USTAŠA POSTOJI OD Vlll I OD lX STOLJEĆA – “NOVA HRVATSKA” Božić 1942. br. 302. strana lll

Dr. Milan Šufflay

I zaista, točno je pok. dr. Milan Sufflay ovim riečima označio one bitne značajke, u kojima je ležala i u kojima i danas leži snaga i čast hrvatskog naroda. Hrvatski je čovjek kroz vjekove bio najčvršća tvrdjava, o koju se odbijahu daleko natrag svi oni pokušaji, koji su išli za tim, da oslabe odpornu snagu hrvatskog naroda, kako bi ga mogli s vremenom i posve uništiti. – Poput valova u crnim i tamnim noćima, kad bure pušu svom žestinom, navaljivahu na tu tvrdjavu hrvatskog čovjeka bjesovi tudjinštine u namjeri, da u prah i pepeo sruše i obore kulu hrvatstva, ali se svi ti nasrtaji izjaloviše, jer su se odbijali od nje kao od najtvrdje morske klisure. Da, mnogo je bura i oluja prohujalo nad glavom hrvatskog naroda, velik je broj neprijatelja nastojao uništiti nesamo hrvatsko ime, nego i hrvatsku narodnu sviest, a po tome i čitavi hrvatski narod. Kroz posljednjih tisuću godina prolazili smo mi Hrvati kao narod kroz sve težkoće i strmine križnoga puta na našem putu prema svojoj sretnijoj i vedrijoj narodnoj i državnoj budućnosti. I kad danas, kada smo mudrošću i odlučnošću Poglavnika dra Ante Pavelića, doživjeli svoj najveći narodni uspjeh 10. Travnja 1941. uzpostavom naše narodne i vrhovničke Nezavisne Države Hrvatske, pogledajmo za čas unatrag na staze našega životnog puta, onda moramo presretna srdca i preradostne duše ustanoviti, da smo zaista pokazali uviek u svojoj prošlosti zadivljujuću snagu i tjelesnu i duševnu i moralnu, koja nas je kriepila i uzdržavala na svim postajama našega težkoga križnoga puta.

I zato je točno, da smo mi kao narod bili izgradjeni i izvana i iznutra, te smo na taj način smjelo uviek gledali u oči najtežim zaprekama, koje su nam se postavljale na našem narodnom putu, u našoj borbi za slobodom i nezavisnošću.

*

Osim toga, hrvatski je narod i u toku najnovije svjetske poviesti pokazao te odlike svoga narodnog duha, kad je u najburnijim vremenima, koja su mnoge narode zatekla nepripravnima krenuo odlučna koraka i uzdignuta čela baš onim putem, kojim je morao krenuti, ako je htio, da ne samo ostane narod u punom smislu rieči, nego da i postigne ponovo svoj najviši cilj kao narod, da snagom svoga uma i svojih mišica uzkrisi svoju staru slavu i veličinu, da uzpostavi svoju narodnu i vrhovničku samostalnu državu. Proljeće god. 1941. predstavljalo je  prekretnicu ne samo u životu europskih, nego i u životu svih ostalih naroda. Ono je nosilo sudbinsko značenje po razvoj većine svjetskih naroda i država, pa su narodi bili stavljeni pred izbor, te su se morali sami za sebe, pojedinačno i samostalno odlučiti, kojim će pravcem krenuti. Pred tim su narodima izkrsnuli veliki upitnici, a narodi su sami, svojom vlastitom voljom, morali dati odgovor na to pitanje.

I hrvatski je narod dao svoj odgovor. Hrvatski je narod stvorio svoju odluku mirna srdca, vedra čela i čiste savjesti. Hrvatski je narod krenuo odlučnim koracima putem, kojim je kretao uviek u prošlosti, kad je bio u mogućnosti, da samostalno i nezavisno donese poviestno značajne odluke. Hrvatski je narod u proljeću 1941. krenuo stazama, na kojima je doživio kao narod svoju najveću sreću i na kojima je ostvario svoje vjekovne sne i Ideale uzpostavom svoje narodne, samostalne i vrhovničke države.

*

Nepristranom promatraču nameće se savezno s tim samo od sebe pitanje, zašto je hrvatski narod krenuo odlučna koraka baš tim putem. I kako to, da je čitav hrvatski narod posve pripravljen dočekao ove, za mnoge ostale narode, nenadane dogadjaje?

Da se može točno odgovoriti na sva ova pitanja, koja poput gorućeg upitnika stoje pred svakim nepristranim promatračem, treba malo prelistati stranice požutjelih pergamena poviesti hrvatskog naroda, treba se uživjeti u bit poviestnih dogadjaja. I pojava naše prošlosti, treba uroniti u smisao životne borbe najsnažnijih predstavnika hrvatskoga narodnog duha, pa će se naći točni odgovori na svata ta pitanja; oni će biti jasni kao kaplja vode na dlanu, kad kroz nju prodru sunčani traci.

Poglavnik je osnivač i začetnik ustaškog oslobodilačkog pokreta u suvremenom obliku, ali hrvatski ustaški oslobodilački pokret postojao je davno prije toga, ustaštvo vuče svoje korienje još iz doba VIII. i IX. stoljeća, kad su se naši pradjedovi naselili na ovoj našoj svetoj hrvatskoj grudi, uz obale plavoga i toploga mora, usred strmih planina, bistrih jezera, brzih rieka, zlatnih žitnih polja, zelenih pašnjaka i bielih gradova…

Ustaštvo ima iza sebe danas tisućgodišnju predaju, ima iza sebe sjajnu prošlost, koja je izpunjena najdivnijim djelima najvrlijih hrvatskih narodnih sinova, koji su često na bridu svoga mača branili hrvatski narodni, a to će reći ustaški, duh kroz vjekove od svih napadača sa svih strana svieta.

Kad kažemo, da je ustaštvo toliko snažno, uzko i nerazdjeljivo povezano uz borbeni put čitavoga hrvatskog naroda, onda ne smijemo na to gledati ni s kakvim predrasudama i očima površna promatrača, koji misli, da je ustaša samo onaj, tko nosi ustašku odoru, odnosno onaj, tko se je zaprisegnuo kao član ustaškog pokreta prije 10. Travnja 1941.

Biti zaprisegnuti ustaša i nositi ustašku odoru ne znači biti nešto posebno u
hrvatskoj narodnoj zajednici. To znači samo nastavljati ići putovima, kojima su stupali najvrliji i najbolji sinovi hrvatskog naroda kroz vjekove. Neupućen će, istina, razpoznati Ustašu samo po tome, da li on nosi odoru ustaškog vojničara, odnosno člana Ustaškog pokreta. To je, medjutim, samo vanjski znak ustaštva, ali to nije unutarnji znak. To je formalni znak razpoznavanja, ali nije sadržajni.

Kad gledamo ustaštvo u pravom svietlu poviestna zbivanja, onda moramo prije svega nastojati prodrieti u bit ustaštva, moramo nastojati shvatiti srž ustaškog pokreta, zagledati u njegov duh kao skupinu i sintezu svih onih svojstava, što ih sadrži taj pojam ustaštva.

Stoga, kad govorimo o ustaštvu u hrvatskom narodu, onda pri tome mislimo prije svega na ustaški duh, na one unutarnje, često za pojedinca i nezamjetljive, sastojine, koje jedine u biti predstavljaju ustaštvo. I kad uronimo u duh ustaštva, onda ćemo, na temelju poviestno utvrdjenih činjenica, shvatiti, da je ustaštvo zaista staro već preko tisuću godina, (ja pomastio, Otporaš.) uočit ćemo, da je ustaštvo bitna značajka borbe svih onih hrvatskih boraca, vitezova i junaka, koji su smjelo i odlučno pošli uzkim i neutrtim stazama borbe za hrvatsku narodnu slobodu i državnu nezavisnost.

*

Ustaštvo stoga nije nikakva nova pojava u životnoj borbi hrvatskog naroda, već je ono nerazdruživo povezano uz hrvatski narod sve tamo od VIII. i IX. stoljeća. Hrvatski narodni knezovi i vladari isto su tako bili prožeti ustaškim duhom, kao i današnji pripadnici ustaškog pokreta, koji s oružjem u ruci brane našu narodnu slobodu i čuvaju našu državnu nezavisnost. Ustaštvo je oduviek u hrvatskom narodu bilo odgovor s oružjem u ruci čitave naše narodne zajednice na tudjinsko nasilje, na vladavinu neprijatelja hrvatskog naroda, koji je kanio mačem i ognjem uništiti hrvatski narod i hrvatsku državu. Ustaštvo je bilo revolt čitavoga naroda proti tudjinskom tlačenju, ono je bilo više nego obična buna, te je vulkanskom snagom provalio jednom preko odlučnih pojedinaca, drugi puta preko većih skupina iii čitave hrvatske narodne zajednice. Prvi početci ustaštva stoga padaju u VIII. i IX. stoljeće, za doba vladanja hrvatskih knezova u obje Hrvatske. – Ustaštvo je dalo biljeg borbi Ljudevita Posavskoga, koji se je dignuo proti tudjinskoj sili hrabro odolievajući brojčano jačem protivniku. U toj borbi je čitava Posavska Hrvatska listom ustala na noge, te je hrvatski narod s oružjem u ruci i plamenim ponosom u duši stao na branik svoje slobode i samostalnosti. Ustaški je duh nadahnjivao i hrvatske knezove u južnim krajevima, koji su rtom svoga mača branili slobodu svoje zemlje. Branimir i Domagoj, Trpimir i ostali bili su predstavnici čitavoga hrvatskoga naroda, kad su srljali i u najteže borbe za slobodom i nezavisnošću. Oni su bili prožeti ustaškim duhom, jer je ustaški duh bio istovjetan s hrvatskim narodnim duhom.

Junački i mudri prvi naš kralj Tomislav radio je ustaški, radio je hrvatski, kad je ujedinio obje Hrvatske u kraljevstvo Hrvata, te kad je sa svojim junačkim borcima krenuo na sve četiri strane svieta zapečativši krvlju državne medje hrvatstva na žutim obalama brze Drave i na strmim klisurama hladne Drine.
A treba li jačeg primjera ustaške sviesti od junačke pogibije kralja Petra Svačića, koji je pao na Gvozdu pod razvijenim barjakom hrvatske državne nezavisnosti. Krsto Frankopan, koji se dvaput probio kroz turski obruč do Jajca, spasivši posadu i snabdjevši je hranom i oružjem, spada u red najvrlijih ustaških boraca i junaka. Uzoran primjer knezova Šubića, pa bana Petra Berislavića, Huseina bega Gradaščevića, Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, biskupa Pavla i brata mu Ivaniša Horvata, koji dadoše krv za svetost hrvatskih narodnih ideala, u borbi s kraljevim krivokletnikom Sigismundom i kraljicama Hedvigom i Marijom, dokaz su, da je ustaška sviest, da je revolucionarna, buntovnička sviest u njih bila i te koliko snažna i jaka.

Kraljevi Stjepan Tvrdko i Stjepan Tomašević, Nikola Jurišić i Nikola Šubić Zrinski takodjer su svojim borbenim djelovanjem izpunili svoju hrvatsku ustašku zadaću. Primjer seljačkog borca i odlučnog junaka i mučenika Matije Gubca takodjer je primjer ustaške sviesti i ustaškog duha. Ne treba nikada smetnuti s uma, da je Matija Gubec bio ne samo borac za družtvovna prava hrvatskog kmeta, nego da je htio sa svojim junačkim suborcima osnovati u Zagrebu i hrvatsku vladu, da je nakanio ubirati maltarinu kao predstavnik hrvatske vlade, hrvatske države. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan takodjer su pali na polju časti i slave godine 1671. kao ustaše, pali su kao borci za slobodnu hrvatsku državu. Prvi suvremeni hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik dao je svoj život spremno na žrtvenik Vječne Hrvatske, te je pao kao ustaša za slobodnu hrvatsku državu. Značajno je svakako i to, da je on sam zvao svoje suborce ustašama.

Otac Domovine dr. Ante Starčevlć sav je svoj život radio ustaški, radio je za oživotvorenje samostalne hrvatske države. Vodja i Učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić i drugovi mu Pavle Radić i Gjuro Basariček dali su svoje dragocjene živote u borbi za hrvatsku narodnu slobodu i državnu samostalnost, u borbi za hrvatska ustaška načela i ideale.

Dr. Milan šufflay, mučenik Stipe Javor, Mijo vitez Babić, te mnogi drugi znani i neznani junaci pali su na polju časti i slave za ustaške ideale, pali su za hrvatske narodne ideale, za koje su dali svoje mlade živote i Matija Soldin, Josip Begović, Marko Hranilović, pa u novije doba velike i mlade mučenice Andjelka Sarić, Emilija Nagoda, Dinka Perajica i tolike znane i neznane žrtve, toliki poznati i nepoznati mučenici, divni borci, ustaški junaci i junakinje.

Čemu da nabrajamo i mena, čemu nizati mučenike i uzor ljude, koji su dali sve svoje za dobro svoga hrvatskog naroda i za sretnu budućnost svoje drage hrvatske države?

A ipak, potrebno se je zamisliti u sve te žrtve hrvatskih sinova, potrebno je        zatvorenim očima u razmišljanju, iza spuštenih trepavica, razmisliti o smislu ove njihove velike i svete žrtve, da se konačno odkrije velika i divna istina: ovi najbolji najjunačkiji i najplemenitiji sinovi hrvatskoga naroda smirena srdca i vedre duše spremno su se žrtvovali, jer su bili nošeni zajedničkom vjerom, ustaškom vjerom, da će njihova djela na kraju dovesti sav hrvatski narod kroz Golgotu, kroz mrak i snjegove, kroz bure i oluje do pobjedničkog vrhunca slobode, do Nezavisne Države Hrvatske. Kao neprekinuta nit provlači se tako kroz sva poglavlja naše težke, ali i slavne poviesti ustaška misao, misao: boriti se do posljednjeg daha života za hrvatsku narodnu slobodu i državnu samostalnost

Ustaštvo je, dakle, postojalo već u našoj davnoj prošlosti kao odraz duše čitavoga hrvatskog naroda, dok je osnivanje ustaškog oslobodilačkog pokreta formalno najvljeno jednog dana mjeseca listopada 1928. u Zagrebu na sastanku ovim poviestnim riečima Poglavnika dra. Ante Pavelića:….”Zato ćemo za nekoliko dana pokrenuti novi list pod imenom “Hrvatski Domobran”, koji će biti lučonoša našega sveobćeg narodnog pokreta. Pokretu ovaj čas ne možemo dati ime, niti ga možemo prijaviti kao pokret ili organizaciju, jer ga vlasti ne bi dopustile i jer to ne bi bilo revolucionarno ni pametno. Mi spremamo ustanak cieloga naroda, pa smo mi među nama taj pokret stoga okrstili Ustaškim Pokretom, koje će ime primiti i javno onda, kad za to dođe čas”.

6. siečnja 1929. proglašena je veliko-srbska strahovlada. Dan poslije toga, 7. siečnja 1929., na tajnom povjerljivom sastanku Poglavnik dr. Ante Pavelić predlaže i proglašuje postojanje Ustaškog Pokreta kao tajne revolucionarne organizacije, proglašuje i Ustav “Ustaše”, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.

U tom Ustavu stoji među ostalim i ovo: “Ustaša, Hrvatski oslobodilački pokret, ima zadaću, da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom, oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna i nezavisna država na cielom svom narodnom – poviestnom području”. Tako je Poglavnik dr. Ante Pavelić i formlno osnovao i organizirao Ustaški Pokret davši na taj način žig i ime svim dosadašnjim nastojanjima hrvatskog naroda u borbi za slobodom i nezavisnošću.

Prožet ustaškom vjerom, hrvatski je narod nepokolebljivo vjerovao u ostvarenje svojih poviestnih prava, vjerovao je u obnovljenje svoje hrvatske države. I zato je hrvatski narod uviek na sve pojave jednako reagirao u svojoj daljoj i bližoj prošlosti. Zato je hrvatski narod često kroz mnoga razdoblja svoje prošlosti trgnuo mač i s oružjem u ruci dizao na sve one, koji su bili zatornici njegove narodne slobode i državne nezavisnosti. To je smisao ustaštva, ti ustanci čitavoga naroda, ti ustanci, u kojima je progovarala duša hrvatskog naroda, progovarala je jezikom, koji je svaki naš neprijatelj dobro i predobro razumio. Tim je ustaškim jezikom hrvatski narod kroz stoljeća branio svoju državnu i narodnu slobodu. Zveketalo je oružje, krv se je lila, ali hrvatski narod nije nikada sustao na svom životnom putu u borbi za slobodom i samostalnošću, jer ga je kriepila ustaška snaga i ustaška vjera.

I kadgod je hrvatski narod bio stavljen pred sudbonosne zadaće, da se kao narod opredieli za jedan od dva puta, on se je uviek odlučio za svojim vlastitim putem.

Stoga su se mnogi, koji naš narod nisu dobro poznavali, čudili, kako je hrvatski narod u novijoj prošlosti bio jedno tielo i jedna duša u svim prigodama i časovima. Čudili su se, kako je hrvatski narod kao jedan odgovorio na izborima u bivšoj državnoj tvorevini godine 1935. i 1938. A zapravo, u tome nije bilo
ništa čudnovato.

Hrvatski je narod bio tada stavljen pred odluku. Neprijatelj je vladao nad Hrvatskom s pomoću batina, tamnica i vješala. I neprijatelj je dobacio hrvatskom narodu, da ako glasa za hrvatske predstavnike na tim izborima, glasa time za >frankovce<, glasa time za Pavelića, za ustaše i za Janka Pustu. I hrvatski je narod glasao.

Hrvatski je narod glasao za svoje predstavnike. Glasao je za >frankovce<, glasao je za ustaše, glasao je za Pavelića i za Janka Pustu. Glasao je čitav hrvatski narod kao jedan čovjek. I još više u času revolucije cio narod se izkazao kao jedan jedinstveni ustaša. Kako to? Kako da se to shvati? Samo tako, što je hrvatski narodni genij tada progovorio. Hrvatski ja narod poslušao glas svoje hrvatske narodne krvi, poslušao je glas svojih otaca i djedova, poslušao je SVOJU ustašku sviest, jer je htio i zahtlevao, da nosi svoju pušku na svome ramenu i da ima svoju novčarku a svome džepu.

VILIM PERO

“Nova Hrvatska”-Božić 1942.;Broj 302.,str.III.