Za kamenjar.com: piše Otporaš
Ovih dana se opet raspisalo o takozvanom “ustaškom” zlatu. Svjetskoj promidžbi protiv Hrvatske preko pola stoljeća je glavni izvor bio Jasenovac. Kada su se podobro ispucali, svoje vreće pune LAŽI ispraznili, milijunske žrtve Jasenovca spale samo na dvije tisuće i nešto, vidi knjigu koju je napisao Ilija Barbarić “Nezavisna Država Hrvatska” bilo je pravo ime, izdanje Bošković, Split 2010., najviše žrtve bolesti i tifusa, sada su se dojali takozvanog “ustaškog” zlata.
Bilo kako mu drago, nije više u pitanju ni Poglavnik, ni Ustaše, ni Ustaški Pokret, ni Jasenovac niti nikada postojeće zlato Ukrajinaca, Srba ili nekih drugih bezimenih osoba. Svima je poznato da je Milan Basta, jugoslavenski partizan/generalpukovnik i zapovjednik 51 vojvođanske divizije, koji je u svom pohodu i sa svojom divizijon i partizanima prema Bleiburgu u svibnju 1945 godine, pregovarač sa Danijelom Crljenom i generalom Ivom Herenčićem o predaji hrvatske vojske Saveznicima 15 svibnja iste godine, napisao knjigu RAT POSLIJE RATA. U toj knjigi on piše kako su partizani kod Celja zarobili konvoj hrvatskih vagona punih državnog arhiva i ŠEST VAGONA ZLATA. Također o tome izvješćuje svog vrhovnog komandanta (hrvatski zapovjednika) druga maršala Tita i generala Kosta Nađ u svojem izvještaju od 23-24 svibnja 1945. Vidi Hrvatska i Ustaštvo, antifašističko/partizanski zločini 1944-1946.
Sve u sveme, zahvaljujući upravo Poglavniku, Ustašama, NDH, pa i tom nepostojećem zlatu ako hoćete, da međunarodni činbenici sustavno govore o Hrvatima i Hrvatskoj, pa makar i u crnoj boji, što se svakako mora povezati sa onom Poglavnikovom izjavom Hrvatima grada Chicaga kada su mu pisali u Torino 1935. godine kada je bio u zatvoru poslije atentata na srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u 9 listopada 1934 godine, da američki tisak jako loše i nepovoljno piše o Hrvatima, našto je Poglavnik odgovorio, nekako ovako, nemam pri ruci izvornu izjavu: “Draga braćo Hrvati, neka oni govore o nama što god ih je volja i što god hoće, neka kažu da smo crnji i od vraga, ali neka kažu da smo Hrvati. Do sada smo bili Austrougarci i mnogi ste došli u tu zemlju sa putnicom tuđinca. Ako Bog dadne ubrzo ćete moći putovati sa našom hrvatskom putnicom NDH”.
Na sve ovo se nema šta baš nadodati. Osobno sam nosio tuđinske isprave. Kada sam postao građanin Amerike u rujnu 1978. godine, iako sam točno, propisno i po svim uputama ispunio svaki obrazac na papirima za državljanstvo, svugdje sam stavio Hrvat, Hrvatska, govorni jezik hrvatski itd. Službujići u uredu za naturaliziranje su sve prekrižili i stavili najomrženije i ogavnije ime koje Hrvata može naljutiti do ludila, a to je bilo Yugoslav. Kada sam to vidio i kako sam stajao u prvom redu, na zahtijev federalnog sudca Richard Smith da svi nazočni, bilo nas je preko četeri (400) stotine, stavimo desnu ruku na srce u znak prisege i vjernosti Ameriki i njenom USTAVU. Kako je na mojim papirima pisalo to ogavno ime Yugoslav, ja nisam htio staviti moju desnu ruku na srce, već sam obje ruke obisio niz tijelo.
Kako sam po abecednom redosljedu bio u prvom redu i to peti odmah iza slova “A”, naravno da je federalni sudac to vidio i uočio. Čim je ceremonija prisege završila, pred svima me je sudac upitao: “Da zašto ja nisam htio položiti prisegu”, našto sam odgovorio da nisam htio, jer ja nisam Yugoslav nego sam Hrvat. Istini za volju ovo mogu službeno dokazati, jer sam sve papire sačuvao. Sudac se je počeo isterično na mene derati, govoreći da li ja znam gdje se ja nalazim i gdje ja stojim. Ja sam mu mirno hladno rekao da se nalazim u jednoj velikoj dvorani i da stojim nas zemlji. Tada je sudac prekinuo svaki razgovor s mnom, a od mene uzeo moje papire koje sam držao u ruci i rekao mi da ga slijedim u njegov ured, što sam i učinio.
U uredu sa svojom tajnicom je bio jako uljudan. Pregledao je sve papire koje sam ja prethodno ispunjao za primiti američko državljanstvo, nigdje nije pisalo to za svakog Hrvata i Hrvaticu uvrijedljivo ime Yugoslav. Sada je federalni sudac Richard Smith bio potpuno zbunjen. Shvatio je ozbiljnost situacije i meni rekao: Sve što je u mojoj nadležnosti ću učiniti, a to je da ću vam staviti na svjedočanstvo za državljanstvo da ste Hrvat, a na putnicu vam ne mogu staviti. To je u nadležnosti ministarstva unutarnjih poslova SAD. Ako želiti da vam na putnici bude pisalo Hrvat, moraćete imati odvjetnika koji će vam to sve srediti. Tako sam i postupio. Uzeo sam Odvjetnika Williams Worsatz iz San Mateo, Californija, južno od San Francisca. Trajalo je nekoliko mjeseci; koštalo me 28 tisuća dollara; odvjetnik nije uspio da se stavi u putnicu CROAT i CROATIA, ali nije ni Yugoslav. Na mojoj putnici je pisalo da sam ja narodnosti SOVIĆANAC, rođen u Sovićima, i svi obrazci ispunjeni imenom mojeg sela gdje sam se rodio SOVIĆI. To je tako trajalo sve dok naša draga Hrvatska nije ponovno OBNOVLJENA 1991 godine. Rado bih ovdje priložio sliku mojeg američkog državljanstva, ali to ne smijem i ne mogu jer na istom piše da je federalnim zakonom zabranjeno ovo Svjedočanstvo Amerilkog Državljanstva zabranjeno kopirati i u javnost ianositi. Mojim imenom Mile Boban jamčim da je ovo istina što sam naveo o mojoj naturalizaciji.
Od toga dana led je bio probijen. Ja sam to stavio u nekoliko hrvatskih iseljeničkih novina. Hrvatice i Hrvati s nacionalim hrvatskim osjećajima su se požurili da promijenu i zamijenu omrženo ime Yugoslav i da na njihovim putnim ispravama piše častno i pošteno ime Hrvat i Hrvatska. Tako se je u ona vremena “hladnog” rata borilo za oslobođenje Hrvatske. I mnogi smo sretni što smo na taj način, iz velike udaljenosti i iz zemalja u kojima smo živjeli a koje nas nisu priznavale, bili sudionici u borbi za oslobođenje naše Hrvatske i tako postali sastavni dio Branitelja drugog rata za Hrvatsku Državu 1991-1995.
Sud odbio tužbu preživjelih iz holokausta u NDH protiv Vatikanske banke
Američki prizivni sud u utorak je odbio tužbu preživjelih u holokaustu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) u kojoj tvrde da je Vatikanska banka prihvatila milijune dolara ukradene židovske i druge imovine kako bi osigurala bijeg nacističkih saveznika nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Prizivni sud u San Franciscu potvrdio je odluku nižega suda po kojoj Vatikanska banka uživa imunitet protiv takvih tužbi po Zakonu o imunitetu stranih država iz 1976., koji općenito štiti strane zemlje od procesuiranja na američkim sudovima. Preživjeli u holokaustu iz Hrvatske, Ukrajine i bivše Jugoslavije podnijeli su tužbu protiv Vatikanske banke 1999. navodeći da je pohranila i ‘oprala’ oduzetu imovinu tisuća Židova, Srba i Roma koji su ubijeni ili zatočeni od tadašnjega pronacističkog ustaškog režima u Hrvatskoj, navodi u izvješću američka agencija Associated Press. U tužbi su tražili utvrđivanje odgovornosti Vatikana, te naknadu štete.
Sud nije odlučivao o meritumu tužbe, nego je u odluci ustvrdio da je Vatikanska banka, službeno poznata kao Institut za religijski rad (IOR), suvereni entitet koji potpada pod zaštitu zakona o imunitetu stranih država te da zato američki sudovi nemaju jurisdikciju.
I samom je papi zajamčena takva zaštita na sudovima u SAD-u u predmetima vezanim uz seksualne zloporabe katoličkog svećenstva.
Jeffrey Lena, koji je u predmetu predstavljao Vatikansku banku, rekao je da je zadovoljan presudom jer je sud odlučio da je IOR suvereni entitet koji kao takav ima imunitet od jurisdikcije SAD-a.
“U obrani od tužbe IOR nije osporavao navode tužitelja da su pretrpjeli strašne gubitke od ruku ustaša. Umjesto toga, on je osporavao samo jurisdikciju američkih sudova nad sobom”, rekao je Lena za Associated Press. Odvjetnik Jonathan Levy, koji je predstavljao preživjele u holokaustu, rekao je kako je mislio da je dovoljno dokazao da je Vatikanska banka uključena u komercijalne aktivnosti u SAD-u, što može služiti za izuzeće od zaštite koju daje zakon o imunitetu.
“Razočarani smo jer je sud utvrdio da poslovanje sa zlatnim zubima iz koncentracijskog logora nije trgovačka aktivnost”, rekao je. U presudi je sud naveo da su trgovačke aktivnosti Vatikanske banke u SAD-u bile “previše rubno povezane s njihovim pravnim tvrdnjama da bi bile temelj za tužbu”. Levy je rekao kako ne namjerava podnijeti žalbu na presudu. Žrtve su tužile i franjevački red s istim tvrdnjama, a taj dio predmeta se nastavlja, dodao je.
Preživjele žrtve holokausta tužile su Vatikansku banku godinu dana pošto je “Swiss Bank” pristao platiti 1,25 milijarda dolara žrtvama nacizma i njihovim obiteljima, koji su je tužili za krađu, prikrivanje ili slanje nacistima stotine milijuna dolara vrijedne židovske imovine.
Mnogi preživjeli koji su u tužbi navedeni kao tužitelji žive u SAD-u.
Po navodima iz tužbe i dostupnim podacima iz sudskog postupka, Vatikan je pomogao u bijegu ustaškome poglavniku Anti Paveliću i drugim dužnosnicima NDH u zamjenu za dio opljačkanoga blaga što su ga u deset kamiona ustaše najprije dopremili u Austriju, a zatim i u Rim. Paveliću su u bijegu pomagale američke i britanske obavještajne službe po pisanju izraelskoga dnevnog lista “Ha’aretz” o tom sudskom predmetu iz siječnja 2006. Ta je mreža, koja je čelnim ljudima ustaškog režima omogućila bijeg u Argentinu, Australiju i druge zemlje, bila poznata pod nazivom “štakorska veza”.
Vatikanska banka poznata je po upletenosti u skandal vezan uz propast talijanske banke “Banco Ambrosiano” osamdesetih godina. Roberto Calvi, čelnik te banke, pronađen je obješen na mostu Blackfriarsu u Londonu u još nerazjašnjenim okolnostima.
Talijanski mediji prošlog su mjeseca izvijestili da talijanska finacijska policija analizira desetke milijuna eura transakcija Vatikanske banke tragajući za povredama propisa o pranju novca.
Mile Boban, Otporaš/kamenjar.com
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.