta. 

Oprostiti  iz ljubavi prema čovjeku. To je veličina ljudske duše. Ponosna sam što je istarska, hrvatska mati rodila takvog sina!

On je simbol Istre,  istarskog mučeništva, stoljećima pod tuđinskom vlasti, a ipak ostao čovjekom. Oprašta zlo koje mu je naneseno, ne žudi za osvetom i prekida spiralu zla.

Za razliku od njegovog ubojice, koji je hladnokrvno otišao oprati krvave ruke i sarkastično rekao „ primio sam ti je ja“ kao odgovor na blaženikove zadnje riječi „ Isuse primi dušu moju“ 

To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika, koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!

I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi , licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije.

Ubilački čin  Slavka  Sankovića, proizvod je te po čovjeka užasne, opake i opasne ideologije koja iza sebe sije samo smrt, a oprost Bl. Miroslava Bulešića dokaz snage Božje ljubavi koju donosi vjera.

Komunistička vlast i Pravosuđe svojim su postupanjem  nakon samog ubojstva,  potvrdili moje riječi.

Sve događaje opisao je  mons. Fabijan Veraja u svojoj knjizi o Miroslavu Bulešiću, pod naslovom „Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre“

Kroz mučeničku smrt sluge Božjega Miroslava Bulešića, jasno se očituju razlike između vjere i komunističke ideologije, gdje se ubijanje iz mržnje prema vjeri ( in odium fidei) smatra  dopuštenim sredstvom klasne borbe za vlast. Komunističkoj ideologiji vjera je konkurencija i zapreka pridobivanje ljudi za osvajanje vlasti i stoga je u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i  nakon rata od 1941-1949.godine samo u Istri , ubijeno 6  svećenika,1  sjemeništarac i 1 bogoslov. Svi su ubijeni u ime „naroda“ totalitarne ideologije koja si je umislila  da je iza nje stoji cijeli narod, da vladaju u ime naroda.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, komunistima su smetali svi, pa je tako stradao i drugi istarski blaženik talijanski svećenik Francesco Bonifacio, kojega je OZNA stavila na popis za likvidaciju i koji je nestao 11.rujna 1946.godine.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo postavilo je križ na mjestu nestanka, kojega će u subotu  27.kolovoza 2022.godine u 11.sati, blagosloviti  biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Kakvo je bilo stanje zorno prikazuje  Ivan Motika koji je opisao Bulešićevu  mladu misu kao otvoreni napad na partizanski pokret, te poručio svećenicima koji su sudjelovali na mladoj misi: „da je to izdaja protiv našeg naroda, te da će izdajice i neprijatelji naroda prije ili kasnije biti nemilosrdno kažnjeni od naroda, koji će im sam suditi.“ Tako je Ivan Motika uvrstio među narodne neprijatelje Antuna Cukerića, Ratimira Baletića i Miroslava Bulešića, ali i narodnjaka Antuna Milovana, koji je na mladoj misi održao govor mladomisniku. Bulešić je mučenički ubijen na krizmi u Lanišću u župnoj kući, nazvanoj „Krvava krizma u Lanišću“  a prije toga nestao je i bačen u fojbu, Antun Milovan otac biskupa u miru Ivana Milovana.

Za razumijevanje samog događaja  kratko pojašnjenje društveno-političkih prilika u  Istri. 

Po završetku 1.svjetskog rata Istra je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije,  pripala Italiji. Nakon toga uslijedila je nasilna talijanizacija svih hrvatskih i slovenskih naziva, toponima, imena i prezimena, pa čak i pokojnika na nadgrobnim spomenicima, zatvorene su sve hrvatske i u slovenskom dijelu Istre, slovenske škole, čitaonice, knjižnice, zabranjen je hrvatski i slovenski tisak, zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu sa bogatim fondom knjiga, samo u Puli spaljeno je oko 7 000 knjiga i zabranjeni su hrvatski i slovenski jezici u javnoj komunikaciji „ solo la lingua italiana“( samo talijanski jezik).

Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju.  Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni  talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.

Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.godine, a nakon odlaska Talijana uslijedila je kratkotrajna vlast partizanskih Narodnooslobodilačkih odbora. Istarske  rodoljube koji su uputili narodu Istre Proglas o priključenju Istra „hrvatskoj braći“  zamijenili  su komunisti koji su se 26.rujna 1943.godine sastali sa istarskim narodnjacima i svećenicima ( Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić i Srećko Štifanić) te predstavnicima talijanske manjine i  izglasali tzv. „Pazinske odluke“, kojih  se komunisti nisu pridržavali. Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih  klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali  i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4 000, do 6 000. ubijenih i nestalih.

Od 1.listopada 1943.godine slijedi, njemačka rommelova ofenziva. Veliki broj žrtava prouzročila je njemačka okupacija Istre sve do svibnja 1945.godine, spaljeno je više od 400 sela i zaselaka,  a stanovništvo pobijeno i odvedeno u njemačke logore. Drugi svjetski rat u Istri  odnio je velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava.

Partizanski,  komunistički čelnici  pokušali su za vrijeme rata pridobiti istarsko svećenstvo na svoju stranu, čak su ih podijelili na podobne i nepodobne u četiri skupine. Po pitanju borbe protiv fašizma, nacionalnom oslobođenju i priključenju Istre Hrvatskoj partizanski čelnici imali su potporu svećenstva i oni su im pomagali u organiziranju otpora prema okupatoru. 

Međutim na ideološkom planu sukobi su bili neizbježni. Ogromna mržnja koju su komunistima usađivali protiv Katoličke crkve bila je nepremostiva za suradnju. 

Nakon vojnog oslobođenje Istre u svibnju 1945.godine, uslijedila je diplomatska bitka. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945.godine, titova JA morala se povući iz Trsta, Monfalcona, Gorice i  Pule na tzv. zonu A po  Morganovoj  liniji razgraničenja, jer je Tito sa svojom vojskom previše ušao u zonu interesa Zapadnih sila. Ostali dio Istre činio je zonu B  i slobodnu zonu Trsta.

Pitanje granice rješavalo se na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a Tito svjestan da bi mogao izgubiti Istru poslao je u Trst dva člana Oblasnog NOO za Istru Dušana Diminića i Ivana Motiku na pregovore sa Božom Milanovićem, koji je bio poznat kao borac za nacionalna prava istarskih Hrvata. Tada je sklopljen sporazum po kojem će svećenstvo podržati jugoslavensku komunističku vlast uz uvjet normalnog pastoralnog djelovanja u vjerničkom puku.

Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“

Miroslav Bulešić  je tada 19.lipnja 1945.godine  upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!

Nakon što je zaslugom istarskog svećenstva zaključkom Pariške mirovne konferencije Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ, Ivan Motika, sada već javni tužitelj u Labinu pozvao je Božu Milanovića i Tomu Banka na razgovor, odnosno upozorenje „ da će vlast nastupiti protiv svećenstva, ako bi u narodu stvaralo neku opozicijsku skupinu“ Tu je dakle najavljen progon istarskog svećenstva, nacionalizacija odnosno oduzimanje crkvene imovine.

Počela je medijska hajka na svećenike, progoni i optužbe za špijunažu, proglašavani su narodnim neprijateljima, razbijanje i rušenje kapelica i križeva krajputaša, podjela svetih sakramenata izvrgnuta je napadima i na kraju Crkvi su oduzete su matične knjige, na osnovu kojih je Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ.

1.1 Krvava krizma u Lanišću

U takvoj atmosferi odvijale su se pripreme za krizmu, koje nije bilo u vrijeme rata, pa je bilo puno kandidata. Komunistima je krizma bila trn u oku, jer sa kroz krizmu mladež vezivala za Katoličku crkvu, a ne za njihov komunistički omladinski pokret. Kako svetu potvrdu dijeli biskup, a  tršćanski biskup Santini nije mogao u Istru zbog otvorenog neprijateljskog stava komunističkih vlasti, delegirao je mons, Jakoba Ukmara da krizma umjesto njega. Mons Ukmar smjestio se u pazinskom sjemeništu, od kuda je odlazio krizmati. 

U Pazinu i nekoliko obližnjih župa, krizma je prošla bez incidenta  uz veliki odaziv krizmanika i naroda, međutim 19.kolovoza 1947.godine mons. Ukmar  u pratnji Miroslava Bulešića nije se mogao ni približiti crkvi u Tinjanu. Pred crkvom su seljaci plesali kolo i sa poljoprivrednim alatkama zapriječili svakome prilaz, pa se krizma nije održala.  Jedan dio krizmanika je sa roditeljima otišao u obližnju župu Kringu i tamo  primio svetu potvrdu, iako su i tu pokušali spriječiti.

Komunisti su pripremali napad na slijedeću krizmu u Buzetu, gdje za vrijeme talijanskih  vlasti nije bilo župnika, jer su talijanski fašisti istukli tadašnjeg župnika Flegu i zabranili hrvatski jezik u crkvi.

U Buzet se slilo preko 500 krizmanika, jer  Krizme nije bilo od 1940.godine, ali razularena rulja na čelu sa provokatorima, po planu koji je osmislila komunistička aktivistkinja Dina Zlatić ( koja je mnoge obitelji zavila u crno) sa djevojkama i ženama koje su plesale po oltaru i skrnavile ga, okrećući križeve naopako, krizmanici i roditelji su se razbježali, pa je svetu potvrdu bilo nemoguće podijeliti.

Slijedeće nedjelje bila je krizma u Lanišću, koju su komunisti isto namjeravali spriječiti. Do mons. Ukmara i svećenika došle su otvorene prijetnje „da će krvavo kamenje padati na Lanišće. Vjernici su se pripremili i organizirali stražu. Misa je počela u 8 sati, umjesto u 9 kako je bilo najavljeno, a u crkvi je bilo malo muškaraca, jer su bili vani čuvajući crkvu od napadača. Krizma je održana, sveta potvrda podijeljena, pa su se svećenici povukli u župni stan.

Župnik Lanišća Stjepan Cek svjedočio je što  se događalo nakon krizme kada je uslijedio napad na župni stan.

U župni stan provalila je grupa naoružanih ljudi, napali su i izudarali don Mira, bacili ga na pod i Slavko Sanković iz sela Brgudac ( partizansko selo) izvukao je nož i zaklao ga. Krv je šiknula iz rane po zidu i razlijevala se po daskama na podu.

Zatim su napadači našli mons. Ukmara, pretukli ga i ostavili ležati u krvi, a Bulešićev ubojica otišao je okrvavljenih ruku  do korita za napajanje stoke i dok je prao ruke ponavljao je „ Isuse primi dušu moju“ i sam sebi odgovarao“ primio sam mu je“

Nakon što su se napadači razišli župnik Cek koji se bio sakrio pod stepenište, izašao je i zatekao nezaboravan prizor. Na tlu u moru krvi, ležao je don Miro, zaklan! Tada je u kuću ušao milicioner ( netko ga je pozvao) pomogao podignuti mons. Ukmara, koji je bio užasno unakažen  na krevet, a milicioner je pozvao liječnika iz Roča i mali kamion za prijevoz ranjenika.

U pratnji župnika Ceka mons. Ukmar prevezen je u sjemenište u Pazin gdje ih je dočekao o Berard Barčić. Obavješten je i biskup Santini koji je poslao sanitetsko vozilo po njega da ga prebaci  u bolnicu u Trst, ali komunističke vlasti nisu dopustile, već je prebačen u Rijeku.

Navečer su agenti UDBE počeli po kućama privoditi zamislite ne napadače, nego one koji su branili crkvu od napadača!

Tek sada nastupa pravo lice komunizma…

 

2. Odjeci zločina i montirani proces protiv „provokatora incidenta“

2.1 Žrtve uhićene, a ubojice na slobodi

Nakon što je Slavko Sanković oprao krvave ruke i nož kojim je zaklao don Miroslava Bulešića i „primio njegovu dušu“ kako je ponavljao, svi su se brzo razišli. 

Navečer su agenti UDBE počeli po kućama privoditi zamislite ne napadače, nego one koji su branili crkvu od napadača!

Tek tada nastupa pravo lice komunizma u režiji dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić, što je u svom pismu upućenom Mati Žmaku iz Rijeke, potvrdio Zvane Črnja, kajeći se za svoje pisanje neposredno nakon ubojstva don Miroslava Bulešića.

Ubojstvo svećenika osobito na tako svirep i barbarski način bilo je politički vrlo nezgodno u tom momentu,  zbog odjeka u inozemstvu, neposredno nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma i definiranju granice sa  Italijom u kojem su presudnu ulogu imali baš istarski  svećenici.

Stoga su se komunističke vlasti požurile „smanjiti štetu“, svodeći klanje svećenika na jedan „incident“ za koji je kriva skupina svećenika koja je provocirala narod odan Komunističkoj vlasti. Dr, Vladimir Bakarić je imao pripremljen scenarij, jer je dok su trajali pregovori na Pariškoj mirovnoj konferenciji rekao da se u popove ne dira dok ne završi. Kako je Konferencija završila 10.veljače 1947.godine,  moglo se krenuti u obračun sa Katoličkom crkvom.

Sa tom zadaćom je Predsjednik Narodne republike Hrvatske, dr. Vladimir  Bakarić dao izjavu novinskoj agenciji TANJUG, u kojem je optužio Katoličku crkvu za zavjeru:  „Katolička crkva je već neko vrijeme pripremala nekakvu provokaciju i točnije rečeno sve je bilo pripremljeno u Poreču, u Istri, u nekakvoj crkvi Svetog Pavla za vrijeme jednog vjerskog sastanka“ 

Baš čudno da OZNA ili tada već UDBA ne bi saznala za takav sastanak nedefiniranog datuma u crkvi koja uopće ne postoji u Poreču!?

Bakarić je izjavio da u  Lanišću „ postoji jedna dosta jaka grupa ustaški nastrojenih elemenata, koji su naravno bili odmah spremni da u ovakvoj provokatorskoj akciji sudjeluju i da je i dalje proširuju. Ti su elementi i sačinjavali onu naoružanu „zaštitu“, i nastavio: „Smatram da su rečeni incidenti nepoželjni i nadamo se da se neće više ponoviti, jer ćemo biti  prisiljeni suzbiti ih radikalnim sredstvima“

Podla zamjena teza, žrtve se optužuje i još prijeti „radikalnim sredstvima“ Mogu li biti radikalnija sredstva od 1 osobe zaklane, jedne pretučene do umiranja i desetine ranjenih i ozlijeđenih“ A vjernici su samo željeli u Crkvi primiti Svetu potvrdu?!

Koje je to bilo razočaranje u hrvatskom vjerničkom puku u Istri! 

Iz mnogih katoličkih obitelji u Istri mladi su otišli u partizane u želji za oslobođenjem od talijanskog fašizma i njemačkog nacizma, bilo je i svećenika simpatizera partizanskog pokreta.

A kad ono nova narodna vlast  napada vjernike i katoličke svećenike, koji su bili istinski antifašisti, progoni ih i naziva državnim neprijateljima. Mnoge je to zbunilo i prisililo da se moraju opredijeliti, ili za Crkvu, ili za Partiju.

Istra je kroz povijest uvijek bila pod tuđinskom vlašću.

Istarski čovjek, Istranin ili Istrijan, kako se tko osjećao služio je tuđincu, od Venecije-Mletačke republike, Austro-ugarske do  Italije. Namjerno ne spominjem posebno Hrvate, a posebno Talijane, jer su žrtve bili  i jedni i drugi, ovisi o tome tko je bio na vlasti.

Kada je kapitulirala Italija Istrani su  se proglasom od 13.rujna 1943.godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“

Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu. 

Upravo suprotno, donijela je teror tih Narodnooslobodilačkih odbora, donijela je nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu.

Tako se  istarskom čovjeku nastavljaju progoni samo po drugoj osnovi. Fašistički  totalitarni  režim ga  je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj,  vjerskoj osnovi i opredjeljenju. 

Mnogi koji su preživjeli fašističke i nacističke progone, ali nisu preživjeli komunističke progone.

Iza tih totalitarnih režima ostale su žrtve, kojih se treba prisjetiti i koje bi trebale biti poduka da se više nikada ne ponove.

Međutim po svemu što se događa, čemu svjedočimo, ljudska narav je takva da brzo zaboravlja, ponavlja iste pogreške i događaju mu se ista ili slična stradavanja. 

Tek u slobodnoj Hrvatskoj, čemu je stremio Proglas od 13.rujna 1943.godine došla je sloboda i demokracija, pravda malo sporije zbog nelustriranog Pravosuđa, a jednakost još sporije zbog IDS-ovog totalitarizma i  političke podobnosti!

Novinar Zvane Črnja bio je zadužen opisati „incident“ u pravom agitpropovskom stilu upirući pri tome na organizatore kao krivce, kasnije se odrekao tih svojih riječi, jer je shvatio da su bile lažne i montirane.

„Provokatori“ incidenta, potom su osuđeni, nevini  na montiranom i lakrdijaškom procesu u Pazinu.

Treba posebno napomenuti za one koji ne poznaju licemjerje , lažljivost i podmuklost komunističke ideologije da komunisti sve događaje tumače iz svoje perspektiva, svoga načina gledanja i svog svjetonazora! Sebe smatraju avangardom, naprednim pokretom,  jedinim  predstavnicima naroda, jer narod nema što misliti svojom glavom, kada ima njih „avangardu“ komuniste koji umjesto njega misle i u njegovo ime vladaju. 

A svi koji ih ne podržavaju, narodni su neprijatelji, izdajice, špijuni, imperjalistički agenti, reakcionari  i naravno ustaše! E to je retorika koju i dan danas koriste komunisti, proizvodeći ustaše da sami pred sobom imaju opravdanje za svoju nečistu savjest.  Znači za njih je krizma bila ustaška pobuna, a ne vjerski čin?! Na taj način, čim spomenu ustaše komunisti imaju opravdanje za svoje postupke, jer tada smatraju da im je sve dopušteno.

Retorika je to  još i danas  na portalu čuvara komunističke i titoističke ideologije  https://sabh.hr/

Na tom portalu za popis  žrtava komunističkog terora pišu bez imalo suosjećanja, pijeteta i kajanja da je to“ kobasičasti tekst, ispisujući imena i prezimena velikog broj osoba koja su nastradala pod jugoslavenskom vlašću, to izmrcvari čitatelje“

„Izmrcvari čitatelja“ popis ljudi koje su komunisti pobili! Treba li komentar?

Svatko  koji barem malo zna povijest Istre, zna da ustaša u Istri nije bilo. Istra je bila pod talijanskom vlasti od 12.studenog 1921.godine do 8.rujna 1943.godine. Potom su došli Nijemci-rommelova ofanziva i ostali na vlasti do 15.svibnja 1943.godine, kada su ih pobili  titovi partizani. Ustaše nisu bili nikada vlast u Istri!

Kao pozadinu  „incidenta“ Vladimir Bakarić smatrao je odluku Zbora svećenika Sv. Pavla da kumovi na krizmi ne mogu biti borci iz NOB-a, a niti omladinci koji su u osnovi ateisti i ne idu u Crkvu.  Bulešiću su prilijepili  povezanost za tršćanskim biskupom Santinijem kao dokaz njegove suradnje sa „narodnim neprijateljem“, a on je ustvari bio njegov nadređeni! Čak i danas znaju napisati u komentarima da je ubijen jer nije htio vjenčati mladi par partizana!? 

A ubijen je iz mržnje prema vjeri, in odium fidei, jer komunisti nisu vjerovanje u njihovu Partiju uspjeli nametnuti kao zamjenu za vjeru u Boga! I nakon 45 godina vladavine, Partija nije uspjela zamijeniti  Boga!

Spis o događaju u Lanišću o kojem se vodio krivični postupak  pod brojem K-65/47 je nestao! Ostala je samo presuda  Okružnog suda za Istru od 2.listopada 1947.godine.

Optužnicu je sastavio i potpisao kao javni tužitelj Andrija Grbac, tajnik Okružnog   suda za Istru, Dragutin Peheim  kao zapisničar, Božo Bonifačić i Blaž Črneka kao suci porotnici i Ivan Matika kao predsjednik Okružnog suda i kao predsjednik Sudskog vijeća.

Andrija Grbac, bivši radnik, koji je nakon ubrzanog šestmjesečnog tečaja savladao svo gradivo potrebno za mjesto javnog tužitelja, potpisao je optužnicu protiv svećenika Ceka i Ukmara, protiv sedam župljana Lanišća i protiv trojice napadača i konačno ubojice Slavka Sankovića.

1.Svećenik Stjepan Cek osuđen je na 6 godina zatvora  uz prisilni rad,  a kaznu je u cijelosti odslužio,

2. Mons. Ukmar osuđen je na 1 mjesec zatvora,  a u kaznu se uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru ili istražnom zatvoru,

3.Grbac Ivan na 10 mjeseci zatvora uz prisilan rad,

4.Žmak Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,

5.Grbac Joakim na 8 mjeseci  zatvora uz prisilan rad,

6.Grbac Anton na 7 mjeseci zatvor uz prisilan rad,

7. Žmak Petar, na 7 mjeseci zatvora uz prisilan rad, 

8.Krizmaničć Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,

9. Grbac Ivan na 6 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
10. Sanković Slavko, na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
11. Medica Elvio na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
12. Božić Josip, na 3 mjeseca zatvora uz prisilan rad
13. Brajković Srećko na 3 mjeseca uz prisilan rad

Sanković Slavko  oslobođen je  optužbe da je ubio Miroslava  Bulešića, jer se u sveopćoj gužvi  nije moglo utvrditi tko je  zadao smrtni ubod nožem.

Optužbe prema svećenicima i vjernicima bile su teške, prikazani su kao državni neprijatelji, koji rade protiv tekovina NOB-a, koji su Krizmom provocirali dio naroda koji je bio na liniji KPJ, koja je bila na vlasti. Tužitelj Andrija Grbac teretio ih je čak i za ugrožavanje vojne, obrambene i teritorijalne sposobnosti države.

A sve za to da prikriju i umanje svirepi zločin klanja svećenika Miroslava Bulešića, nanošenja teških po život opasnih povreda mons. Ukmaru, te devastaciju i razbijanje inventara u Crkvi i Župnom stanu. Za ubojstvo don Miroslava Bulešića po presudi nitko nije proglašen krivim,  ubojice nema.

3. I  75 godina nakon mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, obračun komunista sa Katoličkom crkvom, ne popušta, nastavlja se do dan danas

Bl. Miroslav Bulešić,  istarski,  hrvatski sin, žrtva je komunizma, ubijen na brutalan i gnjusan način, zbog mržnje prema vjeri, in odium fidei, a zaklao ga je ubojica Slavko Sanković, stanovnik susjednog sela Brgudca, 24.kolovoza 1947.godine na krizmi u Lanišću, koja je tako postala poznata kao „Krvava krizma“.  Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi:“ Isuse primi dušu moju“ uz svoj gnjusni komentar –„ ali sam mu je ja primio!“

Slavko Sanković  umro je 1993.godine.  Svoje  4 djece,  dao je krstiti i bio je crkveno sahranjen. Postoji svjedočanstvo da se indirektno  pokajao se za svoje nedjelo,  izjavom:

„…Nikada više neću ići svojim nogama kud me vodi tuđa glava…“( str. 310 Fabijan Veraja, Miroslav Bulešić)

Ovo je  ogledan i ilustrativan primjer obračuna komunista sa Katoličkom crkvom, koja je u vrijeme  Jugoslavije bila ispunjena progonima, ubojstvima i teroru nad svećenicima i vjernicima,  međutim na tome se nije stalo, dovoljno je i  danas u Hrvatskoj pogledati nekoliko portala, među kojima prednjače Novosti SNV-a i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i vidjeti tekstove pune govora mržnje uperene prema Katoličkoj  Crkvi. 

Koristeći blagodat slobode govora i inertnost i neučinkovitost državnih institucija koje bi to trebale sankcionirat, navedeni portali primitivnim, prostačkim,  huškačkim i agresivnim tekstovima jasno pokazuju golemu količinu mržnje naspram Katoličkoj crkvi  i  prema njenim vjernicima.

Ako se uzme u obzir da se u Hrvatskoj po dostupnim podacima 86,28% stanovnika izjasnilo Katolicima, a ostali od 13,78% su u manjini, ali manjini koja bi htjela vladati nad većinom.

U isto vrijeme  sa parolama o demokraciji, koju očito ne razumiju u njenom stvarnom značaju,  pokrivaju svoje totalitarne namjere nametanja njihove opcije kao jedino moguće i jedino ispravne. 

Demokracija označava pluralistički oblik vlasti i višestranačje u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore.

Da bi odluke bile demokratske, pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:

• Ravnopravnost,
• Sloboda,
• Sloboda informacije.
• Sloboda izražavanja,
• Aktivno biračko pravo
• Mogućnost alternative

I  nakon 30 godina od ostvarenja hrvatske državnosti, jugofili, jugonostalgičari, jugokomunisti i titoisti ne mogu ideološki prihvatiti da žive u Hrvatskoj, ali su se zato materijalno  vrlo brzo prilagodili  i odmah prihvatili hrvatske kune od kojih žive i uz pomoć kojih napadaju i razaraju Hrvatsku iznutra kao peta kolona.

Evo nekoliko primjera za ilustraciju:

3.1.Ukleto kršćanstvo

https://www.portalnovosti.com/ukleto-krscanstvo

Naziv članka je već sam po sebi govor mržnje. Naslov je promašen  s obzirom da se u tekstu autor obračunava sa Kardinalom Bozanićem i Premijerom Plenkovićem, a ne sa kršćanstvom kao vjerom. Tipično agitprop novinarstvo!

„Crkva u Hrvatskoj glavni je kočničar modernizacije društva i države, što utječe i na porazno zaostajanje zemlje na općim razvojnim listama u Evropi“ piše Marinko Čulić novinar SNV-ovih Novosti.

Autor vidi Katoličku crkvu tipičnim pogledom jugo-komunističke ideologije. Komunisti su dolaskom na vlast poslije 2.svjetskog rata zamislili da oni predstavljaju volju naroda, da su oni napredni, avangarda koja će  „prosvijetliti nazadan“ narod pa da umjesto vjerom u Boga, počinje vjerovati Komunističkoj partiji, odnosno njenom lideru Josipu Brozu Titu, kao novom Bogu, čiji su kult ličnosti gradili.

Naravno da se to nije moglo provesti mirnim putem, jer se   tisućljetnje vjerovanje i tradicija ne mogu naprasno promijeniti, tako reći preko noći, pa su u taj „preodgoj“ krenuli nasiljem prema svećenstvu i prema vjernicima.

„Krvava krizma u Lanišću“ 1947.godine,  zorno pokazuje da nema granice nasilja koju će komunisti upotrijebiti za provedbu svoje ideologije. Pokazuje  sa koliko je mržnje zaklan mladi svećenik don Miroslav Bulešić, da bi se spriječila podjela svetih sakramenata.

A Marinko Čulić kaže da je „Crkva u Hrvatskoj glavni kočničar modernizacije društva i države…“, što naravno nije točno. Crkva je bila uvijek nositelj pismenosti, kulture, graditeljstva i donosila napredak u društvu.

Svi veliki  znanstvenici, izumitelji, slikari i glazbenici potekli su iz Crkve, da spomenem  samo neke; Ruđer Bošković, Faust Vrančić,  Josip Juraj Strossmayer , koji je još 1860. godine pokrenuo osnivanje Akademije za znanost i umjetnost u Zagrebu, biskup Juraj Dobrila, veliki prosvjetitelj  hrvatskog naroda u Istri…

Glavni kočničari su upravo slijednici komunističke ideologije, koja je donijela tzv. društveno vlasništvo, koje je svačije i ničije, iz kojeg se razvio mentalitet „ nije moje, društveno je “ odnosno lopovluk,  korupcija, klijentelizam i nepotizam.  

Upravo SNV- ovci i  SAB-ovci , koji su  slijednici jugo-komunizma,  a koji Hrvatsku ne mogu ni smisliti, su ti koji Hrvatsku neprestano odvlače u prošlost i ne dopuštaju  joj da živi u sadašnjosti, a kamo li da razmišlja o budućnosti.

Zamislite jedino po njihovu bi svijet „trebao i smio izgledati“ Koja umišljenost u neku svoju veličinu i značaj?! Po čemu? Nisu se iskazali kao  sposobni vladari  i voditelji država! Komunističke države urušile  su se domino efektom jedna za drugom nakon pada Berlinskog zida.

Komunizam kao društveno uređenje je utopija koja je stajala života preko sto milijuna ljudi na svijetu.

Totalitarni režim koji je po svim značajkama izjednačen sa fašizmom i nacizmom. Rezolucija EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine nedvosmisleno pojašnjava po kojim kriterijima su izjednačeni.

Hrvatski Sabor bi pod hitno trebao mijenjati Ustav RH!  Iz Ustava izbaciti preambulu sa 22 nacionalne manjine,  ukinuti  diskriminacijski Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina  i sve stanovnike Hrvatske izjednačiti po pravima i obvezama.

Što je  u Ustavu RH već i definirano po  članku  3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava, i po članku 14. 

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.

Ako su svi pred zakonom jednaki, čemu poseban Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina? Samim time je hrvatski narod diskriminiran u odnosu na manjine.

2. Proslava 80. obljetnice formiranja prve istarske partizanske čete u Brgudcu u organizaciji Udruga Antifašista Buzeta, Udruga Babucera i Općina Lanišće obilježavanje je povijesnog događaja u kojem je sudjelovao jedan dio  stanovništvo tog dijela Ćićarije. Neka se obilježi, nemam ništa protiv, kada  ima još uvijek ljudi koji u to vjeruju,  ali imam protiv laži i obmanjivanja koje se iznose, jednostranog obilježavanja i jednostranih poruka.

Ta proslava prikazuje prevarantsko i manipulativno lice totalitarne, komunističke ideologije,  gdje se licemjerno i pokvareno ne priznaje zločinačko naličje te iste ideologije.

U porukama se veliča osnivanje i put te partizanske postrojbe:

“Današnjim obilježavanjem 80. godišnjice formiranja Prve istarske partizanske čete, u Brgudcu, ne samo da se želimo prisjeti21H1ti tog slavnog događaja i ljudi koji su mu nazočili, već i očuvati ponos na borbu Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašizma u Istri.” – rekao je tom prigodom istarski župan Boris Miletić.

„Danas u Brgudcu slavimo 80. godišnjicu prve istarske partizanske čete. Istra u borbi za svojom slobodom nikada nije posustala, a to je posebice pokazala u beskompromisnoj i odlučnoj borbi protiv fašizma.  Hrabrost i otpor koji je tada pokazan slavimo i sjećamo ga se s ponosom i poštovanjem, a antifašizam i danas stoji u samim temeljima istrijanstva i načina življenja u Istri!“

https://www.regionalexpress.hr/site/more/u-brgudcu-obiljezhena-80-godishnjica-formiranja-prve-istarske-partizanske-chete

Ni spomena naličja tih događaja. Ni spomena da je upravo iz Brgudca, zadojen komunističkom mržnjom prema vjeri, 1947.godine, Slavko Sanković nožem zaklao svećenika don Miroslava Bulešića u Lanišću, selu u općini Brgudac, a izaslanika biskupa mons. Ukmara, brgudčani su pretukli da je jedva ostao živ!

 Ni spomena da su ti isti domaći partizani pokupili svećenika  BL. Francesca Bonifacija 11.rujna 1946.godine, na cesti kod Grožnjana, nakon čega je netragom nestao. A da ne pišem  o jamama ili fojbama koje su progutale istaknute istarske narodnjake.

Žrtve u Istri ostavili su i fašisti i nacisti i komunisti!

Istra je kroz povijest uvijek bila pod tuđinskom vlašću.

Istarski čovjek, Istranin ili Istrijan, kako se tko osjećao služio je tuđincu, od Venecije-Mletačke republike, Austro-ugarske do  Italije. Namjerno ne spominjem posebno Hrvate, a posebno Talijane, jer su žrtve bili  i jedni i drugi, ovisi o tome tko je bio na vlasti.

Kada je kapitulirala Italija Istrani su  se proglasom od 13.rujna 1943.godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“

Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu. 

Upravo suprotno, donijela je teror tih Narodnooslobodilačkih odbora, donijela je nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu.

Tako se  istarskom čovjeku nastavljaju progoni samo po drugoj osnovi. Fašistički  totalitarni  režim ga  je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj,  vjerskoj osnovi i političkom opredjeljenju. 

Mnogi koji su preživjeli fašističke i nacističke progone, nisu preživjeli komunističke progone. Nestajali su  u tijeku noći.

Iza tih totalitarnih režima ostale su žrtve, kojih se treba prisjetiti i koje bi trebale biti poduka da se više ne ponove.

Međutim po svemu što se događa, čemu svjedočimo, ljudska narav je takva da brzo zaboravlja, ponavlja iste pogreške i događaju mu se ista ili slična stradanja. 

Tek u slobodnoj Hrvatskoj, čemu je stremio Proglas od 13.rujna 1943.godine došla je sloboda i demokracija, pravda malo sporije zbog nelustriranog Pravosuđa, a jednakost još sporije zbog IDS-ovog rigidnog jugoslavenstva i titoizma.

IDS-ovci kao da su prespavali Odluku Hrvatskog Sabora o raskidu svih državno pravnih sveza sa SFRJ. Njima je i dalje Tito idol, njima su Hrvati ustaše i klerofašisti, oni i dalje šire netrpeljivost i odium fidei, mržnju prema vjeri i Katoličkoj crkvi.

IDS-ovcima su puna usta tolerancije, demokracije, suživota i multikulturalnosti, ali to vrijedi samo za podobne i  manjine . Za Hrvate nema ni suživota, ni  demokracije, ni tolerancije.

Po IDS-u  komunistički zločini su u redu,  zločinci mogu imati ulice, trgove, parkove, obale. Župan Miletić kaže da  treba očuvati ponos na borbu Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašizma u Istri!?

 Ako su ponosni na NOB,  znači li to da odobravaju i  ponose se i  zločinima počinjenih od strane sudionika NOB-a? 

Ništa IDS-u ne znači Rezolucija Vijeća EU 1481/2006 o osudi komunizma, po Crnoj knjizi komunizma po kojoj je komunizam pobio stotinjak milijuna ljudi!

Ništa ne znači ni Rezolucija EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine, koja po zločinima izjednačuje fašizam, nacizam i komunizam, iako je Valter Flego, euzastupnik i bivši istarski župan digao ruku za tu Rezoluciju u EU Parlamentu.

Predsjednik IDS-a Dalibor Paus rekao je na obilježavanju u Brgudcu  da „antifašizam i danas stoji u samim temeljima istrijanstva i načina življenja u Istri!“ mada mi nije htio objasniti što pod tim podrazumijeva, ali kako sam rođena u Istri daleko prije njega, a  nisam čula za taj način življenja,  postavljam županijskim dužnosnicima pitanje:

Jeli antifašizam klanje i ubijanje svećenika?

Je li antifašizam ubijanje i bacanje ljudi u fojbe? 

Je li antifašizam progon i zatvaranje ljudi u logore i na Goli otok?

Iste metode i način vladanje koristili su fašisti, pa po čemu je onda taj njihov antifašizam u temeljima istrijanstva i načina življenja? 

I umjesto zaključka vrhunska podvala komunista sa antifašizmom

Komunisti su se da prežive osudu i pad komunizma genijalno  presvukli u antifašiste i  velike borce za ljudska prava,  migranata, Židova, Roma, homoseksualaca i drugih manjina.

Slijednici  komunističke ideologije, koja se pokazala „uspješnijom“ od fašizma i nacizma,( jer je pobila dvostruko više ljudi) u eliminaciji neistomišljenika, sada su veliki borci za ljudska prava. 

Ti, koji su ljudima oduzimali pravo na slobodu vjeroispovjedi, slobodu govora i mišljenja, slobodu političkog izbora i zbog toga ih ubijali, mučili i  zatvarali u logore, ti sada pod krinkom antifašizma opet sebe predstavljaju kao napredne spasitelje svijeta!?

1. Po čemu ? Po vjeri? Antifašisti su vjeru u Boga, zamijenili vjerom u Partiju, i druga Tita i zbog toga ubijali, mučili i zatvarali svećenike i vjernike. Zašto traže krštenje djece kada ne vjeruju u instituciju Katoličke crkve? Pa neka djecu krsti Partija!
2. Po prirodnim zakonima? Prirodnu i Bogom danu podjelu na muško i žensko (jer jedino žensko biće  može roditi i nastaviti ljudsku vrstu)  zamijenili su agresivnom i totalitarnom LGBT  ideologijom.
3. Po obitelji  i braku koji čine muško i žensko ljudsko biće, koja je temeljna  društvena zajednica. Zašto onda traže priznavanje istospolnih brakova, kada ne vjeruju u instituciju braka i obitelji?
4. Po domoljublje kao iskazivanje pripadnosti jednom narodu, koje nazivaju fašizam, nacionalizam? Zašto se onda udružuju u razne LGBT udruge, kao iskazivanje pripadnosti?

Po čemu su dakle oni bolji od desničara kako nazivaju neistomišljenike, odnosno po njima glavne krivce za sve nevolje svijeta?

Po ničemu!  U ničemu se nisu iskazali kao bolji! Imali su države 45 godina,  jesu li učinili život običnog malog čovjeka bolim i kvalitetnijim? Nisu! I zato je komunizam sam sebe urušio! 

Sve se svodi na borbu za vlast koja vodi u novi  totalitarizam „antifašizma“ koji opet krši ljudska prava svih onih koji ne misle kao oni.

Poruke sa Međunarodne antifašističke konferencije koja se održala u 27. kolovoza 2022.godine  u Budimpešti, na kojoj je sudjelovalo osam europskih zemalja (Belgija, Njemačka, Grčka, Hrvatska, Mađarska, Italija, Srbija, Slovačka) nedvosmisleno na to ukazuju. 

Naime „antifašisti“ optužuju demokratski izabrane vlasti za:

„osiromašenje, glad, zanemarivanje klimatskih promjena, politike zaštite okoliša,  koje obitelji čine klimatskim izbjeglicama, privatizaciju zdravstvene skrbi, gdje se milijuni istiskuju iz kvalitetne zdravstvene skrbi, zdravstvene probleme povezane s lošim zdravljem, epidemije i pomaci u povijesnom, književnom i kulturnom obrazovanju i pozivaju civilno društvo, udruge branitelja ( kojih ?) i današnjih antifašista, sindikate i druge utjecajne strukture da osvijeste ovu opasnost te da grade mreže i pokrete kako bi bili aktivni. Takve mreže moraju biti otvorene za sve ljude za koje su spremni braniti demokraciju, slobodu i/ili politička i društvena prava svih ljudskih bića u dotičnoj zemlji. I gle od koga „ da se čvrsto suprotstave desničarskim ekstremistima, ma gdje u svijetu oni živjeli“ 

Znači desničari su Babe roge, koji služe  za zastrašivanje i ispiranje mozgova! Od komunista tzv. „antifašista“ ništa novo, sve viđeno!

Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne!

Lili Benčik/hrvatskepravice