(Jedne zgode na sastanku (uvijek za HRVATSKU STVAR) u Hrvatskom Domu na devetnaestoj ulici i Mission Street u San Franciscu bila je žučljiva rasprava oko riječi kada netko kaže za nekoga koji se je borio u bilo kojem smislu za Hrvatsku, pa poginuo ili umro a ožalošćeni skupno i jednoglasno kažu: S NAMA JE! Pošto sam bio tu i pratio svaku reakciju, osobito mojeg dobrog prijatelja Jozu Bajurina, koji je, moglo bi se reći, više u šprdnji izvodio neki cirkus u svezi te izreke. Tada se je javio, i to ljutito, Marko Miletić (1923-?) mislim od Senja, Ustaša, bio Obrani kod Maksa Luburića, poslije Bleiburga otišao u hrvatske šume, borio se i na Novu Godinu 1948. godine prešao granicu, došao u Italiju i odatle za Ameriku. To mi je sve Marko ispričao i mnogo drugih dogodovština rata NDH. Tada je Marko od prilike ovako rekao odgovorio svima a odnosilo se je na Jozu Bajurina: Polako braćo. Ne mogu vas nazavati Ustašama, jer vidim da mnogi od vas niste bili. Ja sam bio Ustaša i ja sam Ustaša. Mnoge sam Ustaše osobno vidio kako ginu za Hrvatsku i mnogima sam oči zatvorio, mnogima ruke na prsa stavio i prekrižio, mnogima križ ili nešto drugo u ruke mu stavio, mnoge sam zakopao i nad rakom zadnji pozdrav koji smo im mogli dati je bio: Ustaša, tada se njegovo ime izgovara, S NAMA JE!, što znači da će njegovo ime i njegova borba za Hrvatsku Državu uvijek biti S NAMA!, a ne kako to gosp. Bajurin pošprdno priča. Mile Boban, Otporaš.)
USTAŠA
Štrik se njiše, vjetar leti,
Vije ga uz stup…
Mlad Ustaša sad će mrieti
Dati život skup.
On je spreman život dati,
Za Hrvatski Dom,
I tiranu na put stati,
Dušmaninu svom.
Niti strepi, nit se plaši,
Hrabro čeka smrt!
Osvetit će njega Ustaše,
Dušmana će strt.
Ustaški je štrik na slavu,
Slobode simbol,
Ponosito diže glavu
Ne zna što je bol.
Krvnik već se štrika maši,
Meće petlju sad,
Al’ Ustašu smrt ne straši,
Nit ga mori jad!
Neka rubi rusu glavu
Sinu hrvatskom!
On će ginut sad na slavu
Milom rodu svom!
Zadnju svoju pjesmu vije
Rodu hrvatskom,
Njom pogadja krvopije,
Ko iz neba grom!
Zbogom mila Domovino,
I hrvatski rode
Za te sin je poginuo,
Nek te čuva Bog!!!
Ovu pjesmu je spjevao hrvatski mučenik Josip Begović, koji je gledao kroz rešetke svoje ćelije vješala, na kojima će za kratko vrijeme visiti njegovo mučeničko tielo. Ovakvi junaci nikada ne umiru, nego žive vječno, žive dokle živi i njihov narod.
Izvor iz Časopisa USTAŠA godina VIII, rujan 1981. br, 13-14.
Sve što možemo svi zajedno sada reći je: SLAVA SVIM HRVATSKIM MUČENICIMA!!!
Želim svima Sretan Deseti Travnja! Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.